NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.
Martina Divić (1993.) magistrirala je pravo. Prvi put je s pisanjem izašla u javnost vođenjem bloga na Facebook stranici ''Nisan Doma'' koju je osnovala s dečkom kako bi zabilježili putovanje u Afriku gdje su proveli dva mjeseca. Pričama iz Afrike ušla je u finale za nagradu ''Najbolji putopis'' Hrvatskog festivala putnika u Šibeniku nakon čega je upisala radionicu Kratke priče Zorana Ferića u CeKaPe-u. Od tada aktivno piše kratke priče. U siječnju 2020. godine otišla je na novo putovanje u Srednju Ameriku, odakle je redovno objavljivala, opet kroz formu kratke priče, avanture koje je prolazila na putu. Za potrebe svojih putovanja naučila je francuski i španjolski jezik. Osjećaj za ljudska prava i suosjećanje prema diskriminiranim skupinama teme su kojima se želi baviti u svojim tekstovima. Želja joj je da znanje koje je stekla ukomponira u priče kako bi prevenirala povrede onih najslabijih, razvijajući svijest čitatelja o društvenim problemima. Nada se da bi tako zaštitila pravnu struku, ali i obogatila literalnu.
Može, super, nađemo se onda tamo. Rekao mi da će me čekati na okretištu tramvaja, pa ćemo kod njega doma. Znala sam o kojem se okretištu radi, iako sam tek nedavno došla u Zagreb. Napisala sam mu ranije da se ne osjećam baš najbolje, da tjedan dana nisam izašla iz stana jer sam učila i da nisam zadovoljna kako sam napisala ispit. Nazvao me odmah nakon toga i rekao da će sve biti u redu, da se umirim, da mi treba malo opuštanja i da dođem kod njih doma. Nisam dugo jela kuhano i pao mi je na pamet ručak, ali nisam ništa pitala, samo sam mu rekla, može naravno, baš se veselim.
Odlučila sam oprati kosu jer je bila baš masna i gumica kao da je srasla u nju. Uzela sam škare i izrezala gumicu, a skupa s njom i koju vlas s glave. Nije me bilo briga, kosa mi je svakako pregusta. Obrijala sam pazuhe, ali nisam noge. Kad sam navukla hulahopke sve su dlake bile slijepljenje uz kožu. Sjetila sam se svoje učiteljice Zlate iz Osnovne koja je uvijek nosila suknje na prozirne hulahopke iako nikad nije brijala noge. Sjetila sam se isto kako nam je predavala tjelesni u suknji.
Odlučila sam ipak ostati u hulahopkama, ali nisam odjenula suknju nego hlače. Izvukla sam neku staru košulju i navukla je preko bijele potkošulje, uvukla sam je u hulahopke, pa u hlače. Zamišljala sam zgnječene dlake kako pate. Naprskala sam se parfemom i već sam bila puno bolje, zapravo čim sam se oprala, a još više kad sam izašla takva van.
Bio je lijep dan i vidjelo se sunce, iako je nebo u Zagrebu stalno sivo otkad sam došla i nikad ne vidim cijelo sunce kao doma. Pomislila sam kako mi je žao što sam mu se javila jer se već osjećam puno bolje i mogla sam se družiti s nekim drugim sada, ali morala sam to obaviti: nepristojno je sada odgoditi.
Šetala sam prema okretištu, vani je puhao neki čudan vjetar. Mrzila sam kad puše u Zagrebu. Zato sam i došla tu, da se maknem od bure iz Dalmacije.
On je stajao na kraju, tamo gdje su oni stupići prema mostu, pušio je cigaretu i bio je naslonjen jednom nogom na stup. Mislim da je baš ta bila ona klimava noga koju je vukao za sobom. Nasmijao mi se iz daleka, bacio je cigaretu iza sebe, iza mosta, pa je povukao tu nogu sa stupića i krenuo prema meni. Nasmijala sam se i ja njemu, bilo mi je drago što ga vidim, njega i njegovu klimavu nogu. Približio mi se, osjetila sam jaki muški parfem i miris pjene za brijanje. Kako si lijepa, svaki put sve ljepša, rekao mi je nakon što me poljubio u obraz, smrdio je još uvijek i na cigaretu koja je završila iza mosta. Nasmijala sam se sramežljivo kao dijete i rekla h..hvala. Potapšao me je po leđima, pa mi pokazao prema autu koji je bio parkiran sa strane. Dođi.
Krenula sam za njim. Bila sam spora jer je imao tu sporu nogu, nisam željela da mu bude neugodno ako prebrzo hodam. Ušli smo unutra, bio je to skup auto, rekao mi je, ovo ti je jaguar. Nisam puno znala o autima, samo sam rekla super, baš dobro izgleda. Vozili smo se dugo jer on živi tamo negdje, na kraju grada. Pričao mi je neke priče s poukom, kako se jednom živi i kako trebam biti opuštenija. Objasnila sam mu da se trudim, al' mi je do faksa stvarno stalo i teško mi je biti opuštena kad toliko učim. Došli smo ispred kuće, rekao mi je Ankice nema doma, a ni Marina, biti ćemo sami. Malo sam se zbunila jer sam mislila da ću barem pojesti ručak i pomislila sam što ja onda ovdje radim, ali samo sam kimnula glavom i nevino rekla do..dobro, pa ušla za njim u kuću.
Sjela sam na kauč, a on je šetao amo-tamo po stanu, onda me odjednom pitao volim li vino. Rekla sam mu naravno da volim vino, tko ne voli vino, pa je izvadio neku skupu bocu i donio dvije čaše. Ajoj, ne hvala, popodne moram učiti. Tek je bilo podne i stvarno nisam željela tu s njim piti neko skupo vino.
Digla sam se da natočim sebi vode, a on me pitao je li vježbam. Nešto malo, taman sam krenula u teretanu, ali imam problem s leđima, pa sam morala stati. Kakav problem, pitao me i približio mi se. Ma nije ništa, malo su se ukočila, ništa strašno. Ajde, ajde, sad ćemo to vidjeti. Odveo me je u drugu sobu i polegao na krevet, nisam ništa rekla jer je ovako namještao i moju mamu kad joj se ukliještio disk, samo sam legla i slušala. Stavio mi je ruku na stomak, podigao majicu i spustio je sada na golu kožu. Ubrzalo mi se disanje i govorila sam mu, ma dobro mi je, dobro mi je, ne boli me više, a on me onda zbunjeno pogledao kao da ne razumije što se događa u mojoj glavi. Nisam ni ja baš razumjela, upitao me jesam li stvarno dobro, trebam ti još vidjeti leđa, umiri se. Ma mirna sam, samo eto, stvarno ne mislim da je nešto strašno, ali isto sam se okrenula, pa legla na stomak kako me uputio. To mi je čak bilo u redu, pokušala sam se sjetiti je li tako dirao mamu kad je njoj popravljao disk. Nakon toga me opet okrenuo na leđa, mogla sam ga vidjeti kako mi gleda u pupak.
Naglo sam ustala, povukla majicu preko pupka i rekla mu da mislim da je dosta i skoro sam ga udarila čelom. On je odmah ustao za mnom i rekao, biti će ti bolje od ovoga. Ja bih ipak išla doma, on mi se nasmijao i rekao u redu.
Uzeo je bocu vina sa sobom i ušli smo u auto. Oko vrata mu je visio jedan srebrni i jedan zlatni lančić, nosio je prstene po prstima. Moj tata nikada nije nosio nakit, pomislila sam kako mu uopće on može biti prijatelj. Ako ti se sviđa auto, nekada se možeš s njim odvesti na faks. Odgovorila sam ne hvala, tek sam položila i grozan sam vozač, vjerojatno bih ga vratila u dijelovima. Zamisli kako bi te svi gledali kad bi prošla s jaguarom ispred Pravnog fakulteta, bio je uporan, a ja sam se smijala i rekla mu ako želi da to ostane jaguar, bolje da ga ne daje meni u ruke. Nasmijao se i on, pa odustao i pitao gdje točno živim. Dala sam mu adresu, a on je rekao da bi volio vidjeti moj stan. Drugi put ipak, danas moram učiti i sve mi je u neredu, nisam oprala ni suđe.
Izvadila sam mobitel da nazovem tatu, da mu kažem da sam s njim. On je rekao, ma nemoj zvati tatu, kao da on mora znati da se mi družimo, ti i ja smo pajdaši. Bilo mi je jako čudno kad je to rekao, baš pajdaši, pa sam rekla ajde dobro neću ga zvati, ali nemojte se ljutiti, ja bih ipak sama u stan. Drugi put ću ga srediti, onda ćete me posjetiti.
Parkirao je ispred moje zgrade i izašao van, nosio je tu bocu opet sa sobom. Ne budi luda, briga mene za nered, hoću vidjeti gdje živiš i treba li ti što, da malo i tati olakšamo. Napunit ćemo ti barem frižider. Uozbiljila sam se i on je to primjetio, pa me pitao što mi se to mota po glavi, ako ne želim da vidi stan, naravno da neće. Ma nije ništa nego je stvarno neuredno i željela sam plakati, ali samo sam rekla, ajde možemo kratko poviriti i odvela ga u stan.
Izvadila sam Domaćicu, stavila je na stol, a on je otvorio kredencu i pitao kako to da nemam čaše za vino. Odgovorila sam, a eto studentski život, a on je na to rekao da nema šanse, da će mi on kupiti čaše za vino i svašta nešto. Rekla sam mu da mi ništa to ne treba.
Pušiš li travu? Probala sam, ali ne pušim. Nemoj se bojati, neću ja reći tati, mi smo pajdaši. Sjela sam na kauč, a on je smotao travu, pa mi dao da zapalim. Neću hvala, trebam učiti kasnije. Nastavio je o tome kako sam stalno ukočena i da se trebam opustiti, trava će mi pomoći i za leđa. Uzela sam dim.
Sjeo je preko puta mene i rekao mi da skinem jaknu. Nije mi vruće, radije bih ostala u jakni. Ponovio je glasnije da skinem jaknu. Skinula sam je, a on je sjeo pored mene. Imaš li dečka? Odgovorila sam mu da imam. Je li dobar seks? Rekla sam mu da ne želim s njim o tome pričati i da mi je neugodno, na što se on opet uozbiljio, što ti umišljaš u toj svojoj ludoj glavici, mi se samo družimo, samo pričamo.
Ti si luda, rekla sam i ja sebi, to je barba Dragan. Nasmijala sam mu se, pa rekla da ne umišljam ništa, malo mi je muka od ove trave. Nastavio je onda s pitanjima: Možeš li doživjeti vaginalni orgazam? Rekao je ja ti mogu pomoći, i stavio mi ruku na nogu. Tada sam odjednom, valjda prestala biti dijete i počela glasno vikati kao da imam živčani slom, izlazite, izlazite, izlazite iz moga stana! Tresao mi se glas, vikala sam jače, a on mi je rekao smiri se što ti je, nije trava za tebe. Udarala sam ga i gurala njega i klimavu nogu van, skoro sam mu ruku pričepila kad sam lupila vratima i istjerala ga u hodnik. Pala sam dolje, na pod uz vrata i počela glasno plakati.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.