proza

Anita Baradić: Definicija sreće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Anita Baradić (1987., Zadar) magistrirala je fizičku geografiju s geoekologijom u Zagrebu. Tijekom školovanja napisala je mnogo znanstvenih članaka i seminara na temu očuvanja prirode i zaštite okoliša. Iz hobija piše kratke priče i crtice. Do sada je napisala nekoliko dramskih tekstova od kojih su dva uprizorena u amaterskom kazalištu u Zadru. U Gradskoj knjižnici Zadar volonterski je vodila dramske radionice za djecu. Godinu dana je vodila dramsku radionicu na talijanskom jeziku u udruzi "Zajednica Talijana Zadar". Voli sve što je vezano za prirodu, more i životinje. Za ovu priču motivirao je njezin mačak Ljutko koji je "koautor" ove priče.



 Definicija sreće

 

“Što je za vas definicija sreće?” pitao je Fabris lijeno se izležavajući na toplom kamenu.

“Ne znam što znači riječi definicija, a kamo li sreća.” odgovorio sam mu iako znam da će se kao i uvijek narugati mom neznanju.

“To je ono kad osjetiš zadovoljstvo, kad ti ne treba ništa više od onog što trenutno imaš” rekao je Fabris promatrajući me svojim zelenim očima.

“Pa to je ono kad se najedeš i legneš na toplu zemlju ispod ružmarina” preduhitrio me Petko.

Fabris ga je samo pogledao i uzdahnuo. Nekoliko sekundi kasnije digao se sa kamena i otišao prema vrtu s ružmarinom.

“Ukrao mi je ideju!” rekao je Petko iako sam znao da je Fabris otišao jer ne podnosi Petkove ispade.

“Pusti ga, filozof!” rekao je stari Ćoro glavom okrenut prema zalazu sunca. Već mi je jednom objasnio da filozof znači netko tko puno razmišlja o smislu života i stalno postavlja pitanja. To je definitivno opisivalo Fabrisa. Nikad mi nije bilo jasno zašto je vječno nezadovoljan. Uvijek se prijeti da će otići sa Punte Radman iako ni sam ne zna gdje. Pokušao je nekoliko puta otići, ali bi se uvijek vratio nakon par dana. “Zar te ne zanima kako izgleda svijet izvan Punte?” znao me često pitati. Toliko puta sam odgovorio da mi uistinu nije važno što se nalazi izvan Punte, jer sve što mi je ikad trebalo je ovdje.

Posebno me vesele proljetne večeri kada zajedno gledamo zalazak sunca. Petku je ovo prvo proljeće. Pronašao sam ga u grmu u obližnoj šumi kad sam jedan dan išao loviti kukce. Zapravo ih ne jedem baš često, ali taj sam se dan malo udaljio jer mi je trebalo nešto “slatko” pod jezikom. Dok sam vrebao mesnatog krilatog kukca koji se odmarao na narančastom cvijetu, nešto je zašuškalo u grmlju. Naglo sam se okrenuo i ugledao malo crno klupko kako me promatra iz grma. Imao je svega nekoliko tjedana i oči su mu bile polu zatvorene. Nisam bio siguran da li me vidi pa sam se približio kako bih mu dao do znanja da pridošlice na Punti nisu poželjne. Dominirao sam svojom veličinom nad njim ali on se nije pomakao. Samo je otvarao usta kao da želi mjaukati, ali s obzirom da iz njegovih usta zvuk nije izlazio, zaključio sam da je vjerojatno ostavljen i prepušten sam sebi. Smilovao sam se nad malim bićem te ga u zubima odnio na zemlju ispod ružmarina. Od tada samo nerazdvojni. Fabrisu je trebalo dosta vremena da se navikne na njega, ali u zadnje vrijeme ga prihvaća iako znam da ga ne smatra ni pametnim ni zabavnim. Meni su Petkove fore smiješne. Nisu naročito dobro smišljene, ali s njim nikad nije dosadno. Ove zime kad nam bilo hladno prebacivao je šape preko mene. Tako smo se grijali. Velika mu je mana što mu je potrebno malo sati sna, pa mi u jutarnjim satima često stavi rep ispod nosa ne bi li me probudio. Ja volim ustati tek kada je sunce visoko jer ionako pola večeri provedemo igrajući i šetajući se po vrtu što zna biti dosta iscrpljujuće. No, najljepši mi je dio dana kada gledamo zalazak sunca. Onda smo svi četvero poslagani na plaži ispod vrta. Uskoro dolazi ljeto koje mi nije najomiljenije godišnje doba jer sam od vrućine lijen i trom. Tada veliki dio dana provedem ispod ružmarina. Na plažu ne idem jer naše mačje pozicije uzmu visoke životinje koje hodaju na dvije duge šape. Ćoro kaže da se ta bića zovu ljudi i da moramo biti oprezni s njima. Jednako kao i sa psima. Ja sam mu rekao da nisu svi ljudi zli kao ni svi psi, al Ćoro uvijek kaže da sam premlad da shvatim većinu stvari. Ćoru previše cijenim da bi mu proturiječio jer su mi on i Fabris bili jedini izvori informacija prije nego što je u moj život došao znatiželjni Petko. Ćoro je stari sivi, niski mačak s jednim okom. Rep mu je uvijek spušten. Ne znam ima li komplekse zbog visine ili zbog oka. Otkad znam za Puntu i za sebe on tako izgleda. Svake godine je sve slabiji i sve se teže penje na zidiće, ali izbjegava pričati o tome. Žilav je. Nekoliko puta sam se oprostio s njim u mislima kad ga ne bih vidio nekoliko dana, ali on bi se uvijek vratio na Puntu. Imao je hrabrosti otići do sela i raspitati se o novim tračevima. “Moraš upoznati svijet da bi ga poštovao!” česta mu je uzrečica na koju sam se navikao iako je nikad nisam do kraja shvatio. Za njega je odlazak u “svijet” bila hrana. Zaključio sam da se to odnosi na prostor izvan granica Punte. Možda ću jednom osjetiti potrebu da to istražim. To vrijeme zasigurno još nije došlo. Jako volim slušati njegove priče kad se vrati inspiriran događanjima iz kako on to naziva “sela”. Nedavno mi je rekao “Vrijeme je parenja.” Ja sam ga samo blijedo gledao, a on je dodao: “Vjerojatno će Petko uskoro otići do sela potražiti ženku.” “Zašto bi to učinio?” pitao sam ga istovremeno osjetivši kako mi srce ubrzano lupa zbog straha da bi Petko mogao otići sa Punte i možda se više ne vratiti. “Ljutko, pred godinu dana i ti si imao porive, al otkad su te uhvatiti u mrežu i stavili u kutiju, zaboravio si na naše prirodne nagone.” Pokušao sam potisnuti tu traumu. Sjećam se nekih čudnih glasova i bijelih zidova prostorije kada sam se probudio. Sve me boljelo, a strah koji sam tada osjetio nije bio ni približan najvećem strahu, strahu od napada velikog psa. Stalno su me držali u toj kutiji, želio sam pregristi rešetke kutije i grebao sam po njoj ali bilo je uzalud.

Čuo sam mjaukanje drugih mačaka ali nisam vidio ni jednu. Svatko je tada pričao svoju priču. Iako mi je bila bolna svaka kost u mome tijelu, zabranio sam sebi cmizdrenje. Slušajući druge koji su žalili za svojim domovima, poželio sam jadikovati i ja, ali znao sam da od toga ne bi bilo koristi. Po mjaucima koji su dolazili sa svih strana zaključio sam da su ostale mačke bile u kutijma ispod i iznad mene, ali i lijevo i desno od mene. “Jadni moji rođaci” pomislio sam, ali najviše od svega žalio sam za Puntom. Osjećao sam miris ružmarina koji se miješa s mirisom mora. Pomisao da više nikad neću propješačiti put od grmova ružmarina do plaže proizvela mi je bol u glavi. Pomislio sam da bi se mogla raspuknuti. Odjednom me nešto prenulo iz misli. Čovjek je uzeo moju kutiju i odnio je u nekakavu veliku prostoriju koja se kreće. Držao me sa svoje prednje dvije šape, te se svojim licem unosio u rešetke kutije. Dvojio sam da li da izvučem kanže i izbacim ih kroz rupice između rešetaka ne bi li ga ozlijedio, ali strah me paralizirao. Možda je i bolje tako jer je zvuk koji je ispuštao čovjek bio umirujući. Nešto mi je govorio na svom jeziku tako blagim tonom da sam osjetio da mi ipak ne želi zlo. Nakon nekog vremena, kutiju je spustio na tlo i već sam kroz rešetke ugledao moj poznati raj. Bila je to Punta Radman. Moja Punta. Moj dom. Miris ružmarina. Skinuo je rešetke s kutije i smatrao sam da je to bio znak da sam pušten na slobodu. Kretao sam se sporo zbog ukočenosti udova kao posljedicom provođenja dugog vremena u istom položaju u kutiji. Nisam se okretao. Ne znam koliko je dugo taj čovjek bio iza mene, ali sam od uzbuđenja zaboravio na njega. Tada sam ugledao Ćoru. Zapiljio se u mene s onim jednim okom kao da sam nekakva prikaza. Kasnije mi je ispričao da me nije bilo nekoliko dana i da se u selu priča kada te stave u kutiju i odvezu, vrate te nakon par dana ali nemaš više nagon za parenje. I zaista, nekoliko ženki je prošlo pored mene, a meni je bilo svejedno, kao da gledam u Ćoru ili Fabrisa. Fabris je imao slično iskustvo, a Ćoro mi nije htio odgovoriti na pitanje zašto on nikad nije imato takvo iskustvo. Mislim da ga je sram bilo priznati da je ionako prestar za parenje, pa je mu je svejedno. Bojao sam se da se to isto ne dogodi Petku. Nadao sam se da on osim za hranu nema drugih poriva. On je još premlad za parenje. Ćoro često ističe kako je Petko naivan i nespretan i kao takav odličan “ulov” za one s mrežom. Ćoro pokazuje ljubomoru na osebujan način. Često se izruguje zajedno s Fabrisom Petkovim forama koje doduše nisu najpametnije, ali ja znam da to radi jer smatra da je Petko razlog zahlađenja naših odnosa. Ja ne vidim razlog zašto se ne bi družili svi zajedno. Punta je dovoljno velika za svih. Fabris je puno samouvjerljivi od Ćore. Nedavno je imao okršaj sa psom na plaži. Gledajući taj prizor u glavi sam se već oprostio od Fabrisa. Pas ga je stjerao uza suhozid. Pomislio sam da nema šanse da se izvuče, ali mudro je izbjegao psa i nakon što je svojim izvarednim sposobnostima preskočio suhozid, popeo se na drvo gdje mu poraženi pas ništa nije mogao. Kasnije se hvalio da su mu ostale sve dlake na tijelu zahvaljujući brzim refleksima. Ćoro je samo dobacio: “Hvalisavac”. Pohvala, iako zaslužena, izostala je. Ćoro kaže da smo Fabris i ja braća, jer je poznavao našu majku. Slični smo fizički, sivi, elegantni sa crnim prugicama. Jedino što ja imam bijelu fleku ispod vrata. Ćoro je zove kravata, što god mu to značilo. Svaki put kad ode do sela vrati se sa proširenim vokabularom. Volim njegove priče iako se najčešće razilazimo u stavovima. Ćoro tvrdi da ljudi ne jedu istu hranu kao i mi, nego da nama daju ono što oni ne žele jesti. Uvijek priča o ljudima negativno pa mislim da je možda povrijeđen jer u mladosti imao previše povjerenja u ljude koji su ga iznevjerili. Ustvari ja jako malo znam o njegovom životu prije mene. O sebi rijetko priča. Samo je rekao da je oko izgubio u nekom davnom okršaju zbog teritorija. Možda je bilo zbog ženke, pa ne želi priznati. Zato mu je uvijek spušten rep. To je izraz nezadovoljstva. Kad ga pitam o njegovom životu prije nego smo se upoznali uvijek spusti glavu. Fabris nema problema s tim. On samo priča o sebi, naravno sve pozitivno. Do nedavno je mrzio ljude. Prefrigan kao i obično došao je do zaključka da vrtnjom oko čovjekovih nogu može dobiti kvaliteniju hranu. Kvalitetniju, valjda od kukaca. “Podigneš glavu, pogledaš čovjeka prodorno u oči, slijepiš se s njegovim nogama, blokiraš ga da ne može proći i obgliš njegove noge repom sve do njegovih koljena. Jesi shvatio? Jako je važan pogled i ako treba mjaukati, majuči jer onda se smiluje i tako dođeš do kvalitetnije hrane!” Samo sam ga gledao dok mi je objašnjavao svoju novu metodu uvlačenja pod kožu ljudima. “Nikad se nisam koristio takvim sredstvima!” rekao sam mu povlačeči se u svoje ružmarin utočište. “Onda ti jedi kukce!” odbrusio mi je Fabris i smjestio se na tepih ispred ulaznih vrata kuće. On jako voli tepihe, osobito voli izvlačiti niti iz njih. Mislio sam da to radi iz dosade, ali njegov izraz lica odaje čisti užitak dok kandžama pleše po površini tepiha. Vidio sam ga na djelu. Kako ulizivanjem dolazi do hrane. Prije je režao na ljude. Shvatio je kako na diplomatski način doći do cilja. Probao sam više puta tu ljudsku hranu. Ja mislim da Ćoro griješi kad kaže da ne jedemo isto. Jer mom omiljenom prijatelju koji hoda na dvije šape prsti mirišu na ribu kada me miluje. Često sam kod sudaranja glavom kod čovjeka osjetio ribu u blizini njegovih usta. Nekad dijelimo kauč. Tamo gdje on živi bude uvijek vruće bez obzira na godišnje doba kao ljeti u vrtu. Ćoro kaže da kad spavaš s čovjekom u istom prostoru da se onda on naziva vlasnik. To mu je rekao glavonja iz sela koji nosi ogrlicu. Kaže da je to oznaka da si “nečiji”. Ja ne bi volio nositi omču oko vrata samo da bi dokazao ostalima da me netko voli. Možda ne znam što je defnicija sreće, ali znam što je ljubav. To je osjećaj da pripadaš nekom ili nečemu. Zatvoriš oči i ništa ti više ne treba. Skoro isto kao i definicija sreće. Možda sam na tragu razmijevanja Fabrisovog pitanja. Ove jeseni i zime često je znao doći na balkon gdje smo Petko i ja provodili popodneva. Stol nas je zaklanjao od kiše i vjetra, a jastuke smo uspješno prenijeli sa sjedalica na pod. Kad ne bi hvalio sebe, Fabris je pričao o neverama. Loše vrijeme i nekakve umišljene prijetnje drugih mačaka iz sela bi bile jedine teme njegovih razgovora. “Zašto nikad nisi otišao s Punte, ono, za stalno?” pitao sam ga. “Jer jedino ovdje ima hrane.” odgovorio bi neuvjerljivo. Teško bi priznavao vlastite poraze, osobito kada bi se ticala njegovih razočaranja da u selu život nije bolji od života na Punti Radman. Čim bih dotakao tu temu, Fabris bi skočio sa balkona. Imao je siguran skok kojem sam se uvijek divio. Koliko god je samodopadan i čangrizav, drag mi je i stvarno ne bi volio da ode sa Punte. Jednog je dana nepoznati mačak napao Petka dok se jezikom čistio na zidiću. Bilo je mirno popodne, taman sam malo prilegao ispod ružmarina kada je meni nepoznati prugasti mačak zaskočio Petka s leđa. Instiktivno sam reagirao i brzim korakom došao do zidića. Srušio sam nepoznatog mačka, te uzeo Petka zubima i odnio ga na balkon. “Jesi li ozlijeđen?” pitao sam. “Dobro sam, tata, hvala ti!” Osjećao sam se tako ponosan. Ćoro kaže da nakon onog iskustva s kutijom nitko nema potrebu za potomstvom. Ja sam svoju sigurno ostvario na neki način. Toliko sam zavidio Fabrisu na njegovoj hrabrosti da sam zaboravio na svoje vrline. Izvlačio bi se da sam jednostavan karakter i da nisam za sukobe. Ali shvatio sam kad braniš svoje, razum zakaže i srce odradi dobar dio posla.

“Sunce samo što nije zašlo!” dobacio je Ćoro i lijeno se ispružio na kamen. Pitao sam se može li Ćoro jednako kao i ja uživati u duginim bojama koje ostavlja sunce neposredno prije zalaska. “Ovaj je travanj sunčan i miran, samo nam je virus donio više ljudi na Puntu nego što je uobičajeno u ovo doba godine.” nastavio je Ćoro. “Što je to virus?” pitao sam ga. Petko mi je odgovorio: “To je nekakva životinjica koja djeluje na ljude, ono da im bude slabo kao kad se mi najedemo kukaca. Glavonja iz sela kaže da su ljudi iz straha došli na plaže jer kažu da tu virusa nema. Navodno je taj virus neprijatelj ljudi, ali nama ništa ne može!”

“Bravo Petko” rekao je Ćoro podigavši se iz ležećeg položaja i dodao:” Naučio sam ga štošta dok si spavao u ružmarinu!”

“Ma daj”, rekao sam, “jučer mi je spomenuo da je vidio prekrasnu ženku duge bijele njegovane dlake s ogrlicom. Kaže da ga je promatrala sa zidića.  I da si ga nagovarao da joj priđe!”

“Ima njegovanih ženki na Punti Radman?” oglasio se Fabris koji je vraćao na plažu.

“Vidio sam da odlaziš u vrt i nakon par sekundi vraćaš se vidno frustriran.”, našalio se Ćoro Fabrisovom vječnom nezadovoljstvu i neodlučnosti.

“Čudim se da si uopće primjetio s obzirom na tvoj izoštren vid.” Ironično je dobacio Fabris po svom običaju.

“Toliko sam se najeo da moram leći na leđa!” ubacio se Petko sa svojom nepovezanom izjavom kako bi prekinuo napetost dvojice mužjaka.

“Pričali smo o bijeloj ženki!” vratio sam se temi. “To je ona što ne izlazi iz kuće!” “Lijepa je.” “Mogla bi ponekad gledati zalazak sunca s nama!”

“Ili ručati s nama ostatke ptice koju je zaskočio Fabris” ubacio se Petko vječno vraćajući se na temu hrane. Fabris je imao običaj sa mnom dijeliti plijen. Unatoč egoističnom karakteru nakon lova je bio darežljiv. Možda da bi mi dokazao da je bolji lovac od mene. Ja nikad nisam lovio ptice. Sprijateljio sam se sa jednim kosom dok ga Fabris nije zaskočio s leđa. Nakon što mi ubio prijatelja nismo danima razgovarali. Od tada mi donosi ostatke lova možda čak i zbog grižnje savjesti. Mada i dalje tvrdi da lovac i lovina ne mogu biti prijatelji.

“Samo što je ta ptica već bila mrtva!” narugao se Ćoro i namignuo s jedinim okom kojeg ima dokazajući da njegova mora biti zadnja.

“Sutra će kiša”, rekao je Fabris oglušivši se na zlobni Ćorin komentar. “Meni je svejedno”, rekao sam i dodao: “Ružmarin miriše i po kiši!” Osjetio sam val zadovoljstva u svojim plućima.

“Eto je! Našao sam je!”

“Što??” istovremeno su me pitali Ćoro, Petko i Fabris.

“Definiciju sreće, Fabris!” uzviknuo sam.

“Pa koja je?” zbunjeno će Fabris. Smireno sam legao u svoj omiljeni položaj sfinge postavljajući šape paralelno ispred sebe.

“Upravo ti je rekoh!”

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg