proza

Antonija Jolić: Mažuran

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Antonija Jolić (1992., Split) odrasla je u malom mjestu Gradac pokraj Drniša, a trenutno živi u Šibeniku. Sa šesnaest godina izdala je zbirku pjesama „Oči boje lješnjaka“, dok je ljubav prema kratkoj priči razvila kasnije. Trenutačno studira na Pravnom fakultetu u Splitu i radi, a slobodno vrijeme provodi slikajući.



 

Mažuran

 

Kad sam prvi put sanjao Mažuran, bio sam pijan. Prostirao se na pedeset hektara, okružen šumom i cvijećem. Mažuran je cijenjena psihijatrijska bolnica, ako ne i najjača u cijeloj zemlji. U nju su dolazili samo najteži slučajevi. Oni od kojih odustaneš, od kojih se umoriš, koje samo želiš prebaciti na drugoga i skoncentrirati se na rješive slučajeve, slučajeve koji će ti omogućiti mir noću. Bio je jedina funkcionalna građevina, bez nepotrebnih dućana i kamenih kućica. Mažuran se nalazio u centru otoka, nijedan jauk ne doprijevši do obale. Ljudi su se često dolazili kupati jer su plaže bile pjeskovite a more kristalno. Brodovi su mirno pristajali i dovodili kupače i unesrećene obitelji. Čitao sam o njemu u novinama. Sjedio sam za stolom i pušio crveni York dok je radio tiho kvrčao. Bilo je ljetno poslijepodne, sparno i maglovito. Moj kanarinac Joe je pjevao unatoč vrućini. Živio sam sam. Otac i majka su bili u mirovini, a braće nisam imao. Bio sam činovnik u državnoj firmi. Volontirao sam u lokalnom azilu. Nisam imao djevojku. Veze su komplicirane, a ja se nisam volio svađati. Odgovarao mi je dotadašnji život. Rijetko sam pio, ali dan je bio od početka čudan. Nisam običavao spavati popodne, ali me uhvatila neka slabost.

Kad sam se probudio, osjećao sam se ošamućeno i dezorijentirano. Sjeo sam na krevet i pokušavao smiriti vrtoglavicu. Otišao sam do kuhinje i popio čašu vode. Joe se njihao na ljuljački. Otvorio sam prozor i spustio rolete. Nisam više mogao izdržati vrućinu. Izašao sam na ulicu. Ljudi su se vraćali s posla. Odšetao sam do trgovine i kupio paket piva. Htio sam skuhati tjesteninu, ali pomisao na dodatnu vrućinu mi je okretala želudac. Pivo će biti dovoljno. Vratio sam se u stan, otvorio frižider i sjeo ispred njega. Otvorio sam limenku i nagnuo. Kad sam se idući put probudio, vrtoglavica je bila još gora. Kraj mene su ležale zgnječene limenke. Pogledao sam na sat. Ponoć. Usuo sam par zrna u Joeovu posudicu i legao na krevet. Usnuo sam Mažuran.

„Dobrodošli, gospodine“, reče mlada plavuša. Imala je bijelo odijelo i ljubazan osmijeh. „Vaš doktor vas čeka. Pripremili smo vam sobu. Nadam se da ćete biti zadovoljni.“ 

„Nisam došao odsjesti u vašu ustanovu. Ne znam ni gdje se nalazim.“

„Vi ste na imanju Mažuran. Pružamo najbolju njegu i maksimalni učinak svim pacijentima. Obećavam vam da ćete se osjećati bolje već nakon dva mjeseca.“

„Dva mjeseca? Dva mjeseca me namjeravate zadržati ovdje?“

„Tako piše u vašim nalazima. Došli ste na hitni prijem. Vaši roditelji su već otišli. Imat ćete pravo na posjete nakon tri tjedna.“

„Ali ja nisam lud!“

„Ovdje ne koristimo takve nemedicinske termine.“

„Ja... Ovo je sigurno neka greška. Nisu vam rekli istinu. Ja imam posao, stan, kanarinca i sretan sam.“

„Sreća je preopćenit pojam. Ništa se vi ne brinite. Odavde ćete izaći kao savršeno zdrav čovjek.“

„Ja ne idem unutra. Ne možete me zadržati protiv moje volje!“ Beskonačni bijeli hodnici su se prostirali svim stranama svijeta. Na kraju jednog je zasigurno izlaz. Mogu je savladati, baciti na mramorne pločice. Samo, na koju stranu? Postoji li uopće ispravan odgovor? Možda lijevo?“

Djevojka kimne i dvojica grdosija me uzmu za ruke.

„Ne želimo upotrijebiti silu, ali ako budemo trebali, nećemo se ustručavati.“

Zora. Učinak alkohola je već ispario. Vrtoglavica je nestala. Plahta na krevetu je bila potpuno mokra. Otuširao sam se i skuhao kavu. Joe se još nije probudio. Pitao sam se odakle mi ideja za san o mentalnoj bolnici. Očito mi je članak toliko ušao u podsvijest da sam sanjao da sam pacijent u Mažuranu. Još uvijek mi se spavalo. ali sam se bojao zaspati. Stegla me mučnina u grudima te sam povratio na pod. Kava se ohladila.

Srećom pa je vikend. Imao sam vremena razmisliti. Odlučio sam poći na selo kod roditelja. Ukrcao sam Joeov kavez u auto i odvezao se. Na pola puta sam se sjetio da sam zaboravio zaključati stan, ali zbilja mi se nije dalo vraćati. Ionako nemaju što za ukrasti. Televizor godinama ne gledam, a namještaj je iz treće ruke. Roditelji su se oduševili kad su me vidjeli. Nisu pitali razlog dolaska, na čemu sam im bio zahvalan. Majka je pripremila moj stari krevet i stavila čiste plahte. Te noći, san se opet vratio.

„Ne, ne želim nikakvu upotrebu sile. Želim popričati s ravnateljem.“

„U redu, odvest ću vas do njega.“

Prolazili smo kroz vrt. Na livadama su sjedili pacijenti, igrajući šah i dobacivajući se loptom. Iz unutrašnjosti zgrade su se čuli krikovi, ali činilo se da to ne smeta nikome. Ušli smo u hladan hodnik. Djevojka je otvorila velika hrastova vrata i ušao sam u ljetnu biblioteku. Za stolom je sjedio prosijedi čovjek, gledajući u papire.

„Direktore, naš novi pacijent želi razgovarati s vama.“

„Ja nisam vaš novi pacijent. Došlo je do greške. Ja ovdje ne pripadam.“

„Svi to kažu kad prvi put dođu ovdje“, oglasi se direktor. „Sve je u redu.“ Mahne rukom, a djevojka nestane kroz vrata.

„Sjednite.“

„Gospodine, ja ovdje ne pripadam. Ja nisam lud. Dobro sam. Kako sam uopće dospio ovamo?“

„Sinoć ste kolabirali u svom stanu. Pronašla vas je susjeda. Rekla je da ste vrištali. Pozvala je hitnu pomoć, a oni su vas otpremili na psihijatriju. Vaši roditelji nisu htjeli da tamo ostanete već su vas dovezli ovdje. Kažu da ste cijelim putem mrmljali nesuvisle riječi te da ste se samo njihali naprijed-nazad. Sad mi recite, zašto smatrate da ne pripadate ovdje?“

„Ničega se ne sjećam. Došao sam kod roditelja na selo i večerali smo. Otišao sam spavati. Sljedeće čega se sjećam jest da sam dospio ovdje, na otok.“

„U sobi ste trideset i šest. Zasad ćete biti sami.“

„Ne!“

Više nisam siguran što je san, a što java. Pišem ovo u svoju staru bilježnicu od biologije. Želim sebe samoga uvjeriti da sam još uvijek pri sebi. San se čini življim od realnosti, realnost je normalnija od sna. Više ne mogu ostati u roditeljskoj kući. Želim biti sam. Spakirao sam Joea i upalio auto. Glava mi je klonula i sljedeće čega se sjećam…

„Mažuran je mjesto vaših snova. Ovdje možete ponovno učiti kako živjeti. Mi ćemo vam reći kako. Samo se prepustite.“ Glas kroz zvučnike je bio mehanički. Šetao sam hodnikom u bijeloj pidžami. Žene i muškarci su me gledali poprijeko. Nisam se trudio upoznavati s nikim. Nekako, bilježnica je našla put dovde. Čuvam je ispod jastuka. Ne žele mi dodijeliti cimera jer sam „potencijalno opasan za sebe i okolinu“. Pacijenti bi šaptali kad bih prolazio. Nisam znao što sam učinio. Nitko mi nije htio reći. Dva mjeseca će brzo proći. U bilježnici nema datuma pa nisam siguran koliko je dana prošlo otkad su me zaprimili. Svako jutro kad se probudim, očekujem da sam u svom stanu. Da me budi Joev cvrkut, a ne mili glas bolničarke.

Znam što misliš. Ovo je još jedna ispovijest neshvaćenog čovjeka. Misliš da haluciniram, da sam u luđačkoj košulji i da slinim. Ništa od toga nije istina. Brijem se svaki dan, perem svoju robu, mijenjam posteljinu. Jedem. Nedostaje mi moj kanarinac. Katkad, nisam siguran da li sam ga ikad i imao. Roditelji su branili kućne ljubimce. Znam da sam imao posao, ali ne sjećam se svog ureda ni kolega. Iznajmljivao sam stan, ali ne znam u kojem predjelu grada. Mažuran me potpuno obuzeo. Želim vjerovati da sam nekoć bio svoj čovjek, da sam imao posao, roditelje, stan i kanarinca Joea. Ne možeš mi suditi. Ne možeš znati. Ali, barem me se sjeti, podsjeti me, u kojem životu sam bio ja? 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg