proza

Mia Golubić: Kintsugi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Mia Golubić (1990., Split) završila je Medicinski fakultet u Splitu. 2017. godine seli se u Zagreb gdje specijalizira hitnu medicinu, a ispušni ventil pronalazi u povremenom umjetničkom izražavanju, kao što su pisanje kratkih priča i pokušaji sviranja bas gitare. Ima dvije objavljene priče u Zborniku poezije i kratke proze mladih s prostora eks-Ju – ''Rukopisi 43'' (2018.) te u časopisu za književnost Kvaka (2019.).



 

Kintsugi

 

Voljela je gledati horizont. Onaj trenutak u kojem jedva primjetna nepravilnost nagovijesti kaos iz savršenog reda. Taj osjećaj bio joj je dobro poznat.

Zazvonio je mobitel.

“Halo”, izgovorila je glasom još hrapavim od sna.

“Dolaziš li?” glas s druge strane bio je potpuna suprotnost njezinom. Odmjeren, jasan, visok.

“Naravno. Zar nisi rekla da je ručak u četrnaest sati?”

“Samo provjeravam”, bile su to riječi izgovorene dovoljno sporo kako bi se čulo sve ono prešućeno, a ipak dovoljno brzo da se službeno ne smatra nametanjem osjećaja krivnje. Kao i uvijek.

Spustila je slušalicu prije no što je čula zvuk prekidanja linije. Nije voljela prazninu koju je u njoj budila tišina s druge strane.

Preskočila je žice koje su se vukle po rupičastom parketu i otišla u sobu. Pažljivo je otvorila vrata do pola, kako škripanjem ne bi probudila druge. Njezin ruksak nazirao se pod gomilom tuđe nabacane odjeće. Provela je trenutak važući isplati li se dobaviti ga. Odustala je. Sve što je trebala bilo joj je već u džepovima.

Krenula je ranije no što je planirala. Nije htjela majci pružiti zadovoljstvo da joj prigovara. Vlak je došao na vrijeme. Nesigurnim je korakom ušla i promotrila prostor. Osim dva muškarca srednjih godina, uočila je visoku ženu koja je u dnu vagona zamišljeno gledala kroz prozor.

Sjela je na sigurnu udaljenost od ostalih i upalila mobitel. Zaslon je zasvijetlio, nije bilo novih poruka ni poziva, čak ni poruke mobilnog operatera o nadoplati računa. Provjerila je crtice koje označavaju signal i neugodno se iznenadila spoznajom da joj je uopće stalo.

Stanice su prolazile dok se ona pokušavala prisjetiti koja je njezina. Previše je vremena prošlo otkada je bila u gradu. Barem koliko se mogla sjetiti. Zamišljena visoka žena bi je povremeno kriomice odmjerila s dozom nelagode, ali ona se nije previše obazirala na to. Još pri ulasku u vlak u odrazu je vidjela da se nije počešljala.

Izašla je na stanici s mnogo zelenila. Toliko se još sjećala. Miris lipa u proljeće podsjećao ju je na majčin rođendan. Duboko je udahnula i krenula sporim, ali sigurnim korakom. Na starom zidiću pored škole nakratko je zastala puštajući sjećanjima da je preplave.

“Diži se!” viknuo joj je riđokosi dječak. Zvao se Rino. Ili Marino.

Dok se koprcala u blatu smišljajući izgovore za oca, prvo zašto toliko kasni kući, pa zatim zašto je bicikl blatnjav, ispod obje ruke ju je prihvatila i pridigla masivna pojava. Luka. Protresao ju je dva puta rukama, kako bi joj haljina opet zalepršala i potom je spustio na tlo. Isto je napravio s biciklom. Otišao je kako je i došao, odjednom i bez riječi. No, riđokosi dječak bio je brz. Kao i svakog puta, brži od nje. U sljedećem se trenutku opet našla u blatu, a ovog puta bicikl nije tužno ležao pored nje. Rino ili Marino divljački je skakao po pedalama uz vojne pokliče koje je naučio iz omiljenih ratnih filmova svoga oca.

Nije znala zašto se sjetila upravo tog događaja. Možda zato što su nakon toga uslijedile najveće batine koje je ikada dobila. Otac se nije smilovao čak ni kada se poskliznuo na lokvicu krvi koja je dolazila iz njenog nosa. Tih ga dana ništa nije moglo zaustaviti. Osim moždanog udara. Liječnici su to suhoparno objasnili s dva strana imena, izvedenicom iz latinskog jezika i riječju 'alkohol' koja je zaokružila cjelinu. Od tada je dobio status žrtve i njegu dostojnu najelitnijih slojeva društva. Iako je bio osuđen na krevet i život u tišini, njegov se karakter mogao namirisati već na dovratku sobe.

Nesigurno je odškrinula dvorišna vrata i iznenadila se uredno pokošenim travnjakom i podšišanim ružama. Usredotočila se na poznate detalje, poput stare kvake na masivnim vratima i girlande od školjaka koja nije promijenila mjesto prebivališta još od ljeta devedeset osme, kada su je ona i sestra prokrijumčarile s plaže. Zvono na vratima promijenilo je zvuk.

“Uranila si”, rekla joj je sestra.

“Da. Nisam znala kako vlakovi voze. Nedjelja je.”

“Mama je još oko njega. Sići će uskoro. Jesi li za kavu?” suhoparan ton izgovorenih riječi odavao je da njena sestra radi za pultom u državnoj firmi. 

“Prvo bih ušla.”

Iako se Melita šutke pomaknula u stranu, u njezinu se uzdahu osjetilo oklijevanje. Mimoišle su se dovoljno udaljene da ju ne mora zagrliti, a opet dovoljno blizu da osjeti miris borovnica i melema po kojima je njena sestra mirisala još od srednje škole. Toplina joj je ispunila sredinu prsnog koša, baš kao nekada.

Njena majka oduvijek je bila ono što su muškarci smatrali pravom damom. Čak je i činjenicu o mužu alkoholičaru uspijevala pretvoriti u anegdote o nestašnom mamlazu kojeg savladaju emocije uz pokoju čašicu više. Bilo joj je važno što će drugi reći. Kuća je izgledala besprijekorno, a novca se uvijek nekako imalo. Očeva švicarska mirovina, koja je bila najstabilnija karika njene obitelji, zaista nikada nije iznevjerila. Često je razmišljala o životu, od rođenja od smrti, u odnosu na kontinuitet određenih pojava u njemu. Baš kao što dani čine godini, a sati danu, nesavladivi i uvijek točni događaji otkucavali su njeno vrijeme provedeno na Zemlji. Osim majčinog rođendana koji je obilježavao ovaj dan, na današnji datum se prije šest godina raspala na dijelove koje je još uvijek sakupljala i lijepila, poput Kintsugi tehnike. Znala je da je ta usporedba neprimjerena. U Japanu je Kintsugi bila vrlo cijenjena umjetnost - tehnika lijepljenja polomljene keramike pomoću mješavine koja je sadržavala zlatni prah. Slične metode je i sama koristila, no sumnjala je da bi mogle biti tako opisane, a kamoli cijenjene.

“Stigla si”, glas skoro identičan sestrinom prenuo ju je iz razmišljanja.

Začudila se kako je nije čula dok je silazila niz stepenice. Dobro se sjećala da su treća i peta stepenica do gore mogle probuditi susjede nasuprot ulice. Pomislila je kako je vjerojatno i to nešto novo, a kada bi trebala biti iskrena sama prema sebi, njena sjećanja su je u posljednje vrijeme sve češće ostavljala na cjedilu. Gubila su granice, stapala se i pretakala jedno u drugo.

“Da. Sretan ti rođendan...”, nesigurno je izgovorila izbjegavajući majčin pogled.

Nježno joj je pružila zamotani paketić u kojem su se nalazile naušnice koje je prije mjesec dana birala punih sat vremena. Unatoč tome, još uvijek nije bila sigurna hoće li joj se svidjeti. A ako joj se i svide, hoće li to pokazati.

“Hvala”, kratko joj je odgovorila majka i odložila poklon na najbližu policu. 

Majka ju je mimoišla poput stare komode koju već dugo planira baciti. Kao da je previše puta udarila o njezin nezgrapni rub, pa je sada samo živcira, a opet je previše masivna da je se ne može riješiti tek tako. Iako nije računala na zagrljaj, nešto ju je u majčinim kretnjama zaboljelo, jednako kao i dok je bila dijete. Krenula je za njom u blagovaonicu koja je bila već spremna za ručak. Juha se pušila na stolu, dok je restani krumpir neodoljivo podsjećao na dane dok je Luka još bio živ.

“Je li ti stari kod kuće?” upitao je nesigurno, znajući što to znači.

“Luka. Opet si gladan?” izgovorila je glasno, suzdržavajući smijeh.

“Zna-aš mene. Vo-olim restani, a tvo-oji ga u-u-uvijek spremaju”, promucao je uz nježno lupkanje klupe na kojoj je ona sjedila.

“Sva sreća, pa ovaj put nisam morala čekati cijeli dan da izmucaš svoje”, pogledala ga je ispod obrva tek toliko da vidi je li se ovaj put uvrijedio.

“Budalo.”

Bili su najbolji prijatelji. Teško je bilo opisati taj odnos koji po ničemu nije bio klasičan. Često su bili predmet ruganja, ali nije im smetalo. Dokle god su se skupa rugali čitavom svijetu, bili su sretni. Mislila je da će to vječno trajati. Mislila je da će zauvijek biti pored nje. U ono vrijeme mogla je zamisliti da će ga izgubiti zbog druge žene, nekog djevojčurka koji će je smatrati prijetnjom. Ali ne ovako. Prometna nezgoda joj ga je oduzela, brzo i iznenada. Teško se nosila s tim. Čak i sada, šest godina poslije, kada bi joj se dogodilo nešto važno ili, češće, vrlo smiješno, posegnula bi za mobitelom tek da bi se sjetila da on više nije tu.

 

“Znam da ti ovo nije lako. Hvala što si došla. Bar zbog majke”, Melita joj je na uho prošaptala, još tiše izvlačeći stolicu da sjedne pored nje.

Nije znala što bi odgovorila. Rečenice koje su naizgled tako lako i brzo sišle s usta dugo su odjekivale u njezinoj glavi. Sjela je i zagledala se u zlatom porubljene tanjure ispred sebe. Opet je pomislila na Kintsugi. Minute su prolazile i ručak je tekao svojim tokom. Osobna pitanja odavno su prestala biti tema razgovora. Sve tri su se držale svojih sigurnih zona. Pretpostavljala je da se radi o obrambenom mehanizmu koji je odavno postao obrazac svakog okupljanja. Nije znala koliko je vremena prošlo od samog početka ručka. Bile su na drugom slijedu, a krumpir je još uvijek bio topao. Razgovor između njene majke i sestre tekao je ujednačeno, s interesom, kao da se ne viđaju svaki dan. Nije znala o čemu se radi, no nije sumnjala da je poseban trud uložen u njega, vjerojatno zbog nje. Vidjela je da svoju nelagodu prikrivaju dugim rečenicama, kao da je tišina zauvijek dobila zabranu pristupa.

Ustala je i otišla u toalet. Njen odlazak prošao je naizgled nezamijećeno. Dugi hodnik služio je svoju kaznu tako što je godinama nosio njihove uokvirene uspjehe. Uspjehe koji su samo naglašavali neuspjehe. Poput starog zatvorenika, svjedočio je životima, dok si mu na licu mogao vidjeti ožiljke minulih vremena. Čitav joj se prizor svidio. Rođendanski poklon i dalje je stajao na polici i podsjetio ju na nju samu. Podsjetio ju je na nešto što se očekuje i čemu bi se trebao veseliti, ali uslijed okolnosti ostaje zanemaren bez ikakvog interesa da se istraži njegova skrivena unutrašnjost. Melankolija s primjesom anksioznosti i istovremeno olakšanje bili su osjećaji koje nije često miješala. Toplina koju je osjetila na ulazu u kuću prije nekoliko sati nije se izgubila.

Nesigurnim korakom ušla je u kupatilo i odvrnula slavinu. Sjela je na hladne pločice, podbočivši leđa o rub kade. Nakon nekog vremena primijetila je nježna isparavanja iz umivaonika. Para je ubrzo počela magliti zrcalo iznad. Sada su se u njemu mogli vidjeti samo potezi krpe koja ga je vjerojatno jutros laštila.

Sve je unaprijed pripremila, kao i nekad. Iz džepa je izvadila zgužvani komadić aluminijske folije. Srebrnu žlicu sad je stavila iznad upaljača. Igla je ovog puta bila sterilna. Dok je gledala u zlatnu tekućinu koja se presijavala na srebru i igrala sa svjetlom, još je jednom pomislila na Kintsugi. Zlato koje spaja i čini stvari ljepšima. Nasmijala se. Zatvorila je oči i izdahnula puštajući rukama da automatski, kao vlastitom voljom, rade ono u čemu su bile najbolje. Počela je gubiti tlo pod sobom ranije no što je očekivala pa je zastala na trenutak. Rekli su joj, ako želi ovo napraviti kako treba, mora biti strpljiva. Ovolika doza odjednom uzrokovat će nagli prestanak rada srca. Morala je usporiti. Željela je osjetiti sreću bar još jednom, to podizanje, spuštanje, zaborav. Linije umivaonika pred njom gubile su konture, dok su vrata postala samo mrlja koja je podsjećala na to da su maločas tu stajala. Žlica do njenih koljena presijavala se zlatnim sjajem, kao i upaljač pokraj nje. Glava joj se nekontrolirano zanjihala prema lijevom ramenu spuštajući joj pogled na beživotnu ruku iz koje joj se nastavljala igla, kao da je oduvijek bila dio nje. Njezini metalni dijelovi sada su bili umrljani tragovima krvi, a ispod njih naziralo se zlato. Čisto zlato. 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg