proza

Marin Ivančić: Metoda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik. Živi i radi u Zagrebu. Kratke priče su mu objavljivane u sklopu natječaja Kritične mase 2019. i West Herzegowina Fest-a No. 17. Izabran je u uži izbor za nagradu Prozak na vrhu jezika 2020. godine. U sklopu programa Rani radovi predstavljen je sa svojim pričama u klubu Močvara. Uz navedene uspjehe, s NK Dobra Novigrad na Dobri prvak je Druge karlovačke županijske lige u sezoni 2019/2020.

 Metoda

A on ustajući: Sad možeš razumjeti 

kolika je ljubav koja me za tebe zagrijava 

kad sam zaboravio naše ništavilo, 

postupajući sa sjenama kao s krutom stvari.

Čistilište, Dante

Jednog lijepog, ali natprosječno vrućeg travanjskog dana, u jednom od onih staromodnih donjogradskih dućana pred čijim se prašnjavim izlozima s natpisima davno propalih poduzeća prolaznici često zapitaju kojim čudom i dalje posluju, tko tu, kako i zašto kupuje odijela, košulje, cipele, svjetiljke, zavjese, tepihe, zastore koji bi već mogli biti predmet arheološkog proučavanja, Eduard i Milena Solomon stajali su iza bračnog para koji je pokušavao uvjeriti sina, brucoša medicine, da se nalaze u najboljoj prodavaonici obuće u Zagrebu, da tu kupuje svatko tko drži do sebe, što je sin zdušno odbijao napominjući da je tako možda bilo kada su oni prvi put došli u Zagreb, da oni slobodno mogu kupovati gdje god hoće svake prestupne godine kad dođu u Zagreb, jesti ćevape i girice uvijek na istim mjestima, ali da on ne mora biti glavni predmet sprdnje na godini, jadni seljačić u socijalističkim cipelama kakve su se nosile pred 30 godina, na što ga je otac upitao, a kakve su to socijalističke cipele, i pitanje je koliko bi ta rasprava trajala da Milena odjednom nije zgrabila Eduarda za ruku i u sljedećem trenutku pala mrtva.

Dućanom je zavladao kaos, jedni su vikali zovite hitnu, drugi su zvali hitnu, treći pitali zna li netko oživljavanje, jedino je Eduard ostao stajati, ne govoreći ništa dok su svi skakali oko njega, postavljali glupa pitanja, tješili ga da će sve biti u redu, nepomičan s cipelama u ruci, jednostavnim, crnim, s kockastim vrhom, možda malo glomaznim, definitivno socijalističkim u smislu rasprave studenta i njegovih roditelja, držao ih je i dok je ispred dućana gledao kako pod rotirkom odlaze kola hitne pomoći, dok je čekao u bolnici i dok mu je mladi doktor objašnjavao da ništa nisu mogli učiniti.

Ja sam ga upoznao nekoliko godina kasnije. Kao što se to voli poklopiti u životu, ubrzo nakon što me žena zamolila da napustim stan i neko vrijeme se ne javljam ni njoj ni kćeri, šef me obavijestio da je kriza i da su potrebni bolni rezovi i tako dalje. U oglasniku sam pronašao stan u prizemlju privatne kuće koji je bio izvrsna prilika u odnosu na ostatak dnevnim turizmom opustošene ponude.

Eduard mi je objasnio da mu je kuća nakon ženine smrti postala prevelika i da mu iznos stanarine nije pretjerano bitan. Samo da se riješi praznog prostora. Kuća izgrađena u klasičnom trnjanskom stilu nesklonom pravom kutu nalazila se na samom rubu Starog Trnja, odmah uz nasip, zbog čega je moj stan bio u vječitoj sjeni i polumraku. U početku smo se držali podalje jedan od drugog, svodeći komunikaciju na uljudne pozdrave i dogovor oko dana plaćanja stanarine i režija. Većinu vremena provodio sam unutra, pokušavajući ono što mi se dogodilo, a što je zapravo bila jedna malena, privatna, ali potpuna apokalipsa, strpati u okvire nekog teksta, u niz riječi koji će imati kakvog takvog smisla. U nadi da će se ukazati neka struktura, neka istina iza svega, duž narativnog luka micao sam i raspoređivao 20 godina procjenjivanja rizika u osiguranjima, 15 godina stabilnog braka, 8 godina očinstva, no kad bi došao na red dan kad mi je Maria rekla da više ne može, raspalo bi se sve, a ja bi ostao zuriti u bjelinu Microsoft Worda. Iz kuće sam izlazio rijetko, ujutro do dućana i navečer u šetnje trnjanskim kaotičnim uličicama, razgledavanje kuća čudnovatih oblika, njihovih nejednakih ploha, naglo odrezanih krovova, spajanja i preklapanja zbog kojih nije moguće odrediti gdje koja prestaje ili počinje, malih kvadrata zelenila u nepravilnim dvorištima s posađenim lukom, krumpirom, paradajzom, ali i pravih seoskih vrtova od nekoliko stotina kvadrata, livada usred kojih bi ležale kade, stare željezne pumpe zabijene u zemlju i ostavljene pticama da seru po njima, olupine automobila kroz čije krovove su izrasle krošnje drveća, pitajući se cijelo vrijeme kakav je to slijepi kut povijesti omogućio opstanak takvog kutka urbanističke shizofrenije. U povratku bih se popeo na nasip. Uspon od svega nekoliko metara činio se ravan prelaženju u drugi svijet, svijet za koji bih na trenutak pomislio da je u vlasti misli. U ljubičastom bi sutonu protjecala Sava u onom svom blagom luku koji kao da je povučen jednim samouvjerenim potezom iskusnog, ostvarenog slikara i vodila pogled Kockici koja bi lebdjela između stupova prašine uzdignutih od prolaznika nasipom i dalje uz Richterove Rakete ponosite poput kozmičkih jablana sve do Hendrixovog mosta koji bi se obasjan posljednjim zrakama zalazećeg sunca stapao s vlastitim odrazom. A tamo preko, iznad utopije novozagrebačke, pravilnih tlocrta, širokih avenija, zlatnih rezova betona i zelenila, tamo bi se uzdigle uspomene koje nisam mogao podnijeti. Dok bih stigao do kuće, pala bi noć i s nasipa sam mogao baciti pogled na Eduardov osvijetljen stan, što bih nekad i uradio, bio je tu staromodni regal preko cijelog zida, u njemu debela, velika televizija, uvijek ugašena, ispred nje plišani kauč na kojem je bila naslagana hrpa stvari, krpa, papira, vrećica, na zidovima nekoliko manjih slika. Eduarda nikad nisam vidio u tim trenucima. Pretpostavio bih da već spava i spustio se u svoj stan gdje bih nakon brzinske večere zaspao na kauču uz upaljenu televiziju, budeći se svako toliko da provjerim što rade Horatio Caine i Patrick Jane.

Švicarski sir jede se s rupama, govorim si sad dok stojim ispred te iste kuće i razmišljam o Eduardu i njegovoj priči, koliko mi je toga on uistinu ispričao, što se dogodilo, što je on izmislio, što ja, što se uopće ima ispričati o tom životu?

Nije se sjećao svojih bioloških roditelja, nije znao kako su skončali, u kojoj jami ili logoru, a ostalo mu je samo njihovo prezime. Nije se sjećao ni nekoliko zagrebačkih dobronamjernih obitelji koje su ga tijekom rata skrivale. Sjećanja počinju tek nakon usvajanja. Slike, mirisi, ukusi, boje, željezničke stanice, plave hlače na crtu, remenje za podizanje prozora u vagonu, parfem s majčinog vrata, očeva kolonjska, crveni makovi uz prugu. Otac ga je često znao voditi sa sobom na posao. Ostavio bi ga sa strojovođom u lokomotivi dok bi on obišao putnike, a kad bi se vratio sjeli bi u uvijek prazni kupe prve klase i ponavljali nazive postaja i lokomotiva. Uz mamu veže bjelinu. Bijele ruke, bijeli zubi, bijela košulja, bijeli šljunak uz rukavac Save na koji ga je vodila na kupanje. Mama je jednom prilikom kupanja izgubila naušnice, a voda je bila toliko čista da ih je Eduard bez problema izronio. Uz rukavac su rasle visoke vrbe u čijem hladu su ležali satima dok bi mu mama čitala Zagorkine romane. Kad je došlo vrijeme, na očevu radost i ponos i mamino blago i neizrečeno razočaranje, krenuo je za strojovođu. Brzo nakon što je završio srednju i dobio posao, zaljubio se u Milenu, djevojku zaposlenu u računovodstvu Željeznica, po izgledu i pameti dosta iznad njega, tako su mu bar svi govorili, što nije mijenjalo činjenicu da je geometrija njenog osmjeha bila potpuno drugačija kad bi ugledala njega, a ne druga direktora koji joj je poklanjao najskuplje bombonijere ili nekog od Eduardovih drugova prostaka na čije je dosjetke uvijek imala odgovore koji bi ih ostavljali zbunjenima i posramljenima.

Ranije danas sam bio u Palači pravde, na ročištu nakon kojeg više ne bi trebalo postojati niti jedno sporno pitanje između Marije i mene. Ispred suda smo se složili da je sve predugo trajalo i dogovorili se da će ovaj vikend Sofija provesti kod mene. Ona je otišla na bus za Dugave, a ja sam ostao stajati sam, ne znajući kud sa sobom.

Cipele su bili kupovali za Eduardov sastanak na kojem je savjetnika glavnog direktora za marketing Hrvatskih Željeznica trebao uvjeriti da mu financira dovršavanje monografije o povijesti željeznica u Hrvatskoj. Eduard je za dogovaranje sastanka morao potegnuti sve veze koje je imao u sindikatu i firmi, sve rjeđe i slabije što je dulje bio u mirovini. Većinu knjige je već imao spremnu i trebao je samo pomoć oko izdavanja. Međutim, Milenina smrt je prekinula sve. Novi sastanak nije pokušavao dogovoriti, a s radom na knjizi je prestao. Ja sam, i prije nego što mi je Eduard ispričao što se dogodilo, slučajno u svom stanu pronašao kutije u kojima su bile posloženi neki dijelovi te knjige. Radilo se o tisućama stranica datuma otvaranja stanica, kilometara tračnica, serija lokomotiva, prevezenih tona ugljena, pšenice, pijeska, kamena, broja putnika, prosječnih brzina vlakova kroz godine i desetljeća, sve napisano bez ikakve misli o nekome tko bi to mogao čitati jednog dana. Eduard prije rada na svojoj knjizi nije mnogo čitao, kaubojski romani, pokoji krimić, ponekad Zagorka, prvenstveno zbog uspomene na mamu, bili su njegova čitava lektira. Njegov interes je bila željeznica, u njoj je vidio povijest, ljepotu i red koje drugi nisu prepoznavali. U jednom redu vožnje pronalazio je više poezije nego neki profesor u Božanstvenoj komediji i nije vidio razlog da se troši u drugim područjima.

Milena je, kao i on, ostala bez roditelja u ratu, ali se sjećala svega, mirisa spaljene crkve i čitavog sela s njom dok se s drugom seoskom djecom skrivala u šumi, podruma seoskih kuća, gladi i žeđi, potucanja s partizanima i potucanja po domovima nakon rata. Milenina obitelj potjecala je iz Arilja, u 17. ili 18. stoljeću njezin je prašukundjed preselio cijelo jedno selo na današnji Kordun gdje se možda i dalje može pronaći neki njezin rođak. Često je pričala da bi voljela jednom otići vidjeti to mjesto, ali nikad nisu našli priliku, uvijek je postojalo nešto drugo, tako da nikad nije vidjela Ariljskog anđela o kojem je Eduardu znala citirati stihove koje nije istinski shvaćao dok nije bilo kasno:

Ko tebe nije video taj ne zna

Sebe, ko tebe ne vide taj neće

Nikuda stići, jer beskrajan je put.

Bila je izvrstan đak, gutala sve knjige koje bi joj došle pod ruku, redom skupljala petice. Unatoč nagovorima profesora, nije upisala fakultet. Dojadili su joj domovi, rekla je. Kada je upoznala Eduarda, zadnje što je htjela je bio netko s kim će opet morati dijeliti sve što ima, znala se šaliti. Bio joj je drag, sviđale su joj se njegove tamne oči čija se boja nikad nije mijenjala, pogled obziran, ali ne i sramežljiv. Dugo je odbijala njegove pozive i komplimente, naučene napamet, ali izrečene s iskrenošću koja ih je iskupljivala, kao što je odbijala i sve druge mladiće, lakomislene i glasne. Oni su brzo odustajali, ali on je ostajao, uporan, a nenametljiv, i s vremenom je počela iščekivati dan kad bi dolazio po plaću.

Odlučio sam prošetati starim kvartom. Hodao sam bez nekog plana, ali se nisam iznenadio kad se Eduardova kuća pojavila ispred mene. U dobrom je stanju, nema razbijenih prozora, otpalih cigli, ali nešto na njoj govori da je prazna, možda je to trak prašine na staklu ili svijeno gnijezdo u žlijebu, a možda i sama praznina doziva prolaznika da zastane i prepozna je.

Nakon nekog vremena naši su razgovori postali dulji, sve češće bez nekog praktičnog povoda. Razgovarali smo onako kako to rade tužni ljudi, u prešutnom dogovoru da se ne izgovara ono o čemu se priča, uživajući u iscjeliteljskoj moći riječi, svoje i tuđe. Sjedili bi na Eduardovom balkonu s kojeg se vidjela Sava i prepuštali se toku razgovora kao grane na nabujaloj rijeci. Često bi ostali sjediti i dugo nakon što više ne bi imali što reći, gledajući ispred sebe u tišini, obasjani tek mjesečinom odbačenom od Save. Eduard je znao zaspati u svojoj stolici, a ja bih ostao sjediti i zamišljati što se događa u Novom Zagrebu, u mom bivšem životu, s mojim bivšim životom, sve dok se ne bi i meni počele sklapati vjeđe.     

A onda je jednog dana Eduard prekršio dogovor. Ispričao mi je da je na sprovodu bilo malo ljudi, nekoliko bakica koje dolaze na svaki sprovod i susjedi za koje su devedesetih bili jalova četnikuša i židovčina, ali su se otada vratili finijim zagrebačkim tradicijama, ponašajući se i pričajući kao likovi iz Tko pjeva zlo ne misli. Poslije sprovoda stajao je sam nad grobom, prazan, tup, glup, kada je osjetio da ga žuljaju cipele. Po povratku sa sprovoda bacio ih je pod stepenice i zaboravio.

Nekoliko mjeseci kasnije ponovno je nosio te cipele. Tada su mu se učinile prevelike. Isprva se nije obazirao, pripisujući sve nekoj osjetilnoj varci, no promjene su se nastavile. Odlučio ih je izmjeriti više puta. Duljina se mijenjala kod svakog mjerenja.      Počeo ih je sanjati svake noći, njihov rast i smanjivanje koje na javi nikad nije mogao pogledom uhvatiti, a posebno tigra nacrtanog na unutarnjoj strani jezika, noćima je lutao po njegovim prugama, u tim cipelama, uvijek prevelikim ili premalim, svako jutro sekunda slobode, a onda opet užas. Cipele nije nikad nikome pokazivao u strahu da ne izlude još nekoga...

Mnogo ljudi vjeruje u pojedine nemoguće stvari. Jedan vjeruje u javljanje Gospe međugorske svaki dan u dva popodne, drugi da svijetom vladaju gušteri, treći da je Cristiano Ronaldo najbolji nogometaš svih vremena, svakakve ludorije ljudi nosaju svijetom u svojim glavama, troše nekad na njih i vrijeme i novac, ali nikad ne odmjere cjelokupni svoj život u odnosu na njih. Za ludilo im, prije svega, nedostaje metode. A čovjeku koji je nakon posla strojovođe prešao na organiziranje voznog reda, gdje je iz nekoliko vremena polazaka vlakova godinama gradio raspored vožnji za jednu čitavu državu, minutu po minutu, vagon po vagon tako precizno da se i danas u kancelarijama Hrvatskih Željeznica njegova pouzdanost povoljno uspoređuje s onom novih kompjutorskih programa koji ih redovito izdaju, koji je iz jedne monografije o povijesti željeznica završio u pisanju birokratske enciklopedije kojoj u stvarnosti nikad nije moglo biti kraja, moglo je nedostajati svašta, ali ne i metoda.                  

Nakon noći u kojoj mi je ispričao svoju priču nekoliko tjedana ga nisam viđao. Nekoliko puta sam mu kucao na vrata, ali nitko nije otvarao. Stanarinu sam mu ostavio ispod otirača. Sljedeći dan kad sam provjerio novca nije bilo. A onda mi je jednog jutra uletio u stan. Izgledao je kao da nije spavao otkad sam ga posljednji put vidio. Ima rješenje, tvrdio je. Ili bar mogućnost rješenja. I onda odustaje. Samo mu treba prijevoz do Arilja.                                                                                                                     

Pristao sam ga odvesti do autobusnog kolodvora. Vlakovima je prestao vjerovati. Kod autobusnog me još jednom pokušao nagovoriti da mu se pridružim na putu, uvjeravao me da smo autom za sedam, osam sati ondje, da to zamislim kao mali izlet. Ja sam smatrao da bih ga time samo podržavao u ludosti. Pokušao sam ga još jednom odgovoriti, ali ništa nije vrijedilo, u Arilju je moralo ležati rješenje, o tome nije moglo biti dvojbe, je li moguća takva slučajnost, ponavljao je, da nakon toliko godina traženja, ispadne da je tigar kojeg je toliko sanjao zapravo zaštitni znak tvornice obuće iz Arilja?Pokušao sam mu objasniti da sve to s tigrom i nije toliko nevjerojatno. Sigurno ima mnogo tvornica obuće s takvim znakom. Da se radi o običnoj slučajnosti. A i ako se stvarno radi o tvornici koja je proizvela njegove cipele, što misli postići? Saznati? Naravno, znao je da mu ne vjerujem. Možda sam ga trebao zaustaviti. I silom ako je trebalo. Možda zvati hitnu pomoć. Ali nisam. Pustio sam ga, vratio se kući i zaspao pod budnim okom Horatia Cainea. Nekoliko dana kasnije dobio sam pismo.

Dragi sustanaru,

nažalost nisam pronašao što sam tražio. Bojim se da sam ispao glup. Ili lud. Ili oboje. Unatoč tome, praznina me i dalje opija.

Lijep pozdrav,

Eduard.

P.S. Ne vraćam se. Paralelno s ovim pismom šaljem pismo i svom odvjetniku koji je ovlašten za prodaju kuće. Što se mene tiče, slobodno možete ostati dok god se kuća ne proda.

Kuća ne izgleda kao da je ikad bila prodana. Sve njegove stvari još su tu. Kutije su na istim mjestima kao i nekad, netaknute. U spavaćoj sobi iznad kreveta visi Eduardova i Milenina vjenčana slika. Ispod kreveta nema ničega. U ormaru stara odijela i haljine. U radnoj sobi još kutija, makete lokomotiva, police popunjene željezničarskim časopisima. Na stolu, na nečemu što bi mogao biti oltar, ili parodija oltara, crne cipele.