proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.



 

Propuštanje riječi

 

Jednog se jutra nije probudila. Samo tako. Umrla je. Kažu to kao što kažu bilo koju drugu informaciju. Iznose činjenicu. Vijest. Ne, čak ni to; ne izvještavaju, niti obavještavaju, samo kažu - kažu da nešto kažu, da bi potrošili riječi; kao da ih je previše, ima ih na odmet, u pravo i u krivo vrijeme - uvijek ih je dovoljno, njih jedino nikad ne manjka; iz grla zemlje na sva usta.

Tako je bilo i tog jednog jutra. Kažu, a isto bi bilo i da šute. Jer to što je ona umrla, i što oni kažu da je tako bilo, nikome ne znači ništa. Možda tek poštaru. Ali oni što kažu ne znaju da bi njemu ta vijest mogla značiti nešto drugo, drugačije, više nego njima ili bilo kome drugome. A on je ionako odlučio da neće ništa reći.

Bilo je to prije dvadesetak godina kad su ona, žena sa drugog kata, stan 14, i on, poštar njene zgrade, postali tako, kad je postalo tako, bez riječi. On to kaže samome sebi, drugome se nema kome reći, i tako ostaje sve do danas, sve do evo, ovog jutra. Ovog jutra možda mora promijeniti odluku. Ne, samo će je prilagoditi, malo će popustiti, ali neće ju iznevjeriti. Možda...

Možda će mu izletjeti poneka riječ, ta koja ne smije izaći, kao ni bilo koja druga.

Dolazi joj pred vrata, donosi račune za struju za prethodna tri mjeseca. I novine. Obavezno novine. Postat će njezine, a zatim će biti njegove. Onda će postati njihove. Nasmiješit će joj se kad mu bude otvarala, ali, razumije, to će biti pozdravni smiješak, uljudan, i samo njegov. Smiješak koji joj ništa neće reći, koji inače ne govori, poput nje. Takav je njihov prešutni dogovor.

Mogao bi joj reći kako je vani. Priopćiti joj da je Manda s petog kata nabavila psa. Više ne laje na njega kada dođe. Ipak, za svaki slučaj čuva par lijepih riječi za njega. Mogao bi je obavijestiti o promjeni računanja vremena. Ona sigurno nije naštimala sat da joj vrijeme ide isto kao i njemu, ili Mandi, ili onima o kojima čita u novinama.

On ne zna da li je njoj išta od ovog što bi joj mogao, a neće reći, važno. Zna samo da želi novine. Oboje to žele.

Ovaj put pred njenim vratima predugo čeka. Morat će to učiniti. Ona ga na to svojom tišinom nagovara. Mora nešto reći.

 „Ja sam.“ Te su riječi relativno neopasne, ne mogu im gotovo ništa. A onda izgovori i ono.

Njeno ime.

Protreseno kucanjima po vratima, u njegovim ušima zvuči novo. Kao da je nikad nije tako zvao. U snu bi, naprotiv, zvučalo poznato, isto, kao da je odgovor na sva pitanja, kao da njime započinju i završavaju svi razgovori i svaka rasprava.

Sasvim očekivano, nije se javila. Ona se odaziva samo onda kad ju on ne zove.

...Onog jutra, dvadesetak godina unatrag, zamolio ju je da mu sačuva novine kada ih bude pročitala. Donosio joj ih je jednom tjedno, ponedjeljkom, za sve dane prethodnog tjedna. Nisu se tako dogovorili, jednostavno je tako bilo.

Ne sjeća se kako je počelo, kako ju je zamolio, je li bilo uopće nekih riječi, izgovorenih ili samo onih prešućenih. Možda ga je vidjela kako na izlazu iz zgrade sprema novine u džep jakne pa je zaključila da mu iz nekog razloga dobro dođu. Možda je smatrala da bi ih on trebao uzeti, da ih se ne bi smjelo baciti, uludo potrošiti riječi. Netko se trudio sabrati ih, ove su novine herbarij dragocjenih i rijekih vrsta mrtvih, a očuvanih riječi. Novine su njima siguran dom, u njima su se rodile, tu im je kolijevka i grob istovremeno. Da, sigurno je bilo tako. Kada pročita novine, neće ih baciti, oboje su tako mislili iako nisu ništa rekli. Kada bi joj donio svježe novine, pokupio bi one od prošlog tjedna. Tako je bilo. Odonda su ponedjeljkom razmjenjivali samo takve riječi.

„Otvorite.“

Nije bio sakupljač novinskog papira. Nisu ga zanimale vijesti. Nisu mu bile važne čak ni riječi. Samo je htio nešto što je netom bilo njeno, kod nje, a bilo je zato što joj je on to dao. Ta vrsta transakcije vezala ih je, pa makar preko posrednika – hrpe papira. Daj mi da ti mogu dati. Negdje između redova, znao je, bili su njeni prsti.

Ona ne bi ništa govorila. Samo bi mu dodala novine u ruke i uzela iz njegovih nove koje će mu sljedeći tjedan opet vratiti, ili pokloniti, teško je bilo reći.

Nisu se dotaknuli.

Jer, moglo bi se desiti da novine popuste pod težinom tog susreta, i raspadnu se, slome vijesti; kad prsti progovore bilo bi to kobno za riječi; prosule bi se. Ovako, svako na svome kraju novinskog papira bio je siguran; dok bi si pružali riječi, okrznuli bi mogućnost da ih slome, ili da ih spase. S njima ovakvim nedodirnutima, još su imale šansu. Malo crne boje ostalo bi na jagodicama, novine su skupljale njihove dodire. Vijesti zaražene onim što se ne može dohvatiti.

„D..donio sam..“

Kažu da je inače bila razgovorljiva. Manda kaže da je voljela čaj od koprive. Kako je mogla znati išta o toj ljubavi, ne pitaju se. Ne kažu to dok ju iznose van. Ne trude se uzeti nosila. Lagana je. Ponijet će je usput kada budu išli dalje. Vrata su razvaljena. Kroz ključanicu brave više se ne vidi u njen svijet.

S njime nije nikada prozborila. Možda mu je zato neobično njeno ime izgovoriti naglas, jer to nije nikad učinio. Da, nije ju morao dozivati, nije trebao ni pokucati na vrata. Sada sve to čini po prvi puta, sve je novo. I nije kako treba.

„?!!???..M..“

Drugih jutara samo bi došao. I ona bi samo došla. Svako na svojoj strani vrata, ponekad bi se netko našao i na pravoj strani, vojnici na bojnom polju, ne znaju protiv čega se bore, samo protiv šutnje, najtišeg neprijatelja. A onda bi se ona pomaknula, nekako svečano, stvaralački, ne dirajući šutnju, da ne prsne, da ih ne raznese. Ponedjeljkom je uvijek stvarala prostor za propuštanje riječi, onih što su zgurane na listove papira, kao da znaju da se moraju stisnuti jer nema se gdje ni kamo, neće se uspjeti provući kroz ušicu; od njega do nje tako je malo slobodnog mjesta, ne stane ni ono između. Riječi se naprosto moraju svesti na jedno slovo, ili točku, znak, bez razmaka. Razmak je vani, izvan njih, razmak je od njega do nje, tuda su propješačile sve riječi svih tih godina. On ih je pokupio i pohranio, par njih možda je ostalo na otiraču, da se ne posklizne, ostavlja ih da ga uspore, da se ne zanese, da ne poželi da uđe. Druge vadi po potrebi, po logici i bez nje. Takve su najbolje.

„Molim vas...“

Jednog se jutra nije probudila. Umrla je. Kažu, ma i bolje da kažu sad nego da kasnije govore nešto što više nije. A kada je to točno bilo, ne kažu. A moglo je biti jedino tada kad nisu imali više ništa za reći.

Umrla je.

Možda je umrla zbog riječi. Ili od njih. Od onih koje je odbijala reći. Od onih koje su ostale u razmaku poluotvorenih vrata, zaglavljene u onoj šutnji, sve one koje su bile i koje su se bojale biti.

Riječi koje se nisu dale od nje, koje nisu stigle do njega, i koje se nisu dale od njih.

Najviše ponedjeljkom.

 

 

 

 

 

  

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg