proza

Tereza Papić: Moj dnevnik tijekom korone

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Tereza Papić (2005., Osijek) upravo je završila osmi razred u Osnovnoj školi Ernestinovo u Ernestinovu. Prozni tekst koji je poslala na natječaj napisala je kao školsku zadaću, no nastavnica hrvatskog jezika i njezina teta (koja je također profesorica hrvatskog) su joj rekle kako bi trebala poslati tekst na natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' pa ih je i poslušala.

Moj dnevnik tijekom korone

13. ožujka 2020. (petak)

Jutro: Bok dnevniče! Ja sam tvoja vlasnica i od sada ću ovdje zapisivati sve što se događa tijekom ovog ludila s koronom. Prvo što je neobično danas jest to da je petak 13., a nitko na TV-u to nije spomenuo. Inače šire paniku oko toga. Govore da je to nesretan dan, no meni je baš odličan jer gledam kako drugi ljudi paničare oko besmislice. Navodno se od idućeg ponedjeljka ne ide u školu, ali „to se još ništa ne zna“. Trenutno je jutro i spremam se za polazak u školu. Javim ti kasnije što se sve dogodilo!

Poslijepodne: Dakle, u školi također nitko nije spominjao petak 13. i svi su bili zabrinuti zbog mogućeg prestanka škole na dva tjedna! Nije li to odlično! Dva tjedna bez škole! No učitelji nam govore da ćemo i dalje imati školu, ali u virtualnom obliku. Na satu informatike smo isprobavali videokonferencijski poziv. Bilo je poprilično zanimljivo zvati druge u razredu, pogotovo zato što sam ja bila na jednoj strani učionice, a nastavnica na drugoj. Naša škola će imati virtualnu nastavu preko Microsoft Teamsa. Ostali su sati također bili zanimljivi. Nismo radili nešto pretjerano, a kad nam se god ukazala prilika, spomenuli smo koronu i virtualnu nastavu.

Zadnji (sedmi) sat smo se opraštali. Svi su se grlili sa svima (nije baš prikladno situaciji u kojoj se nalazimo), uglavnom su to bili osmaši (mi) i sedmaši.

16. ožujka 2020. (ponedjeljak)

Nije ovo tako lagano kao što sam mislila da će biti. Prvi je dan virtualne nastave, a već sam iscrpljena! Ministarstvo obrazovanja osmislilo je „program“ na kojem možemo pratiti nastavu. Program se zove SPTV, prije je bio sportska televizija, no s tim da su ukinuta sva sportska događanja koja bi se mogla prikazivati na programu, MZO je odlučio staviti nastavne sadržaje. Ti nastavni sadržaji bi nam trebali pomagati, a meni samo odmažu! Ne stignem ništa prepisati s TV-a, a učitelji ne govore razgovjetno i mikrofoni su im užasni. A još nisam došla do najgoreg dijela! Teams, navodno stabilan program, srušio mi se 34 puta! Dobro, ne baš 34, ali dobrih sedam puta u današnjem danu Teams je bio preopterećen i nije radio. Nisam mogla pratiti kemiju, a sutra imamo poziv iz engleskog. Samo se nadam da nećemo morati uključiti kamere.

18. ožujka 2020. (srijeda)

CARNet je bio „hakiran“! Tako su barem na TV-u rekli. Mislim da su rekli da je hakiran samo da bi opravdali nestabilnost sustava. Jučer se cijeli Office 365 za škole srušio! Bolje da to poprave do idućeg tjedna jer nastava ovako ne funkcionira. Jedina mi je utjeha to što će ovo trajati samo dva tjedna. Samo se nadam da će sve uskoro proći!

23. ožujka 2020. (ponedjeljak)

Navodno je CARNet popravio kvarove, no meni Teams i dalje ne radi. Ministrica je rekla da ćemo virtualnu nastavu imati još tjedan dana, ali „još se ništa ne zna“. Za to vrijeme mi ludimo! Moj brat se ne snalazi u ovakvoj školi, ne može pronaći zadatke i Teams se stalno ruši. S tim da nas je troje koji moraju ići u školu, moramo imati tri „naprave“ preko kojih možemo pratiti nastavu, a da nisu mobiteli. Tako da si je majka uzela novi laptop koji je dobila od MZO, moj brat koristi tablet koji je dobio od MZO, a ja sam zapela sa starim laptopom koji polako umire. Većinom je to razlog naših svađa u kući. Otac se ne miješa jer ga „se ne tiču naši školski problemi“. On kuha ručak, te je sad počeo spremati jer majka cijele dane provodi na kompjuteru. Za sad su moji odnosi s ostalim ukućanima u redu, ali ne znam koliko ću dugo izdržati sa starim laptopom.

26. ožujka 2020. (četvrtak)

Danas sam rekla majci da ne mogu više izdržati sa starim laptopom jer je užasno spor i općenito užasan. Ona je rekla da pretjerujem, pa sam predložila zamjenu laptopa. Nevoljko je pristala. Kad je u pitanju dokazivanje tvrdnje, ona se tvrdoglavo drži njene tvrdnje, a i ja svoje, stoga mislim da ću se koristiti njenim laptopom do kraja korone. Što se tiče globalnih vijesti, u Kini je najveće žarište korone, dok u Italiji i Španjolskoj sve više raste broj oboljelih. Kod nas je taj broj relativno nizak, ali nove mjere se svakodnevno uvode, dok se recimo u Srbiji izbijaju šale na tu temu. Ne znam kako će ovo završiti, no nadam se da će završiti uskoro.

28. ožujka 2020. (subota)

Prije korone smo subotom išli u grad i provodili cijelo prijepodne tamo. Sad se zatvaraju trgovine i kafići pa nema smisla ići u grad, a i kretanja bez nekakvog posebnog razloga su zabranjena i mora se držati razmak od najmanje jedan metar. Međutim, naš voljeni susjed je došao kod nas te se nije pridržavao nikakvih mjera opreza. Bio je kod nas tri sata dok smo majka, Andrej (moj brat) i ja imali nastavu. Nije li divan taj naš susjed? Trenutno je u Hrvatskoj zaraženo njih 65 i uskoro će se proglasiti epidemija, no „to se još ništa ne zna“. Meni ne bi imalo smisla da se proglasi epidemija ako ih je toliko malo zaraženo. Za epidemiju treba najmanje 2% stanovništva za proglas epidemije. U svijetu je već proglašena pandemija, što ima smisla jer sad već ima dva žarišta korone – u Kini i Italiji. Škola mi i dalje zadaje muke, no nadam se da će uskoro sve proći.

31. ožujka 2020. (utorak)

Danas smo imali poziv iz engleskog, ali je sa Teamsom sve bilo u redu ovaj put. Danas se nije ništa posebno dogodilo osim da broj zaraženih svakodnevno raste i to za 40. Svaki dan je 40 novooboljelih, što je još i dobro za razliku od ostalih zemalja. Recimo u Srbiji ih je već 20 preminulo od korone, dok kod nas još nema takvih. Jedina nada mi je da će za prvotravanjsku šalu reći da je korona samo izmišljena i da je to bila velika šala njih političara kako bi nas zastrašili.

1. travnja 2020. (srijeda)

Imam loše vijesti i lošije vijesti za tebe! Prvo loše vijesti: broj zaraženih je trenutno 130 i korona nije bila šala. Lošije vijesti: uveli su propusnice!!! Propusnice funkcioniraju tako da ti treba propusnica kad želiš napustiti svoju općinu, dakle mi iz Ernestinova ne možemo otići do Antunovca do kojeg nam treba pet min. autom!!! Moja majka je odmah zatražila jednu kako bi mogla otići u trgovinu i brinuti se za svoje bolesne roditelje. Propusnica joj ističe za 15 dana i kad joj istekne će morati zatražiti novu. Što se tiče situacije u kući, otac misli da se moramo buditi u 7:00 h kako bismo mogli prisustvovati na nastavi i majka mu je morala objašnjavati situaciju dobrih pola sata. Kod nas u Osijeku još nema zaraženih, ali se šire vijesti kako su u selu neki zaraženi. Nadam se da su to samo seoski tračevi. Što se tiče škole, sve je u redu. Navikla sam se na ovakav način školovanja i svejedno mi je hoćemo li se vratiti u školu ili ne.

4. travnja 2020. (subota)

Žarište je u Osijeku!!! Oni su tračevi bili istiniti, a kako su odmah odvedeni u bolnicu, zarazili su još nekoliko osoba. Među tih nekoliko osoba je bila i žena koja je trebala operaciju, no nije znala da ima koronu i sad su svi koji su ju operirali zaraženi. U selu vlada panika. No naš susjed krši propise po spisku. Ne znamo gdje ide jer je gotovo sve zatvoreno, ali njegovog auta nema od 7:00 h ujutro do 9:00 h navečer. Dobra vijest je što više ne dolazi k nama.

9. travnja 2020. (četvrtak)

Moj djed je poludio! Danas je obilazio kuću i špricao sve kvake s razrijeđenim izbjeljivačem! I svima nam je htio pošpricati mobitele s antibakterijskim sredstvom! Mislim da ne zna razliku između bakterija i virusa. I inzistira da nosimo maske jer misli da to pomaže. Tako da sam, kad je htio pošpricati moj mobitel, polizala mobitel u znak protesta i iz provokacije. Susjed se danas nije ni pomaknuo, što me pomalo zabrinjava. Nakon Uskrsa će se uvesti ocjenjivanje, ali „to se još ništa ne zna“. Majka i dalje koristi stari laptop i sve joj teže ide jer mora raditi video-sadržaje za svoje učenike. Zanima me koliko će joj trebati dok ne prizna da je stari laptop užasan. Što se tiče globalnog razvoja situacije, u Kini se broj umrlih smanjuje, ali u Italiji se ne smiruje. Hrvatska i dalje ima linearan rast broja zaraženih.

10. travnja 2020. (petak)

Djed mi je izbijelio najdražu majicu!! Kao što sam već rekla, djed mi je poludio, i izbjeljivao je kvake u kući. Moja majica je bila obješena na vješalici na vratima blizu kvake. U svome ludilu djed je pošpricao kvaku, no izbjeljivač je zahvatio i moju majicu i sada imam dio majice izbjeljen. Također mi je, dok nisam gledala, pošpricao mobitel antibakterijskim sredstvom i dio sredstva je ušao u mobitel, te mi sad mobitel ne radi! U velikoj sam svađi s njim jer je zaista opsjednut s tim i jako se boji za svoje zdravlje, iako ne napušta kuću. Neki dan, kad nam je došao naš voljeni susjed, počeo je vikati na njega da krši izolaciju i ne poštuje zadane mjere. Što se nas tiče, sve je u redu, ali otac nas i dalje budi u 8:00 misleći da postiže nešto s tim. Majka i dalje ne želi priznati da je kompjuter užasan i i dalje se muči s njim. Neka joj bude, meni je odlično s njenim laptopom. Već mi je muka od škole i od virtualne nastave i samo želim da ovo prođe, ali neki ljudi i dalje ne poštuju izolaciju. Još malo će uvesti e-propusnice i ove papirnate više neće vrijediti.

15. travnja 2020. (srijeda)

Uskršnji praznici su bili najkraći ikad! Trajali su četiri dana od kojih su dva dana bili subota i nedjelja. Uskrs je prošao dobro, djed nije špricao jelo, što me iznenađuje, i nismo se svađali cijele praznike. Danas su uveli e-propusnice. Ne mogu više podnijeti to „e“. E-škola, e-knjige, e-nastava, e-propusnice….. Jednostavno je previše! Nadam se da će ovo završiti uskoro. Već smo mjesec dana u karanteni i ne znam koliko ću dugo moći izdržati s ostalim ukućanima. Brat mi ulazi u sobu kad imam pozive, kad trebam nešto odgovarati tijekom poziva svi se deru, otac i dalje ne razumije kako ovo sve funkcionira, mama i dalje ne odustaje od laptopa itd… Djeda je prošlo ludilo, više ni ne čujemo za njega, što mi je drago, susjed više ne dolazi kod nas, što nam je svima drago, ali korona ne prolazi. Ljudi i dalje umiru, a žarišta se ne mijenjaju. Neki kao da nisu svjesni ozbiljnosti situacije. Čak se i naš susjed promijenio. Više ne izlazi iz kuće. Samo se nadam da će ovo proći.

21. travnja 2020. (utorak)

Ocjenjivanje je odavno počelo i ne mogu reći da mi se ne sviđa. Mislim da je sada puno lakše dobiti pet nego prije. Ne zna kako da to objasnim, ali sviđa mi se. Nije kao da mi je prije bio problem dobiti pet, ali sad je znatno lakše. Teams se više ne ruši, nemam problema s povezivanjem na Internet , učitelji zadaju normalan omjer zadaće…Jedini problem je to što moramo obraditi lekciju sami i napraviti zadatke, što je, priznajem, umarajuće. No za sad se dobro snalazim i nadam se da će tako i ostati. Malo mi je već žao majke, vidim da se muči, ali ona i dalje odbija priznati da laptop ne valja. Jadna žena.

S vedrije strane, otac je shvatio kako nastava funkcionira i više nas ne budi u 7:00 h ujutro. No malo mu već idemo na živce i jako je zabrinut za turističku sezonu. Ne zna hoće li je biti uopće. On je sezonski kuhar i za svaku sezonu ide u Makarsku raditi u restoranu. No ove godine se sve poremetilo. Njegov šef mu se javio i rekao da će najvjerojatnije morati doći u sedmom mjesecu i da će ih biti samo dvojica u kuhinji i neće biti konobara. Mom ocu to savršeno odgovara jer nije baš volio svoje suradnike i suradnice. Stvari s koronom se polako smiruju, no SAD je sada najveće žarište jer se ljudi ne drže propisa. Nekad ne mogu vjerovati kako su ljudi sebični.

26. travnja 2020. (nedjelja)

Današnji dan je započeo s misom. Svi smo se ustali u 8:30 h kako bi spremni dočekali misu na TV-u. Kad je misa završila, pomagala sam baki pripremiti nedjeljni ručak. Mislim da joj nisam mnogo pomogla zato što mi je nakon pet minuta rekla da sjednem i ne radim ništa. Ručak je prošao uobičajeno – raspravom o politici i koroni. Ne mogu više slušati o koroni, prve vijesti su uvijek korona, mobitel me prvo obavijesti koliko ih je umrlo od korone, jednostavno je previše. Od 11. svibnja bi niži razredi trebali krenuti u školu, ali „to se još ništa ne zna“. Ministrica ne daje jasne upute i moram priznati da se svaki put zbunim kad ju slušam kad priča. Majka također. Nije joj jasno kako će raditi svoj posao ako joj pola razreda dođe, a pola ne. Hoće li morati raditi dupli posao? „To mi ne pada na pamet.“ rekla je. Smatra da djeca još ne bi trebala ići u škole. Slažem se s njom. Rizik je prevelik. Korona se polako smiruje, bliži se popuštanje mjera.

4. svibnja 2020. (ponedjeljak)

Drugi je tjedan popuštanja mjera. Ne znam što se otvorilo, ne pratim. Jednostavno je previše za mene. Raspravlja se o maturi i kako bi trebala biti provedena. Nisam to pratila, jednostavno nije vrijedno. Mene brinu upisi. Hoćemo li se moći normalno upisati u srednje škole, kad će biti upisi, i ostala pitanja vezana za upise. Ministrica se rijetko dotiče te teme. Mislim da izbjegava sve teme jer nema odgovor. Navodno se „raspravlja“ o svemu, no ja ne mislim tako. Mislim da nema odgovora ni na koja pitanja o upisima jer ni ne raspravljaju o tome na sjednicama. Moja nada za povratak u školu svaki dan polako umire. Stanje u kući je mirno, nitko mi ne ulazi dok imam pozive ili pišem nešto. Susjeda opet nema po cijele dane, no ne dolazi kod nas. Nadam se da će tako i ostati.

11. svibnja 2020. (ponedjeljak)

Treći je tjedan restrikcije mjera. Kod nas u školi nema nastave ni za jedan razred i mislim da će tako i ostati. U obje majčine škole također nema nastave. Situacija je mirna, svi smo svjesni da ćemo ovako ići u školu do kraja godine. Sezone možda uopće ne bude, a možda će turisti dolaziti čim se otvore granice. Situacija se smiruje, trenutno ima oko 2000 zaraženih, ali ih se preko 1000 oporavilo. Nitko ne zna kad će se svijet vratiti u normalu. Možda sutra, za dvije godine? No „to se još se ništa ne zna“.