proza

Mia Golubić: Kintsugi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Mia Golubić (1990., Split) završila je Medicinski fakultet u Splitu. 2017. godine seli se u Zagreb gdje specijalizira hitnu medicinu, a ispušni ventil pronalazi u povremenom umjetničkom izražavanju, kao što su pisanje kratkih priča i pokušaji sviranja bas gitare. Ima dvije objavljene priče u Zborniku poezije i kratke proze mladih s prostora eks-Ju – ''Rukopisi 43'' (2018.) te u časopisu za književnost Kvaka (2019.).

Kintsugi

Voljela je gledati horizont. Onaj trenutak u kojem jedva primjetna nepravilnost nagovijesti kaos iz savršenog reda. Taj osjećaj bio joj je dobro poznat.

Zazvonio je mobitel.

“Halo”, izgovorila je glasom još hrapavim od sna.

“Dolaziš li?” glas s druge strane bio je potpuna suprotnost njezinom. Odmjeren, jasan, visok.

“Naravno. Zar nisi rekla da je ručak u četrnaest sati?”

“Samo provjeravam”, bile su to riječi izgovorene dovoljno sporo kako bi se čulo sve ono prešućeno, a ipak dovoljno brzo da se službeno ne smatra nametanjem osjećaja krivnje. Kao i uvijek.

Spustila je slušalicu prije no što je čula zvuk prekidanja linije. Nije voljela prazninu koju je u njoj budila tišina s druge strane.

Preskočila je žice koje su se vukle po rupičastom parketu i otišla u sobu. Pažljivo je otvorila vrata do pola, kako škripanjem ne bi probudila druge. Njezin ruksak nazirao se pod gomilom tuđe nabacane odjeće. Provela je trenutak važući isplati li se dobaviti ga. Odustala je. Sve što je trebala bilo joj je već u džepovima.

Krenula je ranije no što je planirala. Nije htjela majci pružiti zadovoljstvo da joj prigovara. Vlak je došao na vrijeme. Nesigurnim je korakom ušla i promotrila prostor. Osim dva muškarca srednjih godina, uočila je visoku ženu koja je u dnu vagona zamišljeno gledala kroz prozor.

Sjela je na sigurnu udaljenost od ostalih i upalila mobitel. Zaslon je zasvijetlio, nije bilo novih poruka ni poziva, čak ni poruke mobilnog operatera o nadoplati računa. Provjerila je crtice koje označavaju signal i neugodno se iznenadila spoznajom da joj je uopće stalo.

Stanice su prolazile dok se ona pokušavala prisjetiti koja je njezina. Previše je vremena prošlo otkada je bila u gradu. Barem koliko se mogla sjetiti. Zamišljena visoka žena bi je povremeno kriomice odmjerila s dozom nelagode, ali ona se nije previše obazirala na to. Još pri ulasku u vlak u odrazu je vidjela da se nije počešljala.

Izašla je na stanici s mnogo zelenila. Toliko se još sjećala. Miris lipa u proljeće podsjećao ju je na majčin rođendan. Duboko je udahnula i krenula sporim, ali sigurnim korakom. Na starom zidiću pored škole nakratko je zastala puštajući sjećanjima da je preplave.

“Diži se!” viknuo joj je riđokosi dječak. Zvao se Rino. Ili Marino.

Dok se koprcala u blatu smišljajući izgovore za oca, prvo zašto toliko kasni kući, pa zatim zašto je bicikl blatnjav, ispod obje ruke ju je prihvatila i pridigla masivna pojava. Luka. Protresao ju je dva puta rukama, kako bi joj haljina opet zalepršala i potom je spustio na tlo. Isto je napravio s biciklom. Otišao je kako je i došao, odjednom i bez riječi. No, riđokosi dječak bio je brz. Kao i svakog puta, brži od nje. U sljedećem se trenutku opet našla u blatu, a ovog puta bicikl nije tužno ležao pored nje. Rino ili Marino divljački je skakao po pedalama uz vojne pokliče koje je naučio iz omiljenih ratnih filmova svoga oca.

Nije znala zašto se sjetila upravo tog događaja. Možda zato što su nakon toga uslijedile najveće batine koje je ikada dobila. Otac se nije smilovao čak ni kada se poskliznuo na lokvicu krvi koja je dolazila iz njenog nosa. Tih ga dana ništa nije moglo zaustaviti. Osim moždanog udara. Liječnici su to suhoparno objasnili s dva strana imena, izvedenicom iz latinskog jezika i riječju 'alkohol' koja je zaokružila cjelinu. Od tada je dobio status žrtve i njegu dostojnu najelitnijih slojeva društva. Iako je bio osuđen na krevet i život u tišini, njegov se karakter mogao namirisati već na dovratku sobe.

Nesigurno je odškrinula dvorišna vrata i iznenadila se uredno pokošenim travnjakom i podšišanim ružama. Usredotočila se na poznate detalje, poput stare kvake na masivnim vratima i girlande od školjaka koja nije promijenila mjesto prebivališta još od ljeta devedeset osme, kada su je ona i sestra prokrijumčarile s plaže. Zvono na vratima promijenilo je zvuk.

“Uranila si”, rekla joj je sestra.

“Da. Nisam znala kako vlakovi voze. Nedjelja je.”

“Mama je još oko njega. Sići će uskoro. Jesi li za kavu?” suhoparan ton izgovorenih riječi odavao je da njena sestra radi za pultom u državnoj firmi. 

“Prvo bih ušla.”

Iako se Melita šutke pomaknula u stranu, u njezinu se uzdahu osjetilo oklijevanje. Mimoišle su se dovoljno udaljene da ju ne mora zagrliti, a opet dovoljno blizu da osjeti miris borovnica i melema po kojima je njena sestra mirisala još od srednje škole. Toplina joj je ispunila sredinu prsnog koša, baš kao nekada.

Njena majka oduvijek je bila ono što su muškarci smatrali pravom damom. Čak je i činjenicu o mužu alkoholičaru uspijevala pretvoriti u anegdote o nestašnom mamlazu kojeg savladaju emocije uz pokoju čašicu više. Bilo joj je važno što će drugi reći. Kuća je izgledala besprijekorno, a novca se uvijek nekako imalo. Očeva švicarska mirovina, koja je bila najstabilnija karika njene obitelji, zaista nikada nije iznevjerila. Često je razmišljala o životu, od rođenja od smrti, u odnosu na kontinuitet određenih pojava u njemu. Baš kao što dani čine godini, a sati danu, nesavladivi i uvijek točni događaji otkucavali su njeno vrijeme provedeno na Zemlji. Osim majčinog rođendana koji je obilježavao ovaj dan, na današnji datum se prije šest godina raspala na dijelove koje je još uvijek sakupljala i lijepila, poput Kintsugi tehnike. Znala je da je ta usporedba neprimjerena. U Japanu je Kintsugi bila vrlo cijenjena umjetnost - tehnika lijepljenja polomljene keramike pomoću mješavine koja je sadržavala zlatni prah. Slične metode je i sama koristila, no sumnjala je da bi mogle biti tako opisane, a kamoli cijenjene.

“Stigla si”, glas skoro identičan sestrinom prenuo ju je iz razmišljanja.

Začudila se kako je nije čula dok je silazila niz stepenice. Dobro se sjećala da su treća i peta stepenica do gore mogle probuditi susjede nasuprot ulice. Pomislila je kako je vjerojatno i to nešto novo, a kada bi trebala biti iskrena sama prema sebi, njena sjećanja su je u posljednje vrijeme sve češće ostavljala na cjedilu. Gubila su granice, stapala se i pretakala jedno u drugo.

“Da. Sretan ti rođendan...”, nesigurno je izgovorila izbjegavajući majčin pogled.

Nježno joj je pružila zamotani paketić u kojem su se nalazile naušnice koje je prije mjesec dana birala punih sat vremena. Unatoč tome, još uvijek nije bila sigurna hoće li joj se svidjeti. A ako joj se i svide, hoće li to pokazati.

“Hvala”, kratko joj je odgovorila majka i odložila poklon na najbližu policu. 

Majka ju je mimoišla poput stare komode koju već dugo planira baciti. Kao da je previše puta udarila o njezin nezgrapni rub, pa je sada samo živcira, a opet je previše masivna da je se ne može riješiti tek tako. Iako nije računala na zagrljaj, nešto ju je u majčinim kretnjama zaboljelo, jednako kao i dok je bila dijete. Krenula je za njom u blagovaonicu koja je bila već spremna za ručak. Juha se pušila na stolu, dok je restani krumpir neodoljivo podsjećao na dane dok je Luka još bio živ.

“Je li ti stari kod kuće?” upitao je nesigurno, znajući što to znači.

“Luka. Opet si gladan?” izgovorila je glasno, suzdržavajući smijeh.

“Zna-aš mene. Vo-olim restani, a tvo-oji ga u-u-uvijek spremaju”, promucao je uz nježno lupkanje klupe na kojoj je ona sjedila.

“Sva sreća, pa ovaj put nisam morala čekati cijeli dan da izmucaš svoje”, pogledala ga je ispod obrva tek toliko da vidi je li se ovaj put uvrijedio.

“Budalo.”

Bili su najbolji prijatelji. Teško je bilo opisati taj odnos koji po ničemu nije bio klasičan. Često su bili predmet ruganja, ali nije im smetalo. Dokle god su se skupa rugali čitavom svijetu, bili su sretni. Mislila je da će to vječno trajati. Mislila je da će zauvijek biti pored nje. U ono vrijeme mogla je zamisliti da će ga izgubiti zbog druge žene, nekog djevojčurka koji će je smatrati prijetnjom. Ali ne ovako. Prometna nezgoda joj ga je oduzela, brzo i iznenada. Teško se nosila s tim. Čak i sada, šest godina poslije, kada bi joj se dogodilo nešto važno ili, češće, vrlo smiješno, posegnula bi za mobitelom tek da bi se sjetila da on više nije tu.

“Znam da ti ovo nije lako. Hvala što si došla. Bar zbog majke”, Melita joj je na uho prošaptala, još tiše izvlačeći stolicu da sjedne pored nje.

Nije znala što bi odgovorila. Rečenice koje su naizgled tako lako i brzo sišle s usta dugo su odjekivale u njezinoj glavi. Sjela je i zagledala se u zlatom porubljene tanjure ispred sebe. Opet je pomislila na Kintsugi. Minute su prolazile i ručak je tekao svojim tokom. Osobna pitanja odavno su prestala biti tema razgovora. Sve tri su se držale svojih sigurnih zona. Pretpostavljala je da se radi o obrambenom mehanizmu koji je odavno postao obrazac svakog okupljanja. Nije znala koliko je vremena prošlo od samog početka ručka. Bile su na drugom slijedu, a krumpir je još uvijek bio topao. Razgovor između njene majke i sestre tekao je ujednačeno, s interesom, kao da se ne viđaju svaki dan. Nije znala o čemu se radi, no nije sumnjala da je poseban trud uložen u njega, vjerojatno zbog nje. Vidjela je da svoju nelagodu prikrivaju dugim rečenicama, kao da je tišina zauvijek dobila zabranu pristupa.

Ustala je i otišla u toalet. Njen odlazak prošao je naizgled nezamijećeno. Dugi hodnik služio je svoju kaznu tako što je godinama nosio njihove uokvirene uspjehe. Uspjehe koji su samo naglašavali neuspjehe. Poput starog zatvorenika, svjedočio je životima, dok si mu na licu mogao vidjeti ožiljke minulih vremena. Čitav joj se prizor svidio. Rođendanski poklon i dalje je stajao na polici i podsjetio ju na nju samu. Podsjetio ju je na nešto što se očekuje i čemu bi se trebao veseliti, ali uslijed okolnosti ostaje zanemaren bez ikakvog interesa da se istraži njegova skrivena unutrašnjost. Melankolija s primjesom anksioznosti i istovremeno olakšanje bili su osjećaji koje nije često miješala. Toplina koju je osjetila na ulazu u kuću prije nekoliko sati nije se izgubila.

Nesigurnim korakom ušla je u kupatilo i odvrnula slavinu. Sjela je na hladne pločice, podbočivši leđa o rub kade. Nakon nekog vremena primijetila je nježna isparavanja iz umivaonika. Para je ubrzo počela magliti zrcalo iznad. Sada su se u njemu mogli vidjeti samo potezi krpe koja ga je vjerojatno jutros laštila.

Sve je unaprijed pripremila, kao i nekad. Iz džepa je izvadila zgužvani komadić aluminijske folije. Srebrnu žlicu sad je stavila iznad upaljača. Igla je ovog puta bila sterilna. Dok je gledala u zlatnu tekućinu koja se presijavala na srebru i igrala sa svjetlom, još je jednom pomislila na Kintsugi. Zlato koje spaja i čini stvari ljepšima. Nasmijala se. Zatvorila je oči i izdahnula puštajući rukama da automatski, kao vlastitom voljom, rade ono u čemu su bile najbolje. Počela je gubiti tlo pod sobom ranije no što je očekivala pa je zastala na trenutak. Rekli su joj, ako želi ovo napraviti kako treba, mora biti strpljiva. Ovolika doza odjednom uzrokovat će nagli prestanak rada srca. Morala je usporiti. Željela je osjetiti sreću bar još jednom, to podizanje, spuštanje, zaborav. Linije umivaonika pred njom gubile su konture, dok su vrata postala samo mrlja koja je podsjećala na to da su maločas tu stajala. Žlica do njenih koljena presijavala se zlatnim sjajem, kao i upaljač pokraj nje. Glava joj se nekontrolirano zanjihala prema lijevom ramenu spuštajući joj pogled na beživotnu ruku iz koje joj se nastavljala igla, kao da je oduvijek bila dio nje. Njezini metalni dijelovi sada su bili umrljani tragovima krvi, a ispod njih naziralo se zlato. Čisto zlato.