proza

Katarina Kušec: Stoljeće žena

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Katarina Kušec (1995., Bjelovar) magistrirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Kako je odrastala u ruralnoj sredini često je bila suočena s patrijarhatom na kojeg je postala alergična. Stoga je borba za ženska prava i žene postala njezina opsesija. Konkretnih književnih radova nema, uglavnom ono što razmišlja nastoji pretočiti na papir. Posebice kada su to ideje koje ona smatra revolucionarnima i za koje misli da će jednoga dana nekome i pomoći. No, nije istaknuta u aktivizmu, a ni u novinarstvu se ne bavi takvim temama. Kada je riječ o novinarstvu, tu se pokušava afirmirati u onom sportskom u kojemu i radi. Dio je sportske redakcije jednih dnevnih novina u Hrvatskoj.



 

Stoljeće žena

 

Sjela sam na njega kao kauboj na konja, na onaj pivski trbuh, na prljavu polu-poderanu majicu i udarala ga šakama po glavi. Bez stajanja. Bez kajanja. Krv mu je tekla niz lice i kapljice su padale po mokrom podu natopljenom kišom. Nisam se mogla zaustaviti. Bio je to moj trenutak, trenutak ludila u kojem sam osjetila da sam baš ja upravitelj svemira i da osvećujem sve one na koje je i same nekada bila podignuta ruka. Ma bit će da me je zaposjeo neki demon. To sam imala u glavi, ali nisam ga se mogla riješiti.

Zaudarao je na alkohol i znoj i to me je tjeralo da udaram još jače. Više se nije ni branio, nije ni mogao kada je beživotno ležao ispod mene. A onda... onda se čuo jecaj žene koja je sjedila pored mene dok sam mlatila đubre koje je ležalo na podu. Prestala sam... nisam ga više ni vidjela od silnih suza koje su mi tekle niz lice. Nos mi je bio pun šmrkalja, stezalo me nešto u grlu, a ruke su mi bile raspucane i krvave. Ubila sam ga. To sam pomislila, to je bila i istina. Ubila sam tada i sebe. Ali nije me opleo osjećaj krivnje ili gađenja kao što bi i trebalo biti ako ubiješ drugo živo biće.

Njegovoj ženi također nije bilo krivo. Izdahnula je kao da osjeća olakšanje i zato mi je bilo drago što smo tako mirno sjedile pored tog beživotnog tijela.

Bio je to naš trenutak, bio je to trenutak kada je žena pobijedila.

Barem sam tako mislila...

Onda smo se obje smirile, naslonile na željeznu ogradu i gledale malo u nebo, a malo u prozore na zgradama Mamutice. Pravile smo se kao da se ništa nije dogodilo i kao da se poznajemo cijeli život.

Iskreno nisam imala pojma ni tko je ta žena, ni tko je taj muškarac. Nije me bilo ni briga jer bio je odličan osjećaj izbaciti svu energiju iz sebe u tu njegovu antipatičnu facu.

Taj bijes koji se gomilao u meni godinama sada je bačen na njega, na jednog pijanog čovjek. Ja taj teret nepravde svijeta, koji sam trebala ispraviti, više neću nositi, sada je na njemu. A i po prvi puta u životu imala sam muda napraviti tako nešto.

U tom sam trenutku nakratko zatvorila oči i odmorila. Sve mi je tada prošlo kroz glavu. Ipak sam ubila čovjeka, ali polako sam se počela osjećati kao i da ja umirem, kao da me kazna već sustiže. Dvojila sam da zovem hitnu ili ne, da mu provjerim puls ili ne, da ga smo gledam kako umire ili kako je već mrtav ili pak ipak nešto napravim, da se pomaknem... Njegova žena isto je bila mirna. Nije ju bilo briga i nije ništa govorila samo mi se u jednom trenutku bacila u zagrljaj i počela plakati i vikati – Hvala.

-Hvala što sam ubila čovjeka? Jesi ti luda?

- Hvala što si me spasila - odvratila je.

Konačno sam bila superheroj koji je do tada djelovao samo riječima.

.....

Te sam se večeri vračala s večernje smjene u kafiću u Sloboštini. Mamuticom sam išla pješice kući, bila je to prečica iako je meni ledila krv u žilama. Uvijek nakon 23 sata nije bilo gotovo nikoga. Tko bi rekao da na tako malenom prostoru žive tisuće ljudi, a tako je mrtvo. E, a te je noći još i padala kiša, nekoliko dilera na parkiralištu iza sjedio je u svojim automobilima i naplaćivalo travu. Tako je bilo svaku večer. Uvijek sam, prolazeći tamo, zamišljala tko mi sve može skočiti iz grmlja i ubosti me nožem, ali svejedno sam uvijek išla sama i uvijek sam išla pješice iako imam auto. Nije to bez vraga, morala sam čuvati sav novac da bih si platila fakultet, stan, režije, sve. A i to pravo nije bilo lagano završiti iako sam bila zadnja godina. Ali dobro znam zašto sam ga upisala i opet bih da mogu birati.

Jedina misija mi je bila spasiti žene od zlostavljača, od nepravde koju gledam cijeli život i koju ne razumijem nikako. Pa zar im nitko nije rekao da imaju izbora? Da ne moraju trpjeti udarce i vrijeđanja? Koliko god da sam se borila za prava žena, toliko sam bila ljuta i bijesna što su se uspjele dovesti u situaciju da netko dugi gospodari njihovim životima. Gadila mi se ta njihova indiferentnost, strah, to što su trpjele. Gadio mi se ženski rod koji se doveo (nas je doveo) u situaciju da se pokorava nekom muškarcu, gadio mi se što se u jednom djeliću povijesti nisu postavile kako treba i što su se morale boriti za neka prava koja su ionako imale. Pa koliko je glup taj paradoks? Ili sam glupa ja što tako razmišljam? Ne znam!

....

A onda sam se popela stepenicama kod Mamutice, standardno prošla pored jednog frizerskog salona i dućana i čula plakanje i vrisak. Ogledala sam se, nisam vidjela nikoga. Pogledala sam na prozore zgrada, svjetla su bila upaljena na nekolicini njih, a nitko nije izašao na prozor ni provjeriti što se događa. U kakvom to jebeno poremećenom svijetu živimo?, pomislila sam. Ima li kraja toj ljudskoj gluposti, bezobrazluku i mržnji? Ima li??? Možda je to govorio moral iz mene, a možda strah što ću baš zato ja morati nešto napraviti kada već nitko drugi nije.

Jebeni ljudi!

Znala sam da je kocka pala na mene i bez razmišljanja sam potrčala. Vidjela sam debljeg muškarca kako drži za kosu neku ženu. Opalio joj je šamar, dva, pljuvao je.

Jebem ti mater bezobraznu, promrmljala sam si u bradu i krenula prema njemu.

- Kurvo jedna, izdajnička- vikao joj je.

- Ubit ću te. Nećeš otić' jer si glupa. Jebem ti mater.

Ona je samo plakala i molila da prestane.

Vukao joj je kosu i udarao je nogom. Bio je poprilično pijan pa nije bio spretan, ali bio je jak.

Stala sam na trenutak i nisam vjerovala svojim očima.

Bacio ju je na tlo, primio za crnu gustu, čupavu kosu i udarao nogom u trbuh, a potom je krenuo vući po betonu. Bila mu je kao trofej. Istu takvu scenu gledala sam u filmu Troja kada Ahilej ubije Hektora pa ga vuče kolima ispred vrata amo – tamo kako bi njegova obitelj mogla gledati beživotno tijelo natopljeno krvlju kako na sebe skuplja prašinu...

Nisam razmišljala ni sekunde, skočila sam mu na leđa.

Okrenuo se, odbacio me i udario šakom u oko. Zacrnilo mi se. Zato sam i ostala ležati da dođem sebi, a on se vratio na onu ženu koja je puzajući pokušala odgmizati u grmlje. Nije je više dizao, ni primao za kosu, samo ju je ritao, a ja sam to gledala. Nije bilo druge, ustala sam i udarila ga nogom iza koljena. Kleknuo je. Već je bio na podu, tako da sam ja njega počela ritati u rebra, a potom sam sjela na njega i nastavila ga mlatiti šakama kao da nema sutra.

Sjetila sam se u tom trenutku kako je moj susjed tukao susjedu, kako ju je vukao za kosu, kako je baka cijeli život bila služavka djedu koji je nije cijenio ni mrvice, letjela je oko njega kao da je plaćena robinja, a on kakav sultan. Uvijek mi se gadio taj prizor, prezirala sam je zbog toga. Zbog toga što je mislila da je primjer meni i da ću ja jedan dan pristati biti robinja jer je to normalno jer je to njezino normalno. E, pa prevarila se. Tim je svojim ponašanjem od mene napravila monstruma koji može sam razmišljati svojom glavom... Sve sam ih tada zamišljala u licu ovog odvratnog, pijanog jadnika.

Do tada nisam nikada niša napravila, a sada sam bila puštena s lanca.

Jecaj žene do mene me ipak zaustavio. Gledala sam ga još koju sekundu i sjela pored nje, kao da sam završila s mečom za šampionsku titulu. Samo nije bilo ni publike, ni pojasa. Ostale su mi krvave ruke, bijes i beživotno tijelo đubreta.

- To mi je muž. Zajedeno smo osam godina i imamo dvoje djece – prekinula mi je tok misli, ali i tišinu koja je vladala.

- Vratio se ranije iz birtije i taman ušao u stan kada sam s koferom i djecom planirala pobjeć'. Ali ovaj put nije bio dovoljno pijan da ga oborim – briznula je u plač.

- Odvuko' me van, reko' je da će mi pokazat' gdje mi je mjesto tako da svi susjedi vide. Govorio je da će me ubit', vuć' po platou dok će se iza mene prostirat' crvena linija krvi. Pristala sam. Pristala sam na sve samo da se maknemo iz stana i da djeca to ne vide. Da ne gledaju još jednom kak' me mlati.

- Trpjeli ste to sve ove godine?

- Bojala sam se. Uvijek je prijetio, tukao, govorio da ako odem da će naudit' djeci. Da si samo nađem grobno mjesto.

- A prijava, policija? Išta?

- Nisam imala hrabrosti. Ponekad bi vrištala, ali nitko me nije čuo, nitko nije želio čut'. Zato sam sada i pristala da me prebije vani, neka svi vide. Nek' netko podigne jebenu slušalicu kada već ja nisam mogla. Zato sam i uspela dorčat' do Mamutice. Gledala sam je iz stana svoje zgrade svaki dan i razmišljala kako tamo ima puno ljudi, kako će netko nešto morat' čut' pa onda i napravit'.

Sada sam i ja briznula u plač. 

Govorila sam joj da se ne brine, da i ona i djeca mogu ostati kod mene dok ne uspiju napraviti nešto od života.

No, nisam razmišljala o tome kako ću ih pustiti u svoj život koji nije nimalo sređen, u život koji za sobom vuče rep ubojstva. U tom sam trenutku bila heroj, ali i kompletni propalica. Ni č od čovjeka. Najgore od svega je što sam osjećala olakšanje. Uništila sam svoj život da bi ta žena imala bolji. Počela mi se gaditi i ona jer me natjerala na to, jer sam ja nju stavila ispred sebe. Ona je ta koja je sebična. Ona je ta koja je to mogla napraviti i sama. Nije trebala čekati nekog drugog. Pa koji je kurac mislila i čekala, njezin život ionako je već bio uništen.

Te su me misli paralizirale. Nisam se mogla pomaknuti, a kiša mi je počela lagano šprkati po licu. Pala mi je točno ispod oka, ali nisam ustajala, sjedila sam i dalje u onoj lokvici krvi sva natečena i šmrkava. I krenula je ona standardna procedura životne mudrosti i preispitivanja. Što ja znam o životu? Pa imam 27 godina, sama sam, zatrpana ili knjigama ili čašama. 'Ko sam ja da se miješam u tuđe probleme i živote. Mogla sam žmiriti kao i svi. Mogla sam staviti slušalice u uši, praviti se da ne čujem, proći, otuširati se i leći u krevet, spavati kao beba. A sada imam krv na rukama i rupe u duši. Odvratna sam jednako koliko i on.

Žena se pomaknula, htjela je ustati i otići. Nije mogla. Izvrnuti gležanj ponovno ju je posjednuo. Zamotala sam ga šalom i uzela mobitel da nazovem hitnu. Parada je gotova, nema smisla da sjedim na pozornici i čekam aplauz kada nema publike.

Ipak. Stala sam. Pa kraj mene leži mrtav čovjek, došlo mi je iz dupeta u glavu. Ustala sam i krenula raditi krugove, nervozno sam se šepurila po platou. Naprezala se da mi dođe neka sjajna ideja, ali nije je bilo. Nema. Gotovo. Suša.

Okrenula sam se i pogledala ih oboje.

Razmišljala sam da ga odvučem u prvi grm ili da ga samo ostavim. Ali opet, ubojstvo. Tu su otisci, tu je moja grižnja savjesti koja će kad tad pokucati na vrata. Jebem ti život, jebem ti ovakav život.  

Primila sam ga za vrhove majice iznad ramena i jedva ga odvukla bliže ogradi da bude manje uočljiv ako će netko prolaziti. Sa šepavom ženom sam tada krenula u njezin stan. Djeca su je čekala. Dovukle smo se do vrata. Ona ih je krenula grliti i do kraja spakirati stvari. Bio joj je to trenutak sad ili nikad.

Iako joj je muž mrtav, znala je da ne postoji to što bi je zadržalo u toj sobi u kojoj je bila robinja i vreća za boks.

Gledala sam je koju minutu kako otvara kofer i stavlja robicu u njega. Okrenula sam se, zatvorila vrata za sobom i otišla. Snaći će se ona, pomislila sam.

...

Vratila sam se do mrtvaca i dalje je ležao tamo i dalje nije bilo nikoga. Prošlo je možda pola sata otkako sam mu gotovo samljela facu. Gledala sam ga. Samo sam ga gledala i razmišljala kako ću se sada vratiti doma roditeljima i pogledati ih u oči i reći da idem na robiju. Kako ću im reći da su me poslali u Zagreb na studij, a ja sam sjebala život u tri minute.

Da, bila je samoobrana, ali ja nisam stajala. Zašto nisam stala s udaranjem? Da sam imala sprave za mučenje i dalje bih ga maltretirala, da nije bilo te žene i dalje bih sjedila na njemu i udarala ga. Pomislila sam u tom trenutku da je najbolje da sada ubijem i sebe. No, odustala sam. Toliko hrabra nisam.

Od muke sam počela povraćati. Sada konačno shvaćam kako je bilo Raskoljnikovu u romanu Zločin i kazna. On je bar uspio sakriti oružje, onu sjekiru, ja svoje šake ne mogu, niti želim. Bile su dio mene, kao što je i taj čin ubojstva sada dio mene.

....

Ponekad kada nam se nešto ružno u životu dogodi, kada sam bila mala, uvjerila bih samu sebe da je to samo san. Toliko jako da ni sama više nisam znala je li stvarno san ili ipak stvarna stvarnost. Osjećala sam da ću se probuditi svaki tren. Da se ne moram brinuti više. To je taj balončić koji će sada puknuti, a ja se probuditi sva u znoju. Možda sam zapravo još uvijek to dijete koje leži u svom krevetu, sada je dva ujutro, mrk je, spavam i sanjam sebe s 27 godina i sve ovo. Napipala sam tada šljivu ispod svog oka. Zaboljelo me. Sad je gotovo, znala sam da nije san. Barem ne više. Nisam se više mogla zavaravati. Bez razmišljanja sam uzela mobitel i pritisnula 194. Valjda sam bila veći čovjek od njega, od sebe same. Ne znam.

- Hina pomoć, izvolite – rekao je glas s druge strane.

- Mislim da sam ubila čovjeka, na Mamutici sam.

To je sve što sam uspjela izustiti i u tom je trenutku Đubre pored mene pomaknulo ruku.  

Još mi je samo nedostajala zombi apokalipsa, ali ako me ubije, neka. I ja sam njega. Valjda sam zaslužila.

Pomaknuo je i glavu i zagrcnuo se. Shvatila sam da ipak nije mrtav. Dvojila sam u glavi da mu pomognem ili ne.

Ali sada se u meni, uz sav bijes, probudio i čovjek.

Približila sam svoje uho njegovim ustima, disao je, prebacila sam ga na desni bok i otvorila mu dišne puteve. Micao se i uzdisao.

A meni više nije bilo hladno jer u istoj sam noći jednog čovjeka ubila, a dva života spasila. Njegova žena stala je tada pored mene. Vratila se. Rekla je da me neće ostaviti kao što nisam ni ja nju. E, u tom je trenutku život imao smisao. Pravi smisao. U tom trenutku sam shvatila da mi nije žao što završavam to pravo, što zbog toga rintam po birtijama i vraćam se po mračnim parkovima doma. Od sada ću uvijek tako. Jer tu sam noć nekome promijenila život, a ponajviše samoj sebi.

Došla je i hitna. Objasnila sam im situaciju. Njega su na licu mjesta pregledali, vitalni organi su bili u redu kao i on. Nije se onesvijestio od mojih udaraca, koji očito nisu bili toliko jaki koliko prodorni, već od alkohola.

Stavili su ga u kola, a žena je krenula prema njima. Htjela se popeti unutra. Trgala je i vrata i vukla onaj krevet, samo da se uspne.

Ma ovo je sad već jebanje u mozak. Mislila sam da je luda i da sam očito sve ovo radila uzalud jer takve žene, koje osam godina trpe nasilje, očito ne mogu bez njega. Dežurni joj je pomogao da se popne. Stala je kraj pijanca i hračnula se na njega. Okrenula se i sišla. Kratko, jednostavno, demonstrativno!

Svima su nam premotali rane, zakrpali nas i pozvali policiju da nas odveze na ispitivanje. I nju i mene i njezinu djecu. Djecu koja su se nedužno igrala s plišanim igračkama dok je mama primala batine, djeca koja su svaki dan samo gledala mržnju. Nisu to birala. To je za njih možda odabrala njihova majka, njihovi susjedi koji su šutjeli, ljudi koji su se pravili da su masnice ispod oka i krikovi u stanu do, normalna stvar. E, pa iznenađenje. Nisu.

Ali shvatila sam što jest normalno u cijeloj priči – strah.

I mene i nju bilo je strah. A to samo znači da volite sami sebe, da volite svoj život jer imate zbog čega i koga živjeti. Strah je taj otkriva što smo do sada napravili, zato se i bojimo za život, za sve što imamo i da to ne izgubimo. Onaj tko se ne boji, nema za što živjeti jer nema što izgubiti. Ta je žena imala. Još uvijek ima. Jer djeca su se u jednom kutu igrala s policajkom. Nije im bilo bitno što su pod rotirkama u pola 12 navečer prebačeni u postaju. Smijala su se i dalje, a kad ih je žena vidjela i ona je razvukla usne.

Nisam joj znala ime, palo mi je to napamet. Ali, možda nije ni bitno. Jedna je od tisuća onih žena koje su takvo nešto proživjele, jedna je od tisuća onih koje će takvo nešto proživjeti. Ali isto tako, jedna je od onih koje su naučile lekciju. Nadam se.

 

 

 

 

 

 

 

    

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg