proza

Lucija Švaljek: Nikad nećemo biti Julije Roberts

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Lucija Švaljek (1995., Krapina) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru na temu ''Žanrovske transformacije gurmanskog lika''. U Zadarskoj smotri objavljena je njezina recenzija romana ''Pjevač u noći'' Olje Savičević Ivančević. 2019. godine ušla je u širi izbor natječaja ''Sedmica & Kritična masa'' s pričom ''Ne znam što da radim sa sobom''. Piše prozu i slam poeziju te je nastupala na ovogodišnjoj Pameli u Močvari s dvije pjesme: ''Biologija u osnovnoj školi'' i ''Zahvala''. Lucija živi u Zagrebu.

Nikad nećemo biti Julije Roberts

Marta

Kada je bio potres u Zagrebu Marta je istrčala van iz zgrade bez ključa i zaglavila pred njom sa stotinama drugih ljudi. Ona živi na trećem katu jedne stare zgrade u Opatovini i u djeliću sekunde shvatila je da je u javnosti bez šminke.

Priznala mi je da je trčala u strahu od straha jer ne zna što se događa, od straha od same sebe jer je neki dan prekinula dugu vezu i sada živi sama, od straha od potresa koji se upravo desio i od straha jer nije stavila puder. Ne može bez šminke u javnost, javnost sve zna.

Javnost je baba kat ispod njezinog i dijete koje šeta psa i kupi njegov izmet u malu plastičnu vrećicu. Za nju je javnost pogled i oštrica svježe nabrušenog noža na njezino lice bez šminke i Vichy pudera za tristo i pedeset kuna iz obližnje ljekarne. Javnost su prokleti zidovi koji šapuću i pokvareni telefoni bez kraja.

„Nije važno jer je bio potres“, pomislila je u nesvjesnom djeliću sekunde, „nego ja nisam stigla staviti svoj puder“.

Marta se sakrila u svoju dugu pastelnu spavaćicu i sklupčala na zadnjem sjedištu automobila. Pomislila je na svoj mali stan dok se vozila prema rodnoj kući.

„Fala Bogu, imala sam mobitel pa sam nazvala starog da dođe po mene. Usput smo svratili do Bipe… Pa nije red da idem takva među ljude! Uzela sam vlažne maramice i neku BB kremu“. , govorila je majci na telefon, a s druge strane linije majka je potvrdno kimala.

Trčanje iz zgrade bez šminke u spavaćici, Martu je pretvorio je u običnu ženu. Ranjenu ženu. Kad ju je skupio otac, u staklima retrovizora vidjela je modrice na svome licu.

Davora je upoznala vani jedne subote u Spunku, postavljanjem onog kvazi-arhetipskog pitanja „imaš li cigaretu?“ koje se pokazalo kao odlično sredstvo probijanja leda, jer iako ne pušite možete npr. reći: pitam za frenda. Ukoliko razgovor krene u željenom smjeru i osoba vam da i uz to pripali cigaretu, to je odličan znak. 

Marti je cigaretu uz brzopotezni trzaj palca na upaljač pripalio privlačan, crnokosi tattoo majstor iz Zagreba koji često koristi riječ „buraz“ i voli svoj skejt.

Marta će kasnije saznati da ima polusestru narkomanku, da je u dugovima i da uz tetoviranje ne radi ništa drugo od čega bi zarađivao.

Njihova veza počela je odmah nakon te večeri, i puno previše potrajala, razvukla se na dugih pet godina poput bezukusne žvakaće gume. Marta je mislila da nije dovoljno lijepa za njega i nije skidala šminku čak ni kad je spavala.  Ručak je pravila na bromazepamu, s cigaretom u ustima i razmazanim ružem.

On je ponekad tetovirao svoju ekipu i obećavao da će se promijeniti. Pet godina prošlo je u cikličkom obećavanju, usputnim poljupcima i dodirima koji su bili utjeha za laž, uvijek neuspješnom traženju posla ili pak brzom dobivanju otkaza. Vječito dotjerana i spremna za obranu svojeg crnokosog skejtera, Marta je bila žena-trofej. Pored zajedničkog instagrama i slika, u stanu na Opatovini padale su pljuske i grube riječi koje se nikad ne stavljaju na internet.

Na putu prema svome domu, ispričala je ocu sve što se dogodilo. Čvrsto je uhvatila svoju spavaćicu i sjetila se pukotina na zidu, podrhtavanja kreveta i napadaja panike. Na zadnjem sjedištu auta mogla je osjetiti miris očevog šampona iz djetinjstva i prvi put nakon dugo vremena osjećala se da je na sigurnom.

U stanu na Opatovini ostale su uspomene spremljene u ladice namještaja; pokvarena hrana, skupa šminka za prekrivanje modrica i perut u kosi, bolne zanoktice i mljeveno meso u frižideru. Lažna obećanja progutale su pukotine u zidovima i na stropu, a povratak kući bio je početak povratka samoj sebi.

Mia

Mia živi sa starim ocem koji viđa anđele i davno umrle rođake u dva ujutro. Vidi bijele miševe kako se penju po zidovima njihove male sobice u kojima su stolci s navlakama. Navlake su slične onima kakve ima Nanny Fine i zaudaraju na vlagu i plijesan.

Mia jako dobro govori kineski jezik i oduševljava je njihova kultura. Simpatično je kako prijateljima na zid piše rođendanske čestitke na kineskom i uvijek stavi smajlić na kraju rečenice. Njezina majka je mrtva i počinila je suicid kad se Mia vraćala sa sata sviranja klavira. Vozila se vlakom do svoje stanice i toga dana zastala je da pomazi uličnu mačku. Nebo je bilo neobično sivo, makar se u zraku osjećao miris proljeća.

Pričala mi je kako je njezina majka bila rodom iz Imotskog i kako je ju otac zlostavljao. Morala je voditi ovce na ispašu i šibali su je po nogama do krvi. Tako je to onda bilo, a sada više nije?

Jednog običnog petka s plavom maskom na licu krenula je prema stanu na Maksimirskoj cesti i usput skupila ocu ručak. Njezin otac voli jesti hranu iz jednog obližnjeg restorana koji sprema odlično varivo. Prelazila je zebru i brojala korak po korak. Gledala je sive oblake koji su podsjećali na napuhane životinje od balona i šećernu vatu iz lunaparka.

Mia često ima noćne more otkad nema mame i nikad nije bila u kući strave jer se boji mraka. Njezini prijatelji ju potajno žale jer živi sa starim i bolesnim ocem koji lagano gubi razum.

„Danas sam vidio dva anđela i rekli su mi da ova korona nije ništa drugo nego božja kazna za sve pokvarene ljude! Sve nam se vraća zbog zla koje smo učinili! Reko' bi tvoj pokojni djed: tako nam je grah pao. A sve smo sami zakuhali“…, govorio je njezin otac dok je u usta trpao poriluk.

Plave i bijele platnene maske na licima prolaznika nisu ništa nestvarnije od maski koje nosimo svaki dan. Prije puta za posao vadimo „masku za poslovnog čovjeka“ i trudimo se biti pribrani, prije odlaska na kavu „masku za odlazak na kavu i ležeran razgovor“, prije odlaska na tečaj sviranja klavira „masku za lažno samopouzdanje“.

Prije poziva o majčinoj smrti Mia nije stigla izvaditi „masku koju stavljaš kad ti netko javi da ti je umro roditelj“, nego se njezino lice skamenilo kao glinena skulptura: nepomična, autistična i ravna kao nepravilna vratna kralježnica. Je li bolje spavati sa ili bez jastuka, treba li plakati za majčinom smrti? Camus bi rekao da robujemo društvenim normama, no Mia voli spavati na više jastuka i plakati kad joj se plače, a plakalo joj se kad je umrla mama.

Miji se tog petka oko sedam sati popodne zavrtjelo u glavi od iznemoglosti i šugavog vremena. Vidjela je konjiće iz lunaparka, šareni vrtuljak na koji je odlazila po deset puta i svaki put bi joj odletjele najdraže crvene klompe i rajf. Malo dalje od vrtuljka stajao je djed s još jednim žetonom i šećernom vatom.

Iz maštanja su ju trgnule egzistencijalne brige i  sjetila se da mora pod hitno uključiti laptop. Sada je online nastava zbog mjera socijalne distance. Mia jednom klincu daje instrukcije iz kineskog što joj je odlično za podmiriti troškove, pošto je otac nezaposlen.

Da je tada u lunaparku bilo više šećerne vate i pahuljica od nebeskih kristala, zvijezda padalica i ostvarenih dječjih želja, da se životinje iz maksimirskog zoološkog vrta pobune i pobjegnu van u stvarnost pa sudare s tramvajem i naprave havariju, Mia bi danas možda i vjerovala u čuda.

Potapšala je oca po ramenu i stavila laptop na punjenje. Pomislila je na svoju mamu i onaj prokleti dan kad je svirala klavir. Prešla je rukom po vrhovima svoje kose i uzela neseser. Misli da se mora šišati, ali frizerka joj se premjestila u Tratinsku.

„Ošišaj se sama, nećeš valjda plaćati sto kuna za to“, dobacio je stari otac.

Uzela je škare i odrezala kosu koja je padala tiho i spokojno. Treba platiti režije i za sljedeći mjesec i nahraniti oca varivom. Otišla je u svoju sobu, a vrata je ostavila blago odškrinuta da može slušati kako otac tiho diše.

Konjići u lunaparku i zvjezdana prašina, crvene klompe i veliki šareni vrtuljak sada su zapisani negdje daleko u svemiru. Daleko od Maksimirske ceste i zvukova iz zoološkog vrta u kojemu se pravi šećerna vata za sretnu djecu koja se cijeli dan igraju lovice.

Mia se sjetila  bakrenih valova na otoku Krku i kako je tada bilo lijepo. Na Krku je s majkom posljednji put jela jagode sa šlagom i prvi put se poljubila.

Nakon očevog telefonskog poziva bila je sigurna da je njezina mama postala anđeo. Bez lažnog stavljanja maski toga dana sjela je u vlak i činilo joj se da je vozio sporije i duže nego ikada.

Marina

Upoznala ga je na večeri slam poezije i iste sekunde je znala da će s njim izgubiti nevinost. Desilo se to u prosincu u jednom stanu na Trešnjevci. Bio je sasvim običan dan, i dok su se ljudi bavili svojim svakodnevnim problemima, Marina se prvi put poseksala. Zapitala se čemu tolika fama oko famoznog prvog puta. U nju je napokon ušao penis i nakon toga nije se osjećala ništa više drugačijom nego prije.

Zapalila je cigaretu u improviziranom dnevnom boravku trešnjevačkog suterena i zaljubila se u ideju da je ona nečija djevojka. Da je netko ponosan jer ju drži za ruku i ljubi pred drugim ljudima.

Pričala mi je o njemu sa sjajem u očima i bila je sretnija nego inače. Rekla mi je da on ima roditelje koji ga vole, što je njoj bila nepoznanica. Činjenica da su ga zvali u ponoć da mu čestitaju rođendan bila je Marini toliko daleka i nestvarna da se danima tome čudila.

Pušila je usrani plavi Chesterfield više nego ikad, jer su je boljela leđa i odlazila je kod nekog kiropraktičara Japanca. Bilo ju je sram voditi dečka u njezin raspadnuti stan koji je dijelila s još četiri osobe. Život bez svjetla u vlažnom prostoru nije dobitna kombinacija. Vlaga u suterenima i nedostatak svjetla naprave od normalnog čovjeka potpunog luđaka.

Marina je znala je da mora odseliti iz te vlažne trešnjevačke rupe s pogledom na nečiju šupu za bicikl. Ima iskustva sa selidbama i više puta u životu nosila je svoje stvari po vrećama za smeće u nove usrane stanove i nosila se s novim usranim stanodavcima, polozima, nenadanim izbacivanjima i renoviranjem stanovima baš u vrijeme ispita.

„Još jedna, selidba, ma pičkin dim.“, rekla je dok je ispuhivala dim cigarete.

Njezina prva ljubav trajala je taman do početka korona virusa. Izgubila je nevinost, dečka i posao, no osjetila je što znači voljeti nekog. Nije se ponudio da joj pomogne u selidbi jer je imao važnijeg posla, poput opijanja s ekipom. Kako je vrijeme prolazilo, njega je bilo sve manje. Sama je preselila u novi stan na petom katu i manje ju bole leđa. Ima čak i vlastiti balkon s pogledom na šumu.

„Kad non stop radiš, odlaziš na jebene vježbe za leđa ili se nadaš da ti se otac koji ima PTSP neće ubiti, ljubavne boli postaju smiješne.“, mislila je u sebi.

Dan nakon potresa stigla je njegova poruka. Taman kad ga je bila zaboravila, potres kao da je postao simbol za lažnu brigu i primarni razlog za slanje poruke bivšim ljubavnicima. Poslao je: „Je li sve u redu, jesi u Zagrebu?“ i odjavio se s fejsbuka.

„Sve je u redu“, odgovorila je.

Nikad se više nisu čuli.

Svježi zrak s balkona, svjetlost koja dopire u sobu, nove zavjese i kada za kupanje. Omekšivač za rublje s mirisom vanilije. Mirisna jastučnica na jastuku za spavanje. Razgovori u ponoć s najboljom prijateljicom.

Marina je nakon dugo razmišljanja zaspala poslije dva u noći. Bila je sretna jer shvatila da je sposobna voljeti.

Zgodna žena

U isprekidanim kakofonim zvucima stvarnosti nije lako biti Julija Roberts. 

Prebaciti se iz ispijanja jutarnje kave i namrgođenog lica u Julijino kešenje curama nije polazilo za rukom. Ni najjača turska kava nije bila od pomoći.

Nered i ranjivost, smrdljivi suterenski stan, modrice i nepripremljeno mljeveno meso za ručak, stari i bolesni otac kojeg čeka sigurna smrt sada su samo riječi zapisane u prošlom svršenom vremenu.

U tom prokletom vremenu je kroz rupe u zidovima i rupe u srcima prošlo oštrih i mekih predmeta, stvari za čišćenje, žvakanje i gutanje. Gutale su se riječi i šake, gutalo se strpljenje na kapaljku, žvakale su se tablete i sadile  biljke pored prozora. Čistili su se fiktivni prostori lažnih obećanja i sudoper od mrvica kruha. Plaćale su se režije i plakale su se uspomene. Bilo je to vrijeme tuge koja nema nakinđurene nastavke za aorist ni imperfekt.

Marta je poslala poruku u wazzap grupu da je počeo film.

„Jeben mi je njezin smiješak“, odgovorila je Marina i uslikala se kako se kesi  kao Julija.

Juliju je trebalo istjerati iz svake pore njihovog života. Otrgnuti ju kao što se razdvajaju sijamski blizanci, brzo kao što se vadi truli i pokvareni zub. Progutati je zajedno s osjećajem krivice, sumnje i proklinjanja onoga što se naziva njihovim životom. Ispljunuti ju van zajedno s velikim hollywodskim smiješkom i umjetno zapakiram riječima koje joj glumci govore kako bi došli do njezine pičke.

 „Nađemo se na starom mjestu“, napisala je Mia.

Tri žene slušale su pjesmu Bijeg jednog zagrebačkog benda.

Plešeš bez imena, ptice me zovu da dođem i ja.

Nestale su daleko u pjesmi. Daleko u šumi.

Gledale su jedna drugoj u dlan i maštale o tome što donosi sutra.