proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

Hans.

Jedan od njih.

Jedan od tih čudovišta istoga imena kako ih je nazvala Ingeborg Bachmann.

Ovaj je Hans volio cvijeće. Dobro, volio je možda prejaka riječ jer Hans nikada ne bi priznao da nešto voli, a niti to pokazao. Radije bi suhih ustiju do kraja života puzao pustinjom i trljao ranjena koljena o vreli pijesak, nego potvrdio postojanje ikakvih emocija u svome biću. Ali da, moglo bi se to nazvati afinitetom ili usputnim hobijem. Dakle, Hans se bavio cvijećem iz hobija. Radi razbibrige. Naravno, u slučaju da bi bi naišao na cvijet vrijedan milijune, možda to više i ne bi činio iz hobija. Hansu je sam profit kao takav već niz godina jedino što ga u životu ispunjava. Posao koji svakodnevno odrađuje mu se ionako sviđa samo zbog dobre zarade. Dodatne nule na računu ili već i sama pomisao na njih jedino su na što drka prije spavanja.

U stanu je imao orhideju. Krhku, ali je znao točno koliko pažnje, hrane i vode treba. Davao joj je baš taj minimum da preživi, a njoj je to ipak bilo sasvim dovoljno da raste, pupa, cvjeta i duboko se ukorijeni u jeftini pitar. Znao je Hans i kada joj je taj pitar postao premalen i da je vrijeme da je presadi, ali ta ga je pomisao gušila. Potajno je zapravo osjećao naklonost prema poljskome cvijeću. Uživao je u pogledu na divlje maslačke koji bi se samostalno održavali na životu, makar i uz prljavu cestu ili u pukotini asfalta. Nije im trebalo ni vode ni hrane. Ni zabiti kolac da uspravnije rastu. Pobogu, pa čak su se i za razmnožavanje sami pobrinuli. No i tratinčice, jaglaci i koprive bili su mu sjajniji i ljepši od one potrebite orhideje na podu jednosobnoga stana.

Sve bi više vremena provodio u prirodi promatrajući čas ove, čas one. U stanu bi pak sve češće nehotice pri odlasku na posao ostavljao spuštene rolete, zaboravljao zaliti orhideju. Prestao ju je gledati sve do kišnoga dana kada je bio primoran ostati zarobljen u stanu. Tada je napokon shvatio. Gušila ga je i sama njena prisutnost i to maleno mjesto koje se usudila zauzeti. Znao je da nije kupio veći pitar ni pripremio zemlju za presađivanje. Nije mogao drugačije, morao ju je gurnuti u najmračniji kutak sobe da je ne gleda i da ga ne progoni ta odvratna obaveza. Nogom ju je zabio tamo, nije se htio saginjati da je podigne i slučajno uprlja ruke. Već se bilo nakupilo previše prašine. I čim ju je prestao gledati, zaista je polako i zaboravio na nju. U sljedećim je šetnjama sve više i potpuno nesputano uživao u divljem cvijeću, vršcima prstiju bezbrižno prolazio kroz travu, osjećao gotovo strahopoštovanje prema toj snazi, otpornosti i čvrstoći samonikloga bilja.

Ona orhideja se još neko vrijeme ponosno održavala na životu. Nekim čudom je i dalje disala. Iako zaista jest izgubila i sjaj i boju. I pognula se unatoč kolcu za koji je bila privezana, a špage koje je Hans onomad toliko brižno zavezao oko tada joj nježne stabljike sada su se u nju urezale i prelamale je na tri mjesta. Nije se sušila, polako je trunula. Primijetio ju je takvu požutjelu u kutu kada je mijenjao zavjese, a radio je to jednom godišnje. Gadio mu se pogled na to uništeno biće, ruglo i sramotu. Mislio je u sebi kako ne zaslužuje ovo mjesto, ako već ne može sama opstati. A sve joj je dao. Nekom čvrstom i ponosnom maslačku ne bi bio potreban čak ni pitar.

Bacio je na nju onu prljavu zavjesu i mirno objesio čistu. Tek za nekoliko dana je iz kuta podigao staru zavjesu, stavio je na pranje, a orhideju bacio u kompost. Pa ipak u Beču svi drže do odvajanja otpada.

A pitar? Pitar još i sada koristi kao pepeljaru. Vikendom odlazi u prirodu i neobavezno uživa u maslačcima.