NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.
Buga Bosanac (1992., Zagreb) je apsolventica francuskoga jezika i knjiženosti te lingvistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je glazbe za monodramu ''Inferno'' i plesnu predstavu ''Id'' (produkcija umjetničke udruge Budna čija je potpresjednica). Komponira glazbu za kratke animirane filmove u sklopu HRT-ove emisije ''Navrh jezika''. Autorica je glazbe za više dokumentarno-animiranih filmova Hrvatske televizije (''Čemu poezija Petra Gudelja?'', ''Anica Bošković'', ''Veličanstvo mora''). Dobitnica je književne stipendije Ministarstva kulture u 2020. godini. Dobitnica je nagrade Franjo Marković, unutar skupine autora, za znanstveno-istraživački rad ''Lexical Semantic Categorisation In Schizophrenia Patients'' i rad na projektu ''Izvršne funkcije kod odraslih govornika hrvatskoga jezika'', nastao na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnica je nagrade ''Tea Benčić Rimay'' za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama u prozi 2016. godine. 2017. godine objavljena je njezina ''Knjiga nedovršenih priča'' (Narodna knjižnica i čitaonica Vlado Gotovac Sisak).
PORTRETI
UJAK
Trebalo bi kupit kotlić, kotlić za fiš. To ti je investicija, to ti je investicija recimo, treba imati različite ribe, šaran, možeš i samo šarana, ali najbolje je kad imaš barem dvije, soma i šarana. Ma možda, ma može samo i šarana. Ja sam evo baš to prošlu subotu kod kume ko da sam pojeo ne znam kakvu šniclu. Ta riba je bila tolko fina, ništa masno, baš onako ko da jedeš šniclu. Prefino. Ali važno je da se radi po receptu. Ako se zahtjeva da se u čobanac stavi neka šuplja kost koja ima one... moraš ju staviti! Moraš stavit nogice od praseta! Da puste ono, da bude ljepljivo. To se ne jede, to se izvadi, ali to pusti ono, e da. Evo recimo ja znam moj pokojni ćaća, kad bi se zaklala svinja, on je te nogice znao užarit žarače i papke pofurit i znao ih je kuhat ovako ili objesit čak! Sušena nogica, kasnije kad staviš kiseli kupus i tu sušenu nogicu. Evo i Lojzek! On je Zagorec, ne govorim ja šta je, nego zavisi kako je tko navikao nešto tretirati. Lojzek isto kaže svinjska glava, dobio od Davora. Malo zreliji bio onaj odojak. Ajde sad mi to istrančirali. Lojzek ono, on se prihvatio da će on odrezat glavu, odrezo je bez nas. Na toj glavi je bilo mesa i okolo. I sad, on bi glavu bacio. Kažem ja jebemti, ali nemam ni ja šta s glavom. Sad ja zovem ove svoje tamo koga znam, je li netko zainteresiran za glavu. Sad ja znam ovi moji iz HDZ-a i ova sada Veja, ona ti je tamo za sve poslove, Katica za sve u HDZ-u i ona vodi glavne riječi. I ovaj Davor „Ajd ti Vejo uzmi, pripremi!“ i ona uzela, pripremila tu glavu i donijela sutradan na sastanak. Kaže „Kako smo se lijepo počastili!“ Ali, trebaš znat spremit to. Ali od glave nema ljepšeg mesa, najslađe! I od repa. Nema slađe! A moja žena, nikad u životu, ni uho ni glavu, nikad nikad u životu! Njen tata, čovjek na selu, nije dao da se to kuha. Onda njena mama posebno sebi sirota kuhala jer on nije dao. Ne može ona, njoj tu nešto ne štima. Ali, to jer si nije to u glavi posložila. Ne bi ona uho pojela, nema šanse! Nema šanse! Ona da je gladna, ona ne!
UJNA
Ja sam imala pet kolegica, mi smo bile nerazdvojne. Ova je jedna Zagrepčanka imala auto, nas je bilo od Hrvatske do Slovenije, imale smo novce, sve smo radile u dobrim firmama. Baš smo bile ekipa. One su sve pušile. Mi iziđemo vani, živa muzika, one puše za stolom, mi smo uzele sebi taj stol je li, piće konobar donese, ja ne znam šta ću ono jedno piće i to popiješ i šta ću ja sad raditi ako neću ić plesati ono ne sviđa ti se baš netko tko dođe po tebe pa bolje ti je sidi tu. I onda se ja igram s njihovim šibicama pa onda vrtim njihove upaljače i onda „Ajd zapali stara, ajd stara zapali!“ i onda ja zapalim tu jednu onda pa još jednu onda meni glupo i blesavo pa šta ću ja njihove cigarete pušit. I prvo ti je to bilo Filter devet, sjećaš li se ti to tih cigareta, Filter devet? Ne. Filter devet, smeđa je kutija, to su kakti malo blaže ko ženske tobože. I to sam ti ja kupim, i one meni čak kupe za rođendan tabakeru, ono bila je neka kutijica i između ostalog ta tabakera. E zgodno! Sad ja sam društvo njihovo one su me već uvele u to. I onda ja ne bi popušila ako ne izlazimo van, otvorene cigarete, one se sasuše, nije to to. I onda sam ja rekla neću! Ja ću se rađe igrat šibicom i jebiga neću pušit. A one su sve pušile.
MAJKA
Jedanput je moja majka samo dadi rekla neću, uvik ona to priča. Imala je u sebe i nije mogla dalje koracit koliko ju je bolilo, a cili dan su bili na polju i dada joj je reka da ode s kolima i konjima po sȋno, a padala kiša nebo se sastavilo sa zemljom, stopila se do kože, a stomak ju boli puca i ona od muke rekla njemu neću, a nije mislila neću nego ne mogu, ali toliko ju je bolilo da nije znala šta govori. A dada ju samo ošinu i upita „Kome si ti to rekla neću?“ a ona u plač „Lipi moj dada, nisam ja mislila neću nego ne mogu boli me.“ a on njoj „Kome ćeš ti govorit neću?!“ I to je, kaže ona, bija prvi i zadnji put da mu je to rekla. A ona meni nije dala nikad izlazit, a bio je jedan prozor u podrumu i ja bi kroz njega kad ona ne gleda. I tako ja jednom, al kad sam se vratila ona sidi na srid kuće u fotelji, lice okamenjeno i pita me „Di si bila.“ Ubila je boga u meni, vukla me kroz cilu kuću za kosu i remenom šibala do krvi. Al ja bi se ustala i uvatila ju ovako za ruke i pogledala ju u oči i rekla neka lupa. Onda bi me zaključala u sobu i ne bi me pušćala do prikosutra, a onda bi me probudila ujutro i poslala me da joj kupim cigarete. Jebemti cigarete.
BABA
Taman da će se večera spremat, kad evo ti Milice evo ti Danice, dođoše, plaču, nema nam matere nigdi. Nema matere nigdi. Oni govore, pa vidili smo je da je s Perkovićem otišla tamo na polje. Je, kažu, otišla, ali nije se š njime vratila. E kud će! Poleti amo k dici, poleti tamo, poleti, di je, kud je, sve obašli, sve obašli, di smo je našli, Stipe počeo tamo kuću pravit, ona se napila ko ankuk, tute je se ona uvalila, sva mokra, sva se spišala, jedve je uvalili u kuću, ja kažem daj moja Kate za Isusa Boga pa šta ti je? Šta ti je koji ti je sveti? Svak joj brte suje, džaba ti je. Ajde ništa, i to je prošlo. Kad evo ti Mile k meni donekolko. Bilo je prošlo more bit i dvaestak dana i više. Dođe Mile ovde k meni. Oni su držali gostionu undan. Evo ti Mile k meni. Kaže Mare mogu li te nešto zamolit? Ja kažem ja ako Mile mogu, ja ću šta god mogu učinit. Kaže moram vodit mater u Zagreb na te di iđu pit šta ja znam di liče. Kaže bi li ti ostala ovde kaže pa Stipi ujitra da počistiš gostionu i dokle Danica dođe da mu štogod skuvaš i da poide. Ja kažem oću brte Mile, što neću, oću računam za sebab božju. Ona je otišla gori u Zagreb, unda su se meni smijali, kako je ona govorila sve brte žene u nas piju osim Mare. Ja jesam pušila, ali nisam pila. A i to me je doktur naveo na to. Bila ovde velika tréšnja, a ja bila nogu išćetila, nisam mogla iz kreveta. A to drma li drma, sve se nija. Kad je plafon u crkvi vas pa. I kuća koliko je porušilo undan ovde u nas. Svak je letio iz kuća, a ja ležim ovde, gledam gori u nebo kad će me poklopit. E, undan sam se ja poplašila. Unda je baba tri miseca da je bilo skupit sve moje spavanje nisan… Kad je bilo babi došlo dotle, utužila pusta muka kad je baba skočila se iz kreveta i rekla iđen ja u čatrnju skočit, pokojni dada skočio za mnom šta ti je moj sinko, šta ti je. Undan sam otišla u Mostar i čovik me spasio me doktur sa jednin tabletan i reka mi Mare kad dođeš kući odi u prodavnicu kupi kutiju cigareta i zapali.
SUSJEDA
Taj je frižider stajao po garažama. Malo nekad ronda, ali još uvijek radi sasvim normalno. Kaže suprug imaš novu kuhinju i stari frižider. Reko baš me znaš šta baš me briga, dok radi nek radi. Tako imamo jedan još stariji frižider, koji kad ideš odlediti treba mu cijeli dan jer su to oni mali frižideri pa ima onu ledenicu i nekako se led skuplja oko toga i iza toga. To nema šanse, ja tu stavljam vrelu vodu, to se odleđivalo satima. S onim velikim frižiderom za dva sata si gotov. A ovaj se odleđuje cijeli dan. Jutros sam ga prebrisala i vidim još uvijek kapi. A samo za praznike ga uključim. A on je isto star, uopće ne znam kolko je star. To sve radi. A ovi novi, samo čekam. Neki dan mi se raspao, jer ja previše perem, nešto kao ne ide dobro voda u umivaoniku. Reko nema frke, skinut sifon pa ćemo oprat, to sam oduvijek prala. Ja to počnem odšarafljivat i onaj cijeli dio jednostavno se raspao. Samo se raspao. To su takvi materijali. To izgledao kao da je niklovano, kaže ne to vam je takva vrsta plastike. I kaže ako vi stavljate puno sanitara ovoga onoga, to jednostavno izgrize. To se jednostavno raspalo. Onda sam imala poplavu kod nas u kupaonici, onda sam brže promijenila kod kćeri u kupaoni zato jer ona lijepo ima ladicu onu Ikea, lijepo dolje drži sve, fen, reko tako bi bilo zgodno da to padne i da sve poplavi. Ne ne ti na kraju nakon pet godina moraš pola stvari mijenjati. To nije da je staro ne znam kolko. Ispada da imam luster iz sedamdesettreće kojem nije ništa, a imam ne znam šta šta je novo a šta već popravljam. Zoveš majstora, zoveš ovog, zoveš onog, nešto si možeš i sam promijeniti. Ali za klimu ja moram zvati majstora. Prošle godine je bilo malo hladi malo ne. On je kao došao pa je hladila pa je opet prestala, puše, ali ništa, onda je li otišao plin nije otišao plin, reko čekaj malo imamo klimu u starom stanu iz osamdeset i ne znam koje prve, ona uopće ne okreće gore dole samo stoji kak ju namjestiš tak stoji. Ništa joj nije. Naš kad je, zadnji puta prije sedam godina svake godine su servis dolazili raditi, i sad ja njih pitam ako ta klima krepa dečki jel vi uopće imate dijelova da ju popravite? Pa kaže baš i ne sve. Reko onda više ne morate dolaziti jer čemu, mogu očistiti filtere i ovo i ono, a ako se baš nešto desi bumo vas zvali, reko ona je svoje dala nakon dvanaest trinaest godina puhanja. Nove ne dožive toliku starost. Bože sačuvaj. Ništa. Đenja!
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.