proza

Boris Mirko: Ciklus

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Boris Mirko (1995.) bavi se amaterskim pisanjem, no do prije koju godinu nije nikad slao radove nigdje. 2019. godine u studentskom časopisu "Split Mind" izašle su njegove dvije pjesme.



 

Ciklus

 

Oko deset sati navečer izašao sam na balkon zapaliti cigaretu. Svjetlosno zagađenje je osvjetljavalo smog nad zagrebačkim nebom, a praznim ulicama je odjekivao zvuk automobila koji ubrzavaju, radujući se zelenim svjetlima. Zimske noći tjeraju čovjeka što dalje od grada i što bliže toplom ognjištu i domu. Kao i svaku noć prije te, zurio sam u prozore susjednih zgrada ne bih li ugledao nešto zanimljivo prije spavanja, i tako izbjegao priliku da ponovim svakidašnji ritual listanja mobitela prije padanja u tanki san. Taman kad sam se spremao izgasiti cigaretu, na krovu zgrade prekoputa otvorila su se vrata i upalilo automatsko svjetlo. Izašao je čovjek, koliko sam vidio izdaleka obučen u bijelu majicu kratkih rukava, ponešto široku za njegovu građu te duge hlače nalik pidžami. Približavao se opuštenim korakom rubu zgrade gledajući naprijed. Sigurno ide nešto baciti sa zgrade, te sam pokušavao pogoditi što. U glavi sam zamišljao mnoge scenarije; da se posvađao s nekim do te mjere da je jedina moguća reakcija bila baciti mobitel sa vrha zgrade u nepovrat, možda je konačno odlučio prestati se drogirati te baca ostatke posljednje robe. Ili je možda htio probati prije spavanja kako je to pišati s vrha zgrade. Došavši do ruba, učinilo mi se da je pogledao u mom smjeru te je zatim zakoračio preko i pao. U prvoj sekundi nisam shvatio što vidim, nisam uspio percipirati ljudsko tijelo kako vijori zrakom dok mu se udovi klate u neprirodnim zamasima. U drugoj sekundi sam povikao iz sveg glasa nešto neartikulirano, iz nekog adrenalinskog očaja sam mislio da će to vratiti čovjeka na rub zgrade i ne dopustiti mu da padne. U trećoj sekundi je bilo gotovo. Od šoka sam ostao bez zraka i počelo mi se vrtjeti, kao da mi pluća vjeruju onome što su oči vidjele i reagiraju pravilno. Zgrabivši ključeve, obukao sam najbliže tenisice i potjeran nezaustavljivim lupanjem srca, pojurio sam van iz stana. Kako u zgradi nema lifta, preskakivao sam stepenice do prizemlja, cijelo vrijeme u glavi psujući i zazivajući nekog boga. Trčao sam prekoputa ceste do parkinga na koji sam zaključio da je čovjek pao i tek onda kao da pluća i srce nisu više znala što da rade. Jeziva tišina je preuzela sav prostor oko mene i zrak kao da je klizio prema gustom smogu. Ispred zgrade nije bilo nikoga i ničega, osim nekoliko parkiranih auta, obojani u žuto svjetlom gradske rasvjete. Očekivao sam krv, slomljeno tijelo kakvo bih viđao u filmovima, možda nekog prolaznika kako zove policiju i hitnu, zgrožene susjede koji su čuli pad i udarac od tlo. Umjesto toga dobio sam napadaj panike zbog tišine i nedostatka smrti. Nije mi bilo jasno kako je to moguće, jasno sam vidio kako čovjek u bijeloj majici i pidžami pada u svoju sigurnu smrt. Pretražio sam sve oko zgrade, ne našavši ništa osim pokoje mačke i razasutog smeća. Vrtio sam se oko zgrade poput pothlađenog čovjeka oko velike logorske vatre, tražeći utjehu u toplini. Nakon najkraćih 15 minuta u životu odlučio sam se vratiti u stan. Dok sam se penjao stepenicama nazad, kroz glavu mi se vrtio protekli dan, te sam se pokušavao sjetiti jesam li negdje pojeo ili popio nešto što bi mi moglo izazvati ovakvu halucinaciju. Padali su mi napamet i razni tumori koji pritiskaju neka područja u mozgu, priviđenja izazvana dosadom i slično. Dok sam po glavi vrtio razne crne scenarije po moju budućnost, sjeo sam na balkon i zapalio cigaretu. U pepeljari je stala izgorena cigareta koju sam zapalio prije događaja, kao gorki podsjetnik da sam tu stvarno bio i nešto vidio. Ponovno sam se zagledao u krov zgrade nadajući se bilo čemu. Nisam morao dugo čekati i vrata su se ponovno otvorila i automatsko svjetlo se upalilo. Iz zgrade je izašla žena a meni je srce skoro stalo. Žena obučena u kućni ogrtač se lagano približavala rubu zgrade no ovaj put sam reagirao malo bolje. Zavikao sam iz sveg glasa prema ženi, pokušavajući je dozvati. Tiha zimska noć je odzvanjala mojim povicima a žena kao da je bila u nekom dalekom svijetu gdje povici i galama ne znače ništa nikome.  Kako je imala još nekoliko metara od ruba, nastavio sam vikati i mahati rukama kao luđak, nadajući se da ću probuditi još nekog susjeda pa da podijelimo ovo ludilo skupa. Tik prije ruba žena je podigla glavu i pogledala u mom smjeru, a onda zakoračila preko. Istog trena sam otrčao iz stana, gledajući kako mi ključevi ostaju unutar brave dok sam zatvarao vrata. Adrenalin koji mi je kolao venama nije mi dopuštao da mislim o tome kako sam se zaključao izvan stana, te sam ponovno preskakivao stepenice kako bih došao do zgrade prekoputa. Na moje užasavajuće i neopisivo iznenađenje, dočekala me kruta i neprobojna tišina. Opet ništa. Ni tijela, ni krvi, ni susjeda ni ničega. Samo mačke i razasuto smeće. Pregledavši zgradu iz malo daljeg kuta, uvidio sam da im nikakav balkon ili prozor ne mogu spriječiti put u smrt, te da se po svim zakonima fizike moraju nalaziti na tlu. Teško je opisati emocije koje obuzmu tijelo nakon što svjedoči samoubojstvu, a još je teže opisati kako se čovjek osjeća nakon što shvati da rezultat samoubojstva ne postoji. Neka vrsta ljutnje i straha koja prožima tijelo, pretvarajući se u sumnju vlastite lucidnosti i zdravlja. Ljutnja koja govori da nisam normalan i da se trebam liječiti i da mi nije dobro, i strah koji govori moraš se liječiti i nije ti dobro. Sumnje u sve što jesam i što sam bio. Sumnje u Zagreb, i zimsku noć, i smog i svjetlosno zagađenje. I tako, pretvoren u čovjeka koji se pita je li poludio odlučio sam otići na vrh zgrade i provjeriti je li mogu doći na mjesto koje postoji i pronaći tragove nečega što se nije dogodilo. Kako je bilo poslije deset sati, zgrada je bila zaključana te nisam ljudima zvoniti i praviti se da sam im susjed. Srećom, na bočnoj strani zgrade postojalo je protupožarno stubište koje je išlo skroz do vrha. Put stepenicama sam proveo u razmišljanju nije li možda ovo sve jedan trik nekakvih izvođača, koji s ovim performansima vrebaju nevine promatrače iz susjednih zgrada. Prešavši popriličan broj stepenica, našao sam se na vrhu zgrade. Odmah sam probao otvoriti vrata i tako aktivirao automatsko svjetlo. Iza vrata se nalazila nepovratna tmina koja me plašila a jedini jarki izvor svjetla je bilo svjetlo na krovu. Zatvorio sam vrata i okrenuo se prema svojoj zgradi, pokušavši pronaći svoj balkon. I treći put ove noći sam se sledio, okusivši svoje srce u ustima dok sam pokušao pronaći smisao u onome što vidim. Na mom balkonu stajao je netko. U toj situaciji nisam znao što drugo pa sam se približio rubu zgrade kako bih vidio bolje osobu koja je se nalazi u mom stanu, na mom balkonu. Stranac kojeg sam ugledao imao je dugu kosu i zelenu majicu dugih rukava, te je stajao naslonjen na ogradu. Pušio je cigaretu i gledao u mom smjeru. Sjetio sam se da su mi ključevi ostali s unutarnje strane vrata te da nemam kako ući u stan. Stojim na rubu zgrade i gledam u neznanca u mom stanu i pitam se kako je pasti preko, u zaborav.

    

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg