proza

Magdalena Mrčela: Predstavnik stanara; Škrinja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Magdalena Mrčela (1992., Split) rođena je Splićanka, vječna zagrebačka studentica, ponosna mama i profesorica, hobistička novinarka, spisateljica u nastajanju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2016. godine diplomirala je kroatistiku i latinski jezik i književnost. Godinu dana poslije zaposlila se kao profesorica hrvatskoga jezika u splitskoj II. gimnaziji i upisala doktorski studij ''Hrvatska filologija u interkulturnom kontekstu'' na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2013. do 2016. godine bila je novinarka i kolumnistica portala Nogometplus, a od 2017. surađuje s portalom Dalmacija Danas. Uža su područja njezina novinarskog interesa nogomet i kazališna kritika. Dobitnica je druge nagrade ''Stjepko Težak'' za najbolju ljubavnu priču te finalistica natječaja ''Slavko Kolar'', ''Freaky Friday'', ''Kvant književnosti'' i West Herzegovina Fest 2019. Njezine su kratke priče dosad objavljivane na internetu (Kritična masa, Strane, Homo climaticum), a poezija u zbirci ''Džepni oblak'' (2015.) i ''Odgoda ljeta'' (2016.). Njezin roman prvijenac ''Kako je Flegmarin postao kapetan'' pobjednik je natječaja Zvonko Todorovski 2017. godine za najbolji neobjavljeni roman za djecu i mlade. 2019. objavila je tinejdžerski roman ''Dnevnik 4. A'', a iste je godine osvojila nagradu ''Zlatko Tomičić'' za najbolju kratku priču ''Influenserica''.

 Predstavnik stanara

Pokušaj broj šesnaest. Osjećala sam se kao kad sam počela nositi molbe u škole. Slučaj jedan – dobar dan, vi ste? Aha, povijest, a ne, hvala, već imamo nekoga tko nam je bio na zamjenama. Slučaj dva – dobar dan, ne morate niti predavati molbu, imali smo one (šapće) koji imaju nešto iz rata... Slučaj tri – dobar dan, samo ostavite molbu na stolu, javit ćemo vam se. Slučaj deset – dobar dan, planirate li rađati? Slučaj jedanaest – eto, kolegica se drznula zatrudnjeti, i to nositi blizance. Duplo im ga je uvalila, sad će biti barem dvije godine na porodiljnom, ravnatelj se ljuti kao da je iz njegova džepa. Uzeli su mene jer nemam nikoga. Školstvo voli takve. Tijekom slučaja jedanaest ostavila sam dojam da nemam obitelji, života, prijatelja ni ambicija. Ništa izvan pretinca Povijest 1-4 i Tragovi 1-4. Kako je ironično što ne smiješ ostavljati tragove da bi poučavao po Tragovima, pomislim.

Stan broj šesnaest. Ostali su, kao bivši momci kojih se sramiš, završili u ropotarnici prošlosti. Onaj komforni jednosobni od 17 kvadrata, onaj s pokvarenim bojlerom, onaj u kojemu su iskakali osigurači kad je puhao vjetar, onaj u koji nije mogla stati mašina za rublje, onaj kojemu je došla sezona, onaj kojemu je došla sezona i Ultra, onaj u koji su dobrodošli samo parovi, onaj u koji su dobrodošli samo studenti medicine, onaj u koji su dobrodošle samo studentice, onaj u koji su dobrodošli samo ljudi koji imaju ugovor na neodređeno.

Kvart je bio sasvim u redu, koliko nekadašnji kvart droge može biti. Relativno čist, s kontejnerima za plastiku i papir, natkriljen drvoredom koji je u hladu držao simpatično pješčano dječje igralište. Zgrada je bila socijalistička, kao i sve u gradu. Kao ukrajinski Pripjat, zapeo negdje u osamdesetima, samo što mi nismo imali nuklearni reaktor. Stan u visokom prizemlju, okrenut na sjeverozapad, no petnaest me prethodnih pokušaja naučilo da su jug i istok luksuz kakav si mladi prosvjetari ne mogu priuštiti.

Gazda je bio čovjek u lijepim godinama, visok, sijed, u plavoj lanenoj košulji. Rukovali smo se i sjeli za nizak stol na kojemu je bila kutija Jadro keksa. Nisam htjela jesti jer sam proračunato, a neinteligentno ispipala stabilnost rukohvata na ulaznim stubama. Takvo je što moglo biti napljuvano kojekakvim virusima, a došla su teška vremena. Gazda je stavio naočale i održao mi govor o tome kako je sretan što u stan dolazi prosvjetna radnica. Nisam znala otkud zna, samo sam kimala glavom. Nek' se osjećam kao doma, kaže, to je sad moje i sve što trebam, moja je odgovornost. Koliko lažne ljepote u jednoj rečenici... Ako mi treba zamijeniti plinsku bocu, to valjda znam sama, ako curi vodokotlić, to isto neka njega ne zovem jer on nije vodoinstalater, a ako moram iznijeti kakav namještaj, pomoći će susjed Pere, on je predstavnik stanara. Rekao mi je da me on sam neće tjerati i da ostajem koliko mi god treba. Mislio je ostaviti stan kćerima, ali one su nezahvalne i zlobne pa će ga oporučno vjerojatno dobiti neka crkvena organizacija. Otac Goriot, pomislim. Ali koliko je lijepo što on ima nešto što može ostaviti za sobom...

*

Prošlo je mjesec dana u novom stanu. Kao i uvijek, veći sam dio vremena bila na poslu i u knjižnici. Noću sam radila pod diskretnim svjetlom stolne lampe da ne privlačim komarce. Susjedi su izgledali osebujno, ali pristojno su odzdravljali svoj dobar dan, više od toga nisam tražila. Plin i žarulje mijenjala sam sama, vodokotlić je curio dok jako ne udariš nogom. I sudoper je bio klimav, ali znala sam da za dvije trećine svoje plaće u mediteranskom Pripjatu bolje ne mogu ni očekivati.

*

Toga je dana susjed Pere održao sastanak stanara. Dok je govorio i ciceronovski gestikulirao prstom, nisam mogla ne pomisliti da bih, da imam sina i želim da bude predstavnik stanara, vjerojatno odabrala ime Pere. Pere je bio dobar retoričar i nešto lošiji diplomat. Točke dnevnog reda iznosio je kao postulate. Kad na sjednicama nastavničkog vijeća iznosimo prijedloge s točaka dnevnog reda, glasujemo podizanjem ruke pa brojimo glasove. Nema toga kod Pere. On kaže i zapiše – dogovoreno.

„Dakle, bojimo stubište i dovodimo bravara da učvrsti bravu. Dogovoreno. Malo ćemo povisiti pričuvu, sljedeća tri mjeseca, dogovoreno.“

„Pere, da vas pitam za onaj putelj...“

„ALI! Ne smijemo zaboraviti onaj puteljak koji smo raskrčili da bude put do stražnje strane vrta.“

„To je naš zajed...“ pokušala je druga susjeda.

„TO“, dramatična stanka, „to je naš zajednički puteljak. Očistili smo ga da ne morate kružiti da biste došli do sjeverne strane zgrade.“

„No problem je...“

„NO! Problem je što ima ovdje“, glas mu se ozbilno utiša, a zatim me prostrijeli pogledom od kojeg su me prošli srsi, „ima ovdje svakakvih ljudi, mlada profesorice. Oni da oprostite ispuštaju svoju mokraću i izmet pod naše prozore.“

„Ne samo to, Pere, pa znate da ljeti oni znaju po podrumu...“

„LJETI! Oni znaju po podrumu raditi gluposti.“

„Neke od tih cura koje dođu nisu ni punolje...“

„Neke od tih cura nisu ni punoljetne!“

„M-molim“, osupnuto promucam, „kakve mlade cure, oprostite, ne razumijem...“

„Profesorice, brava je rasklimana, može ući tko hoće, ima svakakvih ljudi, traže dodatne izvore prihoda, znate kako je to ljeti...“

Htjedoh reći da znam, mnogo sam ljeta završila na majčinoj sofi na izvlačenje, ali prešutim.

„Navodno se masiraju, ali recite vi meni, djevojko, tko to stenje i reve kao magarac dok ga se samo masira“, plavokosa mi susjeda šapne na uho, time spriječivši da Pere upadne u riječ. Gutnem slinu. Kakav je ovo kvart? Kakva je ovo zgrada?

„Vanda, nemoj sad mladoj profesorici puniti glavu, mislit će da smo tko zna kakva zgrada!“

„Ma ne, sve je u redu, hvala vam što ste me uputili, nisam upućena ni u što osim u gazdin stan...“

„I da, profesorice, nemojte nikad dulje izbivati iz kuće. Znate, ispod vas je podrum, u biti drvarnica. Glavni osigurači su pored naših prostorija, sve drveno, da se nedajbože što pokvari i frcne iskra, gorjelo bi ispod vašeg stana, uvijek budite na oprezu.“

Osjetim graške znoja na čelu. Mene netko zeza.

„Pere, što je s onom ludom? Vidjela sam kad je otvarala vra...“

„AAA! Kad je otvarala vrata, da, vidio sam i ja, nije bila očitala vodu. Ma smetlište. Cirkus. Vaša drvarnica urednija je od njenog stana.“

Shvatim da govore o susjedi u podrumu. Tiha, mrka gospođa neuredno obojene kose.

„Vidim ja nju nekad s prozora“, najstarija susjeda popravi naočale. Vidjelo se da su spojene selotejpom. „Šporkulja. Čudim se što nam opet miševi nisu krenuli.“

„Dajte, Pere, zovite vi odmah one iz derati...“

„DETONACIJU, nemojte se vi ništa brinuti. Sve je dogovoreno. Pere će sve srediti.“

Da nisam bila pod dojmom, te bih sekunde primijetila da na satu obrade Cezarovih osvajanja kažem da je, kao svaki veliki vođa, govorio u trećem licu.

*

Susjed Pere sredio je da nam srede bravu i oboje stubište. Čulo se tapkanje nožica, no susjeda Vanda rekla je da neki imaju mačke, nisu to miševi. Bilo mi je indikativno da drže baš mačke. Susjeda Anka, ona sa zalijepljenim naočalama, te me večeri pozvala na razgovor. Mahnula mi je rukom da dođem u stan. Računam, nije red da se ja bojim. Ona je možda Aljona Ivanovna, a bude li trebalo udariti, ja sam Raskoljnikov.

„Dođi, dušo, sjedni.“

Još jedan prastari dnevni boravak s izgledom i mirisom osamdesetih. Glupa, narančasta boja kuhinje, staro tamno drvo, preniski elementi i pleteni tabletići među keramičkim figurama. Na televizoru koji je izgledao predebelo i preteško nakupilo se malo prašine. Nije to za zamjeriti. Naočale su se maglile pod slojem selotejpa. Donijela je vrč soka. Tek kad je ona otpila gutljaj, i ja sam.

„Dušo, imaš li ti nekoga?“ upita bez okolišanja, a ja se promeškoljim.

„Zašto me to pitate?“ ne potrudim se prikriti ton koji je romorio „ne tiče te se“. Iako je taj netko mogla biti samo Ana koja me povremeno autom vozila iz škole ili s kave.

„Ne ulazim ja, dušo, u tvoj krevet. Samo ti imaj nekoga. Mlada si, još najbolje da nemaš. Nego vidjela sam da dolaziš u autu, a znam da ne voziš.“

„Kako ne. Imam romobil“, iskoristila sam priliku za sprdnju sa svojim srednjoškolskim prometalom koje sam, uz Perin blagoslov, naslonila ispod sandučića, gotovo žudeći na netko u ovoj zgradi skrivenih ludosti od toga napravi priču.

„Ono međunožno guralo ne smatram nečim za vožnju“, kao da mi je pročitala misli. „Samo ne želim da se, Bože me oslobodi, spanđaš s onom ekipom iz podruma.“

„A što je u podrumu?“

„Ma znaš da ona luda Greta ondje živi, šporkulja. A u šupi do nje je luđak Denis, on ti je beskućnik, ali nekako se tu uvukao, a Pere jako ne voli policiju pa ga nikad nismo istjerali.“

Jako ne voli policiju. Zanimljiva konstrukcija.

„Ne daj da te povuku u podrum, dušo. Oni se tamo bodu svi istim iglama i dovode te curice s ulice pa im svašta rade, stalno pušu i stenju, i to sve za 300 kuna.“

Zanimljivo da je i cifru rekla. Dobro je znati. Koliko instrukcija trebaš održati za 300 kuna?

„Samo ti pazi s kim se voziš i nemoj ići u podrum.“

*

Taj je dan policija zagospodarila našim ulazom. Oblijepili su traku oko podrumskih vrata. Mene su zamolili da napustim svoj/gazdin stan dok se ne obavi očevid. Zgrabila sam jaknu i izišla među desetak šokiranih stanara. Hitna je pomoć izgledala neobično nonšalantno. Susjedi su vrtjeli glavom, Vanda je govorila da se ovakvo što kad-tad moralo dogoditi.

Povukla sam se iza medicinskih tehničara i naćulila uši. Po fazi raspadanja, izgleda da je Greta preminula prije barem dvadeset dana. Nismo je mi prijavili. Da joj skupljači harača nisu zakucali na vrata zbog neplaćenih računa, leš bi još uvijek ležao u neurednom podrumskom stanu.

Pere nije došao. Ovakav je propust u primjećivanju i procjeni shvatio kao osobni poraz.

*

Taj sam tjedan dobila romobil. Zeleni, pravi, s velikim kotačima. Flautistica Željka, kojoj se nekad prigovaralo da preglasno svira, dobila je novu krpicu od flanela. Susjeda Anka dobila je dioptrijske naočale. One lijepe, iz ljekarne.

Taj je tjedan Pere dvaput razočarao. Prvo je luda Greta umrla a da on nije primijetio, a zatim je zakasnio na sastanak stanara. Kad je Vanda pokucala, iznutra se čulo jedno veliko ništa. A naš je predstavnik stanara u savršeno čistoj dnevnoj sobi visio kao tužna vrba. Njoj je ostavio najuredniji rokovnik na svijetu, s našim računima, pričuvama, potrošnjom vode i planovima za novo uređenje stubišta. Pored rubrike „Greta H.“ žustro je povukao crvenu crtu. Kao trag krvi koji je naprosto morao primijetiti.

Vanda energično uze rokovnik, a ja odlučim – ako si ikad budem mogla priuštiti stan, nikad neću biti predstavnik stanara.

ŠKRINJA

„On je poremećen! Ne pada mi na pamet vozikat se po okolnim selendrama zbog njegovih glupih legendi!“

„Bez seminara ne možeš na ispit...“

„Ti ne kužiš, je l' da? Znaš ti di je meni selo?“

„Selo ko selo, bokte. Ne dramatiziraj.“

„Selo sastavljano od popova, švora, poljoprivrednika i seksualno frustriranih likova.“

„Eto. Imat ćeš šarolik izbor.“

„Tina, u zadnje dvi godine dva brutalna silovanja i ubojstva. 16 i 17 godina.“

„Ti imaš svoj auto. Nitko te neće skupiti na nogostupu.“

„Dakle one su krive što nisu vozile?“

„Gle, stara, ne da mi se. To ti je obvezan predmet. Je l' nećeš? Nije kroatistika jedina studijska grupa.“

Gutnem slinu i shvatim da alternative nema. Tip koji drži nastavu petkom u 8 i tri sata recitira baladu o Rosandi i Mladenu želi 30 kartica seminara. Toliko viceva ne mogu skupiti ni da se družim s duhovitom ekipom, nekmoli s kariranokošuljašima s Filozofskog koje muče spleen i bitak. S druge strane, lutati po predloženim nepoznatim kvartovima i kucati na vrata potencijalnim manijacima, ili tražiti razgovorljive čudake po selima kojima je Bog rekao laku noć – to nije opcija. Zapravo, opcija je samo jedna – baba.

Mater nije presretna što idem. Nikad nisam bila osobito oduševljena sporadičnim obiteljskim druženjima. Baba mi je uvijek rado nabijala seoske rođake na nos. Dovukla bi crnomanjastu Jozicu i tutnula mi njenu ruku pred oči: „Ovo su zlatne ruke, mala! Zamazane zemljom koju obrađuju! A ne tvoje, prozirne ko kozje mliko! Šta ćeš s takvim rukama? Privrtat knjižurine?“ Kao da me proklela. Stvarno su mi išle samo knjige. Šestar mi je ispadao iz ruku. Na likovnom sam bila nespretna. Na tjelesnom sam slomila dva prsta preskačući kozlić. Samo sam znala dobro i brzo čitati. I pisati, kad sam bila sabrana. Ali sad se nemam vremena ljutiti što ne znam okopati krumpire. Sad mi treba seminar.

„O-ho! Stigla gradska dica“, pogrbljena starica osloni se na svoj štap.

„Ajde, majko, znamo da ti je drago“, nespretno je zagrli, kao da je omotala ruke oko hrasta.

„Kako si ti, mala“, odmjeri me od glave do pete, „narasla si.“

„Dobro, hvala. Ti se odlično držiš...“

„Držim se đavla. Drži me štap. I tvoje tetke. Koje ne daju ni da umrem na miru.“

„Nemoj tako“, istovremeno se uskokodaču sve četiri, uključujući mamu.

Mama mi je uvijek govorila da cijenim što imam jer oni nisu imali ništa. Ujak, najstariji od petero djece, brinuo se o njima od malih nogu. Djed je crnčio po gradilištima, baka se bavila kravama i djecom. „Ta nas je krava othranila“, govorila je mama. Jednom sam joj rekla da su njih četiri gore od Indijaca, samo što se ne poklone kravi kad ide na ispašu. Bio je to jedan od jačih šamara u životu. Tete su o neimaštini uvijek govorile kao o pokori koja ih je očistila kao ljude, a roditeljima nikad nisu zamjerale. Jedino ujak nije ništa govorio. On je otišao na drugi kraj države. Zbog školovanja, uvijek su govorile. Po tome koliko se (ni)je vraćao, rekla bih da je pobjegao od njih. Ubrzo su se raštrkale kao pčele radilice. Rođaci zlatnih ruku otišli su ubrati salatu i rajčice, tete su povadile lonce i tave, mama je odgurala bakinu stolicu u hlad i donijela joj čaj. Rekla je da će ručak za pola sata. Ja sam ostala.

„Ti im nećeš pomoć?“

„Znaš mene. Nemam baš zlatne ruke za to. A i mater mrzi kad se drugi motaju po kužini.“

„Istina. Zato je i ostavila onog ološa od tvog ćaće. Uvik se mota di mu nije misto.“

Auć. Suptilna kao i uvijek.

„Šta ti triba?“

„Kako misliš?“

„Mala, ne mrcvari me. Ne bi ti dolazila da ti nešto ne triba.“

„Nepotrebno si zlobna.“

„Nisan ja zlobna, nego vi“, prostrijeli me pogledom. „Ljudi s knjižurinama.“

„To ide meni i ujcu, je l' tako?“

„Da, baš tebi i ujcu. Đava ga nesritnog s knjigama odnija. Oćeš i ti tako, naučit knjige pa napustit mater?“

„Već jesam, sićaš se?“

„A da. Mala s natjecanja... Šta bi se ona školovala u provinciji“, prijezirno pljune na pod, teškom mukom ustane, osloni se na štap i krene prema kući.

„Baba, pomozi, Bog ti pomoga! Triban te nešto. Važno mi je“, zacvilim kao ranjeno mače, a ona na trenutak zastane, okrene se i pogleda me. Voljela je kad su ljudi izgledali kao da su joj dužni uslugu. Oči joj se stisnu na jakom podnevnom suncu.

„Reci.“

„Triban snimit razgovor s nekim govornikom. Zbog dijalekta i skupljanja usmenog blaga.“

„Ništa ja tebe nisan razumila.“

„Ma samo je bitno da snimin kako pričan s tobon. Za ocjenu mi je.“

„Ajde, kad je za ocjenu. Ne bi tila da me se okrivi za još jedan obiteljski neuspjeh.“

Teško je i škripavo sjela na staru, klimavu stolicu. Sunce je pržilo, ali njoj se čelo nije orosilo pod debelom crnom maramom. Znala sam da ispod nje ima urednu sijedu pletenicu omotanu oko glave. Jednom sam je prije spavanja vidjela gologlavu i pomislila kako je sigurno bila lijepa djevojka.

„Šta triban pričat?“

„Bilo šta“, pritisnem crvenu tipku diktafona. „Možeš o mladosti, djetinjstvu, životu na selu, dici... Šta god ti padne na pamet. Moš i seoske legende. Bilo šta.“

„Nema ti ovde legendi. Ne možeš lagat, premalo je misto. Ja san ti rodon iz susidnog sela, al znala san ovde dolazit sa stokon na livadu. Imala san i prijateljice. Ništa bi ne bi značilo tih desetak kilometara kad san znala da je ovde rika plitka, blago može pit, a ja mogu smočit noge i oprat koju košulju. Tu san upoznala i tvoga dida.“

„Je l' bija dobar?“

„Pridobar. Otkida od svojih usta da dade drugima. Od te je dobrote i umra.“

Lice joj pokrije sjenka deblja od mrene koja se bahato razvijala na nekad živahnom oku.

„Ne moraš o tome.“

„Šta je tu je, dobro je. Božja volja.“

„Uvik ste ovde živili?“

„Ne, u ovoj kući nasuprot“, drhtavo protegne ruku iza mojih leđa. Bilo mi je neugodno. Uvijek sam mislila da je ta kamena izlika za krov nad glavom neka bijedna štala, u nedostatku bolje.

„Nije to bilo lako, mala moja. Liti se zmije znaju uvuć. Beštija ka beštija, traži vodu. Ali uvik ti dite može ugazit na štagod i eto ti đavla. A zimi ladno da ti kosti zebu... Nagurivali smo stare krpe pod vrata i u rupe, ne bi to puno pomoglo.“

„Pa ipak, dobili ste svu tu zdravu, jaku dicu“, pokušam je oraspoložiti, ali sjena na oku još je uvijek lebdjela kao teška jutarnja magla. „Kuća je sad prazna, ničemu ne služi?“

„Nije baš prazna, ima tu nekog starog namještaja, kašeta s kukuruzom...“

Izgledala je kao da se osjeća dužnom pokazati mi. Da jednom u životu nas dvije nešto napravimo zajedno. Da budemo baka i unuka. Oslonila se o štap, to je bio znak da ustanem. Sporim smo se korakom dovukle do kućerka, a onda su pod njezinom rukom zaškripala teška, oronula vrata. Taj zvuk... Kao Danteov opis paklenih krikova. No ona je samo uzdahnula, a ja sam uz upaljeni diktafon potražila i ikonu za lampicu. Smrdjelo je na vlagu i stare vreće.

„Ovdje smo spavali“, pokaže desnu prostoriju. „Na hrpu sijena staviš deke i dobro je. Livo je bila kužinica, ovde bi se u kotlu kuvalo štagod povrća. Ako bi ti došla sila, iša si u polje, drugačije nisi moga.“

Osjetim mješavinu tuge i srama. Znala sam da nije bilo lako. Samo bi moje suojećanje gasnulo s količinom samosažaljenja iz usta govornika kao što su mater i tetke. Ona nije kukala nad sobom. Samo je prepričavala. Dušu dalo za moj diktafon, nešto manje za srce. Brzo smo došle do kraja hodnika te takozvane kuće. U dnu je bila samo stara, siva škrinja.

„A šta je s ovom škrinjom?“

Baba je odjednom zamukla. Stala. Ni makac. Ni udah. Kao da se skamenila. Nakon sekunda dugih kao život, počela su joj se tresti ramena, a štap je pao na pod. Hroptala je kao da će se ugušiti, a ja sam je jedva zadržala na nogama i počela dozivati mater.

Odmah je dotrčala, i tetke s njom.

„Glupačo! Pa nije ona za šetnju, s ovakvog zvizdana u ovu ladnjaču, kozo glupa“, sipala je žuč, a ja sam samo nijemo stajala dok su je pola nosile, pola vukle u sobu. Buncala je, tražila vode. Teta Jakica ostala je sa mnom i polako me posjela pored vrtne gredice.

„Smiri se, bit će ona dobro, zna se ovo dogodit. Zato je bolje da leži doma, al ona je tvrdoglava. Ta razlika između sunca i lada njoj ti pomuti pamet.“

„Ona je sasvim lucidna“, tupo se zapiljim u otvorena vrata stare kuće. „Baš mi je bila pokazivala škrinju.“

Podigla je glavu kao kobra kad vidi ptičje gnijezdo, a zatim ni iz čega izvukla pljusku od koje mi se glava okrenula u stranu.

„Jesi ti normalna, luđakinjo?!“ uhvatim se za obraz, a kad me opet krenula udariti, uhvatim je za ručni zglob. „Ne znam kako vi na selu, al ja ću ti reć zakon svoje gradske ulice. Ti mene trisneš, ja tebe polomin, bila mi sto puta tetka! Bolesnice“, pljunem mješavinu bijele pjene i krvi sa zubnog mesa. Dobro me zviznula.

„Je l' te mater tamo poslala?“

„Ma nije me niko nigdi posla, baba mi je pričala di ste živili pa je rekla da dođen vidit kuću!“

„Sama?“

„Pa nisan je ja tirala!“

Vidjela sam da se smirila pa sam popustila stisak.

„Oprosti. Mislila sam da znaš. Ne triba nju time mučit, namučila se dosta. Već tjednima lupeta da triba oprost, da je kraj blizu, i onda to napravi...“

„Tetka, molim te, objasni mi, ništa ja više ne razumin...“

Stavila je lice u dlanove i prošla prstima kroz rijetku suhu kosu. Očito sam, ne znajući, dirnula u osinjak.

„Tamo je dite umrlo.“

„Koje dite?“

„Moja sestra blizanka.“

„Tetka, nisan znala... Al umra je i jedan ujac, događalo se, pa takva su bila vrimena... Bez struje, vode, čudo je da ste i vi svi živi, nije tu baba ništa mogla...“

„Znam. Ali Luca... Luca nije bila izišla iz kuće.“

„Ne razumin“, gutnem slinu, shvativši koliko glupo izgledam i zvučim. Kao robot bez mozga.

„Mi smo se onde rodile. Ja prva. Satima se mučila s njom. A onda je mala dobila fibru. Mrcvarila se dva dana, treći dan umrla u snu.“

„Žaj mi je. Al opet ti kažen – niste vi ništa krivi.“

„Baba je nije dala. Čekala je.“

„Šta?“

„Čekala je da ja umrem.“

„Molim?!“

„Mislila je da smo obe bolesne. I da joj ne triba dva puta ić plakat na neobilježeni grob. Čekala je da odemo obe. Da zakopa. Zaboravi.“

„Ali ti... Ti... Ti nisi!“

„Ja nisam umrla. Al sestra me čekala. U toj škrinji.“

Sjedila sam, ali sve se zavrtjelo. I gredice s božurima, i stratusi na nebu, i zelena livada, i šareni zastor kuhinjskih prozora. Osjećala sam se kao da udarac nemoći želi da povratim. A tetka je samo plakala, s grimasom ranjene životinje, ali bez zvuka, samo groteskna slika boli i krivice.

„Ja san ostala, al ona nikad nije imala snage pustit sestru... Nije niko ništa ni pita, nije se tada znalo šta nosiš, jedno, dvoje, muško, žensko, živo, mrtvo...“

Odjednom mi proradi skuhani mozak. Ono malo logike što mi zvizdan nije spržio.

„Zašto je niste pokopali?“

„Nije dala. Rekla da će se bacit u riku. Tada je ujko otiša.“

„Vi ste svi poremećeni“, ustanem i odem po ruksak, znajući da je stotica u novčaniku dovoljna da pobjegnem u civilizaciju. Nisam u stanju voziti. Nije me sprječavala. Nisam stopirala. Znala sam kako to može završiti. Pješačila sam po odvratnom, rugalačkom suncu na kojem su iz raspucane zemlje izlazile kosti kravljih glava. Moja je tetka barem bila u hladu.

Pogledavši koliko je sati, shvatim da je diktafon bio uključen. Bilo bi etično pozvati mrtvozornika. S njim bi došla i policija. Bilo bi etično da teta koja to nikad nije postala počiva kako dolikuje. U zemlji. Kao ove kravlje glave. Barem dopola u miru.

Dok su tetke i mater vraćale babu svijesti, ja sam svjesno i savjesno – pritisnula tipku delete.