proza

Tina Čatlaić: Mrtva priroda na crvenom

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Tina Čatlaić (2000., Čakovec) studira anglistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bivša je glavna urednica portala Udruge srednjoškolaca Hrvatske, novinarka kluba Prostor u Čakovcu i kulturnog portala Ziher.hr. Dugogodišnja je članica Dramskog studija Dada Kazališne družine Pinklec. Sa svojom je poezijom dvaput sudjelovala u performansu ''Noć mračnog cirkusa'' u klubu Prostor u Čakovcu i zagrebačkoj Močvari, ali i raznim programima poput književnih večeri u Čakovcu i tribine Pamela u Močvari. Trostruka je državna prvakinja i trostruka viceprvakinja u poznavanju hrvatskog jezika. Autorica je pjesničkih zbirki ''Gušenje polikromije'' (Biblioteka Insula, Čakovec, 2018.) i ''Muzej lomova'' (Nagrada Milivoj Cvetnić, Hrvatska Kostajnica, 2019.). Od 2019. surađuje s alternativnim čakovečkim bendom Zagušljivi dim s kojim je u studenom prošle godine izvela glazbeno-poetski performans u kojem je recitirala vlastite stihove uz specifičnu glazbenu pratnju grupe. Trenutno sa Zagušljivim dimom radi na snimanju studijskog albuma prema izvedenom performansu.



 

Mrtva priroda na crvenom

 

Počelo je s upaljačem.

Gluho doba noći. Pokušaš pisati, ali papir ostaje prazan kao i tvoj izraz lica. Motaš suhi duhan u krhki listić istrgnut iz knjige. Ukočeni prsti bore se sa žilavim papirom, savijaju, presavijaju, sve dok ga jedva jedvice ne oblikuješ u degeneričnu iskrivljenu cigaretu,  staviš ju među zube i pališ svojim šarenim upaljačem.   

Sjediš obasjana bolesnim žutim svjetlom noćne svjetiljke, blago ošamućena nakon ovog iznenađujuće napornog posla. Gledaš u sliku na zidu ispred sebe, poklon koji si dobila za prvi rođendan: tamna prostorija i u njoj žarkocrveni stol, golubica dokono stoji na samom rubu stola. Ovaj nejasni prizor oduvijek je budio u tebi maglovitu nelagodu, ali svejedno si svaki put gledala ravno u tu sliku kad si sjedila u sobi, poput djeteta koje uporno klima pokvareni zub, iako pri svakom dodiru osjeća oštru bol.

Mehaničkom kretnjom ruke spuštaš dlan na umrljani stolnjak. Teški šareni upaljač obložen sitnim blještavim kamenčićima nije bio na mjestu gdje je ležao prije pola minute.

Mora da je pao na pod. Sagni se i provuci prste kroz krzno tepiha.

Ništa.

Čudno.

Jesi li ga nehotice stavila u džep kućne haljine?

Ruka nervozno putuje po svili. Opet ništa.

Tvoje bose noge tapkaju nesuvislo gore-dolje po sobi dok prsti vrebaju po policama, grebu divljački po drvenim površinama, ali  upaljač kao da je propao u zemlju.

 Pet minuta. Deset  minuta. Petnaest minuta potrage za Godotom.

Počinješ se pitati zašto ti je odjednom toliko bitan taj upaljač, ionako izgleda jeftino i neukusno. Pomalo te sram što si ga uopće kupila u nekoj neobjašnjivoj i kratkotrajnoj navali ljubavi prema blještavim predmetima.

Odgovor ipak znaš, samo se praviš da ne znaš. Sitnice su najdelikatniji povod eksplozijama, a ti gladno čekaš taj povod, iglu koja će probušiti balon gnjile tinte koji ti sporo, poput tumora, bubri oko glave. 

Da možeš reći Opet, opet je sve protiv mene.

 Naglasak na sve. Zvuči melodioznije.

 Tišina i spokoj noći zamjenjuju neugodni žamor i galamu dana. Ali u čovjeku se događa  upravo suprotno. Sat kaže 3:06. Krunidba nesanice. Sitnica je u ove sitne sate najdelikatniji povod eksploziji, a ti si ju gladno dočekala.

Opet, opet se sve urotilo protiv mene.

I eto, osjećaš kako ti se plućna krila priljepljuju jedno uz drugo, u ušima zuji roj stršljenova, poluslijepo se krećeš prema štednjaku i naposljetku na plameniku pripaljuješ cigaretu čija se kralježnica u međuvremenu dodatno pogrbila.

Udah. Izdah.

Ružni je balon puknuo kao mjehurić od sapunice. Gotovo da možeš čuti sićušni zvuk kapljica kako skakuću s tvoje kose.

Nema veze, naći ćeš već taj upaljač. Nećeš se zbog toga uzrujavati, ne budi smiješna. 

Malo se lakše diše, jel' tako?

Malo.

. . .

Iduća je na redu bila bilježnica. Rođendanski poklon.

Prekrasna, tamnosmeđa, kožom uvezena bilježnica sa starinskim crnim uzorkom urezanim u korice, poput muzejskog primjerka, poklon dobiven za jedan od onih prijašnjih rođendana kada su uz tebe još vezivali riječi Talent, Ambicija. Zasigurno je zaslužila više pažnje nego što si joj davala.

Piši u nju! rekli su ti.

U proteklih pet godina ispisala si možda dvije stranice - loši nacrti pjesama u kojima su se ponavljale iste slike, isti motivi, iste teme, djetinjim rukopisom i nespretnošću izraza oskvrnuta djevičanska ljepota skupocjenog papira. Zgadilo ti se uništavati ju dalje, odmaknula si ju od sebe.

Ali tog si poslijepodneva dobila želju da ipak pokušaš prenijeti misli na papir. Više iz želje da organiziraš nered uskovitlanih misli tako da ih zatočiš zauvijek na bijelom papiru nego iz potrebe za stvaranjem. Iz žudnje za smirenjem koje je mogućnost uspješnog izražavanja donosila.

Kožnata bilježnica već godinama leži na gornjoj polici brižno pospremljena između ostalih knjiga s lijepim koricama. S njima je tvorila malo carstvo. Znaš točno njeno mjesto, između Bijednih ljudi i Jesenjinove zbirke, u zagrljaju ruskih velikana.

Prilaziš polici. U tebi se rađa bljesak, ideja za jednu kratku slikovitu priču.

Dostojevski i Jesenjin stoje bok uz bok. Kožnata je bilježnica isparila iz njihovog stiska. Nema čak ni praznog prostora između koji bi nagovijestio njenu nedavnu prisutnost.

Baš te krenulo ovaj tjedan.

Netko ju je premjestio. Ili odnio.

Majka? Posjetila te prošli tjedan. Moguće da ju je uzela pa ti je zaboravila spomenuti. 

Zoveš ju.

Jesi li možda uzela moju kožnatu bilježnicu kad si bila kod mene?

Koju kožnatu bilježnicu? Ne budi smiješna, nije tamo bilo nikakve bilježnice.

Što je rekla? Smiješna? Tko, ti - smiješna? Pa ta ti je bilježnica jedna od najvrjednijih predmeta u ovoj kući, bez obzira što si joj zatrovala papirnatu utrobu svojim škrabotinama.

Prekidaš liniju.

Morat ćeš ju potražiti sama.

 Oči ti putuju preko redova knjiga, fascikala, rokovnika i udžbenika. Toliko stranica, toliko riječi koje si  jednom upila, sve si ih progutala. Da, ti, slabovidno, bljedunjavo, šutljivo dijete kakvo si bila, bez prijatelja, uvijek s nosom u knjigama. Ali kao da su većinom isparile iz tebe sve te ideje, i informacije, i mjesta, i izrazi, i fantazije, i znatiželje. Što sada kad više nisi čudo od djeteta, a nije ti udobno u prosječnosti? Kad više nisi sama kao prst, a opet ti se u grlu gnijezdi probadajući strah od odbačenosti i zaboravljenosti?

Preni se. Usredotoči se, tražiš bilježnicu, sjećaš se?

Da, da.

Nestala je.

Ma, dobro. Pisat ćeš u onaj rokovnik.

Ili nećeš uopće pisati. Ideja ti se ponovno izmakla dok si unezvijereno tragala za bilježnicom i košmar tvojih misli omotao se poluprozirnom membranom, tako da ga nazireš, ali ne možeš doprijeti do njegove srži i čupati riječi van.

Ne, ipak nećeš pisati.

. . .

Zatim je odlučila ispariti plišana ovca.

Pohabani suvenir djetinjstva. Bijelo runo postalo je prljavosivo. Na leđima su joj stršali šavovi poput rebara od tkanine. Crna špekula na mjestu lijevog oka davno je ispala ostavljajući zjapeću rupu koja je zajedno s glasgowskim osmijehom na ovčjem licu tvorila uznemirujući prizor.

Bilo ti je žao baciti ju s obzirom na njenu starost i neku duboku, neobjašnjivu tugu koja te uvijek preplavila pri pogledu na dječje igračke.

 Sakata, zdepasta ovca stajala je na ljupkom stoliću uz balkonska vrata, uz staromodni porculanski set posuđa za čaj. 

Ljuta si te večeri, frustrirana obavezama koje te salijeću sa svih strana. Zavaljena u krevetu, čitaš stručnu literaturu satima da bi shvatila da ti je mozak već nekoliko puta zaredom krišom odšetao s redaka i ljupko odbio sudjelovati u pohranjivanju podataka. Počinješ se pitati zašto maltretiraš samu sebe, zašto se ne možeš usredotočiti, prestati uludo trošiti dragocjeno vrijeme.

Okreneš se u stolici. Odlučuješ iskaliti bijes na nečemu što nije živo, a ipak djeluje kao da jest.

Sakata, zdepasta ovca srela se s tvojim pogledom.

Misao koja ti sine neočekivana je, gotovo da te nasmijala, ali ti se ujedno čini i kao zgodna ideja za fotografiju – kuhinjski nožić zabijen u plišano ovčje srce. Zamiranje djetinjstva, umiranje infantilnih ideala i ostale velike, šuplje riječi kojima bi kritičari opisali takav prizor.

Pa dobro, to je samo igračka. Neće ju stvarno boljeti.

(Misle li tako bezosjećajni ljubavnici o ljudima koji ih istinski zavole?)

Uzimaš fotoaparat, odlaziš u kuhinju. Nasmiješ se podrugljivo ispod glasa shvativši da ćeš doista ideju provesti u djelo.

Kad se vratiš s nožićem u ruci, ovce više nema. Bijelo porculansko posuđe stoji netaknuto, ni milimetar pomaknuto. 

Stojiš i gledaš. Gledaš i stojiš. Sada ti je jasno da nešto nije u redu.

Priviđa li ti se?

Ma ne može ti se priviđati nešto što je nestalo. Prođeš rukom po mjestu gdje je  donedavno stajala ovca. Zrak. Tako je. Ne priviđa ti se. Doista je nema.  

Možda ti stvari postaju nedostupne oku? Nevidljive?

Nevidljivo.

Mogla bi nam napisati knjigu o nevidljivosti, zar ne?

Opsežnu, debelu studiju svojeg osjećaja stapanja s pozadinom.

Paradoksalna je to emocija s obzirom na činjenicu da uvijek djeluješ napadno. Izgledaš kao veliko kliničko gađenje nad prosječnosti, komprimirano u zatvorski tetrapak ljudskog tijela. Nakićena, nasrtljiva oku poput onog đavoljeg upaljača s kojim je ovo započelo. Tvoja pojava vrišti Primijetite me, volite me jer ja ne znam tko sam ni tko ću postati, a ljudi ju tapšaju po leđima kretnjom odsutnog roditelja i kažu Da, da, samo se stišaj, preklinjem te. Ti si ustvari tužni, jadni, mali klaun.  

Opsesivni strah od praznine rađa pećine praznine.

Opsesivni strah od zaboravljenosti čini te predmetom zaborava. 

Opsesivni strah od odbačenosti čini te savršenim plijenom odbačenosti. 

Ti bi nam mogla održati cijelo predavanje o nevidljivosti, zar ne?

Mogla bi napisati opsežnu, debelu studiju osjećaja stapanja s pozadinom.

Pričaj, pričaj! Naslonili smo obraz na dlan i slušamo, slušamo:

 

Nevidljiva je mlada žena, besprijekorno dotjerana, bijele ručice ovijene rukavicama, spletene kose, namirisana kao egipatska kraljica, koja sjedi pored mladog muškarca.

Gleda ga sa svim nebeskim zviježđima u očima, tog mladog muškarca.

Mladog muškarca koji glavu okreće od nje, okreće glavu od nje za nekim tko prolazi. Nezgrapnom, neuglednom pojavom, priprostog lica, pretilog tijela i grubih pokreta.

Ali pogled mladog muškarca zaboden je poput čavla u tu iznenadnu prikazu.   

Nevidljiv je očaj te mlade žene, apsurd i tragikomičnost njenog položaja, njena vrišteća nijemost u godinama patnje. Nečujni su metci njene mržnje usmjereni u Boga. Svaka riječ koju ona piše žigosana je odjekom bola, poniženja, i zato će njena slova uvijek biti opletena trnjem, a s vremenom će to onima koji su vjerovali u njen stvaralački izričaj dosaditi. I boji se, strahuje da će ostati sama, zaboravljena, prozirna i prohodna poput zraka.

 

Oh, ti govoriš o sebi?

Možda. 

Ne želiš doživjeti nevidljivost, nikada više. U rječniku svih boli koje se rađaju u tišini, nevidljivost je najoštrija psovka.

Smiri se sada, dosta o tome. Plišana ovca nije nevidljiva. Ne budi dijete.

Da. Sve, sve je vidljivo. Samo čovjek i njegova nemoć mogu biti nevidljivi.

. . .

Sljedećih dana još su poneki predmeti u stanu iščeznuli. Bočica parfema u obliku Snjeguljičine jabuke, afrodizijački miris ljetnih noći. Veliko, raskošno pero kojim si ponekad pisala, iako prividni šarm takvog pisala nije pripomogao lakoći tvog izražavanja. Teška, uska ogrlica iz Grčke. Voljela si ju nositi iako ti je oko vrata sjela kao Prometeju okov. Čak i set posuđa za čajanku u čije se porculanske želuce nikad nije slio čaj. 

Očajna si, ne možeš se othrvati osjećaju da te predmete netko ili nešto proždire.

 Sjedneš za stol i nasloniš  glavu na ruke. Sada je stvarno previše.

Nakon nekog vremena podižeš pogled i usmjeriš ga u onu zagonetnu sliku na zidu. Gotovo si zaboravila na nju od ovog kaosa.

I s crvenog stola na slici zabljesne te dijamantni upaljač.

 Zajedno s velikim kitnjastim perom odložen je na kožnatu tamnosmeđu bilježnicu s ugraviranim crnim cvjetnim uzorkom. Malo dalje na stolu, na lijevom donjem rubu, stoji bočica parfema, a uz nju je nemarno bačena grčka ogrlica-okov. U sredini se bjelasa posuđe za čajanku, dok se s gornjeg lijevog ruba, preko puta onog goluba koji je oduvijek sjedio tamo, pomalo zlokobno osmjehuje ofucana plišana ovca.

Sjediš i gledaš. Gledaš i sjediš.

Pa se počneš smijati, smiješ se i smiješ kao da si čula najradosnije vijesti na svijetu, kao izbezumljeno dijete koje škakljaju u igri, kao žena koja ne zna plakati.

Ah, kakvo olakšanje!

Ustaješ, odguruješ stol i prilaziš slici. Promatraš ih, prstom lupkaš po platnu. Nestašni mali neživi ljubimci, kako su se samo udomaćili tamo preko! Smiješ se, eto, bar znaš da ih nisi ti negdje zametnula. Smij se! Smij se!

Stojiš i gledaš. Gledaš i stojiš. Naginješ glavu na jednu stranu, pa na drugu. Grickaš donju usnu u napetom razmišljanju između osmijeha koji ti neobuzdano zateže lice u navalama obijesne, djetinje radosti nad ovom nijemom igrom skrivača u kojoj si upravo izgubila.

Slika, tako vječna, zauvijek lijepa, stabilna, mirna i staložena u svom okviru. Ona šuti, ne treba riječi, ne misli, ne govori, ne plače, ne proklinje. Privlači svačiji pogled. Svečano položena na zid neke grandiozne galerije, kilometarskog hodnika svjetskog muzeja, slika je beskraj, ona nikada neće biti zaboravljena. Nju štuju generacije u njenoj snazi.

Tako je, tako je – i ti želiš biti takva, i ti to želiš, ta vječna ljepota, taj spokoj, uokvirenost, dorečenost, ta ljubav, obožavanje, ljubav, mir, ljubav, ovaj je ljudski život previše skučen, tijesan, ubrizgan strahovima, biti vječna i ljubljena na zidu galerije, na ovoj veličanstvenoj slici sa svojim ljubimcima, to ti želiš-

U tom  trenutku vidiš samu sebe kako si se pojavila na slici.

 

 

 

 

 

 

 

Foto: Zlatko Vrzan (Međimurske novine) 

 

    

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg