proza

Antonija Jolić: Mažuran

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Antonija Jolić (1992., Split) odrasla je u malom mjestu Gradac pokraj Drniša, a trenutno živi u Šibeniku. Sa šesnaest godina izdala je zbirku pjesama „Oči boje lješnjaka“, dok je ljubav prema kratkoj priči razvila kasnije. Trenutačno studira na Pravnom fakultetu u Splitu i radi, a slobodno vrijeme provodi slikajući.



 

Mažuran

 

Kad sam prvi put sanjao Mažuran, bio sam pijan. Prostirao se na pedeset hektara, okružen šumom i cvijećem. Mažuran je cijenjena psihijatrijska bolnica, ako ne i najjača u cijeloj zemlji. U nju su dolazili samo najteži slučajevi. Oni od kojih odustaneš, od kojih se umoriš, koje samo želiš prebaciti na drugoga i skoncentrirati se na rješive slučajeve, slučajeve koji će ti omogućiti mir noću. Bio je jedina funkcionalna građevina, bez nepotrebnih dućana i kamenih kućica. Mažuran se nalazio u centru otoka, nijedan jauk ne doprijevši do obale. Ljudi su se često dolazili kupati jer su plaže bile pjeskovite a more kristalno. Brodovi su mirno pristajali i dovodili kupače i unesrećene obitelji. Čitao sam o njemu u novinama. Sjedio sam za stolom i pušio crveni York dok je radio tiho kvrčao. Bilo je ljetno poslijepodne, sparno i maglovito. Moj kanarinac Joe je pjevao unatoč vrućini. Živio sam sam. Otac i majka su bili u mirovini, a braće nisam imao. Bio sam činovnik u državnoj firmi. Volontirao sam u lokalnom azilu. Nisam imao djevojku. Veze su komplicirane, a ja se nisam volio svađati. Odgovarao mi je dotadašnji život. Rijetko sam pio, ali dan je bio od početka čudan. Nisam običavao spavati popodne, ali me uhvatila neka slabost.

Kad sam se probudio, osjećao sam se ošamućeno i dezorijentirano. Sjeo sam na krevet i pokušavao smiriti vrtoglavicu. Otišao sam do kuhinje i popio čašu vode. Joe se njihao na ljuljački. Otvorio sam prozor i spustio rolete. Nisam više mogao izdržati vrućinu. Izašao sam na ulicu. Ljudi su se vraćali s posla. Odšetao sam do trgovine i kupio paket piva. Htio sam skuhati tjesteninu, ali pomisao na dodatnu vrućinu mi je okretala želudac. Pivo će biti dovoljno. Vratio sam se u stan, otvorio frižider i sjeo ispred njega. Otvorio sam limenku i nagnuo. Kad sam se idući put probudio, vrtoglavica je bila još gora. Kraj mene su ležale zgnječene limenke. Pogledao sam na sat. Ponoć. Usuo sam par zrna u Joeovu posudicu i legao na krevet. Usnuo sam Mažuran.

„Dobrodošli, gospodine“, reče mlada plavuša. Imala je bijelo odijelo i ljubazan osmijeh. „Vaš doktor vas čeka. Pripremili smo vam sobu. Nadam se da ćete biti zadovoljni.“ 

„Nisam došao odsjesti u vašu ustanovu. Ne znam ni gdje se nalazim.“

„Vi ste na imanju Mažuran. Pružamo najbolju njegu i maksimalni učinak svim pacijentima. Obećavam vam da ćete se osjećati bolje već nakon dva mjeseca.“

„Dva mjeseca? Dva mjeseca me namjeravate zadržati ovdje?“

„Tako piše u vašim nalazima. Došli ste na hitni prijem. Vaši roditelji su već otišli. Imat ćete pravo na posjete nakon tri tjedna.“

„Ali ja nisam lud!“

„Ovdje ne koristimo takve nemedicinske termine.“

„Ja... Ovo je sigurno neka greška. Nisu vam rekli istinu. Ja imam posao, stan, kanarinca i sretan sam.“

„Sreća je preopćenit pojam. Ništa se vi ne brinite. Odavde ćete izaći kao savršeno zdrav čovjek.“

„Ja ne idem unutra. Ne možete me zadržati protiv moje volje!“ Beskonačni bijeli hodnici su se prostirali svim stranama svijeta. Na kraju jednog je zasigurno izlaz. Mogu je savladati, baciti na mramorne pločice. Samo, na koju stranu? Postoji li uopće ispravan odgovor? Možda lijevo?“

Djevojka kimne i dvojica grdosija me uzmu za ruke.

„Ne želimo upotrijebiti silu, ali ako budemo trebali, nećemo se ustručavati.“

Zora. Učinak alkohola je već ispario. Vrtoglavica je nestala. Plahta na krevetu je bila potpuno mokra. Otuširao sam se i skuhao kavu. Joe se još nije probudio. Pitao sam se odakle mi ideja za san o mentalnoj bolnici. Očito mi je članak toliko ušao u podsvijest da sam sanjao da sam pacijent u Mažuranu. Još uvijek mi se spavalo. ali sam se bojao zaspati. Stegla me mučnina u grudima te sam povratio na pod. Kava se ohladila.

Srećom pa je vikend. Imao sam vremena razmisliti. Odlučio sam poći na selo kod roditelja. Ukrcao sam Joeov kavez u auto i odvezao se. Na pola puta sam se sjetio da sam zaboravio zaključati stan, ali zbilja mi se nije dalo vraćati. Ionako nemaju što za ukrasti. Televizor godinama ne gledam, a namještaj je iz treće ruke. Roditelji su se oduševili kad su me vidjeli. Nisu pitali razlog dolaska, na čemu sam im bio zahvalan. Majka je pripremila moj stari krevet i stavila čiste plahte. Te noći, san se opet vratio.

„Ne, ne želim nikakvu upotrebu sile. Želim popričati s ravnateljem.“

„U redu, odvest ću vas do njega.“

Prolazili smo kroz vrt. Na livadama su sjedili pacijenti, igrajući šah i dobacivajući se loptom. Iz unutrašnjosti zgrade su se čuli krikovi, ali činilo se da to ne smeta nikome. Ušli smo u hladan hodnik. Djevojka je otvorila velika hrastova vrata i ušao sam u ljetnu biblioteku. Za stolom je sjedio prosijedi čovjek, gledajući u papire.

„Direktore, naš novi pacijent želi razgovarati s vama.“

„Ja nisam vaš novi pacijent. Došlo je do greške. Ja ovdje ne pripadam.“

„Svi to kažu kad prvi put dođu ovdje“, oglasi se direktor. „Sve je u redu.“ Mahne rukom, a djevojka nestane kroz vrata.

„Sjednite.“

„Gospodine, ja ovdje ne pripadam. Ja nisam lud. Dobro sam. Kako sam uopće dospio ovamo?“

„Sinoć ste kolabirali u svom stanu. Pronašla vas je susjeda. Rekla je da ste vrištali. Pozvala je hitnu pomoć, a oni su vas otpremili na psihijatriju. Vaši roditelji nisu htjeli da tamo ostanete već su vas dovezli ovdje. Kažu da ste cijelim putem mrmljali nesuvisle riječi te da ste se samo njihali naprijed-nazad. Sad mi recite, zašto smatrate da ne pripadate ovdje?“

„Ničega se ne sjećam. Došao sam kod roditelja na selo i večerali smo. Otišao sam spavati. Sljedeće čega se sjećam jest da sam dospio ovdje, na otok.“

„U sobi ste trideset i šest. Zasad ćete biti sami.“

„Ne!“

Više nisam siguran što je san, a što java. Pišem ovo u svoju staru bilježnicu od biologije. Želim sebe samoga uvjeriti da sam još uvijek pri sebi. San se čini življim od realnosti, realnost je normalnija od sna. Više ne mogu ostati u roditeljskoj kući. Želim biti sam. Spakirao sam Joea i upalio auto. Glava mi je klonula i sljedeće čega se sjećam…

„Mažuran je mjesto vaših snova. Ovdje možete ponovno učiti kako živjeti. Mi ćemo vam reći kako. Samo se prepustite.“ Glas kroz zvučnike je bio mehanički. Šetao sam hodnikom u bijeloj pidžami. Žene i muškarci su me gledali poprijeko. Nisam se trudio upoznavati s nikim. Nekako, bilježnica je našla put dovde. Čuvam je ispod jastuka. Ne žele mi dodijeliti cimera jer sam „potencijalno opasan za sebe i okolinu“. Pacijenti bi šaptali kad bih prolazio. Nisam znao što sam učinio. Nitko mi nije htio reći. Dva mjeseca će brzo proći. U bilježnici nema datuma pa nisam siguran koliko je dana prošlo otkad su me zaprimili. Svako jutro kad se probudim, očekujem da sam u svom stanu. Da me budi Joev cvrkut, a ne mili glas bolničarke.

Znam što misliš. Ovo je još jedna ispovijest neshvaćenog čovjeka. Misliš da haluciniram, da sam u luđačkoj košulji i da slinim. Ništa od toga nije istina. Brijem se svaki dan, perem svoju robu, mijenjam posteljinu. Jedem. Nedostaje mi moj kanarinac. Katkad, nisam siguran da li sam ga ikad i imao. Roditelji su branili kućne ljubimce. Znam da sam imao posao, ali ne sjećam se svog ureda ni kolega. Iznajmljivao sam stan, ali ne znam u kojem predjelu grada. Mažuran me potpuno obuzeo. Želim vjerovati da sam nekoć bio svoj čovjek, da sam imao posao, roditelje, stan i kanarinca Joea. Ne možeš mi suditi. Ne možeš znati. Ali, barem me se sjeti, podsjeti me, u kojem životu sam bio ja? 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg