proza

Filip Đukić: Meditatori

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Filip Đukić (1991.) završio je hrvatski jezik i književnost i povijest na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Pokušava pisati.

 MEDITATORI

Nije bilo dana kada nisam prošao kraj njih. Pokraj njih. Živjeli su ispod mene, na ulici, iako sam znao da ih ponekad nema. Znao sam da se i vraćaju svojim kućama. I u početku me samo zanimalo jedno. Kako izgleda dom – Meditatora? Dao sam im to ime i kasnije shvatio da sam pogodio.

Postoji li jedan od njih u toj sekti, a da ima dijete? Jesu li još uvijek svi u stanovima s roditeljima? Otvore li odmah još jedno pivo kada dođu u svoj stan? Žive li od mamine mirovine ili od stričeve njemačke plaće?

Zamišljam da umjesto lustera imaju samo običnu žarulju koja osvjetljava njihova masna, dlakava tijela u zamrljanim potkošuljama. Takvi budu dolje, ispod mene, ispred zgrade gdje je mali park. Tu je i obližnja trgovina međutim ipak je taj park ono što ih najviše privlači kao zajednički magnet. Ljeto im je najplodnije doba godine. Tada, pogotovo kada su tople, čiste, zvijezdama okupane noći, liježu na klupe, nekad budu i na samoj stazi. I spavaju.

Znam im i imena. Bolje rečeno nadimke. Frik, Domba, Kljuk, kojeg, kada ga dozivaju viču Ključeee! Tu su Pop i Burek.

Uobičajeno vrijeme kada se skupljaju je podne. Frik i Pop dođu prvi kao da moraju nešto pripremiti, organizirati prije nego što se skupi ostatak ekipe u 13 sati u parku.

Park daje dosta hlada, noć daje dosta mraka, i Meditatori su našli zasebnu oazu koja je ujedno i dio nečega. Iako oni sami ne pripadaju nikome. Ne pripadaju ni svojoj obitelji, ne pripadaju ni društvu, državi, ne pripadaju čak ni sebi. To je istina. Ne zbog vlastite destrukcije već zbog ideje života. U njima je život ugašen na konvencionalan način. Ugašeno je nešto u njima. Kao cigareta ugašena na ljudskoj koži.

Oni su povezani entiteti u toj grupi, kolektivu, kako hoćete, Meditatora, ljudi koji su se oslobodili duha. Oslobodili su se i licemjerja. Oslobođeni su i od nas ostalih smrtnika što svaki dan prolazimo kraj njih i pogledavamo ih s prijezirom, porugom, gledamo ih s podsmijehom, da. Jer mislimo da smo bolji od njih, mislimo da vrijedimo više od ljudi koji prolaze isto kao i mi jer mi imamo težnje, a oni za nas nemaju ništa.

Mislio sam i ja da sam bolji. Kada odem u toalet, izdrkam ga, vratim se na prozor, i onda gledam tu ekipicu koja sjedi u parku i nešto priča. Dao sam si za pravo da ih promatram i da sudim o njima. Dajem si za pravo i da pišem o njima.

Jednom sam si dao za pravo i da im priđem.

Bio je to utorak, davno ljeto. Hodao sam kako uvijek hodam, kroz taj park, koji moram proći da dođem do fakulteta. Meditatori su bili u tišini, nerealno je izgledalo njihovo okupljanje u parku i onda šutnja, često su se i posvađali, ali šutnja, kada je bila, bila je cementna.

I takvi u tišini izgledali su ranjivo, jadno naravno.

Prišao sam im i gledao ih kao da je to normalno doći do nekoga u parku, stati ispred njega, i buljiti mu u oči.

„Šta gledaš koji kurac?“ odbio me Pop. Jedan od voditelja Meditatora. Kako me odsjekao pogledom tako sam ja pobjegao. Da, bježao sam od Meditatora onda, mladi student. Trčao sam kroz park. Nakon dvjestotinjak metara zaustavio sam se i okrenuo. Već sam bio izašao iz parka i bio sam siguran. Srce je lupalo jako. Međutim, neočekivano za mene tada, Meditatori su sjedili mirno, bez pokreta, svaki na svojoj poziciji. Teško je bilo za procijeniti, ali mislim da čak nisu ništa niti govorili. Zanemarili su me kao što čovjek zanemari sitnog insekta na pločniku.

To me pogodilo. Odlučio sam ući u život Meditatora. Htio sam napisati diplomski rad o njima. O prolazu kroz život koji oni nude. Htio sam povući nedokučivu pjesničku paralelu njihovih života. Htio sam na neki način sudjelovati u tome svemu.

Imao sam tu ljudsku pojavu, strah, fizički strah od batina pa sam prolazio s druge strane parka jedno vrijeme da me Meditatori ne uoče.

Tako su krenuli dani i dani promatranja. Red učenja, red izbijanja moje glave kroz prozor gdje sam oči ubacivao na taj park. Na drugom katu, točno ispod mene, bili su naslagani po parkovskim klupama. Dovoljno visoko da me ne vide, a dovoljno nisko da ih ja promatram. Opčinjenost u toj opskurnosti života ljudi za koje znam da su po uvriježenim pravilima gotovi po svim sljedovima. I u tom promatranju u meni se stvorila ljubomora.

Ljudi koji su prešli slobodu, koji su prešli crnilo. Slušao sam dijaloge Kljuke i Bureka. Jedan je išao ovako:

„Skinuo sam dva tiketa jučer.“

„Sereš.“ Odvratio je Burek.

„Da... serem jebote naravno... šta si mislio jebote...“ Zaključio je Kljuka. I onda su ušli u histerični smijeh koji je uplašio sve prolaznike u tom parku. Banalnost tog razgovora i luđaštvo tog smijeha bili su nešto uzvišeno za mene.

Htio sam biti s njima. Razmišljao sam da odustanem od fakulteta. Da stojim u tom parku s njima po cijele dane. Da se potučem s njima i da dobijem batine po prvi puta u životu. I onda da me prime kao sebi ravnopravnog. Prestao sam biti ljubomoran. Samo sam ih tražio svaki dan i zahvaljivao što je moj stan odmah kod tog parka. Da ih promatram. Stalker Meditatora.

Nesvjesno sam ostavio knjige i dane posvetio promatranju Meditatora. Tadašnji me cimer počeo ismijavati da sam zaljubljen jer mi je glava bila stalno kod prozora.

„Da nisi možda gay?“ Pitao me.

„Da...ne znam...šuti... slušam.“ Nervozno sam ga ušutkao potvrdivši njegovu jadnu zafrkanciju, u punini odsutan.

Pop i Frik su ižicali neke novce i kupili ostatku društva pivo. Sjedili su i pili. Ludio sam. Od prvotnog ismijavanja i glupe znatiželje postao sam njihov kroničar. Toliko sam htio biti s njima i sve ostaviti.

Svaku sebi poznatu prirodu. Poznajem sve, iako nisam probao. Znam svaki deliriji koji postoji na ovom svijetu bez obzira na to što ga nisam doživio. To je lako za pretpostaviti jer te jednom udari šut pa te prođe. Kao i svi ti modeli, varijacije na temu. I onda tražiš još, kako to ide. Lupiš još jednom i tebe lupi pa prođe.

Međutim, ovakvu stalnu postavu prolaska kroz ovaj portal što su nudili Meditatori nikada nisam vidio.

Nikada nisam vidio da je netko toga svjestan koliko i nije. Kažu da umjetnici samo stvaraju; da ne znaju proces već samo stvore. Tako su i Meditatori bili stvaratelji života. Toliko izloženi, a toliko nezamijećeni. Bio sam počašćen što ih promatram. Što shvaćam njihovu umjetnost života. Toliko jako, toliko snažno da običan prolaznik može izraziti samo gađenje prema njima. I kao pravi umjetnici oni su bili neshvaćeni.

Nisu stvarali ništa, već su tkali svoj život bez koncepta. Nije tu bilo jednostavnog miješanja svega, neke postmoderne izmišljotine koju netko proglasi za umjetnost. To je bio čist i novi pravac. Nisu bili niti romantičari, a nisu ni imali ništa egzistencijalističko u sebi. Bili su što su bili. Bili su u tom vražjem parku svaki dan. Okupljali su se i po kiši. 

I bilo je tu svađe oko računalnih igrica, oko neke ženske, oko listića kladionice, bilo je tu prijetnji, povraćanja po pločniku, skidanja do gola, policije je bilo, kao i razbacivanja smeća iz kante po parku, kao i zagrljaja, pjesme.

Meditatori su bili sami u svom krugu. Nikoga nisu primali u svoju ideju iako su često ljude žicali za kunu, dvije. Ali to nije značilo ništa, ja sam to znao dok su drugi govorili da su nametljivi nametnici i da traže pažnju. Znao sam da ne traže ništa i vrijeđalo me kada sam čuo u toj obližnjoj trgovini trgovkinju da se žali na njih iako joj nikada nisu ništa loše učinili.

Ljudi jednostavno ne mogu podnijeti iskrenu boju na platnu. Ne mogu podnijeti prozor bez roletni. Osvijetljenu, normalnu, običnu sobu. Mora postojati ideja što kod Meditatora nije postojalo. Za sve ostale, Meditatori su imali naziv: klošari.

Davno sam završio fakultet i sad je ta grupa starija, a ja više ne živim u tom gradu.

I dogodilo se da sam prije par godina prolazio tamo. I otišao u park. A oni svi na svojim mjestima. U svojim pozama. Isto kao i ostali, isto potrošeni na neki način. Nisu me prepoznali, naravno. Ušao sam u onu trgovinicu gdje su znali žicati i kupio gajbu piva. Bio sam ushićen kao da sam na oltaru.

„Evo dečki... za vas...“ osjetio sam strah kada sam im uručivao gajbu. Nagrada za životno djelo. Što radim, pobogu. Još ću popiti batine. Treba li mi to? Pomislio sam tada.

Frik, koji više nije imao zube, ili ih nikada nije imao, spremno je zgrabio gajbu iz mojih ruku, odložio je na pod, uzeo bocu pive i otvorio je golom rukom, raskrvarivši si prste. Potom je bocu prislonio u bezuba usta i cuclao tu bocu kao novorođenče majku.

Ostali su isto napravili. Rekli su – hvala - što me pomalo iznenadilo i ništa više. Stajao sam tada s njima. Nakon toliko godina i gajba piva bilo je jedino suvislo što sam im mogao kupiti. Sitnica za Meditatore. Sloboda. Nedostižna. Nebitno je. Što znači živjeti? Samo živjeti.

Otišao sam od njih i promatrao ih iz daleka još jedno vrijeme u tom parku. Izgledali su kako Borges kaže; monumentalno. Kao da sam sve izmislio. Kao da je njihovo postojanje toliko obično i normalno. Toliko da se ne može opisati.