proza

Irena Grgić: Plazma keks ili O pravom trenutku

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Irena Grgić (1997.) bila je studentica četvrte godine preddiplomskoga studija Filozofije i studija Francuskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Studiranje je prekinula kako bi se, između ostaloga, prepustila glazbenom novinarstvu. U slobodno vrijeme piše članke za studentske novine Global i njihov internetski portal (https://www.globalnovine.eu/author/irena-grgic/) te za glazbeni portal Music Box. Jedna je od pobjednica tečaja Male škole Rock&Off novinarstva 2019. te i za njihov portal povremeno piše i uređuje emisije za emitiranje na Rock&Off Internet radiju.



 

Plazma keks ili O pravom trenutku

 

Čuj, htjela sam ti javiti da sam kupila Plazmu. Odlučila sam probati taj famozan keks kojega svi tako masovno konzumiraju u Beogradu – ili sam to samo ja tako sebi predstavila – i ako ne bude od zlata, zaista ću biti ljuta. Eno je na stolu, nestrpljivo iščekuje da mi otkrije sve tajne svemira i da mi promijeni život. Ipak, morat će se strpjeti još neko vrijeme. Ne želim je samo tako kušati kao da je obični slatkiš, nego ću pričekati da naiđe neki bolji trenutak kada će mi baš pasati da je probam – ispostavilo se davno prije da vrijedi čekati na prave trenutke, jer će pravi ili barem bolji trenutci stvarno i naići. Tu sam lekciju zapravo naučila kada sam tako jednom otišla na put po Beogradu i povela sa sobom Natašu, pa nas je završetak toga istog puta zavrtio ne za 180 stupnjeva, ni za 360, a nije ni naglavačke, nego unakrsno dijagonalno praveći pritom salto bočno unazad odbivši se o onaj rub stola protiv kojega milijuni nožnih malih prstića svako ljeto održavaju prešutni prosvjed, postavio nas za taj isti stol i napustio kao da se nikada ništa nije dogodilo. Možda je potrebno da ti malo bolje pojasnim.

Lutajući tako bespućem što je beogradski širi centar za dvije turistkinje kao što smo mi tada bile, odmah smo prvo popodne na ulici naišle na (od)bačenu kutiju cigareta. Svaki bi pušač prevrnuo očima na ono što će Nata sljedeće učiniti, ali ne zato što bi ga to pogodilo u živac, nego zato što je glupo i amaterski od pripadnika spomenute zajednice da zaustavi svoj samopouzdani hod prema nekom cilju, naivno se sagne zbog jedne nasumične kutije i proviri ima li što u njoj. Pa, ipak, pušači diljem svijeta mogu odahnuti, jer nisu osramoćeni – u kutiji su zapravo bile dvije cigarete na kojima je pisalo „Luckies“, jer je kutija bila Lucky Strike. Na moj upit hoćemo li ih odmah spušiti, Nata me uvjeri da nije trenutak. Neka stoje u ruksaku, neće se pokvariti.

Sljedeće dane kada bi se nešto totalno ludo dogodilo, jedna bi drugu pitale je li došao trenutak, pa bismo obje zaključile da, iako je to što se dogodilo skroz kul slučajnost, nije nam to to za one cigarete. Primjerice, jedan smo tako dan visjele na Kalemegdanu (jer gdje bi drugdje njih dvije visjele), a tada se baš održavao Beogradski Manifest i bio je čitav program svega i svačega, između ostaloga i izvođač koji je nastupao uživo s preradama svima dobro poznatih pjesama. Kako smo Nata i ja sjele na zidine, tako smo se nešto i zapričale, o tome što su nam kroz živote govorili na koje poznate osobe ličimo. Nata je dobila komentare da podsjeća na Angelinu Jolie, Monicu Belluci i Frances Bean Cobain, a Elizabeth Taylor, Dita Von Teese i Janis Joplin su bile „moje“ curke. Čim je ime Janis Joplin proizašlo iz mojih usta, obje smo ostale zatečene jer smo u zaprepaštenju prepoznale da je onaj lik u pozadini od svih pjesama na svijetu koje su ikada skladane upravo počeo svirati „Me&Bobby McGee“.

Ali, ni to nam nije bilo dovoljno za Luckies cigarete, pa su one dočekale naše zadnje jutro kada smo išle na taj jedan jedini vlak dnevno na relaciji Beograd-Zagreb. Točnije, žurile – nema potrebe da uljepšavam naš krivi izračun vremenskog perioda puta, ali i sam put po sebi. Bez brige, ušle smo u pravi bus, odmah da to riješimo, nego nismo izašle na pravoj stanici. Stvar je bila u tome da, ne želim se sad opravdavati, ali trebale smo presjedati pa smo imale mogućnost izaći na 5 uzastopnih stanica. Preporučeno nam je bilo da izađemo odmah na prvoj, očito s dobrim razlogom, ali se nas dvije jednostavno nismo ustale sa sjedala na toj prvoj. Zaista nema nikakvog drugog objašnjenja osim da se nismo ustale, pa kako nismo izašle na prvoj, iz inata nismo htjele ni na drugoj ni trećoj ni četvrtoj, nego zadnjoj – kad smo već fulale prvu, daj da fulamo sa stilom do kraja, jer ništa ne valja činiti napola.

Sljedeće što se dogodilo nam je objema u magli. Odjednom su se, umjesto očekivanih ostalih četiri, počele pojavljivati neke stanice koje nisu na popisu onih potrebnih proći da bi se došlo do željezničkog kolodvora. Prošle smo jednu takvu stanicu, pa drugu, pa treću, i na četvrtoj smo se već prestale uvjeravati da je popis u krivu. Zaključile smo da više ne stignemo na vlak, jer je kretao za valjda 20 minuta, a mi bismo trebale izaći i čekati taj isti bus u suprotnu stranu, izaći na onoj pravoj stanici, prijeći na suprotni smjer, presjedati na drugi pravi bus, voziti se do stanice na kojoj izađemo i hodati nizbrdo dobrih 10 minuta sa svom onom prtljagom, a da ne spominjem da nemamo Internet pa bismo to sve radile napamet i uzdale se u nekakvu logiku koje, što se tiče prijevoza u tom Beogradu, iz nekog razloga uopće nema. Beogradski je promet na glasu po svojoj organizaciji, a čak su nam i prijatelji iz Splita jednom prilikom rekli da je beogradski javni prijevoz kaotičniji od splitskoga – onda znaš koliko je sati.

Cijela je ta procedura bila u potpunosti besmislena, pa smo se odlučile odmah za drugu opciju koja nam je pala na pamet, a to je da se vratimo do stana, zamolimo njegove stanovnike da nam velikodušno udijele smještaj još jednu večer, pa ćemo sutra ujutro sve lijepo ispočetka. Zapravo, to nama nije predstavljalo neki veliki problem. Dapače, na dobitku smo – dobijemo još jedan dan u gradu u kojemu smo se tako vrhunski provele zadnjih tjedan dana. Eventualno je bio problem objasniti starijoj generaciji naših obitelji da nas nitko nije oteo i ne drži nas prisilno i neće nas poslati u roblje ljudima, ali dalo bi se nešto skombinirati.

Kako smo tako nepomično nastavile sjediti i putovati tim očito krivim ili točnim busom s krivom relacijom, ne poduzimajući apsolutno ništa i gledajući kroz prozor Beograd u daljini dok smo prelazile Brankov ili drugi od mnogih beogradskih mostova, prestao nas je držati adrenalin i prestale smo paničariti. Pomirile smo se s činjenicom da danas jednostavno ne idemo na vlak i to je to – život je zaista tako jednostavan. Zapravo, sada kada spomenem život, shvaćam da smo dosta beživotno izgledale nekoj trećoj osobi u busu kada smo se pomirile s tim, jer nam je toliko svejedno postalo da nismo više ni pričale. Baš smo bile pronašle nekakav mir i jedna i druga, samo smo gledale kroz prozor. Jedino je preostalo vratiti se, ostaviti stvari u stanu i otići na podnevnu kavu u centar. Zvuči da bolje ne može!

…       

Osim što smo shvatile da smo trenutno na dugačkom mostu i ne možemo baš samo tako izaći na sljedećoj stanici. Moramo paziti da prvo primijetimo stanicu za drugi smjer pa onda tek izađemo. Nerijetko stanice znaju biti neoznačene, a bilo bi pametno da tražimo označenu kako bismo bile sigurne da broj kojim se sada vozimo vozi i u suprotnom smjeru, s obzirom na to da nekada bus ne staje tamo gdje bi, meni barem, bilo najlogičnije da će stati, i zapravo to jutro nešto dobro odradimo. Prateći tako predstojeće stanice, prvu koja je slijedila nismo vidjele, druga je bila predaleko udaljena za naš ukus, ali i stvari koje smo drljale, treća isto nije valjala iz nekog razloga, pa se tako zaredao nezavidan broj propuštenih stanica, dok nije naišla ona koja je bila kao da smo je mi napravile. Postavljena točno nasuprot ove na kojoj ćemo izaći, bez ikakvih po život opasnih pješačkih prijelaza, lijenih semafora, zbunjujućih raskrižja, a i jedan od uvjeta je bio da kiosk bude vrlo blizu stanice jer smo ostale bez duhana i htjele smo si usput kupiti za pušiti. Ha Bože moj – prioriteti.

Izašle smo iz nesuđenoga busa, krenule koračati prema nazad, i nismo uspjele pružiti ni pet punih koraka prije nego sam primijetila stup na kojemu sam svojim umijećem služenja ćirilicom ravnom đaku prvaku prepoznala riječi „Novi Beograd“, zakočila i sebe i svoj kofer na kotačiće i alarmirala Natu da mi pomogne u jasnijem iščitavanju natpisa koji je išao na foru: „Stanica: Železnička stanica Novi Beograd“. U isti nas je tren obje zgromila retrospekcija na trenutak kada smo putovale za Beograd tjedan dana prije zajedno još s jednim prijateljem koji se uspaničio kada smo stajali na stanici „Novi Beograd“. Zaista je primjetno preveliki napor iziskivao da ga jedva uvjerimo da se ne brine, da ne treba tu izaći i da nećemo prošišati Beograd, pa nam se ta epizoda urezala u pamćenje i često smo se na njegov račun šalile danima

što su slijedili. Tada nas je, napokon, poslužio zdrav razum toga jutra i sinulo nam je da ako se tako zove stanica za bus, onda stvarno i željeznička stanica mora tu negdje biti u blizini. Počele smo dizati frku od uzbuđenja, a ispred nas se stvorila neka starica kao deus ex machina, pa nismo oklijevale i odmah smo je pitale gdje ovdje u blizini staje vlak, na što je ona u čuđenju samo pružila kažiprst preko naših ramena. Taj je čaroban kažiprst usputno, izgleda, pritisnuo nevidljivi gumb iznad naših ramena koji je pretvorio scenu oko nas u usporeni film i nas smo se dvije sekundama okretale, a kad smo se napokon i okrenule, imale smo što za vidjeti – pred nosom iznad nas čitav glomazni nadvožnjak i stepenice ispod njega. Čini mi se čak da je zasvijetlio nekom aurom i da se čuo zbor anđela, ali u to već nisam sigurna da se stvarno dogodilo.

Odmah smo se zahvalile još uvijek začuđenoj baki i pohrlile prema stepenicama kao da vode u Raj, a ne na nadvožnjak. Čitava je stanica tada bila u radovima (U Beogradu ništa novo, a tu?) i cijelim je prostorom ispod nadvožnjaka neumorno padalo neko veliko kamenje, pa dok smo se mi penjale stepenicama, sve je izgledalo kao zadnja prepreka, finalni nivo u igrici, zadnje iskušenje u životu koje nas uči da se nikada ne predamo i da riskiramo i život ako treba, jer je zaista bilo jezivo. Ne dva-tri kamena, nego špilja koja se urušava u Indiana Jones filmovima, samo što nije padalo tako gusto, ali je odzvanjalo zaista sa svih strana, cijelo vrijeme, bez pretjerivanja, i baš je bilo – tu smo, a nismo. Na kraju smo se uspjele popeti na stanicu, vidjele da još neki ljudi čekaju i pričaju vinkovački, pogledale na mobitele i primijetile da vlak tek za 10 minuta kreće s glavne stanice, našle jednu praznu klupu taman za nas dvije, sjele i opalile se smijati.

U tom se trenutku ja lupim dlanom po čelu i kažem: „Fak, nisam kupila duhan!“, a stvarno se nisam ni u kojemu paralelnu svemiru mislila vraćati dolje na kiosk po njega, nisam se ovoliko namučila da bih čak i nepovratnu pobjedu uspjela profućkati. Tada su se Nati zjenice suzile, podigla je obrve, sagnula se pokretima robota Sophije i iz prednjeg džepa torbe izvadila dvije Luckies cigarete, jer njihovo je vrijeme došlo – od te jedne linije kojom smo putovale, koja ima tridesetak stanica, pretpostavljam, zaista moraš biti sretan da izađeš baš ni više ni manje, ni stanicu prije ni stanicu iza, u potpunosti nasumično izabranu, čisto zato što ostale prije nje nisu zadovoljavale naše sumanute kriterije, na stanicu za koju ne samo da nismo niti znale da postoji, ne samo da se zove „Železnička stanica“, nego je i sama željeznička stanica direktno iznad nje. Sjećam se da smo tada ispušile te dvije cigarete ne progovorivši ni jedna ni druga riječ, i sjećam se da sam slikala na stanici ispred nas grafiti „UVEK SAM TU“, jer se tada nije činilo da se to sve dogodilo bez neke mistične božanske prisutnosti, a na kraju je dobro i ispalo što sam to ovjekovječila, jer sada imam dokaz da nismo lude i da je sve bilo kako sam i napisala. Osim možda onih anđela, ajde.

Kada smo ispušile, sjećam se da sam govorila Nati: „Evo, je l' sad vidiš? Je l' vidiš? Je l' kužiš? Je l' shvaćaš da ne pretjerujem kad ti pričam da mi se ovakve stvari događaju samo u Beogradu? Je l' razumiješ sad?“, i sjećam se da je Nata još uvijek podignutih obrva gledala u točku ispred sebe i govorila: „Da, da, vidim.“ Naravno, u vlaku smo to sve počele pripisivati nesreći, a ne sreći, jer smo komotno mogle ostati još jedan dan u Beogradu, a nismo. Do Zagreba smo već prešle i preko teorije vjerojatnosti i toga kako sreća i slučajnosti ne postoje, prekrile smo čitav spektar mogućnosti, i onih nadnaravnih i onih logičnijih.

Nego, što se Plazme tiče, u međuvremenu sam saznala da ona, navodno, nije toliko užasno fina svima kolektivno, nego legenda kaže da je puna vitamina i da je kvazizdravi keks, pa je zbog toga svima napeta. Htjela sam ti reći da me ispričaš na ovom malom intermezzu, ali mi je nekako priča predugačka da bi bila mali intermezzo, pa ću samo nastaviti sa zaključkom da je još neću otvoriti i kušati, zato što sam naučila da valja biti strpljiv i čekati prikladniji trenutak – On će zaista i naići.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg