NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.
Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.
Bilješke za preživljavanje
Ove bilješke mogle bi početi s bolničkom nespretnom golotinjom, bijelim zidovima i zelenom posteljinom koja grebe na sam pogled. Mogle bi započeti i s košaricom bicikla punom proljetnoga cvijeća kojeg nosiš svojoj mami. Bilješke mogu započeti i mladenačkim golim tijelima koja se tek upoznavaju uz miris jeftinih svjećica. Dijete u tramvaju, po prvi puta samo ide u školu. To dijete nisam ja, osnovna škola bila je tri ulice dalje od našeg stana. To dijete sam jednom prilikom promatrao u tramvaju dok sam se vozio zubaru odvraćajući si misli od bušenja. Treba pisati, treba pisati, samo piši, bit će ti lakše - govorim si dok hodam bez cilja, motajući cigaretu, nimalo sposoban da si urazumim misli, da si posložim uspomene, da poredam događaje po važnosti, veličini, boli, radosti. Treba pisati jer kada pišeš možeš napisati riječ radost. Radost kao riječ se nikada ne nađe u spontanoj moždanoj aktivnosti. Treba pisati, samo piši, trebaš pisati da se makneš od memorije mišića, da shvatiš memoriju mišića. Kada te uhvati grč ispruži se i gledaj u nebo. Kada bi barem bilo tako jednostavno, a netko si misli - srećom je sve tako jednostavno. Tijelo nam pamti udarce, pamti milujuće povjetarce i pamti bol kutnjaka, ali kako tijelo pamti riječi? Što ako ne znamo razmišljati bez da se svađamo sami sa sobom?
U paralelnom svemiru svađa s bivšom djevojkom i dalje traje. Pet ujutro je i ušli smo u četiristodvadeseti dan svađe. Otvaram tristotu bocu viskija, a upaljeno meso neriješenog odnosa i dalje pulsira. Pisaći stol, planine nepročitane literature, nepogledanih filmova, ljudi koje nisam upoznao, a ja se vraćam pročitanome, pogledanome, proživljenome. “The jerk store called, they’re running out of you!” - dere se George Costanza u mojem krevetu po stočetvrti put u plemenitoj namjeri da me zabavi. Ja sam se davno prestao zabavljati. Ne toliko davno, ali prestao sam. Tražim stvari koje poznajem, pogled koji me iščekuje, toplinu čije boje me ošamućuju i vode u slijepe ulice djetinjstva. Plaže Tierra del Fuega pružaju beskonačne poglede preko Atlantika do moje sobice s neopranom posteljinom. Dotiče me spoznaja da u Argentini ima pingvina, uzrujava me da priroda nas ugošćuje koliko god mi slovima tvrdili suprotno. Dok namještam svijest između upaljenih prozorčića, između Google Eartha, Seinfelda i sličica iz spontane memorije nosa, pokušavam smisliti što ću kuhati. Odlazim na tržnicu u zadnji čas. Veličanstvene bakice se spremaju kućama i u prtljažnike s daruvarskim tablicama polažu kašete povrća koje je građanstvo danas odbilo pojesti. Mozak mi se kuha i važe između fikcije, dokumentarizma, proze i esejistike dok u svoju priču pokušavam ugurati rajčice iz Spara. Svaka rečenica mora biti drugačija, svaki dan mora biti drugačiji, svako sjećanje treba biti na uzici kako bi improvizirana terapija majeutikom bila uspješna. Preživljavaju li oni koji zaboravljaju ili pamte? Ili naprosto oni koji svoje povrće kupuju kod poznatih lica?
Memorija jednom mora stati. I sasvim je neupitno da će stati. Dok se sjećamo, zamjeramo. Dok se sjećamo, volimo. U zaboravu klimam glavom na tuđe boli i nastavljam svojim putem. Dok boli, dobro je. Ove bilješke mogu započeti i s tatom i sinom kako se daleko od obale dobacuju gumenom lopticom. Kraj je kolovoza, skrivena plaža još je skrivenija, a horizont je, nakon dana i dana straha i neizgovaranja bitnih riječi, najednom postao nježan. Koliko tona smeća nosimo na svojoj auri?
Jedan bioenergetičar skinuo je četrdeset kilometara smeća s moje mame. Rekao joj je kasnije - skinuo sam s tebe četrdeset kilometara smeća. Ove bilješke ne žele postati ništa više. Ove bilješke su moji prsti u tramvaju, karirani uzorak na jakni iz djetinjstva, miris bakinih krumpira, boja najljepše jeseni koju sam zatekao u jednoj sasvim običnoj ulici. Nalazim se nadohvat svih uspomena, svih boli, svih sretnih trenutaka. Nijedna nije ispred niti iza mene. Sve su tu negdje, a ja se pitam u kojem je trenutku život postao tako čudan i u kojem smo trenutku počeli o uspomenama razmišljati tako ozbiljno i analitički, dijeliti ih po bojama, veličini i boli. Sav život je tu, a nekako nije. Tam-tam-ta-ra! Čestitamo, završio si prvi srednje s vrlo dobrim uspjehom. Iako održavam autoironiju, sa svakim pojmom gubim odnos. Ne znam jesu li pojmovi tu zbog mene ili ja zbog njih, ne znam hoću li kad golim nosom njuškati plaže Tierra del Fuega. Nekada sam mali vozač bagera koji gumbima navodi svoje tijelo da postoji. Kada bi to barem bio odmor, ali nepostojanje stravično umara. Ne moraš žuriti da bi te boljele noge niti puno sjediti da bi te boljela leđa. Nekada je dovoljno sjećati se. Nekada je sjećati se previše. Više ne znam kako izgleda opušteni čovjek. Treba li opuštenom čovjeku potvrda da je opušten?
Vlastita odustajanja isto pamtimo. Što smo stariji to smo uspješniji odustajači, što smo stariji to se manje mrzimo zbog odustajanja, a prema nužnom poretku najednom postajemo mekani. Sve dok se ne počnemo previše mrziti pa zamrzimo i sve civile koje u tom času zatičemo uza se. Napravio sam kasnu večeru i ostavio nešto da ostane i za sutra. Nisam stavljao previše ulja kako bih mogao zaspati i manje se mrziti. Jedan kasnoproljetni prizor u sumrak danas mi je djelovao kao priča, ali nisam siguran što bih s njom. Jastuk sam presvukao u svježu jastučnicu.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.