proza

Mateja Pavlic: Tvoje milo za moje drago

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Mateja Pavlic (1988., Čakovec) studirala je povijest umjetosti, bohemistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Pragu. U životu se bavila svime i svačime, a danas bi se njezin posao mogao zaokružiti pod pojmom ''kulturni mendžment'', ali uglavnom je usmjerena na likovne umjetnosti. Ponekad se bavi i prevoditeljstvom, ilustracijom i pisanjem. Do sada, osim stručnih tekstova, pregovora izložbi i prijevoda nije ništa objavljivala. Živi u Zagrebu.



 

 Tvoje milo za moje drago

 

Biti domaćica – to me zastrašuje od kad znam za sebe, čak i kad nisam znala koji teret taj pojam nosi. Nije to iz nekih emancipacijskih progresivnih razloga, već iz čistog straha da ja to jednostavno ne znam dobro raditi.

Zasigurno bi mi bilo lakše nekoliko puta položiti neki ispit o shvaćanju vlastitosti kod Kierkegaarda, no pripremiti ručak za “svog muža i njegove starce”.   

Stavovima usprkos, nekako se u mojoj obitelji nametnulo, da ja pravim jako dobre torte. Nije da stvarno pečem jako dobre torte, ali vjerojatno je moja stara, zbog stida da joj kći skoro ništa dobro ne zna raditi u kuhinji, osim nekih veganskih pizdarija, koje se jedu u petak popodne kada dođe iz Zagreba, pokušavala istaknuti da sam bar u nečemu dobra - tako unaprijed opravdavajući situaciju u kojoj moj budući muž neće dobivati kuhano jelo svaki dan; jer eto meni idu dobro torte!

I kroz petnaestak godina i kroz sve te torte, zavoljela sam ja i peći torte. Nekoliko biskvita, za koje nije bitno da svi ispadnu geometrijski isto, ako ih dobro utopim u pola litre halte i nekom voću ili čokoladi.

Ružicama od šlaga ispišem brojku obljetnice ili rođendana. Ponekad šlag obojim ili nabacim neki ukras od čokolade.

Tome je uglavnom tako, nema tu baš puno mjesta za eksperimentiranje s novim receptima – pola njih neće jesti, ako stavim neki novi dodatak s čudnim mirisom. Nije da su mi torte uvijek iste, ali su poprilično slične. 

I tako, vrte se slavlja i vrte se moje torte. Margaretica, ledena, tiramisu, čokoladna, s lješnjacima, višnjama ili kokosom.

*

Subota popodne. Stari mi po dvorištu skupi svježa jaja, sa starom prođem recept – jer i dalje baš ne razlikujem oštro i meko brašno, a i moramo zajednički potvrditi da će torta pasati svakom članu obitelji.

Isto tako, prešutno pravilo je da moram biti sama u kuhinji. Količina stresa i buđenja živaca oko usput dobačenih komentara ili sumnjičavih pogleda stvara mi novu vrstu nemira i tjeskobe.

Narihtam Smart TV na neku muzikicu, natočim malo muškata, malo kave,  opalim par fotkica za Instagram. Dok vadim zdjele, ulazim u neko zen pozitivno meditativno stanje, pod je čist, aparatura namještena, zeleni subotnji čisti zrak prolazi kroz kuhinju pomiješan s ponekim kokodakanjem kokoši. Zaista sretan dan. Sretan život, svi ćemo se složiti. Navodno je negdje jednom i neki moderni filozof rekao nešto u smislu da kada imamo tortu, trebamo ostati šutjeti, jer imamo sve, oko torte se okupljamo samo zbog sretnih stvari. Ili nešto tako sentimentalno.

Našla sam neki dobar recept na Coolinariki. Biskvit od mljevenih Oreo keksa i maslaca, a gore ide jednostavna krema od vrhnja, Ricotta sira i arome od vanilije. I onda zadnji dio i poanta cijelog ovog pripovijedanja.

Jebeni preljev. Osim što sam divlje kupine zamijenila kivijem, stvar praktičnosti, onog što imamo doma, što u to doba cijelo selo ima doma - za preljev mi treba želatina. Pola vrećice. Naravno da je nema.

*

Uvijek kad razmišljam o svom sprovodu, bojim se kako ga ona neće pustiti da dođe. Nikada nas nisam zamišljala, kao nešto što će se jednom do kraja ostvariti, a time i imati mogućnost završetka. Ta neprestana potentnost našeg odnosa, dugoročno stanje nedovršenosti vjerojatno joj stvara najgori grč od svih grčeva. Ili si barem tako volim zamišljati. Kao što i volim zamišljati, da je ona prazna. Da nema živaca pročitati ni objavu na fejsu, a kamoli knjigu.

U svim tim velikim zamišljanjima, ja sam uvijek bolja od nje. Ma to nije ni zamišljanje, to je činjenična stvar. Lirski subjekt sam ipak ovdje ja. 

Kad se sjetim vremena prije, prije no što sam ja dobila upgrade na mozak o romaničkim freskama i odgonetanju postmodernističkih djela, u vrijeme kad je jedina razlika između nas bila da ja vodim dnevnik s nekim Nirvaninim citatima, a ona ima bolje majice na bretele i pirsing na ravnijem trbuhu, tada je pobjeđivala. U konačnici pobijedila.

Ali u ovim kasnijim utrkama voljela sam misliti da sam bolja i da sam u očima svih bitnih, pobjednik. Moralni ili bilo kakav. To što se ja i on jebemo po nekim zakucima između njegove bauštele i mojih ekskurzija za mene je stvar opće pravde.

Jebe mi se što spava kraj njega svaki dan, što poznaje njegov miris i kad nije svježe otuširan, što su birali boju kauča skupa i složili se oko imena djece.

Ja imam njegove tajne. Sve njegove najdublje strahove i sve njegove najbolesnije fantazije. Ona je problem, ja sam mu život. Ja sam mu rješenje, ja predstavljam sretnu i pravu stvar, koju dobivamo u dozama. Negdje u drugoj polovici dvadesetih prerasli smo iluzije da to možemo imati stalno.

I onda mi zapravo nije jasno zašto je se toliko bojim, kada bi se ona trebala bojati mene. Ako zna za mene, a prema povijesti prevara trebala bi znati o meni. Ta nije valjda toliko glupa. Ide mi na živce, što prema meni nikada nije pokazala niti najmanju gorčinu ili nešto. Da me barem jednom ogovarala na placu.

Mah svejedno, samo moram kupiti jebenu želatinu ili nešto da mi stvrdne gornji dio.

*

Osjećam njezine oči tamo negdje za blagajnom. Njezinu plavu preravnu kosu, sasvim ok tijelo i ozbiljno lice - zbog čega se čini pametnijom, no što jest. Njegova žena. Njega koji mi krati dane i produžuje mladost, kad se olakotno poprilično dobro seksamo.

Čak kad sam i u Zagrebu odora blagajnica me podsjeća na grijeh.

Ulazim veoma koncentrirano. Mislim da sam zadržala dah. Samo ću uzeti vrećicu želatina. Polica s dodacima za kolače je ravno pa lijevo.

Nema je. Vanilija burbon, vanilija šećer, pecilni, puding, želatina u listićima. Nema ove u prahu.

Oooo, Zagrepčica, kaj si ti tu? -  štipnula me od iza stara poznanica, koja je ritmično mela po trgovini.

Doma smo svi bliski i baš u detalje volimo znati svi sve o svima, što, zašto, s kim i kada radiš štogod da radiš. I dalje ne mogu odrediti jesam li pro ili con takvom življenju. Ali nije da i sama izbjegavam tu tradiciju. Nekako i mene zanima koliko su susjedi platili novi auto i da li je sestričnin šogor dobio posao na neodređeno.

Heeej, ma evo ništa, malo došla vidjeti svoje, trebam želatinu u prahu, je l'  imate to? – odgovaram što brže, u strahu da me ne uhvati bilo kakva panika ili mi ne izleti nešto što će se prepričavati van trgovine.

Joj joj, mislim da nemamo, a za kaj ti treba?

A radim neku tortu, piše da ide pola vrećice želatine.

-  Aa kaj pečeš, onu cheesecake?

Ma ne, neku običnu, mora mi se preljev stvrdnuti gore.

A kaj buš dela gori? Komu je rođendan?

Ma baki je devedeset i prvi.

Aaa to je ono vaše, baš lepo kaj imate kaj slaviti. A je je, kaj si rekla kivija buš dela gori? I nam je puno naraslo ovo leto. Ma ova v listićima ti isto ide.

A da, samo ne znam koji je omjer, treba mi se jako stvrdnuti.

Martaaaa, Martaaaa, ti stolno to pečeš, kuljko je v listićima želatina proh?

Pitanje koje dijagonalno prosijeca put do blagajne, do nje. Kao da se upalila slow motion kamera. Oprezno si upućujemo pogled. Stojimo svaka na svojoj strani dućana, poput dva kauboja, koja ne žele ići u dvoboj, ali zbog časti i tradicije ipak moraju. Čeka se koja će prva povući pištolj.

Govorila je dugo i poprilično samodopadno, s osmijehom na licu. Ili možda nije bio samodopadno i nije bilo tako dugo. Ali osmijeh je imala na licu. A nju definitivno ne trebamo zamišljati sretnom.

Gotovo da me nije puštala iz trgovine, kao da je bila sretna što me vidi. Što vidi neko novo lice. Čak me i ispratila prema izlazu.

I trebaš paziti s tom želatinom v listićima da ti se ne sgruđa. Prvo ju deni u vodu namakati bar pet minut, pa je iscedi, i onda otopi na pari, makar ja to delam v mikrovalni na deset sekundi. I onda je deni v škrinju zamrznuti na dve vure…

*

Vozim bicikl po selu poprilično ponosno. Kako smo obje dobro odradile ovaj susret. Možda je ona sve to prihvatila i poštuje me. Možda je ponosna što joj muž ima tako dobru ljubavnicu. Njegova ljubavnica nije neka jadnica. Njezin muž ima sofisticiranu ljubavnicu, zbog koje on postaje bolja osoba, zbog koje je počeo više pažnje posvećivati djeci i zbog koje jednom godišnje cijelu obitelj vodi u inozemstvo na izlet. To je poprilično veliki korak, do kojeg sigurno nije došao sam. Prije mene nije bilo ni bicikliranja, ni ručnog sata, ni košulja mimo nekih vjenčanja ili sprovoda. Ja sam joj napravila čovjeka, boljeg no što ona i treba.

Da je do nje, on bi i dalje okolo hodao u trenirci i tenisicama. A rekao mi je da je počeo pratiti i vijesti iz svijeta.

A ona zapravo i nema toliko neukusno sređene nokte.

Namačem želatinu u vodi, stavljam je u mikrovalnu na najjaču snagu te dodajem u kivi. Sve zapakirano složim u zamrzivač i čekam. Poprilično sretna i uzbuđena zbog uspješnog dana. Stvarno smo postali odrasli i zreli ljudi.

*

Kuhinja je spremljena, svi su tu. Novinar je tu. Razmjena poklona. Večera i evo torte iz škrinje.

 

Pa kaj si to naprajla! Dobro da imamo kremšnite! Deli bumo ruže na njih i tak se slikali!

Isuuusek kaj budu ljudi ve rekli?

Torte nema! Sav preljev se pretvorio u vodu, koja je razvodnila kremu i sasvim omekšala biskvit. Iz kalupa je izletio samo ispljuvak. Torte nema!

Nisam ja ništa napravila. Ona je to napravila! Torte nema!

Rekel sam ti da je bolje kupiti! Kaj si to njoj dala delati!

Glasno zveckanje čaša, dječja dernjava i muzika s mobitela nestaju. Tišina kao nakon sprovoda. Možda u nekim drugim situacijama torta ne bi bila toliko bitna  – Al mamica su si samo to željeli prije neg hmerjo!

Ni to ne bi bilo bitno. To je bio samo još jedan bespotreban dramatični dodatak neke od sestrična. Jer baka je još uvijek je živa i nije da ne može dobiti tortu, bilo koji dan.

Ali bitna je tradicija, koja je sve što drži na okupu pedesetočlanu obitelj.

Naša velika baka, velika poglavica, za svaki svoj rođendan, na isti datum posljednjih šest i pet godina pozira za svoj portret s tortom. Tako na zidu u spavaćoj sobi ima kronologiju starenja, izraza lica koji pozorno nadgleda povijest svijeta. Iznad kreveta visi šezdeset i pet malih fotoportreta. Čista umjetnička instalacija. Svi o tome znaju. Bila je par puta u novinama zbog toga i jednom na Županijskoj panorami.

Ni ratovi, ni siromaštvo, ni smrti bliskih članova obitelji nisu je spriječili u tom godišnjem pothvatu.

Osim ove godine. Ove godine nije bilo tradicionalnog portreta s tortom, jer joj je eto unuka od trideset i nešto godina sjebala. Da sam ispekla tortu i onda bi je netko slučajno srušio, bilo bi ok. Da je torta nejestiva isto bi bilo ok. Ali ovo, žensko, pa tako sjebati. Sramote li! Ovime sam ušla u onu kategoriju rodbine u koju spadaju razvedeni i alkoholičari.

Želatinu nikako ne staviti u ledenicu, samo u hladnjak. I šest listića želatine jednako je jedna vrećica u prahu.

*

Sjebala me, sjebala me namjerno. Rat je ušao u obitelj. Moju obitelj.

Dok je doma radila palačinke s nutelom, smijala se još više. Vjerojatno se i on smijao, jer on jako voli palačinke s nutelom. To je nešto što obje znamo. Teško da je te večeri kod njih bilo neko nadrkano stanje, zbog kojeg bi mi se on mogao javiti. Njih petero sjedilo je za stolom i večeralo. Jedina moguća svađa bila je jer je djetetu pao komad palačinke na bijeli čupavac - koji zasigurno imaju negdje u kući.

Moje kratkotrajne ekstravagantne tehnike i jebanja na otvorenom možda ipak nisu toliko bitne koliko njezino ostajanje i brižnost usprkos svemu. Mislim da se svi slažemo da njega baš i ne zanima položaj Kurda u modernoj Turskoj državi, a to je uglavnom to, što mu ja mogu davati dugoročno.

Mislim da se i svi slažemo, da se ona sada smije, bilo da me lagala sa želatinom ili ne, ima kolače, ima muža, a baš ako joj se prohtje pročitat će i neke knjige. A ja bez torte, bez njega, bez bilo kakvog familijskog respekta.

A što ako sam krivo čula?

Krivo sam je čula, rekla je jedna vrećica je kao paket želatina, samo ja zbog uzbuđenosti nisam dobro zapamtila? Možda ona nema pojma o nama i sve sam opet ja zamislila. Ma nije, ovo mi je napravila namjerno i sigurno je odmah preko telefona to ispričala nekoj frendici, koja je to ispričala drugoj. I sve su mi se hihotale.

Da napravim još jednom tu tortu, ovaj put stavim samo u frižider? Ili stavim u zamrzivač, ali samo šest listića? Možda imamo drugačije mikrovalne? Ili da pitam na nekom forumu za kuhanje ili preljube?

Ušla mi je u obitelj. Uništila vezivno tkivo. Mogla je po svemu, ali nepošteno mi sjebati ovo, moj status.

Mojbože, žena vjerojatno niti ne zna tko sam, i ima mnogo pametnijih briga od toga.

Ali opet, ako me upozoravala, dobro me upozorila. Ni mužu ni trgovini se od tada nisam približila!

Ma to joj je bila taktika! Svaka joj čast. Umjesto da se ona rješava mene, ja se u glavi moram riješiti nje.

Vidim je u svakoj torti, svakoj blagajnici, svakoj želatini, bila u prahu ili listićima. A već je prošlo pola godine od zadnje torte.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg