proza

Marija Grgurović Banovac: Proljetni nemir

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Marija Grgurović Banovac (1992., Zadar) studirala je kroatistiku na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s diplomskim radom Autobiografski i biografski diskurs u opusu Slavenke Drakulić (''Hologrami straha'' i ''Frida ili o boli'' ). Iako više voli čitati tuđa književna djela, ipak se ovoga puta odlučila i sama okušati u pisanju.



 

Proljetni nemir

 

,,Kako li je lijepo sanjati! Kako li je lijepo zaboraviti na sve i na trenutak biti sretan! Oh, kako li je divno biti slobodan!”

 

 (...)

 

,,Dobro jutro, građani Ujedinjene Zajednice! Sada je točno 6.00. - vrijeme je za buđenje!”, iznenada se oglasio Televizor, koji se sam od sebe upalio i sa svojom svjetlošću otjerao tminu. Kao i svako jutro, Ivan 1628 se i ovoga puta instinktivno probudio još na prvim riječima upućenima svim građanima Zajednice.

 

Nakon uvodnih pozdrava, uslijedila je instrumentalna glazba. Naime, dobronamjerna Ujedinjena Zajednica svakom svom građaninu želi lijep početak dana i ugodu prilikom obavljanja jutarnje higijene. Stoga su svakoga jutra građani imali priliku uživati u petnaesto minutnom koncertu nekoga od velikana klasične glazbe, a baš ovo jutro na repertoaru je bio Antonio Vivaldi i njegovo ,,Proljeće”. Nakon tih petnaest minuta uživanja, Televizor je pozvao građane na liječnički pregled.

 

I ovo jutro, građani su se okupili ispred malih ekrana pomoću kojih se skenira lica. Naime, svaki uzorni građanin dužan je svako jutro stati ispred Televizora i svoje tijelo prepustiti liječničkom pregledu, koji se provodi putem elektromagnetskih valova. Nakon što Televizor prepozna građanina, na ekranu se pojavljuju njegovi osobni podaci, a zatim građanin Ujedinjene Zajednice prislanja kažiprst na za to predviđeni otvor na svom Televizoru. U roku od svega par sekundi, na ekranu se pojavi krvna slika, kao i krvni tlak te rad srca tijekom cijeloga prethodnoga dana. Ukoliko računalo uoči nepravilnosti unutar organizma, građanin se poziva u Zajedničku bolnicu gdje se otklanjaju svi problemi.

 

,,Građanin Ujedinjene Zajednice, Ivan 1628 je zdrav!”, oglasio se Televizor, a Ivan je osjeti olakšanje. Još jedno jutro je ocijenjen kao zdrav unatoč ubrzanom rada srca tijekom protekle noći. Iz nekoga razloga Televizor kao da ne registrira njegove zdravstvene smetnje što je, naravno za njega više nego odlično.

 

,,Imaju oni pametnijega posla od mojih snova.”

Nakon redovitoga dnevnoga sistematskoga pregleda slijedi himna Ujedinjene zajednice, a zatim se na ekranu pojavljuju dvije osobe - muškarac i žena savršene forme, isklesanoga tijela bez viška masnih naslaga, koji građane vode kroz obaveznu jutarnju tjelovježbu. Nakon tjelovježbe, građani imaju pravo na slobodno vrijeme do odlaska na posao.

 

Pitate se kako građani provode slobodno vrijeme. Oprostite, ali kakvo je to uopće pitanje? Naravno, da postoji priručnik odnosno ,,Uputa za provođenje slobodnoga vremena”. Svaki svjesni građanin Ujedinjene Zajednice ga se strogo pridržava, iako se tih pola sata gase svi uređaji detekcije pokreta, dodira i mirisa, kao i sve kamere.

 

(...)

 

Ivan inače na posao kreće u 7.30 baš kao što mu je predloženo. Ovo mu je već drugi posao pa se mora strogo držati pravila. Prvi posao u Ujedinjenom Institutu je izgubio i to baš zbog svojih snova i nemirnoga srca. Vijeće Udružene Zajednice ipak je bilo ljubazno prema njemu te mu se odlučilo smilovalo zbog njegovih velikih postignuća na području tehnologije. Tako je umjesto inovatora postao obični radnik u spalionici. Iako se posao ne smije mrziti (jer svaki posao pridonosi očuvanju Ujedinjene Zajednice te je kao takav vrijedan), Ivan ipak nije bio zadovoljan svojim novim zanimanjem.

 

Jutros se nešto zamislio i izašao iz stana tek u 7.32. Marko ga je zabrinuto dočekao na ulici: ,,Što se dogodilo? ”

 

,,Oprosti. Opet snovi... ufff, ali zdrav sam.”

 

,,Zdrav?? Ma to je nekakva računalna greška koja će se otkriti, ne igraj se s tim.”, Marko se također već jednom opekao, ali Vijeće je i prema njemu bilo milostivo. I njemu su samo dali niže plaćeni i poprilično zatupljujući posao. Tako je postao kolega Ivanu te su se zajedno “pržili” u ,,Spalionici bezvrijednih stvari”. Što su zaista njih dvojica spaljivala nije poznato, zapravo nije uopće važno. Naime, dovoljno je samo znati kako su te stvari bezvrijedne za današnje društvo. Pričalo se čak i kako su zaražene s nekom neizlječivom bolešću, stoga je njihov posao bio što brže pristigle crne vreće pretvoriti u pepeo.

 

,,Snovi se ne mogu kontrolirati. Koliko god se trudio ne sanjati, baš svaku večer nešto sanjam. Zar sam stvarno poremećena uma?”, Ivan je bio zbunjen. U snovima se tako lijepo osjećao jer je bio slobodan, ali suočavanje s njima na danjem svjetlu ga je progonilo. Strahovao je od mogućih posljedica snova, ali opet s druge strane je htio nastaviti sanjati. San je za njega nekakva vrsta spoznaje, koja mu neprestano izmiče, ali uvjeren je kako će je jednom uspjeti dohvatiti, barem nakratko...

 

,,Hajde požuri još možemo nadoknaditi ove dvije minute.”, Marko je odbijao odgovoriti na Ivanovo pitanje. Čak ga nije mogao pogledati u oči. Bojao se da to ludilo nije zarazno. On ne može ponovo riskirati. Više nije individua koja živi sama, sad je iza njega njegova obitelj, a njih ne želi osramotiti ili ostaviti nezaštićene. Njegova djeca bi tako ostala žigosana kao djeca izdajnika te nikada ne bi imala priliku za uspjehom...

 

Ivanu se ipak pričalo o snovima i odlučio je sve svoje nedoumice podijeliti sa svojim najboljim prijateljem: ,,Opet sam sanjao okupljene ljude na nekakvoj livadi. Na nekom povišenom mjestu stajao je čovjek i govorio...”, Ivan je zastao. Namrštio se. Izgledao je kao da se nečega prisjeća.

 

,,Požuri! Zar toliko želiš zakasniti?”, Marko je i dalje odbijao komentirati snove.

 

Ivan potrči za njim i kada dođe do njega stane recitirati: ,,O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d'o... ”[1]

 

Marko se skamenio. Trebao mu je trenutak da dođe k sebi. Njegov prijatelj stvarno treba liječenje kada se ovako javno izlaže opasnostima. I pritom još svjesno izlaže i njega, obiteljskoga čovjeka: ,,Jesi li ti normalan?? Šuti!!! Samo šuti! Pusti slobodu, pusti snove! Naše nije da sanjamo nego da radimo.”

 

Ivan ga pogleda razočarano. Opet nije imao nikoga uz sebe u teškim trenucima. Ušutio je. Nastavili su prema tvornici ujednačenim koracima,  svatko zadubljen u svoje misli, ne obazirući se na sitne bijele cvjetiće, koji su prekrili još jučer prazne grane. Samo ptičji pjev je narušavao tišinu nastalu između njih.

 

(...)

 

Sutradan Marko je nervozno čekao ispred zgrade. Već je bilo 7.33, a još se nije pojavio Ivan. Baš mu je još i ovo treba nakon opomene zbog visokoga tlaka i ubrzanoga rada srca te poziva da se nakon završetka smjene javi u Zajedničku bolnicu zbog opservacije.

 

7.34., 7.35... Marko više nije mogao čekati jer svaka nova minuta za sobom je povlačila mogućnost nove opomene, stoga je odlučio učiniti drastičan korak. Da, pozvonit će mu na vrata mada zna kako su nepozvani i nenajavljeni gosti zabranjeni u Ujedinjenoj Zajednici. Neka i prekrši zakon, bit će to sitnica ako će uspjeti spasiti prijatelja... No, srećom ipak nije ogriješio o pravilo ponašanja. Naime, odmah na stubištu zaustavio ga je stanarski glavešina i obavijestio kako Ivan 1628 više nije stanar zgrade ,,Integracija 1”. Marko 1501 mu se zahvalio na informaciji i otrčao na posao. Dok je u čovjekovoj duši nastajala oluja, u prirodi je sve cvalo i pupalo. Proljeće je napokon stiglo!

 

 

 

 


[1] Gundulić, Ivan (2003) ,,Himna slobodi”, U: Dubravka. Zagreb. Školska knjiga. 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg