proza

Boris Mirko: Ciklus

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Boris Mirko (1995.) bavi se amaterskim pisanjem, no do prije koju godinu nije nikad slao radove nigdje. 2019. godine u studentskom časopisu "Split Mind" izašle su njegove dvije pjesme.



 

Ciklus

 

Oko deset sati navečer izašao sam na balkon zapaliti cigaretu. Svjetlosno zagađenje je osvjetljavalo smog nad zagrebačkim nebom, a praznim ulicama je odjekivao zvuk automobila koji ubrzavaju, radujući se zelenim svjetlima. Zimske noći tjeraju čovjeka što dalje od grada i što bliže toplom ognjištu i domu. Kao i svaku noć prije te, zurio sam u prozore susjednih zgrada ne bih li ugledao nešto zanimljivo prije spavanja, i tako izbjegao priliku da ponovim svakidašnji ritual listanja mobitela prije padanja u tanki san. Taman kad sam se spremao izgasiti cigaretu, na krovu zgrade prekoputa otvorila su se vrata i upalilo automatsko svjetlo. Izašao je čovjek, koliko sam vidio izdaleka obučen u bijelu majicu kratkih rukava, ponešto široku za njegovu građu te duge hlače nalik pidžami. Približavao se opuštenim korakom rubu zgrade gledajući naprijed. Sigurno ide nešto baciti sa zgrade, te sam pokušavao pogoditi što. U glavi sam zamišljao mnoge scenarije; da se posvađao s nekim do te mjere da je jedina moguća reakcija bila baciti mobitel sa vrha zgrade u nepovrat, možda je konačno odlučio prestati se drogirati te baca ostatke posljednje robe. Ili je možda htio probati prije spavanja kako je to pišati s vrha zgrade. Došavši do ruba, učinilo mi se da je pogledao u mom smjeru te je zatim zakoračio preko i pao. U prvoj sekundi nisam shvatio što vidim, nisam uspio percipirati ljudsko tijelo kako vijori zrakom dok mu se udovi klate u neprirodnim zamasima. U drugoj sekundi sam povikao iz sveg glasa nešto neartikulirano, iz nekog adrenalinskog očaja sam mislio da će to vratiti čovjeka na rub zgrade i ne dopustiti mu da padne. U trećoj sekundi je bilo gotovo. Od šoka sam ostao bez zraka i počelo mi se vrtjeti, kao da mi pluća vjeruju onome što su oči vidjele i reagiraju pravilno. Zgrabivši ključeve, obukao sam najbliže tenisice i potjeran nezaustavljivim lupanjem srca, pojurio sam van iz stana. Kako u zgradi nema lifta, preskakivao sam stepenice do prizemlja, cijelo vrijeme u glavi psujući i zazivajući nekog boga. Trčao sam prekoputa ceste do parkinga na koji sam zaključio da je čovjek pao i tek onda kao da pluća i srce nisu više znala što da rade. Jeziva tišina je preuzela sav prostor oko mene i zrak kao da je klizio prema gustom smogu. Ispred zgrade nije bilo nikoga i ničega, osim nekoliko parkiranih auta, obojani u žuto svjetlom gradske rasvjete. Očekivao sam krv, slomljeno tijelo kakvo bih viđao u filmovima, možda nekog prolaznika kako zove policiju i hitnu, zgrožene susjede koji su čuli pad i udarac od tlo. Umjesto toga dobio sam napadaj panike zbog tišine i nedostatka smrti. Nije mi bilo jasno kako je to moguće, jasno sam vidio kako čovjek u bijeloj majici i pidžami pada u svoju sigurnu smrt. Pretražio sam sve oko zgrade, ne našavši ništa osim pokoje mačke i razasutog smeća. Vrtio sam se oko zgrade poput pothlađenog čovjeka oko velike logorske vatre, tražeći utjehu u toplini. Nakon najkraćih 15 minuta u životu odlučio sam se vratiti u stan. Dok sam se penjao stepenicama nazad, kroz glavu mi se vrtio protekli dan, te sam se pokušavao sjetiti jesam li negdje pojeo ili popio nešto što bi mi moglo izazvati ovakvu halucinaciju. Padali su mi napamet i razni tumori koji pritiskaju neka područja u mozgu, priviđenja izazvana dosadom i slično. Dok sam po glavi vrtio razne crne scenarije po moju budućnost, sjeo sam na balkon i zapalio cigaretu. U pepeljari je stala izgorena cigareta koju sam zapalio prije događaja, kao gorki podsjetnik da sam tu stvarno bio i nešto vidio. Ponovno sam se zagledao u krov zgrade nadajući se bilo čemu. Nisam morao dugo čekati i vrata su se ponovno otvorila i automatsko svjetlo se upalilo. Iz zgrade je izašla žena a meni je srce skoro stalo. Žena obučena u kućni ogrtač se lagano približavala rubu zgrade no ovaj put sam reagirao malo bolje. Zavikao sam iz sveg glasa prema ženi, pokušavajući je dozvati. Tiha zimska noć je odzvanjala mojim povicima a žena kao da je bila u nekom dalekom svijetu gdje povici i galama ne znače ništa nikome.  Kako je imala još nekoliko metara od ruba, nastavio sam vikati i mahati rukama kao luđak, nadajući se da ću probuditi još nekog susjeda pa da podijelimo ovo ludilo skupa. Tik prije ruba žena je podigla glavu i pogledala u mom smjeru, a onda zakoračila preko. Istog trena sam otrčao iz stana, gledajući kako mi ključevi ostaju unutar brave dok sam zatvarao vrata. Adrenalin koji mi je kolao venama nije mi dopuštao da mislim o tome kako sam se zaključao izvan stana, te sam ponovno preskakivao stepenice kako bih došao do zgrade prekoputa. Na moje užasavajuće i neopisivo iznenađenje, dočekala me kruta i neprobojna tišina. Opet ništa. Ni tijela, ni krvi, ni susjeda ni ničega. Samo mačke i razasuto smeće. Pregledavši zgradu iz malo daljeg kuta, uvidio sam da im nikakav balkon ili prozor ne mogu spriječiti put u smrt, te da se po svim zakonima fizike moraju nalaziti na tlu. Teško je opisati emocije koje obuzmu tijelo nakon što svjedoči samoubojstvu, a još je teže opisati kako se čovjek osjeća nakon što shvati da rezultat samoubojstva ne postoji. Neka vrsta ljutnje i straha koja prožima tijelo, pretvarajući se u sumnju vlastite lucidnosti i zdravlja. Ljutnja koja govori da nisam normalan i da se trebam liječiti i da mi nije dobro, i strah koji govori moraš se liječiti i nije ti dobro. Sumnje u sve što jesam i što sam bio. Sumnje u Zagreb, i zimsku noć, i smog i svjetlosno zagađenje. I tako, pretvoren u čovjeka koji se pita je li poludio odlučio sam otići na vrh zgrade i provjeriti je li mogu doći na mjesto koje postoji i pronaći tragove nečega što se nije dogodilo. Kako je bilo poslije deset sati, zgrada je bila zaključana te nisam ljudima zvoniti i praviti se da sam im susjed. Srećom, na bočnoj strani zgrade postojalo je protupožarno stubište koje je išlo skroz do vrha. Put stepenicama sam proveo u razmišljanju nije li možda ovo sve jedan trik nekakvih izvođača, koji s ovim performansima vrebaju nevine promatrače iz susjednih zgrada. Prešavši popriličan broj stepenica, našao sam se na vrhu zgrade. Odmah sam probao otvoriti vrata i tako aktivirao automatsko svjetlo. Iza vrata se nalazila nepovratna tmina koja me plašila a jedini jarki izvor svjetla je bilo svjetlo na krovu. Zatvorio sam vrata i okrenuo se prema svojoj zgradi, pokušavši pronaći svoj balkon. I treći put ove noći sam se sledio, okusivši svoje srce u ustima dok sam pokušao pronaći smisao u onome što vidim. Na mom balkonu stajao je netko. U toj situaciji nisam znao što drugo pa sam se približio rubu zgrade kako bih vidio bolje osobu koja je se nalazi u mom stanu, na mom balkonu. Stranac kojeg sam ugledao imao je dugu kosu i zelenu majicu dugih rukava, te je stajao naslonjen na ogradu. Pušio je cigaretu i gledao u mom smjeru. Sjetio sam se da su mi ključevi ostali s unutarnje strane vrata te da nemam kako ući u stan. Stojim na rubu zgrade i gledam u neznanca u mom stanu i pitam se kako je pasti preko, u zaborav.

    

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg