proza

Sara Del Vechio: Strahovi srednjovjekovnog i današnjeg čovjeka

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Sara Del Vechio (1994., Požega) završila je preddiplomski i diplomski studij kroatistike na Sveučilištu u Puli. Radi u osnovnoj školi u gradu u kojem živi, bavi se lektoriranjem knjiga, znanstvenih radova, časopisa, članaka te surađuje s inozemstvom za lekturu, korekturu i redakturu reklamnih tekstova. Također, sudjeluje u timu za objavu i publiciranje knjige koja će predstavljati školu u kojoj radi. Osim toga, surađuje s Povijesnim društvom u Požegi te u slobodno vrijeme piše tekstove raznih vrsta.

STRAHOVI SREDNJOVJEKOVNOG I DANAŠNJEG ČOVJEKA

            Život čovjeka u srednjem vijeku snažno je prožet religijom koja predstavlja bit tog vremena. U srednjemu vijeku prevladava ideologija o vječnosti i spasenju ljudske duše kao temeljnom cilju svake osobe. Cijeli ljudski rod bio je tumačen Svetim Pismom zbog čega srednjovjekovni čovjek živi u uvjerenju kako mora otkupiti svoj grijeh te se na taj način pokušava kažnjavati kako bi dobio oprost za svoja "zlodjela". Tadašnja ili današnja uvjerenja? Osim toga, čovjek je tada smatrao da radom može otkloniti grijehe, da se kuga i smrt, vještice te ostali nemoralni i apokaliptični događaji mogu spriječiti... Što se promijenilo do današnjice prožete liberarizmom, moralnim i etičkim nastojanjima koji spašavaju „uništeni“ svijet?

U davna vremena, u davnome srednjemu vijeku postojali su redovnici koji su tada bili na najvišoj etičkoj i društvenoj hijerarhiji te su živjeli prema strogim samostanskim pravilima. Predstavljali su temelj pismenosti i kulturalnoga napretka. Opismenjavanje ljudi, obrazovanje i napredak bio je moguć selektivno u zajednici. Poticaj i napredak poučavanja su ekspanzivno rastakali u mjestima gdje bi se našli. Ali? Uvijek postoji i dio koji se ne sviđa ljudima u prošlosti, niti ovima u budućnosti. Povući sličnost i razliku u tadašnjem položaju društva te odnosu prema zajednici može se ambivalentno prikazati u odnosu na ljude koji se nisu htjeli/željeli obrazovati i koji nisu imali prava ili mogućnosti. Bili oni žene ili jednostavno, samo siromašna masa.

Zatim, sveci su predstavljali primjer ideala kršćanske zajednice. Kako bi se čovjek spasio, često se obraćao svecima i tražio od njih zaštitu te utjehu. Čovjek dobiva potrebu za molitvom i vjerom upravo zbog svih tih zlih događaja i svih svojih strahova koji su bili utjelovljeni u tadašnjem vremenu. Oholost, pohota, bijes, simonija, pljačka i otmice, licemjerstvo, bezbožnost seljaka i lihvarstvo bili su dijelovi lošega mentaliteta čovjeka srednjeg vijeka. Samo srednjega vijeka? Ili su se „pojačavali“ grijesi do današnjeg dana? Uloga svetaca je jednaka, tada i danas. Sve loše što se događalo u ono vrijeme prenosi se godinama i stoljećima na današnje dane. Loš mentalitet čovjeka samo je ojačao. Je li onda doista postojao „mračni srednji vijek“ ili postoji i danas pod nazivom „suvremeno doba duboke tmine“?

Čovjek je tijekom stoljeća doživljavao preobrazbu svojih stavova te napredovanje u različitim kategorijama života. Ljudi prestaju biti predani vjeri u cijelosti i predstavljaju novi sustav vrijednosti u kojima je čovjek član novih struktura i procesa urbanizacije vezane za grad, a više ne za selo.[1] Urbanizacija je pridonijela smanjenu ruralnih sredina koje se danas pune vikendicama za odmor, bijegom od problema svakodnevice, skrivenim sastancima odvajanjem od gradske vreve ili potrebom da čovjek udahne svjež zrak bez smogova i dimova ispušenih cigareta u krcatim kafićima. Ruralni dio dobio je novu vrijednost. Postao je oaza sreće i utopija stresa prožete burom emocijama i financijskim problemima. Arkadija iz renesansnoga doba prelazi u nivo 21. stoljeća na koji rijetki imaju pravo.

            Ljudski pogled na smrt u srednjem vijeku bio je sličan današnjem viđenju. Religiozni elementi srednjeg vijeka bili su pogreb, odrješenje grijeha, brojne molitve i mise koje su znale trajati tjednima. Jedina razlika bila je ritual odlaganja tijela nekoliko dana: "Za vrijeme trajanja tih službi tijelo se izlagalo pred oltarom, ili se, u slučajevima smrti vladara, ostavljalo preko noći u crkvi. Služile su se tri mise: za Blaženog Svetog Duha, za Našu Gospu (Beatsku) i za pokojnika. "[2]. Smrt je bila kraj i početak novog života. Kraj ovoga zemaljskoga i početak onoga apstraktnoga. Kako je nepoznat pojam postao i ostao stoljećima, zadržavamo pravo da ostane i dalje na istom mjestu na kojem je bio u srednjem vijeku. Nismo imali potrebu pomaknuti se s iste točke što se tiče smrti. Bazirali su se na ubojstva, nasilje, ratove, samoubojstva i psihičke nestabilnosti. Tako da je sama smrt zanemarena.

Od 16. stoljeća javlja se crnina kao simbol žalosti, a od 12. stoljeća javljaju se grobovi s natpisom kako bi se osigurala prisutnost pokojnika. Srednjovjekovni čovjek kao da ne može prihvatiti život i ljepotu jer moraju jednom nestati, on život doživljava kao svoju nemoć: "Smrt je nekada bila vrlo bliska ljudskom mišljenju i nije nikog užasavala. Ona je postala uznemirujuća ne sama po sebi, već zbog svoje povezanosti s pojmom neuspjeha. "[3]. Danas je život moć, a ono poslije nebitna stavka za ljude koji nisu dio religioznoga života. Mišljenje se drastično mijenja s obzirom na shvaćanja moći ljudi nad ljudima.

Drugi najčešći strah predstavljale su bolesti, a posebno kuga. Često su gradili crkve na ulazu u mjesto koje je poharala kuga kako bi se ljudi zaštitili od daljnjeg širenja te opake bolesti. Kugu su vidjeli kao pomirenje sa sudbinom koja zahvaća jednako i bogati i siromašni sloj stanovništva. Ljudi su smatrali da epidemija koja je zahvatila cijeli svijet označava apokalipsu tog vremena te su se pokušavali zaštiti na razne načine. Danas ljudi imaju potpuno drugačiji pogled na tu bolest: "Kuga je od nevidljive bolesti, čiji sam utjecaj na društvo tek pokušava naznačiti u ovoj skici, postala bolest kao i svaka druga. "[4]. Mi se susrećemo s kugom svog vremena u raznim oblicima. Od korupcije, nepotizma, manjka obrazovanja, gladi u Africi, raznih sezonskih virusa koji usmrte veliki broj ljudi, globalnog zatopljenja, ekološke katastrofe, bahatih klinaca, raznih tumora i rakova, nepoštovanja, prevara i laganja… Kuga je bila teška bolest, tome i spomenik na Trg Svetog Trojstva u Požegi svjedoči kao spomenik velikom broju žrtava koje su u patnji umirale. Umiru i danas ljudi. Od raznih uzroka. Poznatih i onih nepoznatih.

Nadalje, poznat je strah od vještica koje su se najčešće spaljivale jer su bile optuživane za bolesti i nesreće koje bi zahvatile ljudski rod. Male životne teškoće povezivali su sa vješticama i njihovom magijom te su mogle biti krive za bilo kakav oblik ljudske patnje. Ljudi su vjerovali da vještice mogu utjecati na klimu te su naveli lokalne vlasti da djeluju protiv njih i uništavaju ih kako se njihova djela ne bi dalje ostvarivala. Katolici bi koristili posvećene predmete i rituale da se obračunaju s njima i da otklone zlog duha te se tako razvijaju razni zločini. Christina Larner istražuje "vještičarenje" kao crimena exceptum, tj. to je bio zločin jer je magija izvršavana u tajnosti i sadržavao je u sebi kršenje društvenih normi u mjeri većoj nego drugi zločini. Lov na vještice bio je posljedica društvenih i političkih okolnosti u koje su vjerovali ljudi srednjeg vijeka i zbog toga je stradalo mnogo nevinih žrtava.[5] Ima ih i danas, žive u pojedinim dijelovima svijeta i bave se raznim oblicima magije, kartanja, gatanja, bajanja potaknutim medijskim zapisima u obliku filmova, serija ili jednostavno, kao ostavština predaka koji su se bavili time te ostavili dio nasljedstva današnjim ljudima. Nemaju isti naziv, nisu više vještice, ne spaljuje ih se niti ne hvata po šumama. Ne okrivljuje ih se za nesreću drugih ljudi. One pomažu ili odmažu? Odgovor možete sami donijeti. Jedina razlika je financijska sigurnost koju omogućavaju ljudi kojima se pomogne pomoću proricanja budućnosti i davanja savjeta/koraka prema njihovoj sreći.

            Današnji čovjek bitno se razlikuje od srednjovjekovnog jer teži materijalnim vrijednostima, a ne duhovnim. Tome je podlegao nakon izmijene cijeloga sustava na kojem se gradio daleki svijet i ovaj današnji. Čovjek smatra da je gospodar stvari i prirode ovoga svijeta te da novcem može kupiti sve, a još uvijek ne može ono najvrjednije – život. Upravo zbog toga, vlasnik je ničega. Sve ono što stekne tijekom života ne može ponijeti sa sobom u drugi život i zbog toga treba ostaviti traga u današnjici na druge načine. Danas je bitan status osobe, diploma i dobra zarada. Ljudi se mjere prema bankovnim računima, veličini kuće, snazi automobila, marki odjeće i obuće pa čak i vrsti hrane koju jede. Nema veličine čovjeka sa snagom koja pomaže svijetu oko njega. Niti marke koja ga označava kao čovjeka s dušom, spremnoga pomoći prvom susjedu i bratu. Niti vrsta hrane koja završava na istom mjestu kod bogataša i siromaha. Baš kao što oboje završe u isto na kraju života. Smrt je neizbježna, a društvo se prividno razvija, nazaduje pomoću različitih strahova koji se mogu naći i u srednjem vijeku i danas.

[5] Križe, Željka: The Witchraft Reader