proza

Emma Mihalić: Nova žar-ptica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Emma Mihalić (1999., Zagreb) studira pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Piše prozu i poeziju, ali do sada ništa nije objavljivala. Bavi se i crtanjem. Jedna je od pobjednica na natječaju za kratku horor priču na engleskom jeziku Srednje škole Ivan Švear, i nekoliko se puta natjecala na LiDraNo-u, jednom završivši nominacijom za državnu razinu (s pjesmom ''Podstanar''). Planira se baviti pisanjem i ovo je njen prvi završeni prozni rad na hrvatskom jeziku. Inače piše i na engleskom jeziku.



 

Nova žar-ptica

 

 

Prošlo je već pola sata otkako je Majka ušetala u dnevnu sobu svoje zapuštene primorske kuće i ugledala svoje do nedavno mrtvo dijete.

Bilo je ljetno jutro i zrak je mirisao na ozon. Olujni oblaci skupljali su se iznad grada i za sobom vukli nepodnošljivu ljetnu sparinu. Unatoč toplini koja ju je okruživala, na Majčinu su tijelu izbili trnci.

Njezino Dijete gledalo je u nju širom otvorenih očiju, niti jednom ne odvrativši pogled.

Dijete se nalazilo na starom kauču koji je bio nabijen uza zid sobe. Sjedilo je u istoj poziciji u kojoj ga je Majka pronašla nakon što je izašla iz spavaće sobe. Pozorno je žvakalo njušku plišanog psića koju je mijesilo bucmastim rukama. Majka se nije pomaknula s ulaza, lica skamenjenog u grimasi tihog šoka, ledenih ruku trenutno preokupiranih prevrtanjem ruba njezine majice.

Tišinu koja se poput zvijeri nadvila nad prostoriju razbijalo je neprekidno vrištanje zrikavaca koje je dopiralo kroz zatvorene prozore kojima je Majka nastojala suzbiti ljetnu vrućinu. Ventilator je bio pokvaren, a vrućina nesnošljiva.

S druge strane sobe, Dijete je izgledalo posve zdravo. Na njemu nije bilo nikakve naznake da je prošlo kroz išta loše, unatoč činjenici da ga nitko nije vidio već godinu dana. Smješkalo se zatvorenih usta bez ikakvog zvuka ili poziva, bez vapaja za roditeljem ili hranom.

Cijela joj se situacija nije nimalo svidjela. Međutim, bila je nedjelja i svoju veterinarsku kliniku nije morala otvoriti, te je mogla cijeli dan visjeti na katu i mozgati o tome kako se Dijete našlo na drugom katu kuće i prošlo kroz zaključana vrata.

Ono što ju je napokon prenulo bilo je bučno komešanje ljubimaca na donjem katu. Uvijek ih je hranila u isto vrijeme i nije planirala prekinuti tu naviku samo zato što se Dijete vratilo.

Uostalom, u slučaju da je cijela situacija halucinacija, razbudit će je nekoliko minuta među bučnim mačkama i psima.

Okrenula je leđa Djetetu i spustila se niz stepenice. Dijete se nije oglasilo.

Nakon što se provukla kroz nekoliko hodnika, Majka se našla među životinjama koje su bile neobično nemirne. Mačke i psi nepovjerljivo su njuškali ruku koja ih hrani, no ni ruka nije bila u svom najboljem izdanju tog jutra. Rastresena i zbunjena, Majka se vratila na kat.

Bacila je jedan pogled prema kauču kako bi ustvrdila položaj neočekivanog uljeza. Uočivši da Dijete još uvijek sjedi na kauču, produžila je do kupaonice gdje se umila hladnom vodom. Nakon nekoliko sekundi tihog promišljanja, u kojima su joj misli jurile od jedne do druge postaje pokušavajući otkriti tko joj je u kuću podmetnuo utvaru, Majka se vratila u dnevnu sobu i stala pred Dijete.

Osmjeh na njegovom licu nije mu dopirao do očiju. Strpljivo je gledalo u Majku, iščekujući njen sljedeći potez.

Oklijevajući, Majka je posegnula za Djetetom. Ruka joj je lebdjela nekoliko centimetara iznad njegove glave. Napokon, između ustreptalih otkucaja vlastitog srca, Majka je spustila ruku i dotakla Djetetovu meku kosu.

Kao opržena, ruka se povukla. Majka ju je privukla prsima i odmakla se nekoliko koraka unazad.

„Tu si,“ šapnula je. „Stvarno si tu.“

Nakon tih riječi sporo je odšetala do telefona, ne razbijajući pritom kontakt očima. Refleksivno je utipkala broj svog bivšeg muža i podigla slušalicu.

Nakon što je telefon odzvonio nekoliko puta, Otac se javio.

„Halo?“ zbunjeno će on. „Zašto me zoveš?“

Sa svojim bivšim mužem Majka se nije čula otkad se brak raspao, nedugo nakon neobjašnjivog nestanka njihovog djeteta. Sekunde su otkucavale, i Majka je šaputala u slušalicu.

„Dijete. Ovdje je,“ reče ona. Kad je to izrekla naglas, usta su joj presušila. Otac je šutio s druge strane slušalice. Napokon, uzvratio joj je tonom koji je bio oštar poput leda.

„Rekao sam ti,“ kroza zube će Otac, „da prestaneš to govoriti. Našeg Djeteta više nema i ti se s time moraš pomiriti. Ako to nisi sposobna napraviti sama, pronađi nekoga tko će ti s time pomoći. Ta osoba nisam ja.”

S tim riječima Otac je poklopio.

Majka se grčevito držala za slušalicu. Nakon nekog vremena, odvratila je pogled od Djetetovog i spustila je nazad na postolje.

Otac joj neće priteći u pomoć. Sada je sama. Sama s Djetetom.

Djetetom koje je najvjerojatnije jako, jako gladno. Majka mu se obratila.

„Napravit ću ti nešto za jesti, može?“ reče ona i vrati se u kuhinju. Dok je premještala hranu iz ruke u ruku pitajući se što bi moglo odgovarati djetetu, umom je probirala končiće koji su povezivali Dijete koje trenutno sjedi u njenoj dnevnoj sobi i Dijete kojeg se riješila prije godinu dana.

Kako je moguće da je ovdje?

Nije moguće da je ovdje. Pobrinula se za to. Ovo ne može biti njezino Dijete.

Nakon što je skuhala zobenu kašu, zaključila je da se netko poigrava s njom. Netko zna što je učinila. Netko joj je podmetnuo identično dijete, i taj netko joj prijeti.

Nema veze, pomislila je. Pretvarat ću se kao da je sve u redu. Pozvat ću policiju, reći ću im da se Dijete vratilo.

S tim mislima u glavi pokrenula je perilicu posuđa i odšetala u dnevnu sobu mirnih ruku. Dijete je čekalo na poznatom mjestu.

Majka je sjela pored Djeteta i puhnula u žlicu kaše koju je držala u ruci. Nije željela nauditi ovom Djetetu. Za razliku od njenog, ovo Dijete je bilo tiho. Prinijela je žlicu Djetetovim ustima.

Dijete nije reagiralo. Okrenulo je glavu prema Majci i smiješilo se, čvrsto stisnutih usni.

„Hajde,“ ohrabrivala ga je Majka, „otvori usta.“

Smiješak. Majka se namrštila.

Spojila je žlicu sa Djetetovim usnama.

Smiješak. Udarac kojim je spustila zdjelicu na stol odjeknuo je kroz stan. Dopustila je tišini da vlada nekoliko sekundi, a onda se fokusirala na svoje okruženje. Zrikavci. Uporno nabijanje perilice u zid. Vlastito plitko i ubrzano disanje. Vrućina u zraku i na licu.

„U redu,“ šapne ona, „u redu.“

Odnijela je kašu nazad u kuhinju i bacila je u smeće. Ako ne želi jesti, ne mora jesti, pomislila je. Rukama se naslonila na ormarić i pokušala kontrolirati disanje.

Čaša vode je pomogla. Smatrala je da joj kratak odmor neće odmoći. Povukla se nazad u spavaću sobu, ne bacivši ni pogled prema Djetetu koje se smješkalo u njenom smjeru.

***

U svome snu, Majka je gorjela. Nije to znala zato što je vidjela vatru ili namirisala dim i sprženu kožu. Ne, nije vidjela ništa.

Znala je to jer je osjetila kako joj plamenovi miluju tijelo poput ljubavnika, osjetila je kako se zrak oko nje zagrijava i postaje nesnošljiv, osjetila je kako je svaki dah bolniji od prošlog. Željela je vrištati, no vatra joj je oduzela glas, okovala pluća, odgrizla jezik.

Osjetila je kako joj se koža raspucala tamo gdje ju je vatra dodirnula, kako joj se vrela krv slijeva i istog trena zakori u otvorenim ranama, kako joj se kosa lijepi za lice. Majka je pala na koljena i mračnim je prostorom odjeknuo metalni, tup udarac.

Bol se nastavljala u nedogled. San joj nije dozvoljavao da ga završi. Kada bi pomislila da je kraj napokon stigao, bol bi se pogoršala. Rane bi zarasle i vatra bi ih opet otvorila. Majka se bacala uokolo zaslijepljena boli i ludilom.

Sati su prošli prije nego što se probudila.

Posteljina joj je, skupa s odjećom, bila posve mokra. Nakon nekoliko dugih minuta u kojima se sabirala i brisala si znoj sa čela, Majka se ustala i zaputila se pod tuš.

Nije ga vidjela, ali je znala da je Dijete još tamo. Kao da je osjetila njegov pogled koji je parao kroz zidove, ravno do njenih leđa. Na vratu su joj izbili trnci.

Ručku tuša okrenula je na hladnu stranu.

Nakon ledenog buđenja, Majka je odlučila provjeriti u kakvom je stanju Dijete. Naravno, još se nalazilo u istoj poziciji i buljilo je u nju s istim izrazom lica. Odbojno.

U sekundi je preletjela preko namještaja dnevne sobe i pritisnula ruke oko Djetetovog vrata.

„Reagiraj!“ viknula je, „reagiraj!“

Dijete se smješkalo. Disanje mu se nije ubrzalo, a oči su mu se usredotočile na Majčine dok ga je pridržavala u zraku.

Nakon što je shvatila što je učinila, Majka je spustila Dijete nazad na kauč brže nego što je trebala. Dijete se prevrnulo na leđa i zamahnulo rukama, te se uspravilo za nekoliko trenutaka.

Ništa. Nikakva reakcija. Majka je gotovo čupala kosu od bijesa. Ruke su joj bile zarivene u vlastite mokre vlasi, a iz usta joj se oteo ljutiti krik. Ritam mu je pridavalo konstantno sudaranje perilice sa kuhinjskim zidom i orkestar kukaca izvana. Majka je još jednom zavrištala i otrčala u kliniku.

Životinje su reagirale na naglo otvaranje i udarac vrata apsolutnom tišinom. Majka nije stala, već je istrčala među kaveze u kojima su se odmarali njeni pacijenti—mačke i psi—i stala im razdjeljivati hranu.

Nakon što joj se šum krvi povukao iz ušiju, majka je shvatila da psi reže i laju, a mačke sikću. Nitko se drugi nije nalazio u prostoriji. Reagirali su na njen ispad, nagađala je.

Zvukovi koji su se razlijevali po sobi u Majci su podizali bijes. Bacila je posudu s hranom na pod, i nogom je udarila kavez najbližeg psa dok su se krekeri kotrljali po podu.

„Zašutite! Samo začepite!“

Majka nije vidjela drugog izbora. Noge su je vodile prema van, što dalje od buke, što dalje od Djeteta.

Kada je stupila na nemilosrdno sunce, Majka je pala na koljena i zatvorila oči. Dahtala je i vrtjela palčevima, pokušavajući se smiriti.

Nakon što se smirila i otvorila oči, zagledala se u daljinu. Već na prvi pogled mogla je utvrditi da je nešto neobično. Trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati o čemu se radi.

Sve su kuće u ulici bile identične njezinoj. Dokle joj je pogled sezao, u oba smjera, vidjela je samo svoju skromnu kliniku sa potkrovljem u kojem je znala da se nalazi Stvor.

Utrčala je u dvorište nasuprot kući iz koje je izašla, pa ravno kroz otključana vrata na gornji kat. Dijete je bilo ondje, a njegov pogled kao da joj se rugao bez ijedne riječi. Izjurila je iz kuće i ušla u sljedeću, samo da bi zatekla identičnu situaciju. Pa još jednom. Pa još jednom.

Naposlijetku je odustala, ne znajući iz koje je kuće izvorno izašla. Vrludala je kroz labirint identičnih kuća satima. Popela se na kat i umorna se srušila na kauč, odmah pored Djeteta.

Uključila je TV. Dijete nije gledalo u ekran. Majka je shvatila da se trese, te je prinijela ruke licu i zajecala. Zvukovi koji su je okruživali, od zrikavaca do perilice, postali su tako glasni da je morala pomaknuti ruke s očiju na uši. Njihov šum bio je jeka u njenoj lubanji, i gotovo da je bio bolan.

Obratila se Djetetu.

„Što hoćeš od mene?“ kroz suze će Majka. „Zašto ovo radiš?“

Dijete se samo smiješilo.

„Ne možeš biti ovdje,“ nastavila je. „Ubila sam te. Gledala sam te kako umireš. Ne možeš biti ovdje. Kako si ovdje?“

Odgovora nije bilo. Majka je pala na koljena i sklopila ruke kao u molitvi, te se okrenula prema Djetetu.

„Molim te, prestani. Što god činiš, kako god to činiš, prestani!“

Položila je glavu na Djetetove noge. Njene suze natopile su njegove hlače, no ono se nije obaziralo na njene vapaje.

„Učinit ću što god hoćeš! Samo učini da ova buka prestane! Molim te!“ vrištala je Majka.

Nekoliko sekundi Majka je patila. Zatim je osjetila lagani dodir na vrhu glave i sve je sve utihnulo. Djetetove ruke kao da su uklonile buku iz njezine glave i Majka je još jače zaplakala.

„Hvala ti,“ zajecala je, „hvala ti…“

Na koljenima, plačući na Djetetovom krilu, Majka je zaspala.

***

Očekivala je jutro.

Majka se probudila, nagađala je, nakon nekoliko sati. Pogled na sat nije otkrivao puno—sve brojke bile su zamijenjene nerazgovijetnim simbolima, a umjesto tri kazaljke na satu se nalazila samo jedna, koja se mahnito okretala malo na jednu, malo na drugu stranu.

Sunce je još uvijek bilo visoko na nebu. Majka je sa prozora dnevne sobe imala savršen pogled na njega.

Ništa se nije pomaknulo.

Ništa, uključujući Dijete. Njegova se ruka još uvijek nalazila na Majčinoj glavi, i laganim je pokretima prolazila kroz njenu raščupanu kosu.

Majka je okrenula glavu ne bi li ga pogledala u oči. „Želiš pravdu? To hoćeš?“

Duboko je udahnula. „U redu.“

Majka se polako ustala na klimave noge. Sporo je odšetala do ormarića na kojem se nalazio telefon i utipkala broj policije.

Nije niti čekala da glas s druge strane krene pričati. Čim je netko s podigao slušalicu, Majka je započela.

„Ja sam. Ja sam to učinila. Nije nestalo. Ubila sam ga,“ Majka je zatvorila oči i tiho zaplakala. Okrenula se prema Djetetu koje kao da joj je pokazalo ohrabrujući osmjeh.

„Odvela sam ga u kliniku,“ nastavila je, „kada nije htjelo prestati plakati. Uzela sam injekciju i onda sam-“

Zajecala je.

„-inače time vršim eutanaziju, znate, na životinjama koje ne mogu spasiti… mislila sam da je to dovoljno. Dovoljno da ga ušutkam.“

Majka je obrisala suze i udahnula nekoliko puta prije nego što je nastavila.

„Ali nije bilo. Kad sam shvatila što sam učinila, osjećala sam se grozno. Znala sam da ga se moram riješiti. Da nitko ne smije znati što sam učinila.“

„Pa sam ga strpala u spalionicu. Zato nitko nije mogao shvatiti kako je netko oteo Dijete iza zaključanih vrata. To sam bila ja, cijelo vrijeme, to sam bila ja,“ reče Majka.

„Mislim da se probudio, znate, dok sam mu spaljivala tijelo,“ dodala je, „jer sam ga još uvijek čula, čak i nakon što sam zatvorila vrata. Čula sam svoje Dijete i nakon što sam bacila pepeo. Od tog trenutka, buka nije stala. Uvijek ga čujem.“

Pogledala je Dijete.

„Molim vas, pomozite mi.“

Čovjek s druge strane slušalice je jednostavno poklopio.

Majka je ostala stajati, zatečena. Nakon što su joj se noge toliko tresle da više nije mogla stajati, srušila se na pod. Više nije plakala. Snaga kao da joj je napustila tijelo uz znoj koji joj je oblijevao kožu.

Zavrištala je. Na neko vrijeme, sve ostale zvukove nadjačalo je Majčino vrištanje. Na trenutak, Majka je bila mirna. A zatim se podigla i došetala do Djeteta.

„Učinila sam što želiš. Zašto ih još čujem? Zašto te još čujem?“

Dijete se samo smješkalo.

Majka je podigla jednu drhtavu ruku i njome zgrabila drugu. „U krivu sam, zar ne? Nisam učinila što želiš. Nisi ovdje da me natjeraš da priznam,“ šapnula je.

Sunce je još bilo visoko na nebu, zrikavci su još vrištali, perilica je još udarala u zid, vrućina je još uvijek bila nesnošljiva, a Majka se nasmijala zajedno s Djetetom. 

 

 

 

 

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg