proza

Matej Petrić: Rekvijem za češalj

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Matej Petrić (1989., Brežice, Slovenija) diplomirao je filozofiju i teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 2016. godine upisao je poslijediplomski studij Klasične i patrističke filologije (grčki i latinski jezik i antička i ranokršćanska književnost) na Patrističkom institutu Lateranskog sveučilišta u Rimu. Magistrirao je 2018. godine i trenutno radi na doktorskoj disertaciji. Prevodi s latinskog, grčkog, talijanskog, engleskog i francuskog jezika. Napisao je jedan neobjavljeni roman i nekoliko neobjavljenih kratkih priča.

REKVIJEM ZA ČEŠALJ

            Introitus: majka češlja sebe. Spokojno joj nikada nije tako dobro i izazovno pristajalo: uzlazeći na svibanjski odar, govor i pokreti njena tijela, čak i poslije zahvata estetike beživotnoga, postaše odjednom zavodljiviji, odvažniji, buntovniji, anarhično se rugajući našem neprirodno uređenom dosegu shvaćanja da se sada zauvijek opraštamo od nje. Majka, sada truplo, nikada nije djelovala življe, prkosno odbijajući da joj bilokakva onostrana sila ili nečija mitologija smrti nametne vječni pokoj. Obli i rumenkasti obrazi za života joj bjehu prazni – sada blijedi i propali postaju slatko vrckavi; duga, bujna smeđa kosa nekoć bješe tugaljivo obješena preko ramena – sada je s nekoliko preostalih vlasi krastava i krvavo prugasta ćȅla udarila temelje svijetloj vedrini čijem bi kanonu čak i Sunce moralo podleći; meka, koraljna usta nekoć bjehu uvučena i šutljiva – sada potamnjelom gazom začepljena i platnenom trakom svezana otvoreno izvikuju pitanja o smislu njene smrti svakome tko se tada našao u grobnoj kapelici za posljednji ispraćaj: Zašto umrijeti?

Kyrie eleison: majka češlja kćer. Znam da me se učilo da ne smijem previše prigovarati, ali morala sam pripomenuti ocu da nije baš uputno da s njime, sa mnom i majčinom ostalom rodbinom u prvom redu sjede i njegova druga žena i njihov dvogodišnji sin. Otac je samo pogano srknuo po zraku razlivene jecaje svojim preširokim nosnicama u koje bi se lako mogla sakriti svračja jaja i počeo ritmički tepati sinu kiri – kiri – kiri, bezočno njime zakovitlavši pred svima, polažući ga na svoja koljena već hrđava od himbenog kajanja kojim je nagrizao svaku sumnju i osudu da mu nije dovoljno žao što je majka umrla. Bolno sam i glasno ustala, vidno sablažnjena tom očevom gugutavom hulom i, praćena uzdasima crnih silueta oko svoga lelujavog tijela, u ishitrenoj sam levitaciji nad nepomućenom zapanjenošću okupljenih sjela u zadnju crkvenu klupu, tik do one drvene ćelije gdje se čuvala najgora sprava za mučenje – prisilna reminiscencija vlastitoga zla.           

Graduale: kći češlja majku. Šaptava govorkanja započela su pirjati oprezno i peckavo kao poljupci slatkastog luka po suhim očima, na tinjajućoj vatri pozornih pogleda. Otac je, doduše, možda uspio ostati čvrsto usidren u kanalu samodostatnosti dok mu se sin bojažljivo sklupčao poput slijepog putnika na vaporu njegova naručja, no maćeha je bila ta uznemirena vidljiva para, dimni znak nelagode, zatežući svoj dugi konjski vrat za tragovima mog pobunjeničkog odlaska prema stražnjem dijelu. Pomamno trepćući teškim vapnenim kapcima, činilo mi se da je srela moje poluotvorene oči koje slavodobitno zapaze njen bijes, nezgrapno omotan patvorenom sućuti i želatinastim nastojanjem da me utješi. Nimalo bezazleno prekrižila sam tanahne noge i zabacila talasastu glavu, razbacujući joj se svojim tek propupalim djevojaštvom, slobodnim i svetim, čineći tako njenu mladost dotrajalu, uvjetovanu i prljavu. Ona ustane i prođe sredinom kapelice, paradno i teatralno uzdignute glave kao vlasnik psa nakon što pokupi izmet svog ljubimca, okrzne se o moju klupu i, već gotovo izjurivši van, vrati se časak spoznavši da pri izlasku okupljenima nije podastrla onaj nemali dokaz da je u duši dobra i sveta, pa stoga kapljično blagoslovi svoje čelo, prsa i ramena pandanom božice Lete.      

Tractus: kći češlja sebe. Razmotrila sam tu vodicu rijeke Podzemlja što se burkala u crkvenim nimfejima, razlučila njeno vlaženje po čelima ulazećih i izlazećih, potražila put njenog nestajanja u porama, pod kožom, iza lubanje, dok prska po rasadištima sjećanja i tako isušuje gredice pamćenja. Doista, zašto bi se itko njome škropio, ako to ne bi bila Leta, voda kojom duše po smrti zaboravljaju svoju prošlost, svoje prijašnje zlo? Svi žele zaboraviti svoja zla, da bez opterećenja i prozivanja mogu neometano započeti nova. Po toj se spoznaji nagnuh nad vodu, na trenutak nisam dala nikome blizu. Ona mi zabljesne neodoljivom i nostalgičnom luminiscencijom što podsjeća na spaljeno truljenje rubnih dijelova dotrajalih fotografija, i tada oduševljeno mahnuh majčinom truplu pred oltarom. Znala sam što mi je činiti. Odgovorit ću joj smislom, dat ću joj razlog zašto umrijeti.         

            Sequentia: majka češlja majku. Prošavši si po glavi prstima mokrima od Lete, natopila sam snoplje svoje kose od korijena do vrhova, tim posmrtnim vrelom poplavila život, namočila grijehe, preprala izbore, ovlažila želje, utopila prošlost, likvidirala uspomene: otuđenje od same sebe kad sam postala nečija samo zato jer sam se rodila svijetu gdje svatko nešto posjeduje, čežnju da otkrijem i, prije nego bi mi majka opet začepila usta dojkom, izrečem svoja izvorna htijenja koja sam godinama poslije konačno uspavala na jastucima od perja supružničkih obećanja, početna paralizirajuća puzanja koja sam zamijenila kasnijim praznim nedjeljnim lutanjima po prenapučenim trgovinama i kafićima, dovoljno uglazbljenima vikom i tračevima da budu ugodna pozadina šutnji između mene i muža, sva ona stiskanja akni po sivoj nutrini koje bi prsnule sukrvicom ognojenog očekivanja da postanem netko i nešto, tiha i topla mjesečna natapanja krvlju, čime mi se kasnije moje dozrelo tijelo počelo rugati nametnutom prazninom što ne dajem novi život… Znala sam da mora biti nešto više od toga, nešto što mi je oduzeto jer sam, po ubrizganom majčinom mlijeku, oduvijek željela tuđe želje, voljela tuđe ljubavi, živjela tuđe živote; postoji nešto od drugih gurnuto u ugaone doživljaje srama i poniženja, zametnuto, zaboravljeno, ono što će mi sada voda iz rijeke zaborava opet povratiti. Sada je došlo vrijeme za moj, samo i jedino moj život! – po toj sam gorljivoj sekvenciji konačno došetala do njena otvorena lijesa, sva mokra od Letine vode, i više nisam imala svoju dugu, bujnu smeđu kosu. Samo nekoliko preostalih vlasi na krastavoj i krvavo prugastoj ćȅli. Leta je sve isprala. Za što živjeti – odgovorih tako na ono pitanje zašto umrijeti.

Offertorium: kći češlja kćer. Prošlo je neko vrijeme dok napokon nisam trepnula tijekom zurenja u samu sebe, mrtvu u lijesu. Tȁ to sam doista ja! Sve ovo vrijeme! Začula sam šuškanje i muklo meškoljenje iza sebe. Druga žena moga muža, koju sam si nazvala maćeha, vratila se s torbicom, zgrabila svog sina iz prve klupe i s njime se približila lijesu. Kao i ono pri izlasku iz kapelice, tako i sada dok se pokraj mene saginjala nad mojim beživotnim tijelom, zanemarivala je moje postojanje. Bila sam joj posve nevidljiva. Spoznala sam, uistinu, da sam mrtva; premda u smrti nema spoznaje, samo ravnodušno priopćenje podsvijesti da si se probudio na njenoj postelji. Spoznaje se jedino u zaboravu, jer tek pošto sam zahvatila Letinu vodu, shvatila sam da sam to ja što ležim na odru. S ove strane, u snu, izvještačeno sam zapakirana u baršun drvenog sanduka, ponuđena prividu da me konzumira, pred oltarom kao kakva pljesniva žrtva prinosnica po kojoj će se malo tko uspjeti spasiti. Živa jedino sebi, duša koja je ovamo došla po nešto svoje. Ali po što? Što sam to ostavila…? I tada ga zapazih.      

            Sanctus/Benedictus: majke češljaju kćeri. Na prsima moga leša, okrunjenog vijencima od zmijskoga mlijeka i krvavoga korijena, ležao je stari pozlaćeni češalj s mrljama crvenkaste hrđe na igličastim vrhovima. Moja najintimnija ostavština, viličasta predaja koju mi je povjerila majka, a njoj njena majka… I ja sam to trebala predati nekoj svojoj kćeri možda. Jer to je ono što majke čine kćerima – češljaju ih, i u tim kosačkim prolazima po tek propupalim  vlatima življenja stružu se čežnje, krate se snivanja, uklanja se duh, i tako prianjaju nečija neostvarenja, objesi se melankolija, uhvati se nedovršenost. Ja nisam imala koga češljati. I tako sam kao odrasla češljala sebe, umakala vrhove češlja u sokove zmijskoga mlijeka i krvavoga korijena, dok me konačno dovoljna doza njihovog toksičnog sangvinarina nije oćelavila, nagrizla mi tjeme, ušla u tijelo i ubila me. Ono što mi duši čini sveta Letina voda, to mi je tijelu učinio taj otrovom blagoslovljen majčin češalj.  

            Agnus Dei: kći češlja sina. Maćeha se osvrne oko sebe. Ona krišom otvori onu svoju torbicu i u nju stavi češalj s mojih prsa. Sažalna krađa. Ali kako da joj priopćim da bude oprezna s njime, jer to je otrovana baština. Njegovo daljnje djelovanje mora se zaustaviti. Počela sam grepsti, vikati, tući. Svi bijahu gluhi. Svi, osim njega – suprugovog sina. Nenadani mališan odjednom se našao u ravnini mojih napetih očiju i zagleda se u njih. Nisam se zbog toga morala saginjati, bio je dovoljno malen da se uspne do razine moga lica. Kao karamelizirani slatkiš u dječjim ustima, moja se duša smiri u njegovom zrenju. I kao što ta slatkoća gubi svoj oblik i boju u metamorfozama sline, ali ne i okus, tako je i moja kćerinska suština uspjela preostati u probavi sinovske samosvijesti. Usisao me svojom grabežljivom znatiželjom i potrebom da posjeduje sve što vidi. Odsada ću biti ženska priraslica njegovoj muškoj pojavi. Našla sam, stoga, mir…          

            Communio: svi se češljaju. …jer nema bojazni da će ga njegova majka počešljati tim otrovanim češljem. Majke ne češljaju sinove. Sinovima je to mrsko. Sinovi ionako uglavnom imaju kratku kosu, kćeri imaju dugu. Majke češljaju samo kćeri, u onim intimnim, šaptavim trenucima kad s njima dijele što bi trebalo očekivati od života. Stoga sam sada sigurna, u svom novom, tek cvatućem tijelu. Vidi, po Leti sam već posve zaboravila da sam ikada bila nečija kći, nečija supruga. Sin sam, i uskoro ću biti uvjerena da je to ono što sam oduvijek bila, to je moj prvi i pravi život.

            Dok ponovno nastajem u prostoru koji se temelji na riječi da je žena nastala od muškarca, i ja sam tako samo još jedna od onih koje su izabrale zaboraviti istinu da je zapravo Muškarac taj koji se rodio od Žene.