proza

Ana Marija Ilić: Raj nije mjesto za žene

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Marija Ilić (1991., Šibenik) diplomirala je klavir na Muzičkoj akademiji, ali se bavi raznim sferama umjetnosti. Dok radi kao novinarka i freelance pijanistica piše i snima filmove. Osnivačica je platforme ''Croatian art and artists'' s ciljem da se napravi mjesto na kojem će se povezati svi hrvatski umjetnici. Puno putuje i najviše uživa u pisanju proze, a teme su najviše vezane za ženska pitanja i tjelesnost. Piše cijeli život za svoj gušt, a ovaj tekst je prvi tekst koji je ikada poslala na natječaj.

Raj nije mjesto za žene

Miris šiše ulazi kroz prozor. Miješa se sa znojem muškaraca, masnom uličnom hranom, izmetom životinja u medini za prodaju. Buka grada zamire u pozivu za molitvu, a danje svijetlo nestaje u sve jačim zelenim nijansama đamija.  Fatia zatvara prozor jer ima osjećaj da će sav pijesak sjeverne Afrike ući kroz prozor i pokopati je živu. Sjeda na rub kreveta,skida maramu, sa svog velikog tijela miče hibab, skida majcu, hlače. Ostaje naga u tišini jeftine hotelske sobe. Već godinama se svlači sama u nepoznatim sobama jeftinih hotela.

Težak zrak uspomena i melankolije ulazi kroz pukotine u zidovima i natapa namještaj i posteljinu. Plazi po tepihu a zavjese padaju pod težinom svih sjećanja. Dok je u odrazu napuklog ogledala gleda nepoznata žena, poznata bol u prsima jača. Obećali su joj godine, a ona će umrijet večeras potpuno sama daleko od svega što voli. Nema ničega poetičnog u umiranju, ali se nadala da će umrijeti u svom vrtu u kojem su tek počeli cvjetati jasmini. No tijelo ju je ponovno izdalo.

Fatiu je prvi put izdalo tijelo s trinaest  godina kad je prokrvarila na čistim bijelim plahtama s mirisom jasmina.

Danima je skrivala svoju menstruaciju, tek je četvrti dan u jecajima priznala baki da je postala žena. Lice bake je igubilo obrise u dalekim uspomenama, ali Fatia još uvijek pamti nježne ruke koju su je okupale i grlile dok je spavala tu noć. Upravo joj je baka zamotala prvi hidžab i držala je čvrto za ruku kad je Fatia prvi put iz kuće izašla zamotana.  Tijelo je postalo tijelo strankinje. Tijela žena su uvijek prije tuđa nego vlastita, ona su vlasništvo očeva, proroka, svetaca i muževa. Posteljina pamti stenjanja, jecaje, krvarenja i porođaje; sudbinu svih majki i supruga, ljubavnica, djevica, liberalki i radikalnih islamistica.

Fatia je imala samo šesnaest godina kad ju je otac upoznao s Beshirom. Otac i Beshir su već ugovorili brak, za samo mjesec dana Fatia će postat njegova žena i odselit će daleko od svoje obitelj, skroz na jug Alžira. Imao je samo jedan zahtjev od Fatie; mnogo djece.

Bojala se prve bračne noći, no svejedno je napravila ono što joj je baka rekla; obukla je dugu bijelu haljinu i krevet je posula cvijećem jasmina. Kada je kasnije prala krv sa svojih nogu, sjetila se teških izmučenih pogleda svih žena u svojoj obitelji. Bila su to tiha naricanja nepostojećim ljubavima i slobodama. Iako je pratila Beshira na svim putovanjima, njihov život ispunile su tišine. Rijetko su razgovarali, nikad nisu spavali zajedno, a on ju je sve češće zaključavao u hotelske sobe dok je bio na poslovnim sastancima.

Nikad nije saznala zašto nisu mogli imati djecu. Beshir je nikad nije okrivio, no osjećala je optužbe u njegovim pogledima, struganju pribora u tišini, gledanjem drugih žena i sve češćim izbivanjima.

S godinama koje su prolazile Fatia je zamijenila nježne dodire baklavom, ljubav je mjesila u tijesto koje se pretvarala u salo, orgazmi su postali falafeli koje je svaki dan mjesila i pekla. Beshir ju je počeo zvati bakom, imenom onih koje više nemaju pravo biti ženom u očima muškaraca.

Tuga je počela zapinjati u grlu, blokirati disanje, ubrzavati srce. Bila je sama kad joj je doktor rekao da ima bolesno srce. Izgovarao je niz stručnih riječi, no Fatia ga nije slušala. Osjetila je olakšanje, smrt je jedina sloboda koju će ona ikad imati.

Fatia rukama dodiruje grudi. U odrazu gleda ružnu ženu čije se prazne obješene grudi spajaju s velikim trbuhom. Beshir je nekada dodirivao te grudi, ali nikad s nježnošću i ljubavlju. Već godinama nije pogledao te grudi, sad propale od čekanja da se napune majčinskim mlijekom i da iz njih procuri jasmin.

Svi muškarci u njezinom životu bili su proroci, propovijedali su o čednosti, drugim životima i bračnoj sreći. Tijelo Fatie je bilo njihovo, riječi su ga žigosale, palile, a sad je napokon slobodno.  

Fatia zatvara oči i prepušta se skrivenim svijetovima.

Dok se djevice u raju jebu s prorocima.