proza

Sonja Nerat Eppert: Pukotina; Vulgarita; Krijes

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Sonja Nerat Eppert (1986., Šibenik) je magistra edukacije hrvatskoga i francuskoga jezika. Njezina kratka priča ''Napušteni auto'' odabrana je 2019. godine za sudjelovanje na Festivalu prvih i bila je izložena u galeriji KNAPA-a. Sonja trenutno živi u Zagrebu.



 

Pukotina

 

Tjedan Prvi

Jutros sam vidjela pukotinu na zidu blagovaonice. Lažem, viđam je već neko vrijeme, ali još je nisam sanirala. Ne stignem, puno radim, možda bi bilo najbolje da na nju nalijepim poster ili zakucam sliku.

Kad smo kod pukotina, pukotina na mom srcu nije još zacijelila otkad me je Robert ostavio. On je trebao sanirati pukotinu u blaovaonici, zašto bih se ja bavila muškim poslovima? Ali sad je kasno, otišao je, rekavši da sam previše “control freak”. Ova pukotina je dokaz da nisam, inače bih je već davno sanirala, ali neću. Ako se ikada vrati u ovaj stan i vidi ju, shvatit će da je pogriješio. To mu je bila samo izlika za prekid. Još ga volim i nedostaje mi. U stanu je pretiho bez njega. Vrijeme je da krenem dalje. Idem u trgovinu kupiti materijal i sanirati pukotinu.

Tjedan Drugi

Govore na vijestima da se pojavio neki virus, neki koronavirus. Ne razumijem zašto korona, korona znači “kruna” ili “vijenac”. Ako je u značenju vijenca, podsjeća me na sprovode, to može značiti da je virus smrtonosan. Sumnjam da znači “kruna”. Sigurno opet sve preuveličavaju. No, možda ne bi bilo loše da se opskrbim namirnicama za cijeli tjedan, tko zna u kojem pravcu se ovo može razviti. Inače, ipak sam odlučila staviti sliku na onu pukotinu u blagovaonici. Super izgleda. Robert se još nije javio. Sigurno razmišlja o svemu. Idem sada na piće s frendicom da vidim što ona misli o tome. O Robertu, naravno.

Tjedan Treći

25 zaraženih. Prošli vikend sam bila na koncertu s frendicama,. Otkud, kako? Što će dalje biti?

Ne trebam dizati paniku, ali još mi je samo to trebalo. Govore o nekoj karanteni. Mogla bih danas pogledati neki film o zarazi. Možda ga budem i uživo gledala uskoro, nadam se da do toga neće doći. Pala mi je slika. Da, ona slika koja je bila zakucana iznad pukotine. Očito je bila preteška. Pukotina se još više proširila. Stavit ću neki poster, on je lagan, pričvrstit ću ga pribadačom.

 

Tjedan Četvrti

Karantena. Sama u karanteni. Radim od doma. Nema socijalnog kontakta. Uvijek sam se bojala samoće. Sada mi se ta bojazan ostvarila. Svaki dan mi je isti. Rutinizirane radnje. Čujem se s dragim ljudima, ali to nije to. Osjećam se samom. Jutra su najgora jer znam da me čeka još jedan dan samoće.

Promatram poster koji skriva pukotinu na zidu. Osjećam tu pukotinu i u sebi, samo što ne želim pogledati u nju. Bojim se da ne vidim prazninu.

 

Tjedan Peti

Već se pomalo navikavam na novonastalu situaciju. Više sam u prirodi, više se mogu posvetiti nekim hobijima za koje prije nisam imala vremena. Osjećam promjenu u rutini koja je postojala prije. Ovisi li imenovanje nečega rutinom o tome kako mi to percipiramo ili postoje univerzalna pravila za određivanje rutine? Možda je ono prije bila rutina.

Najviše mi nedostaje Zagreb, gužva… Što bih dala da se mogu stisnuti s ljudima u tramvaju…

Otpao je poster s pukotine. Pribadača je bila prelagana da bi ga mogla držati. Sad imam još jednu rupicu  pokraj nje. Žao mi je što ipak nisam otišla u trgovinu po materijal, što je nisam sanirala. A sada ni ne mogu.

 

Tjedan Šesti

Potres.Potres. Potres. Ne mogu. Ne znam mogu li napisati išta o tome. Ne mogu.

 

Tjedan sedmi

Mislila sam da je gotovo. Kada je zatreslo i žbuka je počela padati po meni, mislila sam da je to kraj.

Pokraj pukotine u blagovaoni je nastala još jedna pukotina, puno veća, uzrokovao ju je potres.

 Sretna sam što postoji. Ta pukotina. Sretna sam, to znači da zid u mom stanu još postoji, da stan postoji. Tužna sam zbog  Zagreba. Na pukotinu u zidu više ne obraćam pozornost jer se tisuću pukotina otvorilo u meni. Kako su se pukotine stvorile u mom gradu, tako su se stvorile i u meni.

 

Tjedan Osmi

Grad je počeo ponovno živjeti. Korona je nestala. Šteta od potresa se sanira. Moj život se promijenio. Počela sam više cijeniti neke stvari. Robert se nije javio, ali više to nije ni važno. Sanirala sam pukotinu u blagovaoni. Skoro pa se i ne primijeti, iako ću ja uvijek znati da je bila tamo. A možda i zaboravim.

Obojat ću zid novom bojom.

 

 

Vulgarita

 

Ispred mene prazni papir. Razmišljam kako bih mogla uklopiti kurac, sisu i pičku u svoju priču…

Inače, psujem samo kad se naljutim, a u svoje priče rijetko stavljam psovke. Razmišljam o tim trima riječima. Pička mi se čini najprostijom, kurac ponekad koristim u psovkama pa mi nije stran, a sisa je previše neupečatljiva.

I danas obavljam jutarnju rutinu. Probudim se, pogledam u prazni papir i pretražujem u glavi tisuće tema koje sam već davno pohranila, a o kojima bih mogla pisati. Ali, ni u jednoj nema kurca, sise i pičke.

Ne, nema zajebancije, moramo se baciti na ozbiljno pisanje.

Prošli vikend sam bila kod tete Marice, mamine sestre. Stara usidjelica, nema pametnijeg posla od onoga da čita moje priče i uvijek ih iznova hvali.

Al’ zbilja su dobre, to i ja objektivno mislim, to su priče koje će u nesretnim ljudima iznova probuditi želju za životom, motivacijske pričice.

Al, jebiga, to se danas ne traži. Možda da se pokušam uživjeti u ulogu kao i glumci.

Odlučila sam. Trudit ću se biti nesretna i isfrustrirana tridesetgodišnjakinja. “Da, život je siv, tmuran, nemam razloga za život”, govorila sam sebi . Čak sam  i kosu obojala u crno te sam izvadila svu svoju tamnu odjeću iz ormara.

Od danas svima govorim: “Odjebi.” Svima koji neće razumjeti moj stil i osjećaje. Ali, ne mogu to govoriti obitelji i bliskim prijateljima. Najbolje bi bilo nepoznatim ljudima, dođu i odu, nikad ih više ne vidim.

Danas mi je na blagajnu došla jedna baba koja se uporno žalila na visoke cijene.

“Pa gospođo, nisam ih ja određivala. Odjebite iz dućana ako ne želite kupovati”, rekla sam joj.

Na to se baba zgrozila i otišla vani u predinfarktnom stanju. Moram priznati da je to bio dobar osjećaj.

Tu večer sam prolazila parkom pokraj stana svoga dečka i razmišljala o svim našim sukobima u kojima sam ja morala popustiti. Istresla sam mu sve u facu kad sam došla do njega i otišla.

Nakon nekoliko dana sam imala manje poziva i poruka i moram vam priznati da mi je to odgovaralo. Totalno sam se uživjela u uloga.

Opet sam obavljala svoju jutarnju rutinu. Gledala sam u papir koji više nije bio prazan. Počela sam pisati priču koja bi se mogla svidjeti komisiji natječaja. Imam jednog nesretnog lika, imam psovke, imam samoubojstvo, imam homoseksualni par. Imam sve što treba imati u priči jedna urbano osviještena biseksualna tridesetogodišnjakinja.

Prekinula sam s dečkom. Ne znam, jednostavno mi nije bio više zanimljiv. Stalno me je ispitivao zašto sam u depresiji. A ne družim se više niti s većinom prijatelja.

Ne razumiju oni kako je to biti hiperemotivan, osjećati svijet, patiti zbog svijeta, biti neshvaćen.

Pa mogu reći da društvo nije shvaćalo moje priče dosad. Samo mi je jedna priča objavljena. I to vjerojatno zbog toga što je u njoj bilo seksa. Kada su mi javili da dođem na dodjelu nagrada, uf, čovječe, ko da su me zvali za Nobelovu ili nešto slično.

Kad ono, dođem tamo, u konkurenciji nas troje, a samo jedna nagrada. Ove dvije nisu došle i jedna od njih je dobila nagradu. I to za nekakav osobni dnevnik koji je vjerojatno izvukla iz prašine svojih tinejdžerskih dana. Njezinu nagradu je preuzeo neki XY lik, a ti ostaneš ko posran, obješene frizure, znojnih pazuha i sa žuljevima na nogama. Likica se čak nije ni potrudila doći na dodjelu nagrada. Istinabog, nije bila bogzna kakva nagrada u pitanju, već obično slovo na papiru. Možda je očekivala neku lovu, ali ja nekako mislim da više vrijedi priznanje od para. Barem meni, možda sam debil, al tako je kako je.

No, dobro, evo ulomka iz moje nove priče pod nazivom Strast.

Gledao je u mene svojim ogromnim zelenim očima koje su odavale dobrotu, ljubav, brigu, sve one vrijednosti davno izgubljene u ljudima. Te oči su imale dušu koja se u meni zrcalila. Gledala je u mene iskreno, neiskvareno, s pitomošću koja se viđa samo kod male djece koja kada progledaju, gledaju na svijet kao na divno mjesto, prepuno krasnih, još neotkrivenih tajni. Sjećam ih se kao da su sada uperene u mene, možda zato što su svojim pogledom upile dio moje duše ili sam ja upila u sebe dio dobrote toga bića koje mi se godinama nesebično davalo. A sada mi je dao i svoje tijelo, bilo je toplo, pripijeno uz moje grudi, dok je rukom prelazio po mojim golim leđima.

Ali ja sam u tim trenucima maštala samo o njezinim oblinama i poljupcu u kojem su se naša dva jezika spretno zaplitala jedan od drugi.

 

Mislim da je to dovoljno erotičan početak i da ovaj put zbilja imam dobru šansu da dobijem nagradu. Poslat ću je danas poštom, poljubit ću kuvertu pa što bude.

Kada sam se vratila doma iz pošte, iz ladice su virila dva papira. Gledala su me moje dvije priče koje sam slala s toliko puno nade, ali nije bilo uspješno. Sada kada ih čitam ni ja ih ne bih nagradila. Kao da ih je pisala potpuno druga osoba, previše su optimistične i svaka ima “happy end”.

Gledam u njih, a one gledaju u mene, kao dva oka iz tame koja žele da opet prijeđem na “mračnu stranu”, stranu gubitnika. Biti pisac zahtijeva odricanje, odricanje od bilo kakvog odnosa. Ti moraš živjeti svoju priču, ona srasta zajedno s tobom. Bacila sam te dvije priče u smeće, nisu bile vrijedne niti čitanja do kraja.

Strast…hm…možda sam mogla drugi naslov staviti…ovaj je preobičan, al jebiga, priča je već napisana i poslana. Za mjesec dana ću saznati vrijedi li išta moje pisanje. Ako ova ne prođe, kunem se, ostavljam se pisanja. To je to, bilo je dobro dok je trajalo, ali džabe ti sve kad ne ide.

Sutra stižu rezultati natječaja. Biti ili ne biti. Vrtim se po krevetu cijelu noć i osluškujem zvuk grada.

Budim se iz nesna jer cijelu noć nisam spavala. Prelazim znojnim kažiprstom po ekranu mobitela i dolazim do naslova Dobitnici.

Tu sam, među njima sam… Uzbuđeno iznova čitam svoje ime. Moja priča je prošla na natječaju. Dobila sam drugu nagradu, nije prva, al’ ni druga nije za bacit.

Čovječe, ja sam pisac, ja sam priznati pisac! U želji da proslavim s nekim ovaj uspjeh, shvatila sam da nema nikoga tko bi bio raspoložen sa mnom slaviti. Frendova i dečka više nemam, a starcima je taj hobi ionako zabušantski.

Odlazim iz stana na pivo u obližnji kafić.

Vani je vruće, a pivo je toplo. Pasja vrućina.

 

 

KRIJES

 

Prošlo je već 5 godina otkad smo se upoznali na paljenju krijesa.

Te noći su se oslobodile neke prirodne sile koje su nas dovele na istu točku u vremenu. Vatra, voda, zrak i zemlja…nikad njihova moć nije imala veći utjecaj na mene kao tada. Osjećala sam svu silinu prirode koja me je milovala. Čudno je stavljati silinu i milovanje u jednu rečenicu, ali priroda ne budi u tebi osjećaj adrenalina već osjećaj slobode. Ništa nije neprirodno, čudno, ljudske konvencije nestaju, sjedinjen si s prirodom i osjećajem slobode koji tjera tvoje tijelo na pokrete, udahe, sveopće blaženstvo. U tom blaženstvu smo se i mi upoznali, u noći u kojoj se palio krijes, u kojoj su prirodne sile bile isprepletene u jedno kako bi i nas dovele na to isto mjesto. Tražili smo se u vremenu…

Bio je prijateljičin rođendan, a istovremeno se održavalo i paljenje krijesa pod nazivom “Mistična noć”. Kada smo prilazili livadi ispod mosta, čuli smo afričke ritmove, djevojke su vrtile hulahop, jedan mladić je hodao na štulama, nekolicina njih je plesala, bivša cirkusantica je bacala čunjeve… Svatko je radio baš ono što treba, ono što ga trenutno ispunjava. Mi smo sjedili na travi i uz omamljujuće djelovanje hašiša slušali glazbu, pozdravljali ljude, stapali se s prirodom.

Ubrzo nam je prišao jedan mladić, koji je očito bio prijateljičin poznanik, kako bi joj čestitao rođendan, sjeo je s nama i podijelili smo hašiš.

Ubrzo smo on i ja počeli razgovarati, riječi kao da su tekle u potocima, nije bilo tabu tema, nije bio neugodne tišine, samo smo razgovarali o običnim i neobičnim stvarima. Vatra je susrela vodu, ali ju nije ugasila, nego je prigrlila njezinu toplinu, primila ju je sebi.

Ubrzo je uslijedilo i paljenje krijesa. Ljudi su bacali drveće u krijes kako bi vatra sukljala sve više i više, neki su plesali oko krijesa, uključujući i mene. Krijes me je privukao kao svjetlost noćnoga leptira.

On je ostao sjediti na travi i gledao me je. Ostali smo sami. Počeli smo se ljubiti. Ne znam je li to bilo zbog topline vatre, ljetne noći ili nečega trećega, ali osjećala sam se kao da lebdim, kao da sam upravo tamo gdje trebam biti.

Njegovi poljupci su u meni istovremeno budili duhovnost, osjećaj da smo se uistinu sretali u prošlim životima, a istovremeno strast, strast koja drhti, strast u kojoj se pribojavaš ići dalje, ekstazu koja dovodi do nirvane. Sve je u životu postignuto, u ovom trenutku sam sa svojom srodnom dušom, moje “više ja” se spustilo na zemlju i zagrlilo nas je u svoj svojoj svjetlosti.

On i ja smo bili povezani na svim razinama, kao kad dvije slagalice sjednu na svoje mjesto.

Ništa drugo u našim životima nije bilo bitno, bio je važan samo sadašnji trenutak.

Sretali smo se i poslije i opet bi isti osjećaj zavladao u nama.

A možda je taj krijes bio samo san, možda smo se upoznali u pripitom stanju u jednom osrednjem kafiću dok smo oboje bili željni slobode, slobode u kojoj možeš biti što jesi, a da te netko ne osuđuje. Htjeli smo da se u nama opet upali krijes koji je nekoć gorio, krijes koji simbolizira naše osobno svjetlo u kojem smo napokon ono što želimo biti.

Tek u trenucima samoće, sjetila bih se da on nije kraj mene, nego pokraj svoje djevojke koja je njega privlačila kao svjetlost moljca, uvijek kada bi odlazio, iznova bi joj se vraćao. Zar je moguće da srodne duše kada se susretnu ne ostanu zajedno? Tražili smo se po prošlim životima…

Zašto me je ostavljao, zašto je odlazio uvijek iznova u ono nezadovoljstvo koje ga je razdiralo iz dana u dan? Dugo sam sebi postavljala ta  pitanja i onda sam jednoga dana došla do odgovora.

Shvatila sam da funkcija srodnih duša nije da se spoje jedna s drugom i ostanu zajedno do kraja života, već da jedna u drugoj upale svjetlo u trenutku kada je potebno buđenje tvoga pravoga “ja”, kada je nužno upaliti iskru u drugoj osobi kako bi ponovno mogla egzistirati u svoj svojoj “svjetlosti”.

Srodne duše ne susrećemo na svakom koraku, susrećemo ih kada nam je to najpotrebnije. To mogu biti naši prijatelji, ljubavnici, slučajni sugovornici…ali je bitno da ih prepoznamo, da ih osjetimo.

A neke možda i zauvijek ostanu uz nas, kako bi naš “krijes” neprekidno tinjao.

 

 

 

 

 

 

    

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg