proza

Ana Marija Ilić: Raj nije mjesto za žene

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Marija Ilić (1991., Šibenik) diplomirala je klavir na Muzičkoj akademiji, ali se bavi raznim sferama umjetnosti. Dok radi kao novinarka i freelance pijanistica piše i snima filmove. Osnivačica je platforme ''Croatian art and artists'' s ciljem da se napravi mjesto na kojem će se povezati svi hrvatski umjetnici. Puno putuje i najviše uživa u pisanju proze, a teme su najviše vezane za ženska pitanja i tjelesnost. Piše cijeli život za svoj gušt, a ovaj tekst je prvi tekst koji je ikada poslala na natječaj.



 

Raj nije mjesto za žene

 

Miris šiše ulazi kroz prozor. Miješa se sa znojem muškaraca, masnom uličnom hranom, izmetom životinja u medini za prodaju. Buka grada zamire u pozivu za molitvu, a danje svijetlo nestaje u sve jačim zelenim nijansama đamija.  Fatia zatvara prozor jer ima osjećaj da će sav pijesak sjeverne Afrike ući kroz prozor i pokopati je živu. Sjeda na rub kreveta,skida maramu, sa svog velikog tijela miče hibab, skida majcu, hlače. Ostaje naga u tišini jeftine hotelske sobe. Već godinama se svlači sama u nepoznatim sobama jeftinih hotela.

Težak zrak uspomena i melankolije ulazi kroz pukotine u zidovima i natapa namještaj i posteljinu. Plazi po tepihu a zavjese padaju pod težinom svih sjećanja. Dok je u odrazu napuklog ogledala gleda nepoznata žena, poznata bol u prsima jača. Obećali su joj godine, a ona će umrijet večeras potpuno sama daleko od svega što voli. Nema ničega poetičnog u umiranju, ali se nadala da će umrijeti u svom vrtu u kojem su tek počeli cvjetati jasmini. No tijelo ju je ponovno izdalo.

Fatiu je prvi put izdalo tijelo s trinaest  godina kad je prokrvarila na čistim bijelim plahtama s mirisom jasmina.

Danima je skrivala svoju menstruaciju, tek je četvrti dan u jecajima priznala baki da je postala žena. Lice bake je igubilo obrise u dalekim uspomenama, ali Fatia još uvijek pamti nježne ruke koju su je okupale i grlile dok je spavala tu noć. Upravo joj je baka zamotala prvi hidžab i držala je čvrto za ruku kad je Fatia prvi put iz kuće izašla zamotana.  Tijelo je postalo tijelo strankinje. Tijela žena su uvijek prije tuđa nego vlastita, ona su vlasništvo očeva, proroka, svetaca i muževa. Posteljina pamti stenjanja, jecaje, krvarenja i porođaje; sudbinu svih majki i supruga, ljubavnica, djevica, liberalki i radikalnih islamistica.

Fatia je imala samo šesnaest godina kad ju je otac upoznao s Beshirom. Otac i Beshir su već ugovorili brak, za samo mjesec dana Fatia će postat njegova žena i odselit će daleko od svoje obitelj, skroz na jug Alžira. Imao je samo jedan zahtjev od Fatie; mnogo djece.

Bojala se prve bračne noći, no svejedno je napravila ono što joj je baka rekla; obukla je dugu bijelu haljinu i krevet je posula cvijećem jasmina. Kada je kasnije prala krv sa svojih nogu, sjetila se teških izmučenih pogleda svih žena u svojoj obitelji. Bila su to tiha naricanja nepostojećim ljubavima i slobodama. Iako je pratila Beshira na svim putovanjima, njihov život ispunile su tišine. Rijetko su razgovarali, nikad nisu spavali zajedno, a on ju je sve češće zaključavao u hotelske sobe dok je bio na poslovnim sastancima.

Nikad nije saznala zašto nisu mogli imati djecu. Beshir je nikad nije okrivio, no osjećala je optužbe u njegovim pogledima, struganju pribora u tišini, gledanjem drugih žena i sve češćim izbivanjima.

S godinama koje su prolazile Fatia je zamijenila nježne dodire baklavom, ljubav je mjesila u tijesto koje se pretvarala u salo, orgazmi su postali falafeli koje je svaki dan mjesila i pekla. Beshir ju je počeo zvati bakom, imenom onih koje više nemaju pravo biti ženom u očima muškaraca.

Tuga je počela zapinjati u grlu, blokirati disanje, ubrzavati srce. Bila je sama kad joj je doktor rekao da ima bolesno srce. Izgovarao je niz stručnih riječi, no Fatia ga nije slušala. Osjetila je olakšanje, smrt je jedina sloboda koju će ona ikad imati.

Fatia rukama dodiruje grudi. U odrazu gleda ružnu ženu čije se prazne obješene grudi spajaju s velikim trbuhom. Beshir je nekada dodirivao te grudi, ali nikad s nježnošću i ljubavlju. Već godinama nije pogledao te grudi, sad propale od čekanja da se napune majčinskim mlijekom i da iz njih procuri jasmin.

Svi muškarci u njezinom životu bili su proroci, propovijedali su o čednosti, drugim životima i bračnoj sreći. Tijelo Fatie je bilo njihovo, riječi su ga žigosale, palile, a sad je napokon slobodno.  

Fatia zatvara oči i prepušta se skrivenim svijetovima.

Dok se djevice u raju jebu s prorocima.

 

           

 

 

 

 

 

 

      

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg