proza

Magdalena Dragić: Granica; More bez mene; Panika

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Magdalena Dragić (2002., Austrija) završila je V. gimnaziju u Zagrebu. Počela je pisati prozu i poeziju s četrnaest godina, ali nikada nije objavljivala svoje radove. Cilj joj je završiti studij psihologije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu i baviti se pisanjem i pružanjem psihoterapije.

Granica

Nesigurno stupam niz ulicu puno ljudi. Život u velegradu me umara. Previše ljudi, previše različitih ličnosti oko mene. Pokušavam se ne isticati u masi. Iako su temperature već davno pale ispod nule, znoj mi se cijedi niz leđa. Previše ljudi. „Ne upadaj ljudima u oči.“ mislim, ali noge ne slušaju zapovijedi mog mozga. Počinjem ubrzavati i rukama si stvaram put kroz tu masu ljudi. Osjetim poglede na svojoj blijedoj koži. Sada već skoro trčim. Čujem psovanje, pretpostavljam da je namijenjeno meni. „Kvragu sporo hodanje.“ čujem glas u svojoj glavi. Počinjem trčati. Pokušavam ne razmišljati. Već vidim svoju staru ružnu zgradu. Vidim ju, a imam osjećaj da joj se ne približavam. Pokušavam se smiriti, ali srce mi kuca kao nikad prije. U oko mi upadne djevojka koja stoji na autobusnoj stanici. Procijenila bih da ima desetak godina. Ima plavo-zelene oči kakve nikada nisam vidjela. Imam osjećaj da mi čita misli. Je li to strah ili znatiželja u njenim očima? Možda gađenje? Ne volim djecu. Prolazivši kraj nje spustila sam glavu. Još samo nekoliko metara do ulaznih vrata zgrade. Nervozno tražim ključ u svojoj prepunoj torbi. Osjećam kako mi netko diše za vratom, ali koliko god povećavala korake taj leden dah mi je bio sve bliže. Trčim do vrata zgrade, brzo stavljam ključ u bravu i okrećem ga. Nisam se ni usudila okrenuti kako bih provjerila je li tko iza mene. Ulazim u hodnik zgrade i zalupim vratima. Veliki hodnik prljavih bijelih zidova me smirio i srce mi ponovo počinje kucati sporije i tiše. Ovi bijeli zidovi uvijek su mi bili utočište, još od ranog detinjstva. Ovo je bilo moje sigurno mjesto. Tu sam sjedila pred vratima svoga stana i slušala ružne riječi koje su dopire iz stana u kojem sam živjela s obitelji. Uvrede, psovke i dvije rečenice koje su mi se najviše usijekle u pamćenje: „Zbog tebe nam se kći drogira, zbog tebe nam se obitelj raspada!“ i „što to ona ima a da ti ja ne mogu pružiti?" Ovo je također bilo mjesto gdje me nije mogao udariti jer se previše bojao da će susjedi pozvati policiju. Nekada sam se čak i nadala da netko napokon okrene blažen broj policijske uprave i spasi me od ovog očaja, ali susjedi su mi kukavice.

I onda je jednom samo otišao. Stavio je sve svoje proklete stvari u kovčeg, uzeo sve što je vrijedno i ptišao. Nikada mi nije nedostajao. Kako da mi nedostaje otac koji tuče suprugu i jedino dijete, otac koji mrzi svoju obitelj, a drugim ženama kupuje dijamante?

Ulazim u svoj stan. Oduvijek živim tamo. Taj stan je jedno od malo sjećanja na majku koje posjedujem. Ni ona me nije voljela, ali je bila draga. Često me vodila na testiranja na drogu i često je mislila da si režem žile na rukama, pa se može reći da se brinula za mene. S druge strane mi je nerijetko govorila kako sam bezosjećajna, a ne znam ni zašto je to govorila. Ali je bila draga.

Nije živjela dugo nakon očeva odlaska. Na pogreb joj nisam otišla, a navodno je došlo puno ljudi. Ljudi su joj došli reći ono posljednje zbogom tako da spuste njeno malo, blijedo tijelo u zemlju. Lijep zadnji pozdrav. Zbilja ironično.

Ja sam ona koja joj je držala ruku kad je posljednji put udahnula kisik. Ja sam ju voljela i čuvala, a ne svi ti ljudi. Nakon njezine smrti odustala sam od školovanja. Kada je ona umrla, umrlo je i sve dobro na svijetu. Od tada vlada zlo.

Uglavnom, legla sam na trosjed da se malo odmorim i gledala u prazno. Televizor već dugo ne uključujem. Previše loših vijesti, previše laži. Umorna, sklapam oči.

Ponovo stupan na svjetlo dana ili, bolje rečeno, svjetlo sumraka. Još uvijek je previše ljudi vani. Čekam autobus. Dok kraj mene prolaze tramvaji i automobili, čujem majčin glas:“ Skoči! Nisi vrijedna života!“, „Ne zaslužuješ život, ja ga zaslužujem, a ne ti!“. Zatvaram oči. Napokon je došao autobus i spriječio me da napravim nešto što bih vjerojatno požalila. Nervoza me hvata dok ulazim u autobus. Mrzim male prostore. Neki mladić me promatra, a ja se trudim gledati u pod. Mladić duže crne kose i tamnih očiju ustaje sa sjedišta i kreće prema meni. Moji bivši prijatelji sada bi se smijali i govorili kako mu se sviđam. Ni oni me nisu voljeli. Družili su se sa mnom kako bi mi se mogli smijati kada bih ja otišla kući. Uvijek su me ismijavali.

Mladić je sada stajao kraj mene. Tresem se. Ubit će me. Izvući će nož iz džepa, ubit me i masakrirati moje tijelo. Uspaničena stišćem gumb da autobus stane. „Mogu li znati tvoje ime?“, zadnje je što sam čula prije nego što okrenem ručku za izlazak u slučaju opasnosti. Istrčala sam iz busa. Mrak je već pao i ulice su sada praznije. Okrećem se kako bih provjerila da me mladić ne slijedi. Kakav je to psihopat bio?! To oni inače rade, pitaju žrtvu za ime prije nego što ju zakolju, kako bi to ime mogli upisati u svoju malu crnu bilježnicu. Gledala sam ja filmove, znam takve stvari.ž

Idem kući. Svakako ne razumijem zašto moram ići psihijatru. „Patiš od paranoje, ne raspoznaješ granicu između stvarnosti i mašte.“ rekli su mi i uvalili neke lijekove koje nisam nikada ni popila. Ne želim osjećati nuspojave. Uostalom, kako on može znati raspoznajem li ja granicu između stvarnosti i mašte? Valjda ja znam jesam li zdrava.

More bez mene

I smo bili kao dvije barke koje su zajedno plovile morima. Orijentirali smo se jedno prema drugomu. I kada bismo se izgubili u tim morima nemira i tame, našli bismo opet put, zajedno. Pouzdali smo se jedno u drugo kao da smo oduvijek pripadali jedno drugome. I kada su nas kiše i magle pratile, mi smo ih uvijek ostavljali iza sebe.

Sve dok se iznad našeg zajedničkog, prostranog oceana nije nadvio posve crni oblak. Počela sam gubiti povjerenje u tebe, više te nisam slijepo slijedila. A ti si me gledao kako lutam. Vidio si kako te gubim u magli ispred sebe, kako sam polako gubila svoj vid. I ti nisi ništa poduzeo. Pustio si da se tama uvuče pod moju palubu. Tada je počela  padati kiša. Iznenadila nas je. Padala je sve jače, kapljice su nam mutile vid i munje mi nisu dopuštale da te raspoznam. Dozivala sam te, ali ti nisi čuo. Nisi me čekao. Dok sam osjećala kako te vjetar nosi dalje od mene, suze su mi klizile niz obraze. Činilo se kao da se nadopunjavamo, kao da smo stvoreni za ljubav. Samo nas dvoje. Ali ti si odlučio odlutati od mene. Našao si novo more. More bez mene.

Priznajem da sam noću često dozivala tvoje ime. Plakala sam i vrištala u jastuk. Htjela sam da se okreneš i još jednom me pogledaš, još taj jedan zadnji put. Sanjala sam naše isprepletene prste i uvijek sam se nadala ponovnom susretu. Možda nekom susretu u drugim vodama. Nadala sam se drugoj prilici i ponovnom rađanju ljubavi. Kada smo bili zajedno znala sam da ljubav nije mrtva, da ljubav nije igračka vremena. I isto tako se nadam da sam tada bila u pravu. Bojala sam se našeg rastanka i bijaše bolan kao što sam i očekivala. Sada sama lutam morima, oceanima i jezerima.

Lutam i nadam se da ću jednom otkriti more kojim sada ploviš ti...

Panika

Panika. Srce kao da me udara bičem u prsima, koljena kao da nose pretežak teret, pluća kao da su puna dima. Misli bruje, stvaraju žamor u glavi, miješaju se i umaraju mozak, koji pokušava otkriti što se događa, ali oči ne vide opasnost. Tražim opasnost oko sebe, nešto što od čega moram pobjeći. Možda me netko slijedi? Možda će me sada netko hladnokrvno ubiti i ostaviti me na ulici samu da iskrvarim. Moram pobjeći

Panika. Ruke nemaju snage I polako odumiru. Hladno, vruće, hladno, vruće, hladno. Je li zima? Ne, nema snijega, a Božić je davno prošao. Mora biti ljeto. Ljeto je, sunce je ugrijalo, a grad je pust. Hm. Misli kao pčele zuje. Sada su u ušima i stvaraju pomutnju u umu. Kiselina razara želudac. Gladna sam. Ili je to prekomjerna sitost? Ne, ipak je glad. Nisam jela danima. Ili jesam?

Treba mi. Uzimam bocu vode i uzimam lijek. Sadržaj mi klizi niz grlo. Gušim li se? Ne dišem. Ne mogu disati, osjećam dim u plućima. Očito umirem. Lijeva ruka me boli. Je li to srčani? Umirem. Suze mi klize niz obraze. Počinjem se smijati. Histerično. Tjeram pčele dalje od sebe i svojih misli. I dalje zuje. Hladno. Vruće. Hladno. Srčani. Možda moždani? Dim u plućima. Vruće.

Počinjem disati. Dim izlazi. Polako. Plačem. Koljena su se podsjetila što im je funkcija. Ruke se bude iz sna. Bujica misli postaje potok, koji mirno žubori. Sve je u redu. Zrak. Zrak. Zrak. Sve će biti u redu. Suze i dalje teku. Roj pčela se razišao, samo nekoliko ih još izgubljeno luta, govoreći da će sve biti u redu. Glad je nestala. Opet dišem. Udahnem. Izdahnem. Srce se smilovalo. Sve je u redu. Dišem. Živa sam. Moj otrov. Ono što me ubija me sada spasilo. Spremam kutijicu lijekova opet u torbu. Dišem. Otrov. Ubija me. Liječi me. Dišem.