proza

Alen Mikec: Plava Sava, normalna

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Alen Mikec (1997., Virovitica) studira povijest i kroatologiju na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Njegove prozne crtice objavljene su u rubrici Ajfelov most na portalu Miljenka Jergovića. Ponekad objavi ponešto na temu filmske kritike i kritike hrvatske i regionalne alternativne muzičke scene.

Plava Sava, normalna

Nisam ni pokušao dogovoriti najavljeni susret s Petrom u posljednja tri mjeseca. Čuli smo se telefonski prvih tjedana u tekućoj godini. Najavio sam povratni poziv i susret kad za to bude vremena. Onda je sve stalo.

Petar ima staru majku s kojom živi u dvoetažnom stanu u Novom Zagrebu. Nije zajebancija, jer, kako nadležna struka tvrdi, stariji ljudi pripadaju rizičnoj skupini u društvu. Ja bih pak, u nekoj mjeri društveno aktivniji od njih dvoje zajedno, sasvim legitimno mogao utjeloviti potrebnu kariku u lančanoj reakciji prijenosa virusa od bezimenog prolaznika u liftu ili tramvaju do Petra, pa do njegove majke, koja bi, zatim, u teškim mukama, izdahnula na sinovim ili bolničarevim rukama i ja bih bio jedan od krivaca koji su potencijalno kompromitirali barem jedan život. Socijalna distanca ili fizičko rastojanje? Građanska pristojnost ili empatija prema osobi koju znam? Paranoja? Nova normalnost ili novo normalno? Nebitno, susret se nije dogodio oko tri mjeseca, između nas kao da je stajala nepremostiva udaljenost, a ne tek nekoliko mostova na rijeci Savi.

„Sad se točno vidi kakvi su. Svi su sad pokazali svoje pravo lice.“ Reče Petar pomalo ogorčeno, misleći prvenstveno na ličnosti iz javnog mnijenja.

Imao je pravo. Svakim danom bi, oni obasjani tračkom svjetlosti medijske pažnje, novim izjavama potvrđivali i otkrivali svoje pravo - ja. Od kakofonije izazvane ponavljanjem naredbi rukovodećih, često se na bojnom polju ništa čulo nije. Traje rat protiv nevidljivog neprijatelja. Neprijatelja koji će ovoj generaciji nadoknaditi manjak onoga što imaju njihovi roditelji ili djedovi i bake: onaj sjaj u očima, kad u nazočnosti potomaka pričaju o devedesetima ili davnim četrdesetima. Mora da je u tu svrhu produbljen militarni diskurs: evaluirat će se uloga svih nas i prepoznat ćemo zajedno one koji stihiji kliču kao Madriđani koji su nekada davno klicali generalu Francu i falangistima!

Sve je to vrlo važno. No sada i ovdje, podno Željezničkog mosta, ipak je sve to malo manje važno. Važnije su stvari koje su važne bile i prije tri, pet, sedam mjeseci, prije godinu ili dvije, tri…

Pivo osvježavajućim efektom sjajno nadopunjuje usta isušena od tuceta popušenih cigareta. Tako je bilo i prije, Petar nastavlja o stvarima koje su (bile i ostale) zaista važne: o tome kako mu je banka s vojskom posredničkih kompanija zbog duga sjela na račun, kako su stara i on svojedobno bili kruha gladni i kako se ne može i ne želi tome vratiti, kako nije upoznao momka od kćeri dok jedva nekako nije smislio lovu za odvesti ih na ćevape i pivo…

„Pustite me da glavnicu otplatim i odjebite, ajde. Tu me s kamatama jebete. Svaku su mi plaću skinuli. Pa ja imam četrdeset i kusur godina. Alooooooooo! Kćer od dvadeset. Studira psihologiju, pa ju puštam da na meni traži uzorke ponašanja. Ha-ha! Gle kakve rupe po cipelama imam. Gle, to ti je sve od hodanja. Ja iz obitelji hodača dolazim. Pa nije to zajebancija.“ Nastavlja Petar. Zatim objašnjava kako se gumom od bicikla krpaju đonovi cipela.

Nešto je kasnije od tih transparentnih rupa na cipelama dobio kurje oči. Istina je i da dolazi iz obitelji hodača: stari mu je pisao haiku pjesme o branju gljiva, sječi šume, hodanju i mladenačkim egzibicijama po tada neasfaltiranoj Trešnjevci…

Tako je ogorčeno govorio i prije tri, pet, sedam mjeseci, prije godinu ili dvije, tri… Vazda je takva bilo normalno. Tako će i ostati.

Čini mi se da bi čak i on obgrlio veći stupanj konformizma da za to ima prilike. Romantično je živjeti slobodnim duhom, „pušiti bez srama i ne prodati ni grama“ kako je prije znao reći, prelaziti mostove desetljećima i prešetavati se preko njih kao preko kakvih komšijskih ćuprija pred avlijom, ne mariti „za gadarije, prepucavanje i lovu bez koje se ne može“ kako je govorio njegov najdraži pjesnik (čiju mi je zgradu iz zagrebačkih dana prstom pokazao pri prvom obilasku njegova doma u novozagrebačkom naselju Siget). Poražavajuće je ne biti u mogućnosti odgovoriti na životnu krizu kada za to dođe potreba. Možda bih trebao naučiti nešto iz njegove sudbine; Petar je i više nego duplo stariji od mene. Često smo se družili i činilo se kao da je od svih uvijek bio duplo stariji. Činilo se kao da ga žudnja za mlađim društvo, mlađim ženama nikad neće proći. Iz mladih bi ljudi Petar crpio životnu energiju. Takvog je stava bio dio društva; da parazitira na mladenačkoj snazi. Istina je bila takva da je razinom nepopustljive pokretačke volje i lične mladenačke snage (kao da je opet u godinama u kojima je bio kad je išao na koncert Carlosa Santane, a važno je napomenuti da je to bilo prije osvojenog Grammya, otkad ga gotovo pa ni ne sluša) koju je bez dodatnih napora pretakao u inicijativu. Ne znam, možda je sva ta transparentnost potekla iz nekih drugih ljudi iz kojih je netom prije isisao mladost. U svakom slučaju, uspoređivao sam njegovu osobnost s onom koja je gonila Šoljanove likove kroz Istru u potragu za novim avanturama.

Odavno je prošlo podne, zaključujem po položaju sunca, točno vrijeme ne provjeravamo, vjetar udara po Savi i neprestano nam gasi pljugu. Već smo propisno napušeni, a zujim i od pive. Petru sve to dođe kao katalizator za maratonske monologe, a meni kao prilika da neometano buljim u Savu.

„Plava Sava spava“. Sjetih se stihova Bekima Sejranovića. Ma kurac je plava, čini se svaki put sve odvratnijom. Ne skidam oči s nje, a ovdje nije niti plovna, niti pitka, samo su riječni galebovi tu, na vječitoj smetlišnoj dijeti. To što ne mogu brojati lađe ovdje na obali Save je ono zbog čega se nikada u Zagrebu neću osjećati kao u metropoli nekih viših kozmopolitskih stremljenja: kao u Budimpešti ili Beogradu. I to mi savršeno odgovara.

Nije Petar imao naviku jalovo govoriti. Onako kako ljudi znaju jalovo govoriti, da priguše nesnošljivu buku tišine u društvu. Njegova stara ni prije stihije i uputstava ljudi iza staklenog zida nije mogla izlaziti iz stana u zgradi na Sigetu. Već se godinama ne može uspeti stepenicama na drugu etažu stana, prevelikog za njih dvoje. Još će tri ili pet godina plaćati suludo visoke režije, onda sele u Zagorje, tako kaže. Njegova stara nije ostavljena na milost i nemilost vodstvu nekompetentnih ljudi kao majke tako puno sinova i kćeri hrvatskih.

Petar govori, ja slušam, ponekad se gubim u sanjarenju. On puno i dobro priča, ja volim misliti da dobro slušam. Nitko ne popušta u onome što radi najbolje. Ne mogu izbiti Bekima iz glave. Zašto je tako mlad preminuo? Je li umro slobodan?

Ispričavam se Petru jer moram krenuti dalje. Svašta želim obaviti. U Studentskom Centru džabe dijele studentima upade za večerašnju kazališnu izvedbu. Razgrabit će se. Naumio sam kupiti Sejranovićev roman. Moguće je da spuste cijenu na djela nedavno preminulih autora, možda ih tada raja napokon razgrabi. Ne mogu se sjetiti boljeg načina za odati počast književniku; jer ljudi od književnosti teško namaknu za sebe i familiju egzistenciju i kad su živi, a kamoli mrtvi.

Skupom je cijenom Bekim zaslužio vječnost. Beskompromisno je servirao svoju dušu i pobude na pladnju čitatelju. Nema teksta od kojega se ja kukavički nisam odmakao i distancirao, odbijao poistovjetiti se s tim slovom na papiru, strpao riječi u tuđa, fiktivna usta. Zanimaju me isključivo čiste suprotnosti od toga. Naravno da je Bekim umro slobodan. Slobodan je i nastavio živjeti. U knjižari, za nešto manje od sto kuna. Dugo se već ne osjećam sasvim normalnim. Kao ni Petar. On tako tvrdi već mjesecima i godinama, da nije normalan rekla mu je i bivša supruga nedavno. Žao joj je što nije, tako barem kaže.