proza

Maja Peradin: Luster

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Maja Peradin (1987., Zagreb) završila je studij talijanistike i bohemistike i radi u prevoditeljskoj industriji. 2011. godine u časopisu Kazalište objavljen je njezin prijevod drame ''Leptir na anteni'' Vaclava Havela. Piše kratke priče već desetak godina, a prva je objavljena u izboru natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2019. godine.



 

Luster

 

Varanje, to je baš ružna riječ.

Odmah zamislim lopova koji je izmuljao staru babu za pedeset kuna. Ili prosjakinju s lažnim djetetom na rukama, kako tuli umjesto njega i skriva ga pod maramom da se ne vidi plastična glava.

Meni se uvijek više sviđala riječ preljub. Nekako bolje dočarava o čemu se tu radi.

Ne moraš biti varalica da bi se zaželio drugih usana i novog dodira, to je zapravo prirodno. Čovjek ne može pojmiti što znači zauvijek u trenutku kad daje to obećanje.

Riječi su se raspršile čim sam otvorila oči. Pred njima me dočekao bijeli strop i papirnati luster koji smo kupili kao prvu stvar za zajednički stan. Nije mi se baš sviđao ali ti si ga odabrao i htjela sam da se ovdje osjećaš kao kod kuće. Poznati grč steže mi želudac.

Sanjala sam da sam te prevarila. Krivnja mi preplavljuje tijelo i dodir tvog golog ramena na mome žari neugodnom toplinom. Odmičem se prema rubu. Toplina s tvoje strane kreveta dopire do mene preko pokrivača i guši me pa se odmičem još dalje. Želudac se popeo do grla. To je bio samo san, izgovaram bez glasa da te ne probudim.

Osjećam pomicanje vlastitih usana i zaključujem da sam doista budna. Ne čujem televizor, što znači da i djeca još spavaju. Zagrlim jastuk i malo odahnem. Omamljena, poželim još malo odspavati ali slike se vraćaju pred oči čim zažmirim. Prevarila sam te. U poznatoj sobi. S Maksom, s kim drugim, mojim dežurnim ljubavnikom. Malo protrljam ruke da odagnam prljavi, ljepljivi osjećaj njegovih dodira i ponovo otvorim oči. Omakne mi se teški uzdah i uplašim se da je možda bio preglasan pa će te probuditi ali s tvoje strane kreveta nema zvukova.

Pokušavam shvatiti kako sam se uopće sjetila Maksa. S grižnjom savjesti prisjećam se da sam nedavno okrenula njegov broj, sjedila sam u našoj kupaonici i odabrala njegovo ime s popisa. Zvuk slobodne linije odzvonio je do kraja. Ne znam je li i to bio san.

Današnji san odvijao se u nekom prošlom vremenu. Ti mi nisi niti pao na pamet, bila sam potpuno uvučena u razgovor i dodire. Tako je je s Maksom bilo od početka, iza zatvorenih vrata postojali smo samo nas dvoje a svoju smo situaciju ostavljali vani i odgađali trenutak kad ćemo se s njome suočiti.

Prva ili druga godina studija. Upoznali smo se na nekakvom tulumu. Maksimilijan, predstavio se. Plijenio je pažnju svojim imenom i ničim drugim. Ne sjećam se više što me na njemu privuklo, činilo se kao da je privlačnost oduvijek postojala. U tom nezgodnom razdoblju dok smo još pomalo bili djeca ali nismo se takvima doživljavali to nam je bilo dovoljno. Niti kasnije se nismo pretvarali da imamo nešto više od toga. Pretvarali smo se samo da u onoj našoj sobi prestaje postojati vanjski svijet, drugi ljudi, posljedice.

Sjedili bismo satima u zadimljenim kafićima i pravili se da razgovaramo o važnim stvarima dok se ne bi pojavio neki slučajni dodir. Navala uzbuđenja tjerala nas je da pričamo brže i žustrije, da radimo planove koje ćemo kasnije poreći, da u pola noći sjednemo u automobil i odvezemo se nekamo.

- Nije li u Varaždinu danas neki koncert?

Maks bi odmah dovršio piće i ustao da krenemo.

- Nisam nikad bila na moru po zimi.

Zazveckao bi ključevima i začas smo bili na autocesti. Objesila bih mu se na rame i cijelim bismo putem o nečemu živo raspravljali. Na odredištu smo tražili klubove za ludi provod, ulazili u razgovore s neznancima na cesti, širili oko sebe euforiju koja nas je obuzela, držeći se za ruke. Na kraju smo uvijek završili s bocom vina na rubu pločnika, na plaži ili na stražnjem sjedalu automobila, pred zoru malo odspavali. Ujutro nas je obavezna kava vraćala u stvarnost, na povratku bi svatko sjedio na svojoj strani automobila, ležerno i bez nježnosti.

Zajednički bijeg bilo je ono što nas je povezivalo i nismo morali bježati daleko.

Sanjala sam sobu. Nismo se svih tih godina nalazili na jednom mjestu, ali ta jedna soba najdulje je bila naša i danas je izazvala ovaj okus koji mi se iz želuca penje na jezik. Sjećam je se do najmanjeg detalja. Bila je to studentska soba koju je neki student prava vikendima iznajmljivao. Tad smo već oboje završili studij i više nismo imali prijatelja koji bi nam besplatno na nekoliko sati ustupili svoju domsku sobu. Nisam pitala kako je doznao za nju i nisam željela znati tko ju je sve osim nas posjećivao.

U snu me snažno preplavio osjećaj jeze nakon izlaska iz te sobe. Zaboravila sam na nelagodu koja je dolazila tek nakon što bih zatvorila vrata za sobom, kad više nije bilo traga sinoćnjoj euforiji.

- Varanje, to je baš ružna riječ - Maks je uvijek započinjao lažne intelektualne teme s jedinim ciljem da razgovor krene u provokativnom smjeru

- Meni se uvijek više sviđala riječ preljub. Nekako bolje dočarava o čemu se tu radi - potvrđivala sam.

- Kad bi mogla birati, tko bi bio tvoj ljubavnik? - igrali smo takve igre.

Nas dvoje u tim trenucima nismo bili ljubavnici, to je bilo zabranjeno izgovoriti. Bilo je zabranjeno spomenuti nečijeg para, zaručnika ili supružnika. Naša soba, kao i naša putovanja, postojali su izvan vremena i stvarnosti. Dugo sam vjerovala da se baš zbog njih toliko dobro nosim sa stvarnošću jer kad je potrebno imam kamo pobjeći i resetirati se.

Samo je u jednoj prilici Maks prekršio tu zabranu.

Osim dobre zabave, jedno smo drugome bili potpora u teškim trenucima. Čak i ako se mjesecima nismo čuli, postojao je prešutni dogovor da ćemo se javiti kad god trebamo jedno drugo. Uvijek bi me saslušao, držao za ruku. Položio bi topli dlan na moj i nježno mi se zagledao u oči. Mislim da sam ga u tim trenucima zavoljela, kad bi mi u našoj sobi rekao samo: ne moramo o tome razgovarati.

Zanimljivo je što je Maks prekršio naša pravila upravo tom rečenicom. Ono što sam sanjala događalo se prije toga, dok još grč u želucu nije bio stalan nego se pojavljivao samo neposredno nakon naših sastanaka i kasnije se polako gubio u svakodnevnici.

Ležim na rubu kreveta i dubokim ga disanjem pokušavam razbiti, natjerati da se raspline prije nego što se probudiš. Osjećaj je poznat iako ga već dugo nisam imala. Neko mi se vrijeme činilo da ću taj grč nositi sa sobom do kraja života. Da ću uvijek kad me pogledaš u oči okrenuti glavu i poljubiti te u čelo ili nos, šaljivo ti pomaknuti kosu s lica i sakriti se iza osmijeha. A onda se nekako jedno za drugim dogodilo sve: stan, kauč, ormar, luster, dječji krevetić i dva para očiju koja me nevino gledaju i od kojih ne želim odvratiti pogled. Više nisam osoba koja bi ikamo pobjegla. Gledajući ih svakodnevno počela sam u to vjerovati i - zaboravila.

Povlačim pokrivač pod bradu. Maksovi dodiri iz sna još mi uvijek slatko ispunjavaju sjećanja i izazivaju mučninu. Bježali smo uvijek u tu istu sobu. Ali jednom je prekršio pravilo i spomenuo svoju suprugu. Uvjeravao me da je tako bolje, zbog nje. Odbrusila sam mu da to nisam odlučila zbog njih dvoje nego zbog sebe.

Navlačim pokrivač preko glave jer sam se na tren uplašila da ćeš vidjeti o čemu razmišljam. Osluškujem čuje li se što iz susjedne sobe da se uvjerim da i djeca još uvijek spavaju.

Insistirao je da se nađemo odmah nakon. Nisam odbila jer sam htjela biti obzirna, pretpostavljala sam da i on treba utjehu, no odluku o prekidu trudnoće nisam htjela dijeliti ni sa kim. Izmislila sam datum i došla u sobu u dogovoreno vrijeme. Blijedo lice i slabost nisam morala glumiti. Potvrdila sam sve što je pitao a onda je opet počeo spominjati nju dok sam ja samo buljila u jednu točku i tiho priželjkivala da me barem pokuša primiti za ruku. Nije.

- U stvari, ne moramo o tome razgovarati.

Prešutjela sam mu da zapravo nikad nisam otišla liječniku jer nisam bila u stanju donijeti odluku. Čitava naša drama oslanjala na kućni test za trudnoću i lako sam je mogla izbjeći. Ali, kako bih onda shvatila s kim imam posla. Nekoliko dana kasnije, nisam ga nazvala kad sam ponovo dobila redovni ciklus, odlučila sam da ga se to više ne tiče. Otišla sam na sastanak s njim još samo jednom nakon toga i tada nismo izmijeniti niti riječ.

Kad se prisjećam priče s Maksom, uvjeravam se da taj naš razgovor nije bio zadnji. Da je uslijedilo još mnogo ispraznih razgovora i usiljenih druženja po sobama, sve dok se nije razvodnilo i bez zaključka jednostavno prestalo. Kao mnoge priče iz prošlosti kojih se čovjek sjeti i ne zna točno kad su počele niti završile. Kao da je u njima sudjelovao netko drugi. Kao da je netko drugi pristao naći se s njim nakon svega.

- Donesi šampanjac – rekao je, misleći da imamo razloga za slavlje.

Kao da je neka druga ruka tiho i polako otvorila vrata a zatim snažno zamahnula punom bocom koja se obrušila na njegov potiljak prije nego što se stigao zaštititi dlanovima. Čuo se zvuk pucanja ali boca je ostala čitava. Netko je drugi gledao kako se crvena mrlja upija u tamnu kosu i širi po tepihu, prije odlaska očistio bocu i sve kvake deterdžentom, kod kuće se svukao do gola i dugo se temeljito prao sapunom i vrućom vodom a odjeću odmah potom izbacio u dvostrukoj vreći za smeće.

A ja sam ga nedavno zvala iz naše kupaonice. Nazvala sam Maksa jednom kad sam se toliko gadno posvađala s tobom da sam na tren ponovo poželjela pobjeći. Zvuk slobodne linije odzvonio je do kraja. Zaboravila sam.

Pokrivačem pritišćem glavu da u njoj zadržim svoju tajnu. Sanjala sam onu sobu, njegov glas i dodire, tu u našem krevetu, dok nam se iznad glava nadvija luster koji smo ti i ja zajedno izabrali. Dok naša djeca mirno spavaju u susjednoj sobi. Grižnja savijesti struji mi kroz tijelo. Prevarila sam te.

    

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg