proza

Matea Šimić: Zapisi sa sigurne udaljenosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Matea Šimić (1985., Oroslavje) diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisima Poezija, EuropeNow i Bona te portalima Strane, Arteist, Kritična masa i Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

Zapisi sa sigurne udaljenosti

     Ležimo u obliku krnjeg znaka X. Osjećam kako mi lijeva bradavica bridi, no barem je prestala krvariti. Posljednjih je nekoliko dana bilo teško, treba joj vječnost da se umiri i zaspe. Ne smijem prekinuti tjelesni kontakt ako želim da nastavi spavati, no ona se ipak stalno budi i opet tone u drijemež. Nikada nisam bila toliko blizu nekome. Toliko blizu da ponekad pomislim da se nismo ni razdvojile. Možda sam se samo izvrnula. Tamo gdje smo najbliže, gdje se ne razaznaje gdje počinje njena, a završava moja koža, nastala je lokvica vrućeg znoja i drži nas spojene poput vakuuma.

     Dan je zamračen i utišan, lišen svega osim neumoljive kiše koja pritišće vanjsku stjenku prozora. Zvuk koji proizvodi predvidljivo umiruje, gotovo anestezira. Ako zaspem i ja, hoće li nas probuditi jednog ljepšeg proljeća obrasle poljskim slakom i otrovnim bršljanom?

*

     Ponedjeljak je. Ili nedjelja. Prvi je vikend otkako je proglašeno izvanredno stanje. Na televiziji ništa osim beskrajnih vijesti. Brojke, krivulje, projekcije, postoci. Sljedeća dva tjedna su ključna. Muškarac strogog izraza lica u generalskoj odori poziva na razboritost. "Ostanite kod kuće," kaže. "Znam da je danas petak, no morate shvatiti - svaki je dan ponedjeljak sada." Kakva depresivna pomisao... Kakva depresivna stvarnost. Je li toliko prezirani ponedjeljak zaista najgori od svih dana?

     "Everyday is like Sunday", pjevušim uz imaginarnog Morrisseya i imaginarnim mentalnim čekićem razbijam svako 'ne-bi-trebala-slušati-njegove-pjesme-čovjek-je-ponedjeljak-među-glazbenicima' koje povremeno iskače kao ona jeziva igračka-klaun iz kutije. Krivnja je poput čupanja obrva. Osjetiš svaku dlačicu kako izlazi i žarenje na mjestu iz kojeg je iščupana. Proces je polagan, bolan i često završi u suzama. Usred ovoga terora higijene, je li napokon došlo vrijeme i da si priznamo da nismo toliko dobre osobe koliko bismo željeli vjerovati? Da naprosto nismo dobre osobe?

     Ima i gorih dana u tjednu. Četvrtkom, na primjer, mogu namirisati smrt u zraku. Miriše na mraz i vlažno lišće u kasnojesenje jutro.

*

     Treći je dan kako kiša ne prestaje. En Abril lluvias mil, kažu. Tisuću kiša u travnju. Gledam kako ulicom otječe vrijeme. Na suprotnom prozoru duga. Tot anirá bè. Sve će biti u redu. Ako to ponoviš tri puta zaredom za mladog mjeseca prije nego što ponoć otkuca posljednji put, možda postane istina.

     Jednom kada nije bio travanj, ulice su se pretvorile u prljave rijeke. Kišobrana iskrivljenih od vjetra i lica od ljutnje, stajali smo neko vrijeme gledajući kako doći na drugu obalu. Bila je duboka četiri prsta iznad gležnja i mlaka poput odstajalog kakaa. Jednom kada isto nije bio travanj trčala sam u zoru bosa kući usred pljuska.

     Kiše su ovdje rijetke, ali nikada ne prestaju.

*

     Sutra je pet tjedana otkako je sve stalo. Koliko još do točke nakon koje proces fosilizacije nije moguće zaustaviti i poništiti?

     Jednom će s mnogo pažnje mekanim kistom skidati prašinu s mene. "Ovdje imamo neobičan hibrid, mutaciju za koju tek moramo odrediti je li nastala prije ili tijekom Godine koju ne spominjemo. Ženska odrasla osoba, između 20 i 40 godina starosti, u predjelu grudnog koša srasla sa ženskim dojenčetom. U jednoj od ruku mala plosnata elektronska naprava. Uobičajen prizor u prvoj polovici prošloga stoljeća…"

     Nisam ovako zamišljala kraj.

*

     Sanjala sam da sam oko sebe nacrtala kružnicu promjera četiri metra i hodala gradom vrteći je u krug poput hulahopa. Probudio me vlastiti smijeh. Prsti su mi još bili bijeli od krede.

*

     Čini se jednostavno, zar ne?  Zatvaramo se kako bismo zaštitili sebe i druge od nepredvidljivog i nepoznatog. Tko je mogao predvidjeti mnoge opasnosti koje vrebaju unutar naših domova i nas samih? S čime smo se to zatočili? Kakva će čudovišta ispuzati ispod kreveta i iza ormara i juriti naočigled svima, odbijati se od gumenih zidova, penjati se na hladnjake i komode, visjeti s lustera? Koji će od nas staklenom prašinom posipati jezike i brusiti kožu dok ne prokrvari?

*

     Sanjala sam da smo se smanjivali stan i ja, mic po mic, gotovo neprimjetno. Onda sam dugo živjela u kutiji od cipela, sve dok se jednoga dana nisu smilovali i pustili me u divljinu.

*

     Sabijeni smo poput Lego kocaka. Neodvojivi jedni od drugih, bezlična nakupina života ljudi koji nemaju ništa zajedničko osim toga što su živi i žele takvima i ostati. Svuda oko mene su. Kroz zidove se cijede njihovi glasovi i mirisi i talože u mojim porama. Njihovi kasnovečernji tanjuri i telefonski razgovori, skupljanje i iskašljavanje flegme, grmljavina zahodskih kotlića, pjevanje, dolazne poruke i televizijski programi, kuhane svinjske nogice i kokošje glave, toaletne vodice, ponoćne cigarete.

     Svake večeri u osam sklanjam se od zajedništva. Zatvaram prozore, spuštam rolete, skrivam se dublje u sebe i pjevam Zeko i potočić.

*

     Sanjala sam da sam sama. Bilo je tiho. Odrezala sam krišku svemira i pojela je. Imala je okus šećerne vune. Vrelom sam kavom opekla jezik.

*

     Napisat ću ti ispriku dok spavaš. Napisat ću: Sunce moje, svijet je u plamenu, zalijevamo ga polupunim čašama otopljenih ledenjaka. Nikako ne uspijevamo sastaviti rečenicu sa sretnijim krajem, dok tebi galaksije kruže oko zjenica i raduješ se krošnjama.

     S ekrana te svakodnevno gledaju raspjevana i nasmijana lica kojima ćeš jednoga dana nalikovati. Jednoga ćeš dana govoriti jezikom koji nećeš razumjeti. Napisat ću: Hoćeš li pronaći svoje pleme u pustoši koju ti ostavljamo?

     Dok spavaš, isplest ću ti lijane od korijenja.

*

     Sanjala sam da sam sjedila za kolovratom i prela. Čvrsto sam držala niti koje su se migoljile kao da su žive, klizile mi iz ruku i uranjale u dlanove. Iz rezova koje su ostavljale kapala je gusta tamno-ljubičasta tekućina sa svjetlucavim točkama nalik na zvijezde. Prela sam bez prestanka, a po podu se razlijevao topli meki mrak i punio prostoriju.  Netko je stajao na vratima. Ne okrećući se, prošaptala sam: "Izuj se ako ulaziš i koračaj pažljivo, ovo su naši snovi pod tvojim nogama." 

*

     Prvi se tjedan bližio kraju kada sam u šali rekla: "Nadam se da nas višak slobodnog vremena neće potaknuti na proljetno čišćenje. Učiniti da zaboravimo da je nešto ostalo iza nas s razlogom i da neki podrumi moraju ostati prašnjavi i neprozračeni." Neka je vrata bolje ostaviti zaključana.

*

     Probudio me potres na drugom kraju kontinenta. Zgrade dragih ulica i moja bezbrižnost u ruševinama, čekaju odvoz. Načekat će se. Zatim snijeg. Tek toliko da nas zamrzne u raskoraku, nedovoljno da sakrije. 

*

     U nekom trenutku, nakon što ste prestali gledati vijesti i brojiti tjedne, spotaknut ćete se i upasti u procjep nostalgije po čijem ste rubu dotad nervozno balansirali. Utopit će vas ako dopustite. Dopustite joj.

     Javit ćete se prijateljima s kojima ste davno izgubili kontakt. Čitati neke stare poruke i razbjesniti se iznova. Čitati neke druge poruke i shvatiti da ste bili u krivu. Nastaviti stare i starije svađe, u glavi i naglas. Imati nenadane, dramatične i ultimativno nevažne spoznaje o događajima od prije deset ili dvadeset godina. O vlastitoj krivici. Dobit ćete kasnonoćne zahtjeve za prijateljstvo od onih koji su to davno prestali biti. Ekran će imati miris ustajalog piva. Jednu ćete večer proplakati za vremenima i ljudima kojih više nema uz YouTube plejliste koje će vas zatim progoniti u preporukama još barem pola godine. Najviše ćete suza proliti za sobom i nad sobom. Javit će vam se oni koji su učinili neoprostivo i zahtijevati objašnjenje zašto ste ih odbacili. Zar ne želite čuti i njihovu stranu priče? Neće vam se javiti oni čiju ispriku čekate.

     A onda će aplauz utihnuti.

*

Duboko udahni. Oribaj se temeljito od nepodnošljive patetike ideje da će nas nedaće učiniti boljim osobama. Ako i posrneš, ne zastajkuj. Tot anirá igual. Sve će biti isto.

*

Sanjala sam nevidljive nagrizače savjesti. Odakle krivnja? Odasvud.