proza

Alen Mikec: Plava Sava, normalna

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Alen Mikec (1997., Virovitica) studira povijest i kroatologiju na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Njegove prozne crtice objavljene su u rubrici Ajfelov most na portalu Miljenka Jergovića. Ponekad objavi ponešto na temu filmske kritike i kritike hrvatske i regionalne alternativne muzičke scene.



 

Plava Sava, normalna

 

Nisam ni pokušao dogovoriti najavljeni susret s Petrom u posljednja tri mjeseca. Čuli smo se telefonski prvih tjedana u tekućoj godini. Najavio sam povratni poziv i susret kad za to bude vremena. Onda je sve stalo.

Petar ima staru majku s kojom živi u dvoetažnom stanu u Novom Zagrebu. Nije zajebancija, jer, kako nadležna struka tvrdi, stariji ljudi pripadaju rizičnoj skupini u društvu. Ja bih pak, u nekoj mjeri društveno aktivniji od njih dvoje zajedno, sasvim legitimno mogao utjeloviti potrebnu kariku u lančanoj reakciji prijenosa virusa od bezimenog prolaznika u liftu ili tramvaju do Petra, pa do njegove majke, koja bi, zatim, u teškim mukama, izdahnula na sinovim ili bolničarevim rukama i ja bih bio jedan od krivaca koji su potencijalno kompromitirali barem jedan život. Socijalna distanca ili fizičko rastojanje? Građanska pristojnost ili empatija prema osobi koju znam? Paranoja? Nova normalnost ili novo normalno? Nebitno, susret se nije dogodio oko tri mjeseca, između nas kao da je stajala nepremostiva udaljenost, a ne tek nekoliko mostova na rijeci Savi.

„Sad se točno vidi kakvi su. Svi su sad pokazali svoje pravo lice.“ Reče Petar pomalo ogorčeno, misleći prvenstveno na ličnosti iz javnog mnijenja.

Imao je pravo. Svakim danom bi, oni obasjani tračkom svjetlosti medijske pažnje, novim izjavama potvrđivali i otkrivali svoje pravo - ja. Od kakofonije izazvane ponavljanjem naredbi rukovodećih, često se na bojnom polju ništa čulo nije. Traje rat protiv nevidljivog neprijatelja. Neprijatelja koji će ovoj generaciji nadoknaditi manjak onoga što imaju njihovi roditelji ili djedovi i bake: onaj sjaj u očima, kad u nazočnosti potomaka pričaju o devedesetima ili davnim četrdesetima. Mora da je u tu svrhu produbljen militarni diskurs: evaluirat će se uloga svih nas i prepoznat ćemo zajedno one koji stihiji kliču kao Madriđani koji su nekada davno klicali generalu Francu i falangistima!

Sve je to vrlo važno. No sada i ovdje, podno Željezničkog mosta, ipak je sve to malo manje važno. Važnije su stvari koje su važne bile i prije tri, pet, sedam mjeseci, prije godinu ili dvije, tri…

Pivo osvježavajućim efektom sjajno nadopunjuje usta isušena od tuceta popušenih cigareta. Tako je bilo i prije, Petar nastavlja o stvarima koje su (bile i ostale) zaista važne: o tome kako mu je banka s vojskom posredničkih kompanija zbog duga sjela na račun, kako su stara i on svojedobno bili kruha gladni i kako se ne može i ne želi tome vratiti, kako nije upoznao momka od kćeri dok jedva nekako nije smislio lovu za odvesti ih na ćevape i pivo…

„Pustite me da glavnicu otplatim i odjebite, ajde. Tu me s kamatama jebete. Svaku su mi plaću skinuli. Pa ja imam četrdeset i kusur godina. Alooooooooo! Kćer od dvadeset. Studira psihologiju, pa ju puštam da na meni traži uzorke ponašanja. Ha-ha! Gle kakve rupe po cipelama imam. Gle, to ti je sve od hodanja. Ja iz obitelji hodača dolazim. Pa nije to zajebancija.“ Nastavlja Petar. Zatim objašnjava kako se gumom od bicikla krpaju đonovi cipela.

Nešto je kasnije od tih transparentnih rupa na cipelama dobio kurje oči. Istina je i da dolazi iz obitelji hodača: stari mu je pisao haiku pjesme o branju gljiva, sječi šume, hodanju i mladenačkim egzibicijama po tada neasfaltiranoj Trešnjevci…

Tako je ogorčeno govorio i prije tri, pet, sedam mjeseci, prije godinu ili dvije, tri… Vazda je takva bilo normalno. Tako će i ostati.

Čini mi se da bi čak i on obgrlio veći stupanj konformizma da za to ima prilike. Romantično je živjeti slobodnim duhom, „pušiti bez srama i ne prodati ni grama“ kako je prije znao reći, prelaziti mostove desetljećima i prešetavati se preko njih kao preko kakvih komšijskih ćuprija pred avlijom, ne mariti „za gadarije, prepucavanje i lovu bez koje se ne može“ kako je govorio njegov najdraži pjesnik (čiju mi je zgradu iz zagrebačkih dana prstom pokazao pri prvom obilasku njegova doma u novozagrebačkom naselju Siget). Poražavajuće je ne biti u mogućnosti odgovoriti na životnu krizu kada za to dođe potreba. Možda bih trebao naučiti nešto iz njegove sudbine; Petar je i više nego duplo stariji od mene. Često smo se družili i činilo se kao da je od svih uvijek bio duplo stariji. Činilo se kao da ga žudnja za mlađim društvo, mlađim ženama nikad neće proći. Iz mladih bi ljudi Petar crpio životnu energiju. Takvog je stava bio dio društva; da parazitira na mladenačkoj snazi. Istina je bila takva da je razinom nepopustljive pokretačke volje i lične mladenačke snage (kao da je opet u godinama u kojima je bio kad je išao na koncert Carlosa Santane, a važno je napomenuti da je to bilo prije osvojenog Grammya, otkad ga gotovo pa ni ne sluša) koju je bez dodatnih napora pretakao u inicijativu. Ne znam, možda je sva ta transparentnost potekla iz nekih drugih ljudi iz kojih je netom prije isisao mladost. U svakom slučaju, uspoređivao sam njegovu osobnost s onom koja je gonila Šoljanove likove kroz Istru u potragu za novim avanturama.

Odavno je prošlo podne, zaključujem po položaju sunca, točno vrijeme ne provjeravamo, vjetar udara po Savi i neprestano nam gasi pljugu. Već smo propisno napušeni, a zujim i od pive. Petru sve to dođe kao katalizator za maratonske monologe, a meni kao prilika da neometano buljim u Savu.

„Plava Sava spava“. Sjetih se stihova Bekima Sejranovića. Ma kurac je plava, čini se svaki put sve odvratnijom. Ne skidam oči s nje, a ovdje nije niti plovna, niti pitka, samo su riječni galebovi tu, na vječitoj smetlišnoj dijeti. To što ne mogu brojati lađe ovdje na obali Save je ono zbog čega se nikada u Zagrebu neću osjećati kao u metropoli nekih viših kozmopolitskih stremljenja: kao u Budimpešti ili Beogradu. I to mi savršeno odgovara.

Nije Petar imao naviku jalovo govoriti. Onako kako ljudi znaju jalovo govoriti, da priguše nesnošljivu buku tišine u društvu. Njegova stara ni prije stihije i uputstava ljudi iza staklenog zida nije mogla izlaziti iz stana u zgradi na Sigetu. Već se godinama ne može uspeti stepenicama na drugu etažu stana, prevelikog za njih dvoje. Još će tri ili pet godina plaćati suludo visoke režije, onda sele u Zagorje, tako kaže. Njegova stara nije ostavljena na milost i nemilost vodstvu nekompetentnih ljudi kao majke tako puno sinova i kćeri hrvatskih.

Petar govori, ja slušam, ponekad se gubim u sanjarenju. On puno i dobro priča, ja volim misliti da dobro slušam. Nitko ne popušta u onome što radi najbolje. Ne mogu izbiti Bekima iz glave. Zašto je tako mlad preminuo? Je li umro slobodan?

Ispričavam se Petru jer moram krenuti dalje. Svašta želim obaviti. U Studentskom Centru džabe dijele studentima upade za večerašnju kazališnu izvedbu. Razgrabit će se. Naumio sam kupiti Sejranovićev roman. Moguće je da spuste cijenu na djela nedavno preminulih autora, možda ih tada raja napokon razgrabi. Ne mogu se sjetiti boljeg načina za odati počast književniku; jer ljudi od književnosti teško namaknu za sebe i familiju egzistenciju i kad su živi, a kamoli mrtvi.

Skupom je cijenom Bekim zaslužio vječnost. Beskompromisno je servirao svoju dušu i pobude na pladnju čitatelju. Nema teksta od kojega se ja kukavički nisam odmakao i distancirao, odbijao poistovjetiti se s tim slovom na papiru, strpao riječi u tuđa, fiktivna usta. Zanimaju me isključivo čiste suprotnosti od toga. Naravno da je Bekim umro slobodan. Slobodan je i nastavio živjeti. U knjižari, za nešto manje od sto kuna. Dugo se već ne osjećam sasvim normalnim. Kao ni Petar. On tako tvrdi već mjesecima i godinama, da nije normalan rekla mu je i bivša supruga nedavno. Žao joj je što nije, tako barem kaže.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

    

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg