proza

Magdalena Dragić: Granica; More bez mene; Panika

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Magdalena Dragić (2002., Austrija) završila je V. gimnaziju u Zagrebu. Počela je pisati prozu i poeziju s četrnaest godina, ali nikada nije objavljivala svoje radove. Cilj joj je završiti studij psihologije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu i baviti se pisanjem i pružanjem psihoterapije.



 

Granica

 

Nesigurno stupam niz ulicu puno ljudi. Život u velegradu me umara. Previše ljudi, previše različitih ličnosti oko mene. Pokušavam se ne isticati u masi. Iako su temperature već davno pale ispod nule, znoj mi se cijedi niz leđa. Previše ljudi. „Ne upadaj ljudima u oči.“ mislim, ali noge ne slušaju zapovijedi mog mozga. Počinjem ubrzavati i rukama si stvaram put kroz tu masu ljudi. Osjetim poglede na svojoj blijedoj koži. Sada već skoro trčim. Čujem psovanje, pretpostavljam da je namijenjeno meni. „Kvragu sporo hodanje.“ čujem glas u svojoj glavi. Počinjem trčati. Pokušavam ne razmišljati. Već vidim svoju staru ružnu zgradu. Vidim ju, a imam osjećaj da joj se ne približavam. Pokušavam se smiriti, ali srce mi kuca kao nikad prije. U oko mi upadne djevojka koja stoji na autobusnoj stanici. Procijenila bih da ima desetak godina. Ima plavo-zelene oči kakve nikada nisam vidjela. Imam osjećaj da mi čita misli. Je li to strah ili znatiželja u njenim očima? Možda gađenje? Ne volim djecu. Prolazivši kraj nje spustila sam glavu. Još samo nekoliko metara do ulaznih vrata zgrade. Nervozno tražim ključ u svojoj prepunoj torbi. Osjećam kako mi netko diše za vratom, ali koliko god povećavala korake taj leden dah mi je bio sve bliže. Trčim do vrata zgrade, brzo stavljam ključ u bravu i okrećem ga. Nisam se ni usudila okrenuti kako bih provjerila je li tko iza mene. Ulazim u hodnik zgrade i zalupim vratima. Veliki hodnik prljavih bijelih zidova me smirio i srce mi ponovo počinje kucati sporije i tiše. Ovi bijeli zidovi uvijek su mi bili utočište, još od ranog detinjstva. Ovo je bilo moje sigurno mjesto. Tu sam sjedila pred vratima svoga stana i slušala ružne riječi koje su dopire iz stana u kojem sam živjela s obitelji. Uvrede, psovke i dvije rečenice koje su mi se najviše usijekle u pamćenje: „Zbog tebe nam se kći drogira, zbog tebe nam se obitelj raspada!“ i „što to ona ima a da ti ja ne mogu pružiti?" Ovo je također bilo mjesto gdje me nije mogao udariti jer se previše bojao da će susjedi pozvati policiju. Nekada sam se čak i nadala da netko napokon okrene blažen broj policijske uprave i spasi me od ovog očaja, ali susjedi su mi kukavice.

I onda je jednom samo otišao. Stavio je sve svoje proklete stvari u kovčeg, uzeo sve što je vrijedno i ptišao. Nikada mi nije nedostajao. Kako da mi nedostaje otac koji tuče suprugu i jedino dijete, otac koji mrzi svoju obitelj, a drugim ženama kupuje dijamante?

 

Ulazim u svoj stan. Oduvijek živim tamo. Taj stan je jedno od malo sjećanja na majku koje posjedujem. Ni ona me nije voljela, ali je bila draga. Često me vodila na testiranja na drogu i često je mislila da si režem žile na rukama, pa se može reći da se brinula za mene. S druge strane mi je nerijetko govorila kako sam bezosjećajna, a ne znam ni zašto je to govorila. Ali je bila draga.

Nije živjela dugo nakon očeva odlaska. Na pogreb joj nisam otišla, a navodno je došlo puno ljudi. Ljudi su joj došli reći ono posljednje zbogom tako da spuste njeno malo, blijedo tijelo u zemlju. Lijep zadnji pozdrav. Zbilja ironično.

Ja sam ona koja joj je držala ruku kad je posljednji put udahnula kisik. Ja sam ju voljela i čuvala, a ne svi ti ljudi. Nakon njezine smrti odustala sam od školovanja. Kada je ona umrla, umrlo je i sve dobro na svijetu. Od tada vlada zlo.

 

Uglavnom, legla sam na trosjed da se malo odmorim i gledala u prazno. Televizor već dugo ne uključujem. Previše loših vijesti, previše laži. Umorna, sklapam oči.

 

Ponovo stupan na svjetlo dana ili, bolje rečeno, svjetlo sumraka. Još uvijek je previše ljudi vani. Čekam autobus. Dok kraj mene prolaze tramvaji i automobili, čujem majčin glas:“ Skoči! Nisi vrijedna života!“, „Ne zaslužuješ život, ja ga zaslužujem, a ne ti!“. Zatvaram oči. Napokon je došao autobus i spriječio me da napravim nešto što bih vjerojatno požalila. Nervoza me hvata dok ulazim u autobus. Mrzim male prostore. Neki mladić me promatra, a ja se trudim gledati u pod. Mladić duže crne kose i tamnih očiju ustaje sa sjedišta i kreće prema meni. Moji bivši prijatelji sada bi se smijali i govorili kako mu se sviđam. Ni oni me nisu voljeli. Družili su se sa mnom kako bi mi se mogli smijati kada bih ja otišla kući. Uvijek su me ismijavali.

Mladić je sada stajao kraj mene. Tresem se. Ubit će me. Izvući će nož iz džepa, ubit me i masakrirati moje tijelo. Uspaničena stišćem gumb da autobus stane. „Mogu li znati tvoje ime?“, zadnje je što sam čula prije nego što okrenem ručku za izlazak u slučaju opasnosti. Istrčala sam iz busa. Mrak je već pao i ulice su sada praznije. Okrećem se kako bih provjerila da me mladić ne slijedi. Kakav je to psihopat bio?! To oni inače rade, pitaju žrtvu za ime prije nego što ju zakolju, kako bi to ime mogli upisati u svoju malu crnu bilježnicu. Gledala sam ja filmove, znam takve stvari.ž

Idem kući. Svakako ne razumijem zašto moram ići psihijatru. „Patiš od paranoje, ne raspoznaješ granicu između stvarnosti i mašte.“ rekli su mi i uvalili neke lijekove koje nisam nikada ni popila. Ne želim osjećati nuspojave. Uostalom, kako on može znati raspoznajem li ja granicu između stvarnosti i mašte? Valjda ja znam jesam li zdrava.

 

 

More bez mene

 

I smo bili kao dvije barke koje su zajedno plovile morima. Orijentirali smo se jedno prema drugomu. I kada bismo se izgubili u tim morima nemira i tame, našli bismo opet put, zajedno. Pouzdali smo se jedno u drugo kao da smo oduvijek pripadali jedno drugome. I kada su nas kiše i magle pratile, mi smo ih uvijek ostavljali iza sebe.

Sve dok se iznad našeg zajedničkog, prostranog oceana nije nadvio posve crni oblak. Počela sam gubiti povjerenje u tebe, više te nisam slijepo slijedila. A ti si me gledao kako lutam. Vidio si kako te gubim u magli ispred sebe, kako sam polako gubila svoj vid. I ti nisi ništa poduzeo. Pustio si da se tama uvuče pod moju palubu. Tada je počela  padati kiša. Iznenadila nas je. Padala je sve jače, kapljice su nam mutile vid i munje mi nisu dopuštale da te raspoznam. Dozivala sam te, ali ti nisi čuo. Nisi me čekao. Dok sam osjećala kako te vjetar nosi dalje od mene, suze su mi klizile niz obraze. Činilo se kao da se nadopunjavamo, kao da smo stvoreni za ljubav. Samo nas dvoje. Ali ti si odlučio odlutati od mene. Našao si novo more. More bez mene.

Priznajem da sam noću često dozivala tvoje ime. Plakala sam i vrištala u jastuk. Htjela sam da se okreneš i još jednom me pogledaš, još taj jedan zadnji put. Sanjala sam naše isprepletene prste i uvijek sam se nadala ponovnom susretu. Možda nekom susretu u drugim vodama. Nadala sam se drugoj prilici i ponovnom rađanju ljubavi. Kada smo bili zajedno znala sam da ljubav nije mrtva, da ljubav nije igračka vremena. I isto tako se nadam da sam tada bila u pravu. Bojala sam se našeg rastanka i bijaše bolan kao što sam i očekivala. Sada sama lutam morima, oceanima i jezerima.

Lutam i nadam se da ću jednom otkriti more kojim sada ploviš ti...

 

 

 

Panika

 

Panika. Srce kao da me udara bičem u prsima, koljena kao da nose pretežak teret, pluća kao da su puna dima. Misli bruje, stvaraju žamor u glavi, miješaju se i umaraju mozak, koji pokušava otkriti što se događa, ali oči ne vide opasnost. Tražim opasnost oko sebe, nešto što od čega moram pobjeći. Možda me netko slijedi? Možda će me sada netko hladnokrvno ubiti i ostaviti me na ulici samu da iskrvarim. Moram pobjeći

Panika. Ruke nemaju snage I polako odumiru. Hladno, vruće, hladno, vruće, hladno. Je li zima? Ne, nema snijega, a Božić je davno prošao. Mora biti ljeto. Ljeto je, sunce je ugrijalo, a grad je pust. Hm. Misli kao pčele zuje. Sada su u ušima i stvaraju pomutnju u umu. Kiselina razara želudac. Gladna sam. Ili je to prekomjerna sitost? Ne, ipak je glad. Nisam jela danima. Ili jesam?

Treba mi. Uzimam bocu vode i uzimam lijek. Sadržaj mi klizi niz grlo. Gušim li se? Ne dišem. Ne mogu disati, osjećam dim u plućima. Očito umirem. Lijeva ruka me boli. Je li to srčani? Umirem. Suze mi klize niz obraze. Počinjem se smijati. Histerično. Tjeram pčele dalje od sebe i svojih misli. I dalje zuje. Hladno. Vruće. Hladno. Srčani. Možda moždani? Dim u plućima. Vruće.

Počinjem disati. Dim izlazi. Polako. Plačem. Koljena su se podsjetila što im je funkcija. Ruke se bude iz sna. Bujica misli postaje potok, koji mirno žubori. Sve je u redu. Zrak. Zrak. Zrak. Sve će biti u redu. Suze i dalje teku. Roj pčela se razišao, samo nekoliko ih još izgubljeno luta, govoreći da će sve biti u redu. Glad je nestala. Opet dišem. Udahnem. Izdahnem. Srce se smilovalo. Sve je u redu. Dišem. Živa sam. Moj otrov. Ono što me ubija me sada spasilo. Spremam kutijicu lijekova opet u torbu. Dišem. Otrov. Ubija me. Liječi me. Dišem. 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg