proza

Marija Grgurović Banovac: Proljetni nemir

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Marija Grgurović Banovac (1992., Zadar) studirala je kroatistiku na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s diplomskim radom Autobiografski i biografski diskurs u opusu Slavenke Drakulić (''Hologrami straha'' i ''Frida ili o boli'' ). Iako više voli čitati tuđa književna djela, ipak se ovoga puta odlučila i sama okušati u pisanju.

Proljetni nemir

,,Kako li je lijepo sanjati! Kako li je lijepo zaboraviti na sve i na trenutak biti sretan! Oh, kako li je divno biti slobodan!”

 (...)

,,Dobro jutro, građani Ujedinjene Zajednice! Sada je točno 6.00. - vrijeme je za buđenje!”, iznenada se oglasio Televizor, koji se sam od sebe upalio i sa svojom svjetlošću otjerao tminu. Kao i svako jutro, Ivan 1628 se i ovoga puta instinktivno probudio još na prvim riječima upućenima svim građanima Zajednice.

Nakon uvodnih pozdrava, uslijedila je instrumentalna glazba. Naime, dobronamjerna Ujedinjena Zajednica svakom svom građaninu želi lijep početak dana i ugodu prilikom obavljanja jutarnje higijene. Stoga su svakoga jutra građani imali priliku uživati u petnaesto minutnom koncertu nekoga od velikana klasične glazbe, a baš ovo jutro na repertoaru je bio Antonio Vivaldi i njegovo ,,Proljeće”. Nakon tih petnaest minuta uživanja, Televizor je pozvao građane na liječnički pregled.

I ovo jutro, građani su se okupili ispred malih ekrana pomoću kojih se skenira lica. Naime, svaki uzorni građanin dužan je svako jutro stati ispred Televizora i svoje tijelo prepustiti liječničkom pregledu, koji se provodi putem elektromagnetskih valova. Nakon što Televizor prepozna građanina, na ekranu se pojavljuju njegovi osobni podaci, a zatim građanin Ujedinjene Zajednice prislanja kažiprst na za to predviđeni otvor na svom Televizoru. U roku od svega par sekundi, na ekranu se pojavi krvna slika, kao i krvni tlak te rad srca tijekom cijeloga prethodnoga dana. Ukoliko računalo uoči nepravilnosti unutar organizma, građanin se poziva u Zajedničku bolnicu gdje se otklanjaju svi problemi.

,,Građanin Ujedinjene Zajednice, Ivan 1628 je zdrav!”, oglasio se Televizor, a Ivan je osjeti olakšanje. Još jedno jutro je ocijenjen kao zdrav unatoč ubrzanom rada srca tijekom protekle noći. Iz nekoga razloga Televizor kao da ne registrira njegove zdravstvene smetnje što je, naravno za njega više nego odlično.

,,Imaju oni pametnijega posla od mojih snova.”

Nakon redovitoga dnevnoga sistematskoga pregleda slijedi himna Ujedinjene zajednice, a zatim se na ekranu pojavljuju dvije osobe - muškarac i žena savršene forme, isklesanoga tijela bez viška masnih naslaga, koji građane vode kroz obaveznu jutarnju tjelovježbu. Nakon tjelovježbe, građani imaju pravo na slobodno vrijeme do odlaska na posao.

Pitate se kako građani provode slobodno vrijeme. Oprostite, ali kakvo je to uopće pitanje? Naravno, da postoji priručnik odnosno ,,Uputa za provođenje slobodnoga vremena”. Svaki svjesni građanin Ujedinjene Zajednice ga se strogo pridržava, iako se tih pola sata gase svi uređaji detekcije pokreta, dodira i mirisa, kao i sve kamere.

(...)

Ivan inače na posao kreće u 7.30 baš kao što mu je predloženo. Ovo mu je već drugi posao pa se mora strogo držati pravila. Prvi posao u Ujedinjenom Institutu je izgubio i to baš zbog svojih snova i nemirnoga srca. Vijeće Udružene Zajednice ipak je bilo ljubazno prema njemu te mu se odlučilo smilovalo zbog njegovih velikih postignuća na području tehnologije. Tako je umjesto inovatora postao obični radnik u spalionici. Iako se posao ne smije mrziti (jer svaki posao pridonosi očuvanju Ujedinjene Zajednice te je kao takav vrijedan), Ivan ipak nije bio zadovoljan svojim novim zanimanjem.

Jutros se nešto zamislio i izašao iz stana tek u 7.32. Marko ga je zabrinuto dočekao na ulici: ,,Što se dogodilo? ”

,,Oprosti. Opet snovi... ufff, ali zdrav sam.”

,,Zdrav?? Ma to je nekakva računalna greška koja će se otkriti, ne igraj se s tim.”, Marko se također već jednom opekao, ali Vijeće je i prema njemu bilo milostivo. I njemu su samo dali niže plaćeni i poprilično zatupljujući posao. Tako je postao kolega Ivanu te su se zajedno “pržili” u ,,Spalionici bezvrijednih stvari”. Što su zaista njih dvojica spaljivala nije poznato, zapravo nije uopće važno. Naime, dovoljno je samo znati kako su te stvari bezvrijedne za današnje društvo. Pričalo se čak i kako su zaražene s nekom neizlječivom bolešću, stoga je njihov posao bio što brže pristigle crne vreće pretvoriti u pepeo.

,,Snovi se ne mogu kontrolirati. Koliko god se trudio ne sanjati, baš svaku večer nešto sanjam. Zar sam stvarno poremećena uma?”, Ivan je bio zbunjen. U snovima se tako lijepo osjećao jer je bio slobodan, ali suočavanje s njima na danjem svjetlu ga je progonilo. Strahovao je od mogućih posljedica snova, ali opet s druge strane je htio nastaviti sanjati. San je za njega nekakva vrsta spoznaje, koja mu neprestano izmiče, ali uvjeren je kako će je jednom uspjeti dohvatiti, barem nakratko...

,,Hajde požuri još možemo nadoknaditi ove dvije minute.”, Marko je odbijao odgovoriti na Ivanovo pitanje. Čak ga nije mogao pogledati u oči. Bojao se da to ludilo nije zarazno. On ne može ponovo riskirati. Više nije individua koja živi sama, sad je iza njega njegova obitelj, a njih ne želi osramotiti ili ostaviti nezaštićene. Njegova djeca bi tako ostala žigosana kao djeca izdajnika te nikada ne bi imala priliku za uspjehom...

Ivanu se ipak pričalo o snovima i odlučio je sve svoje nedoumice podijeliti sa svojim najboljim prijateljem: ,,Opet sam sanjao okupljene ljude na nekakvoj livadi. Na nekom povišenom mjestu stajao je čovjek i govorio...”, Ivan je zastao. Namrštio se. Izgledao je kao da se nečega prisjeća.

,,Požuri! Zar toliko želiš zakasniti?”, Marko je i dalje odbijao komentirati snove.

Ivan potrči za njim i kada dođe do njega stane recitirati: ,,O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d'o... ”[1]

Marko se skamenio. Trebao mu je trenutak da dođe k sebi. Njegov prijatelj stvarno treba liječenje kada se ovako javno izlaže opasnostima. I pritom još svjesno izlaže i njega, obiteljskoga čovjeka: ,,Jesi li ti normalan?? Šuti!!! Samo šuti! Pusti slobodu, pusti snove! Naše nije da sanjamo nego da radimo.”

Ivan ga pogleda razočarano. Opet nije imao nikoga uz sebe u teškim trenucima. Ušutio je. Nastavili su prema tvornici ujednačenim koracima,  svatko zadubljen u svoje misli, ne obazirući se na sitne bijele cvjetiće, koji su prekrili još jučer prazne grane. Samo ptičji pjev je narušavao tišinu nastalu između njih.

(...)

Sutradan Marko je nervozno čekao ispred zgrade. Već je bilo 7.33, a još se nije pojavio Ivan. Baš mu je još i ovo treba nakon opomene zbog visokoga tlaka i ubrzanoga rada srca te poziva da se nakon završetka smjene javi u Zajedničku bolnicu zbog opservacije.

7.34., 7.35... Marko više nije mogao čekati jer svaka nova minuta za sobom je povlačila mogućnost nove opomene, stoga je odlučio učiniti drastičan korak. Da, pozvonit će mu na vrata mada zna kako su nepozvani i nenajavljeni gosti zabranjeni u Ujedinjenoj Zajednici. Neka i prekrši zakon, bit će to sitnica ako će uspjeti spasiti prijatelja... No, srećom ipak nije ogriješio o pravilo ponašanja. Naime, odmah na stubištu zaustavio ga je stanarski glavešina i obavijestio kako Ivan 1628 više nije stanar zgrade ,,Integracija 1”. Marko 1501 mu se zahvalio na informaciji i otrčao na posao. Dok je u čovjekovoj duši nastajala oluja, u prirodi je sve cvalo i pupalo. Proljeće je napokon stiglo!

[1] Gundulić, Ivan (2003) ,,Himna slobodi”, U: Dubravka. Zagreb. Školska knjiga.