proza

Matija Perković: Darovi Lene Weiss (ulomci iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Matija Perković (1986., Zagreb) piše dužu prozu i poeziju. Autor je dvaju neobjavljenih romana: ''Dani gnjeva'' i ''Darovi Lene Weiss'', a u nastajanju je i treći: ''Podzemna sestra''. Autor je i neobjavljene zbirke pjesama ''Obećanje ptice''. Sa zbirkom pjesama ''Zaređeni Bar Bar'' pobjedio je 2016. godine na natječaju Društva prijatelja knjige Milivoj Cvetnić iz Hrvatske Kostajnice. Iste godine objavio je i kratku antiratnu prozu ''Dvije smrti Romana Nikpalja'', zamišljenu kao svojevrsnu polemiku s Rilkeovom ''Pjesmom o ljubavi i smrti corneta Cristofa Rilkea''. Pjesme iz neobjavljene zbirke ''Obećanje ptice'' objavljene su u časopisima Republika, Književna Rijeka i Riječi.

Darovi Lene Weiss

(ulomci iz romana)

***

Šetali su voćnjakom koji je kuću i vrt dijelio od oranica i šume, a započinjao je iza velike, ruševne staje: komad zida, nekoliko greda i na njima nešto crijepova. Voćke su se svijale pod težinom plodova. Jabuke još nisu bile zrele, ali neke od krušaka su bile tamnožute, pune slatkog soka koji se cijedio iz pukotina u njihovoj nježnoj kori i koji je privlačio ose, leptire i mnoge druge kukce. Na krošnjama stabala i grmovima ribizla i ogrozda rojevi pčela su u zlatnoj groznici pustošili rudnike koji su se pružali u visinu. Za one koji pune želudac, a ne džepove, priroda rasipa obilje na sve strane. Pored toliko peludi i sokova voća nijedan se kukac nije zanimao za njih dvoje koji su neometano šetali u hladu krošanja. Čulo se tek kukurikanje pijetla s jednog od susjednih imanja. Lena je ubrala krušku i okrenula je u ruci da provjeri nije li na njoj neka osa. Zagrizla je voćku. Od užitka je zatvorila oči i tiho zastenjala. Voćni sok joj se slijevao niz ruku i kutove usana sve do brade. René je čekao da joj se iz usta pojavi rilo, da joj ispod kože na leđima izbiju prozirna krilca i da zajedno sa svim ovim kukcima počne oblijetati krošnje.

Poveden njezinim primjerom i on je zario zube u jednu krušku i okupao se u njezinom soku. Oh, oh, kako drevan prizor: muškarac i žena pod stablom jedu voće. Počeli su se obijesno ljubiti i lagano su se spustili u travu, među korijenje, da ih onaj gore, gospodar vrta, ne vidi kako uživaju u grijehu, kako ih pobuna protiv njega toliko uzbuđuje da je ne mogu zadržati samo za sebe, već je moraju dijeliti i izvornom grijehu dodati još jedan, tu njihovu međusobnost, grijehu voća pridodati grijeh mesa. Sok krušaka se počeo sušiti na njima i oni su se lijepili jedno za drugo. Zar niste čuli za vas zle vijesti: muškarče, zemlja će ti rađati trnjem i korovom! Ženo, rađat ćeš djecu u muci! Čovječe, život će ti postati prokletstvo! Ali možeš im prijetiti koliko god hoćeš, muškarac i žena ne mogu si odoljeti: raj, pakao, blaženstvo, muka... čovjek uvijek odabire čovjeka.

            Lena i René postali su slatki. Gospodar vrta napokon ih je ugledao i na njih je poslao napasti: prvo su mravi obratili pažnju na njih, a zatim su ih i drugi kukci počeli oblijetati i slijetati na njih. Ali bilo je kasno, muškarac i žena nisu marili za prokletstvo, njihov grijeh je bio upražnjen. Oprali su se u hladnoj vodi otirući sa sebe zemlju i mrave. Vadili su crnu vodu iz dubokog bunara i ispirali svoja bijela tijela.

Pronašli su mjesto gdje su krošnje na tlo pripuštale nekoliko zraka sunca i tamo su se ugrijali. Zatim su nastavili šetnju vrtom, otkrivajući sve njegove tajne i ljepote. Sve te silne tajne i ljepote kojima je njihov grijeh davao još veći čar prostirale su se pod njihovim nogama, pružale se pred njihovim očima.

            I, gle, jedna tajna bijaše u mahovinu obrastao kip Majke Božje s Isusom u naručju na jednom velikom panju, panju nekog starog stabla koje je svoje mjesto pod suncem ustupilo ovom voćnjaku. Kip je Lenu podsjetio na prerafaelitsku sliku 'Tizian koji proučava boje' i oni sjednu podno njega.

            Ležeći u travi glave oslonjene na panj i gledajući malog Isusa i podbradak njegove majke René je pohlepno upijao Lenine riječi i strast kojom je govorila o prerafaelitima. Slike. Slike su za nju nešto vrijedile i bile su joj. Jednom ju je zatekao na podu njezine sobe nadvijenu nad knjigom u koju se zadubila kao da čita. No nije čitala, proučavala je Bruegelovu Veljaču iz njegove serije 'Mjeseci'. Ona je nazivala tragedijom i smatrala je ni više ni manje nego velikim gubitkom za čovječanstvo činjenicu da je sačuvano svega pet slika iz te serije. Nije se mogao ne nasmijati ideji da je čovječanstvo išta izgubilo nestankom sedam slika godišnjih doba, kao da bi svijet bio bolje mjesto da one postoje. Ali svidjela mu se ta pomisao, a privlačio ga je Lenin entuzijazam. Umjetnost je za nju bila smisao čovječanstva, njegovo izbavljenje – čovječanstvo se može, čovjek se može, izbaviti samo po umjetnosti. Vjerovala je u umjetnost. Možda je bila naivna, ali je bila iskrena. Nije se bojala velikih riječi i ideja iako ih je nekad sramežljivo iznosila. Pružala mu je tako željenu potvrdu da sav njegov naivni idealizam koji se s vremenom izgubio i utopio u brigama oko planiranja sutrašnjeg ručka, odlaska u dućan, projekata koji ne pitaju za slobodne dane, pridržavanja ovih ili onih rokova... da taj idealizam još uvijek negdje postoji unatoč tome što se današnja djeca sve ranije otuđuju od životnih zanosa, jer ih odrasli koji ih se srame guraju u svijet odgovornosti i pragmatičnosti. Lena je imala konkretnu pamet i znala je što ona donosi i koliko vrijedi, ali ju je iskoristila ili za snatrenja ili za prikupljanje teško unovčivih znanja. Bila je rasipna i darežljiva kao bogataš koji je shvatio bezvrijednost novca, a svijet je bio poput siromaha koji je mislio da će mu novac donijeti sreću i izbavljenje. Uz nju se budilo Renéovo biće utonulo u mrtvilo.

            „Njihove slike su utočište tvojih maštarija“, rekao je o prerafaelitima. „Znaš da su većinom loše i vrlo loše, ali njihovi prizori ti odgovaraju, uopće ih ne gledaš kao slike, nego kao ilustraciju svojih maštarija.“

Ona se nasmije, a on ustane i ubere dvije kruške. Pruži joj jednu. Ovoga su puta jeli opreznije.

            „Kaj ti više treba?“ rekla je. „Zrela kruška, jabuke koje dozrijevaju, bunar, sunce i hlad pod krošnjama. I ove ptice koje cvrkuću.“

Kada je govorila o ovakvim stvarima, stvarima poput: 'što ti više treba' i slično, imala je prizvuk u glasu koji kao da je dopirao onkraj jezika, onkraj glasnica, koji kao da se ravno iz njezinih osjećaja vezivao za glas. Prizvuk skorašnjeg gubitka, poraza, svijesti o nedovoljnosti 'svega što ti treba' da bi se živjelo u svijetu.

„Ne, ozbiljno, pitam te, što ti još treba? Umjesto vode sok, pivo, vino, šampanjac? Osim krušaka i jabuka škampi, pečenke, šunke i kavijari? Treba li ti osim ovog cvrkuta i zujanja još glazbe?“

            „Ne treba ti ništa više od toga.“

            „Zašto onda slobodu zamijeniti za te stvari koje ti ni ne trebaju, ostati bez ovoga što imamo sada i ovdje? Zašto ljudi žele više od toga?“

            „Ne znam. Možda zbog nezasitne želje za moći? Neka je ima samo jedan među ljudima, a drugi ga istog časa ne zatuku kamenjem i gotovo je, utrka počinje, potaknut je kotač nadmetanja i pohlepe.“

            „Čovjek željan moći dokinuo je Eden. To mi hoćeš reći?“

            „Mislim da da.“

            „Al' ja ne želim moć. Ja želim ovo ovdje i sada. Misliš li da će i moji apetiti porasti? Ak' se slažeš sa mnom, kak' si ti u životu dospio tamo gdje si sad“, zastala je i razmislila dok je žvakala posljednji zalogaj kruške, „to jest tamo gdje si bio prije neg' si mene upoznao?“

            „Život je pred mene stavio neke prepreke za prevladati koje je trebalo poželjeti više...“

            „Na kaj misliš?“

            „Na brak, na djecu... Posao te jednostavno... usisa, upleteš se u sve te gluposti i onda... više ni ne znaš zašto nešto radiš osim zato što se to tako radi, što 'tako mora biti'. Znam, sve se moglo učiniti drugačije... Pretpostavljam da su me uvukli u tu svoju glupu igru moći, a da nisam bio svjestan toga. Zvijer me progutala, a bila je toliko velika da uopće nisam shvatio da me vreba. Bila je velika kao svijet.“

Leni su se neke stvari počele razjašnjavati. Već otprije bilo joj je prilično jasno zašto ju je, među ostalim, René želio. Želio je dioništvo u njezinoj mladosti. Ne samo u njezinu tijelu. Da mu je bilo do toga mogao je pronaći neku ljepšu curu od nje. Njemu je to bilo sporedno, možda i nije u početku, ali kasnije sigurno. Želio je uz nju pronaći ono što je u njemu preživjelo od njegova mladenačkog duha. Ali zašto je ona toliko željela njega? To joj se počelo otkrivati tek nedavno, a sada je ta spoznaja dobivala sve jasnije oblike. Znala je da su muškarci njezine dobi tek dječaci od kojih će i najidealističkije raspoložene progutati zvijer o kojoj René govori. Da se i ne spominje da joj većina vrlo rado i spremno uskakuje u usta. Većina ideala koje ljudi gaje u njezinoj dobi rasplinut će se već na faksu, a zamijenit će ih oholi pseudorealizam. Ona je pod tim izrazom shvaćala ono kada se velevažno kaže – život je okrutan i slično tome. Život je okrutan, ali zato što ga ljudi čine takvim. Pitala se: a što sa mnom u svemu tome? Što će biti sa mnom? Tražila je načina kako da se othrva tom generacijskom valu koji je beziznimno išao u jednom te istom smjeru prema kojemu ga je usisavala zvijer – prema njezinu ždrijelu. Pitala se ponekad nisu li oni ipak u pravu, nije li život doista okrutan sam po sebi, a ne tek po ljudima i njihovim izborima? Nisu li njihove želje i težnje ipak osnovane?

            Znala je da joj odgovor na sva ta pitanja ne može dati netko njezine dobi. Zato je René za nju bio neprocjenjivo važan. Ona je željela dioništvo u njegovu razočaranju. Jer on je vidio ždrijelo zvijeri, on je bio u utrobi levijatana kojeg je sada podražavao na povraćanje. On se pokušavao otarasiti vrijednosti koje je ona prezirala i od kojih je strepila zato što su je unatoč njezinu preziru ipak privlačile, ako ni zbog čega drugoga onda zato što se plašila biti sama i izložena. Oh, koliko je malo u njegovoj želji za njome imalo njezino mlado meso... Bila je sigurna u to. Pogledala ga je i nasmiješila mu se. Trebala ga je koliko i on nju, ako ne i više. On se upravo vraćao otamo kamo se kreće gomila koja i nju nosi sa sobom, silna bujica ljudskog mesa, društvenih očekivanja kojima se vrlo teško oduprijeti. René je jamčio ispravnost njezinih nazora upravo zato što im svojedobno nije ostao vjeran, upravo zbog toga, a ne unatoč tome, što je pokleknuo. Bio je u ustima zvijeri, i vratio se. Držala se za njega kao utopljenik za hrid. Znala je koliko je masa moćna i bojala se da će joj ponestati snage da joj se samostalno odupire.

            I sada, povrh svega, ono što su rekli jedno drugome na putu ovamo... kad su si rekli... ono... Za njih, ma s koliko god dubokim osjećanjem izrečene, to ipak nisu bile samo... to nisu bile obične riječi. Njima su jedno drugome darovali dio sebe. Ili baš cijele sebe? To su bile magijske riječi, ritualne. Jedine kojima su znali izreći neshvatljivo čudo koje osjećaju, a koje povezuje njih dvoje inače sasvim samosvojnih bića. Kao koplje koje im oboma probija grudi.

            „Mučim li te ovime? 'Sam ti dosadna?“

            „Uopće me ne mučiš.“

I doista ga nije mučila, ova ispovijest dovela ga je u suglasje sa samim sobom u kakvom dugo nije bio. 'Svijet neka ide dovraga, ja se ovako osjećam dobro.'

            „Hoće li i meni porasti apetiti? Hoću li se ja moći oduprijeti?“

            „Ti si mnogo pametnija i čvršća od mene. Ti ćeš naći načina.“

            „To su gluposti, to o pameti. I da jesam pametnija, to sve skupa nema veze s pameću. A ako i jesam čvršća, opet nisam nepokolebljiva. I nemoj mi sada reći da su samo budale nepokolebljive. Znaš kaj mislim.“

Željela je čuti od njega ono o čemu je sama razmišljala i što mu nije htjela otkriti, jer bi bilo besmisleno. On sam mora to izgovoriti na glas.

            „Ne znam, ne mogu ja znati hoćeš li se dati uvući u tu glupu i besmislenu igru. To i nije dobra riječ, igra. To je nadmetanje, a ne igra.“

            „A zašto si se ti dao uvući u nadmetanje?“

            „Ne kužim. Pa već sam ti rekao.“ Pogledao ju je upitno, ali ona je šutila. „Društvo jednostavno to od tebe traži ako mu želiš pripadati.“

            „Ako mu želiš pripadati...“ ponovi Lena kao jeka.

            „Da, ono, nitko nije otok i ta sranja. Moraš negdje pripadati.“

            „Moraš negdje pripadati, ali moraš li pripadati njima?“ pogledala ga je nekako čeznutljivo.

            „To mi, dakle, želiš reći, ti... ti...“ počeo je shvaćati.

            „Možda si im nekoć morao pripadati, okej. Nisi pronašao nikoga drugačijeg, nisi imao nikoga kome bi se utekao...“

            „Ali sada...“

            „Ali sada...“ ona mu se nasmiješi. „Dopusti da te proguta ova zvijer“, reče i položi njegovu glavu u svoje krilo. „Razmisli o tome. Gladna sam.“

***

...Prvo je ugledala Baobaba koji se dovukao do nje isplažena jezika. Ona čučne i gurne prste u njegovu dugu dlaku. René je rekao da će ga skoro ošišati jer su dani sve topliji. Baobab joj zalijepi poljubac na obraz i Lena pomisli kako je vidjeti ga dobar početak dana. Omakne joj se radosni pogled, ali smiješak joj nestane s lica kad ugleda Martu kako je promatra sa stuba.

            „Zdravo, Lena“, reče ponešto u čudu. René koji je pristizao iza nje skoro se zabije u nju.

            „Bok“, on ispali.

Lena procijedi pozdrav.

„Vidiš li ti staroga“, Marta će Renéu, „kako joj se veseli?“

            „Pa kaj?“

            „Kako pa kaj? Nikome od susjeda se ne veseli ovako.“ (Baobab je još uvijek stajao pod Leninim nogama dok je ona stajala s izrazom lica kao tuženik na izricanju presude.) „Nešto je posebno u Leni, ha?“ nasmije se i mahne glavom prema njoj. Lena je samo zurila u nju. „Kao da ste stari prijatelji.“ Okrene se prema Renéu. „Kad dugo vremena živiš s nekime, pa makar sa psom, naučiš sve njegove osobitosti. Nisi ih svjestan, više se, onako, navikneš na njih, pa ih primijetiš tek kad od njih odstupi ili ih pokaže tamo gdje ih ne očekuješ. Baobab se jednostavno ne veseli toliko nikome osim nama. Ne misliš? Ti si problijedio?“

            „Kava natašte mi je prisjela. A što si se ti tako uhvatila Baobaba? Imaš pravo, uostalom. Ali nije ništa čudno, znaju se iz šetnji. Nismo jednom zajedno šetali Katù i Baobaba. Pa i Sofiju si valjda znala sresti?“

Lena kimne, promrmlja nerazgovjetno da žuri na neki sastanak i nijemo podigne ruku na pozdrav.

            „Bože, što je ta cura čudna u posljednje vrijeme. Mrtva ozbiljna i stalno u žurbi“, reče Marta, a da nije pričekala ni da Lena ode iz zgrade.

            „Daj, čut će te.“

            „Pa što?“

            „Zašto si takva?“
            „Kažem ti, čudna je.“

            „Dobro, i? Koga briga? Molim te požuri, zakasnit ću na posao.“

Poniženje se pojavilo tiho, nije ga odmah primijetila. Jutros, na stubištu, kao da je u nju palo njegovo sjeme i dobro se ukopalo u njezino meso i krv. Neugoda zbog susreta je prošla i neko vrijeme nije razmišljala o tome. Pa takav je i bio dogovor: na stubištu će se pozdravljati kao stranci koji se poznaju iz viđenja i, ako baš moraju priznati, poneke zajedničke šetnje. Znala je da je njezina zbunjenost upadljiva, već se znala tako pogubiti pred Martom... ali to zasad nije bila u stanju promijeniti, valjda će proći. U svakom slučaju ta zbunjenost nije bila dio nikakve igrarije. Ali ispod razmišljanja o dogovoru i vlastitoj zbunjenosti polako se probijalo potisnuto poniženje. Sjetila se tijekom dana Martina neodređeno sumnjičavog lica. Bilo bi, naravno, pretjerano pomisliti da bi joj Marta mogla biti na tragu. Ako nešto i sumnja u pogledu Renéa, kako bi sumnjala baš na nju? Ako među njima stvari stoje tako da se može pomisliti na nekog trećeg, nije bilo načina da sumnja padne na nju. Tko zna što se Marti motalo po glavi. Možda joj se ništa i nije motalo, jednostavno je vidjela nešto što nije očekivala i... i to joj je bilo čudno i htjela je raščistiti stvar. Kako je lijepo biti pas, pomisli, nemaš što skrivati. Ali zašto je to htjela raščistiti?

Sjetila se i Renéa koji nastoji ostati smiren trseći se svim silama i upravo tada je sjeme poniženja pustilo korijenčić koji se ubrzo proširio na sve strane, ušavši u svaku njezinu misao. Zatajio ju je. On je zbog nje stavljao na kocku mnogo toga. Ali zar nije uvijek tako? Zar ne postoji svaki puta razlog zbog kojega se čini što se ne bi smjelo činiti? Smije li se nekoga zatajiti? To jednostavno... na stranu razlozi, to ne može biti u redu. Nesklad riječi koje joj je upućivao u samoći i dodira koji su ih pratili s riječima koje joj je uputio na stubištu i izostanak bilo kakvih kretnji koje bi ga mogle odati iznjedrio je poniženje koje je Lenu kako je dan odmicao, sve više tjeralo u plač. Tko se tako dobro može savladavati? Tko tako dobro može glumiti i prikrivati svoje prave osjećaje? Jer on se nije, poput nje, zbunio ni na trenutak, ni na jedan jedini najkraći trenutak. To je u stanju samo onaj tko u taj čas glumi da i nema osjećaja, a da bi to mogao odglumiti onako dobro René se morao uvjeriti u to da ih dosta i nema. Da bi uvjerio Martu, morao je prvo u to uvjeriti sebe. On, dakle, u taj čas prema njoj nije osjećao... ništa. Morao je tako, inače bi se smeo, zamucao bi, zanijemio, neprikladno je pogledao, učinio bi već neki propust. A uz Martu tako... pronicljivu... Njoj to ne bi promaknulo. Ali može li se živa ljubav ne osjećati pa makar i na trenutak? Ne ubije li je to? Čovjek koji voli, njemu se čini da ne može živjeti bez ljubavi. To je prava ljubav. A što kad vidi (makar na kratki čas) da mu srce sasvim normalno udara i kada ljubavi nestane? Zašto da joj se vraća? Zašto da svoj život čini ovisnim o njoj? I kako da je uopće ponovno pronađe? Može li je ponovno pronaći?

Zamišljala je nejasnu budućnost koja joj se danas činila vjerojatnom: susreću se na pustom stubištu, ona mu krene u zagrljaj, ali on prolazi pored nje, nijem, kao da je ne poznaje. Tek joj upućuje pogled, neizrecivo tužan pogled koji joj kaže sve što on nema snage izreći glasno: „Gotovo je.“ Vidjela je sebe kako sjeda na stube, lica iz kojega se povukla sva krv, i gleda u prazno. I osjetivši da će joj se, iako se radi o umišljaju, srce slomiti, sada i ovdje, ona brzo izbaci iz glave te misli. Ali vraćale su joj se tijekom dana neovisno o njezinoj volji, i samo ih je uz prilična naprezanja uspijevala prekinuti prije kobnog trenutka sloma srca. Svejedno, nije uspijevala spriječiti bol u prsima, a srce joj je bilo prepuno očaja.

            Tijekom dana Lena je uspješno zadržavala u sebi poniženje i plač. Tek poneka suza bi joj se probila iz duše na oko. Ljudi koje je susretala su govorili, doticali su je, ručala je s njima, ali prolazili su pred njome kao utvare, kao snoviđenja. Govorili su gluposti i besmislice kojih su im i inače bila puna usta, ali Lena se sada tome čudila nekako naivno, ovoga puta nije sa svime time osjećala dovoljno povezanosti da bi osjetila makar gađenje. Promatrala je i slušala ne samo kao da je s drugoga planeta pa promatra stanovnike Zemlje, već kao da se njezin život uopće ne temelji na ugljiku. Kao da ne razumije bit njihovih života. Osjećala je silnu ljubav i poniženje, ljubav to silniju što je poniženje osjećala sve jače. Nije mogla shvatiti da se njihovi životi vrte oko nečega drugoga osim ljubavi i poniženja. Nije ih podcjenjivala kao obično, nego je osjećala neutralno čuđenje pred tajnom njihovih egzistencija. Nije osjećala ni dosadu kao obično, već strpljivu rezignaciju. (Kasnije, uvečer, ispričala je Renéu sve ovo. Nije joj bilo lako, mnogo se dvoumila, ali ipak je to učinila, činilo joj se da on to mora znati. I, oh, kako joj je bilo drago da je to učinila! Jer onda je on, ushićen, ispričao njoj o onome danu kada mu je bilo strahovito loše i kada joj je gotovo pokucao na vrata, ali ipak nije, pa je susreo Žapca i na kraju završio na Tominu predavanju, i o onoj svojoj bunovnoj šetnji gradom i o tome koliko on pati od svih tih osjećanja toliko bliskih njezinima. I onda su se ushićeni grlili i ljubili i srastali u vlastitim sličnostima.) Svoju inteligenciju nije doživljavala kao višu, već drugačiju. A, uostalom, to i nije bila toliko inteligencija, koliko drugačiji senzibilitet. I ne samo to. Na tanjuru pred njome (oblikom sličnim onome kojim je sa svojega planeta došla na Zemlju) hladila se hrana koju nije imala snage ni taknuti. Bila je to hrpa neke mrtve tvari koju se bojala pojesti da se ne bi otrovala. Mrtva biljka, zelenilo već uvelo, neprirodno bijela riža, komad leša neke životinje spaljen u loncu, kost koja viri iz tog komada mesa. Sam prizor tjerao ju je na povraćanje, nije mogla ni zamisliti što bi se dogodilo da to doista pojede. Na njezinu planetu živi se hrane samo živime. Živom ljubavlju. Živim poniženjem. Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve. Nikad nije shvaćala tu izreku. Tko je to rekao? René bi sigurno znao. Nije ju razumjela ni sada, ali ju je osjećala – sve sami mrtvaci od kojih želi pobjeći. Pokapaju svoje mrtvace, žderu tuđe mrtvace. Sve mrtvo, mrtvo, mrtvo... Zavrtilo joj se u glavi i ona se uhvati za rub stola. Neki je mrtvac upita je li dobro. Vrlo dobro, htjela mu je reći, vrlo dobro, to jest, vrlo živo, vrlo moćno, vrlo voljeno i vrlo nevoljeno! Ali nije smogla snage. Nije pronašla razloga da tom dupeglavcu bilo što govori.

Mnogo je razmišljala o svojoj majci. U mislima joj je iskrsavala njezina slika i ona je osjećala snažnu želju da joj bude blizu, da je zagrli. Kada je odlazila od kuće mama je upravo legla. Pogledala je na sat i naglo ustala od stola usred ručka i bez riječi napustila prikaze (snoviđenja temeljena na ugljiku, mrtvaci, štoli, sasvim svejedno) koje govore gluposti i zbunjeno je promatraju. Mama večeras radi u noćnoj smjeni (René dolazi). Ako požuri stići će prije nego ode na posao. Dok je brzo hodala, gotovo trčala (nije imala strpljenja mirovati čekajući tramvaj) poniženje ju je peklo, raslo je, prelazilo sad u tugu sad u bijes. Mijenjalo je kakvoću kao što modrica mijenja boju. Renéa je sad obožavala, sad željela izbosti nožem, mazati se njegovom krvlju i vrištati koliko ga mrzi i voli.

Kada je napokon ostala sama suze su joj počele teći niz lice. 'Stajala sam tamo... kao neka glupača!' Do sada nije Martu smatrala prijetnjom, jer... bilo je jasno tko se koga treba bojati i tko je koga kome oteo. Ali jutros je nastupila tako... nadmoćno. Sumnjičavo i čak podozrivo, kao da nešto sluti, kao da ipak nešto sluti. U početku, u to njegovo glupo 'arhajsko doba', uopće nije razmišljala o Marti! Tada je bilo jasno tko pobjeđuje. Pobjednik se ne zamara poraženime, on odlazi dalje, uživati u ratnome plijenu. Što pobjednika briga za uplakane koji ostaju za njime? Ali sada, sada kada René još uvijek ne odustaje od Marte, nikad je ne spominje, ali se ne odvaja od nje, njoj dolazi u posjet, a Marti se vraća, sve joj se više čini, sve je... izglednije da stvari nisu baš tako... tako na njezinoj strani, tako nesumnjivo na njezinoj strani... Uostalom, tko koga taji? Tko se od koga skriva? A sada, sada se u njoj javlja i želja da ga pita: „Spavaš li s njome?“ Javlja se ljubomora. Do sada je pretpostavljala da povremeno spava s Martom, ali je mislila: 'Pa mora, bio bi joj sumnjiv da je stalno odbija. Sa mnom spava zbog želje, a s Martom zbog... zbog nekakve dužnosti. To što radi sa mnom i ono što radi s njome, to uopće nije ista stvar.' Ali sada je počela razmišljati: 'A ne spava li on s Martom možda ipak zbog sebe? Ne uživa li on ipak u Marti?' A da ga pita? Kako da ga pita? Pogledat će je kao glupaču i reći: „Pa naravno, a što si ti mislila?“

            Vedrana je upravo ručala.

„Hej, dušo! Već si kod kuće? Mislila sam da se danas nećemo vidjeti. Sjedni sa mnom! Hoćeš li jesti? Još je toplo.“

Bila je još podbuhla od sna. Smjenski rad ju je umarao i jako trošio. Znala je od umora dane provesti glavinjajući po kući kao mjesečar. Primijetila je da nešto nije u redu s Lenom, ali je nije ništa pitala. Lena je skinula jaknu i pustila je da padne na pod. Izvukla je stolac nasuprot mami i premjestila ga je tako da se može stisnuti uz nju. Suze su joj počele nezaustavljivo teći. Vedrana joj je rukama nježno obuhvatila glavu i položila je na prsa. Lena je bila njezino sve.

Lena je konačno bila u mraku. Nestale su prikaze. Snoviđenja. Mrtvi koji žderu mrtve. Ostalo je samo majčino disanje. I René. Njegova ljubav i poniženje. Ili su to njezina ljubav i poniženje? Čije je to dvoje? Tko daje, a tko prima? Svakako – tu su. Kada je osjetila da se Lena umirila Vedrana reče:

„Ljubavi, pronašla sam u tvojoj sobi mušku majicu“, osjetila je kako je Lena zaustavila dah. „Oprosti, stavljala sam prati veš pa sam htjela provjeriti nisi li nešto zaboravila u svojoj sobi. I radijator, osim toga... Oprosti, molim te, ne moraš o tome govoriti ako ne želiš.“

Lena je šutjela. Ponovno je počela disati.

„On je u pitanju, ha?“

Lena opet proplače. To je Vedrani bilo dovoljno.

„Ostavio te?“ Vedrana osjeti kako Lena jedva primjetno niječno odmahuje glavom i začuje tiho:

„A-a.“

„Daj da ti nešto kažem, onako, općenito, bezveze, možda to uopće nema veze s tvojim dečkom. Želiš li? Reci slobodno ako ne želiš.“

Lena kimne.

„Moje je iskustvo da ljubav može biti samo uzajamna. Ljubav između dvoje ljubavnika, mislim. I mislim stvarno na ljubav, a ne strast, ona može biti jednostrana. Jednostrana ljubav ne postoji. To nije ljubav, to je fantazija povrijeđenog. On želi vratiti ono što je nestalo, čega više nema.“

Lena podigne glavu i crvenih očiju pogleda majku.

„Ljubav postoji samo u susretu dvoje ljubavnika“, reče jako naglasivši riječ susret. „Ljubav je susret (opet udari jezikom po toj riječi) njihovih uzajamnih želja. Ona postoji u svakome zasebno, ali samo kroz dioništvo u ljubavi koju je iznjedrila njihova uzajamna čežnja. Ma može povrijeđeni koliko hoće misliti da voli onoga koji ga je ostavio, ali to, kažem ti, nije ljubav. To se on ne može suočiti sa svijetom, boji se pronaći nekoga drugoga u odnosu s kojime će iznjedriti ljubav. Boji se neuspjeha. On će radije patiti sjećajući se prošlog uspjeha, nego pokušati ponovno. To nije ljubav, već strepnja od budućnosti. Može li to što govorim biti istina? Ne znam, ali to je moje iskustvo“, Vedrana se zamisli. „To je, zapravo, moje tumačenje mojega iskustva... Romantična ljubav postoji samo između, ne postoji prema...“

Lena je opet proplakala. Ovoga puta to su bile suze ganuća.

„Mama, ja ga volim volim volim...“

Vedrana je čvrsto zagrli i poljubi u oba oka.

„Volim volim volim... Ja nisam znala da to može biti tako... Htjela sam takvu ljubav, ali nisam mislila da je moguća. A sad kad je imam više ne znam želim li je, imam li dovoljno snage da je podnesem, da...“ nije dovršila.

„Što se dogodilo?“

Kroz suze i jecaje: „Izgubit ću ga. Sigurno ću ga izgubit'...“

„Zašto?“

„Ja...“ zastala je, „ja mu nisam dovoljna.“

„O-o-o, srce moje...“

„Ostavit će me, sigurno će me ostavit'.“

„To što sam rekla, to sam rekla onako... tek onako. Znaš što ću ti reći? Reci mu sve. Ja bih na tvom mjestu tako učinila. Zapravo, ja sam i bila na tvome mjestu. Hoće li i večeras doći? Hoće? Odlično. Reci mu sve. Što god te tišti. Zaboravi i ponos i obzire. Ako taj čovjek vrijedi, onda s njime ne treba taktizirati. Učini za njega ono što želiš da on učini za tebe. A ako ga činjenica da s njime nisi taktizirala odbije, onda te, shvaćaš, nije bio vrijedan. Ako ga stvarno tako voliš, onda ti taj čovjek mora držati zaleđe, ne smiješ strepiti od njega. Reci mu sve pa ćeš vidjeti na čemu si s njime. Ne znaš jesi li mu dovoljna? To on mora vidjeti, ali ti njemu pokaži da je on tebi dovoljan.“

Vedrana je otišla tiho zatvorivši vrata. Tek sada Lena pogleda oko sebe. Na stolu dnevne novine i mamin tanjur. Na zidu fotografije, sat, zimski pejzaž nekog anonimusa i Cabanelovo Rođenje Venere. Kad se Lena pred Renéom rugala mami zbog te slike on je rekao: „Bolja je od prerafaelita“, i još: „Podsjeća me na tebe, u licu i-i... Ne, stvarno, podsjeća me na tebe.“ Gledala je gotovo s mržnjom tu sliku, a onda, ipak, kao da joj je na usnama zatitrao smiješak. Čuo se radio. Mama je voljela slušati radio, čak i govorne emisije, tatu je to živciralo. Oprala je mamin tanjur i razmišljala o onome što joj je rekla. Pitala ju je nije li jadno tako mu se otvoriti, nije li to pokazivanje slabosti. Mama je odlučnim tonom rekla:

„Ljubav je snaga. Uvijek snaga, nikad slabost. Mislim, ako će ga ta... ta... ta otvorenost uplašiti, a onda neka bježi. Što će ti takva kukavica? Mislim, razumiješ, slaba je žena koja se skriva, koja misli da se mora reducirati za svog muškarca zbog straha od napuštanja ili što ja znam čega. Ona je ovisna, muškarac je uzima, a ne daje mu se ona, razumiješ? A jaka je ona žena koja se pokazuje bez straha i jak je muškarac koji se pred njom ne ustrtari. Što će ti netko pred kime ne možeš pokazivat što osjećaš za njega? Što će ti ljubav koju moraš skrivati? Razmisli...“

Legla je na kauč i odlučila ovdje pričekati Renéa. Čekajući ga razmišljala je što je to sve što mu mora pokazati, s čime ga mora suočiti, i – kako to učiniti? I još se pitala: 'Hoće li se ustrtariti?'