proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

Bilješke za preživljavanje

Ove bilješke mogle bi početi s bolničkom nespretnom golotinjom, bijelim zidovima i zelenom posteljinom koja grebe na sam pogled. Mogle bi započeti i s košaricom bicikla punom proljetnoga cvijeća kojeg nosiš svojoj mami. Bilješke mogu započeti i mladenačkim golim tijelima koja se tek upoznavaju uz miris jeftinih svjećica. Dijete u tramvaju, po prvi puta samo ide u školu. To dijete nisam ja, osnovna škola bila je tri ulice dalje od našeg stana. To dijete sam jednom prilikom promatrao u tramvaju dok sam se vozio zubaru odvraćajući si misli od bušenja. Treba pisati, treba pisati, samo piši, bit će ti lakše - govorim si dok hodam bez cilja, motajući cigaretu, nimalo sposoban da si urazumim misli, da si posložim uspomene, da poredam događaje po važnosti, veličini, boli, radosti. Treba pisati jer kada pišeš možeš napisati riječ radost. Radost kao riječ se nikada ne nađe u spontanoj moždanoj aktivnosti. Treba pisati, samo piši, trebaš pisati da se makneš od memorije mišića, da shvatiš memoriju mišića. Kada te uhvati grč ispruži se i gledaj u nebo. Kada bi barem bilo tako jednostavno, a netko si misli - srećom je sve tako jednostavno. Tijelo nam pamti udarce, pamti milujuće povjetarce i pamti bol kutnjaka, ali kako tijelo pamti riječi? Što ako ne znamo razmišljati bez da se svađamo sami sa sobom? 

U paralelnom svemiru svađa s bivšom djevojkom i dalje traje. Pet ujutro je i ušli smo u četiristodvadeseti dan svađe. Otvaram tristotu bocu viskija, a upaljeno meso neriješenog odnosa i dalje pulsira. Pisaći stol, planine nepročitane literature, nepogledanih filmova, ljudi koje nisam upoznao, a ja se vraćam pročitanome, pogledanome, proživljenome. “The jerk store called, they’re running out of you!” - dere se George Costanza u mojem krevetu po stočetvrti put u plemenitoj namjeri da me zabavi. Ja sam se davno prestao zabavljati. Ne toliko davno, ali prestao sam. Tražim stvari koje poznajem, pogled koji me iščekuje, toplinu čije boje me ošamućuju i vode u slijepe ulice djetinjstva. Plaže Tierra del Fuega pružaju beskonačne poglede preko Atlantika do moje sobice s neopranom posteljinom. Dotiče me spoznaja da u Argentini ima pingvina, uzrujava me da priroda nas ugošćuje koliko god mi slovima tvrdili suprotno. Dok namještam svijest između upaljenih prozorčića, između Google Eartha, Seinfelda i sličica iz spontane memorije nosa, pokušavam smisliti što ću kuhati. Odlazim na tržnicu u zadnji čas. Veličanstvene bakice se spremaju kućama i u prtljažnike s daruvarskim tablicama polažu kašete povrća koje je građanstvo danas odbilo pojesti. Mozak mi se kuha i važe između fikcije, dokumentarizma, proze i esejistike dok u svoju priču pokušavam ugurati rajčice iz Spara. Svaka rečenica mora biti drugačija, svaki dan mora biti drugačiji, svako sjećanje treba biti na uzici kako bi improvizirana terapija majeutikom bila uspješna. Preživljavaju li oni koji zaboravljaju ili pamte? Ili naprosto oni koji svoje povrće kupuju kod poznatih lica? 

Memorija jednom mora stati. I sasvim je neupitno da će stati. Dok se sjećamo, zamjeramo. Dok se sjećamo, volimo. U zaboravu klimam glavom na tuđe boli i nastavljam svojim putem. Dok boli, dobro je. Ove bilješke mogu započeti i s tatom i sinom kako se daleko od obale dobacuju gumenom lopticom. Kraj je kolovoza, skrivena plaža još je skrivenija, a horizont je, nakon dana i dana straha i neizgovaranja bitnih riječi, najednom postao nježan. Koliko tona smeća nosimo na svojoj auri? 

Jedan bioenergetičar skinuo je četrdeset kilometara smeća s moje mame. Rekao joj je kasnije - skinuo sam s tebe četrdeset kilometara smeća. Ove bilješke ne žele postati ništa više. Ove bilješke su moji prsti u tramvaju, karirani uzorak na jakni iz djetinjstva, miris bakinih krumpira, boja najljepše jeseni koju sam zatekao u jednoj sasvim običnoj ulici. Nalazim se nadohvat svih uspomena, svih boli, svih sretnih trenutaka. Nijedna nije ispred niti iza mene. Sve su tu negdje, a ja se pitam u kojem je trenutku život postao tako čudan i u kojem smo trenutku počeli o uspomenama razmišljati tako ozbiljno i analitički, dijeliti ih po bojama, veličini i boli. Sav život je tu, a nekako nije. Tam-tam-ta-ra! Čestitamo, završio si prvi srednje s vrlo dobrim uspjehom. Iako održavam autoironiju, sa svakim pojmom gubim odnos. Ne znam jesu li pojmovi tu zbog mene ili ja zbog njih, ne znam hoću li kad golim nosom njuškati plaže Tierra del Fuega. Nekada sam mali vozač bagera koji gumbima navodi svoje tijelo da postoji. Kada bi to barem bio odmor, ali nepostojanje stravično umara. Ne moraš žuriti da bi te boljele noge niti puno sjediti da bi te boljela leđa. Nekada je dovoljno sjećati se. Nekada je sjećati se previše. Više ne znam kako izgleda opušteni čovjek. Treba li opuštenom čovjeku potvrda da je opušten? 

Vlastita odustajanja isto pamtimo. Što smo stariji to smo uspješniji odustajači, što smo stariji to se manje mrzimo zbog odustajanja, a prema nužnom poretku najednom postajemo mekani. Sve dok se ne počnemo previše mrziti pa zamrzimo i sve civile koje u tom času zatičemo uza se. Napravio sam kasnu večeru i ostavio nešto da ostane i za sutra. Nisam stavljao previše ulja kako bih mogao zaspati i manje se mrziti. Jedan kasnoproljetni prizor u sumrak danas mi je djelovao kao priča, ali nisam siguran što bih s njom. Jastuk sam presvukao u svježu jastučnicu.