proza

Ida Zdilar: Blagoslov magle i nebeske pravde

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ida Zdilar (2002., Imotski) završila je opću gimnaziju Mate Ujevića u Imotskom i nada se polasku na studij psihologije. Njezina priča ''I šumski kraljevi plaču'' osvojila je prvo mjesto na Natječaju za kratku priču za mlade autore na Festivalu europske kratke priče 2019. u Rijeci, a na nagradnom natječaju Ja sam pisac 2018. je s pričom ''Trešnjino vino'' bila među finalistima. Bila je pozvana i na smotru English All Around 2019./20. sa svojom kratkom pričom ''The Meltdown''. Sudjelovala je i na Ja sam pisac 2019., na natječaju KGZ-a KRONOmetaFORA 2019. i na West Herzegovina Festu 2019., a sreću je iskušala i na internacionalnom mjesečnom natječaju Australian Writers' Centrea – Furious Fiction Competition.



 

Blagoslov magle i nebeske pravde

 

ODRASTANJE

Rođen sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji Dalmatinske zagore. Prva mi je riječ bila Otac. Stari je bio ponosan, stalno je to ponavljao. Baba je bila još ponosnija. Iduće što me naučila bilo je moljenje Očenaša. Jedno sam vrijeme svaki dan umjesto oca molio za ručkom. Prava mala kućna atrakcija. Onda sam postao i ministrant – dupli poeni u babe.

Svake nedjelje sjedio bih u klupici do oltara s još dva dječaka i skupa s njima četrdesetpet minuta do sat vremena buljio u mramorni stup na granici propovjednika i naroda. Bio je bijel i prošaran prozirno-sivim žilama. Izgledao je baš onako kako sam zamišljao da izgleda koža čovjeka koji je mrtav već neko vrijeme, ispljunutog iz kitove utrobe i nasukanog na žal. Ja, dakako, nikad zapravo nisam vidio mrtvaca. U tim morbidnim razmišljanjima povremeno bi me omeo prodorni svećenikov glas koji je odjekivao božićno-krcatom crkvom kao da je bila potpuno prazna. Katkad bi pojačao glas, podviknuo kao pastir svome stadu ovčica kada bi koja skrenula. Ovaj je bio žestok. Čak bih i čuo poneku riječ.

Grijeh. Sud. Kajanje. Odgovornost.

Teške riječi za malenog čovjeka.

Psovka.

Moji kimaju glavama u prvoj klupi. U našoj se kući ne psuje. Nikad naše. Mi psujemo samo Heroda. A nije li to najveći izraz kršćanstva? Najkatoličkija psovka? Kad otac vikne cijela se kuća strese, zatrese – prijeti da se sruši od pravednosti.

Do petnaeste sam svake nedjelje išao na misu. A onda sam samo prestao. Nisam htio slušati isprazna moraliziranja uzveličanih grešnika. Vjerovao sam u Boga, Njegov Raj i Pakao. Nisam vjerovao u instituciju.

Babina penzija prestala je dolaziti.

Otac je bio razočaran dok me majka, uistinu uzalud, pokušavala urazumiti.

Mlađem bratu i sestri bio sam nešto poput idola. Izgubljeni sin. Buntovnik bez razloga. Schillerov razbojnik.

Svi su oni naravno nastavili lizati oltar kao da je Chupa Chups.

U to sam doba počeo izostajati s nastave taman toliko da me ne izbace iz škole. Otišao bih s par prijatelja na šljunkom posut krov neke napuštene sive gromade nasuprot zgrade općine i zapalio loše smotan joint uz promukli instrumental Purple Hazea iz obližne rupčage od birtije. Bilo nam je dovoljno, odlično. Pomoglo nam je kasnije u životu, ta sposobnost da čujemo ispod prosječnog praga čujnosti. I filozofske rasprave o tajnama Vatikanske knjižnice razvile su nam sposobnost kritičkog razmišljanja. Ipak, možda najkorisnija vještina stečena na tim poslijepodnevnim randezvousima bila je ipak stvaranje otpornosti naših jetri na prejeftino smeće. Bilo je dobro dok je trajalo.

Onda je krajem srednje opet nešto u meni puklo. Jedne sam nedjelje samo sjeo kraj svojih u prvu klupu.

Stup je još uvijek stajao uspravno, utpljenički ukočeno.

Očevi su se brkovi zadovoljno nakostrušili, a majčine šiške veselo poskočile.

Brat i sestra bili su, blago rečeno, blago razočarani.

Baba je svojom zgužvanom i od sunca i starosti pjegavom rukom posegnula u moj džep i, umjesto tvrdih, poluotvorenih karamela, tutnula nešto mekše i šuškavije. Iz džepa je provirilo 1000 njemačkih maraka. Vrijedi li to više uopće, posmislim.

Lukavo je zarežala: „Čuvala za crne dane.”

I namignula mi je, objema krmeljavim očima. Neki bi rekli, trepnula je. Ali nije – ja znam da je mojoj babi to namigivanje.

PREOBRAĆENJE

Ispunjen Duhom Svetim i s 1000 Deutsche niškoristih maraka krenuo sam na fakultet. Zagreb je bio velik, bujan i primamljiv, ali ja se nikad nisam vratio na staro, nikad posrnuo. Baba je slala prave novce, ali nisam zbog toga bio kefa-stijena – osjećao sam gotovo nekakvo poslanje. Bezvezarije, deluzije reklo bi se.

Ipak, išao sam svaku nedjelju na misu, ovaj put svjesno i voljno. Sjeo bih u zadnju klupu i gledao lukove koji su se križali iznad moje glave, tvoreći tako pastelni svod glavnog broda. Bočno su njihova braća povezivala stupove bijele poput snijega prošarane srebrnim planinskim brzacima. Izgledali su kao snažna debla obavijena mrtvačkom kožom. Deset parova mramornih Lazara čekali su oživljenje u koloni koja je vodila Kralju na kraju šahovske ploče. On je, ukamenjen u vječnoj boli, spokojno promatrao progon grešnika k Sebi. Katkad, kad ne bi bilo nikoga, prišao bih Mu bliže, iza oltara, i gledao Njegovo lice. Bilo je blagog pogleda, ali izrovano bičevima. I kunem se da bih ponekad vidio jednu kapljicu znoja kako se cijedi niz hrapavu brazgotinu. Ne uvijek. Je li to ipak bila suza? Ili, pak, samo kapljica posvećene vode? Otvoreno interpretaciji.

A onda bih samo odšetao, okrenuo bih mu leđa. Što mi je drugo preostajalo? Ali bih se svaki put vratio. I on nikad ne bi otišao. On bi me uvijek čekao.

Nakon studija sam još češće išao u crkvu. Jedino sam se tamo osjećao... Svoj. Nekad, kad bih stao skroz blizu kraju, bjelini, Njemu, i kad bih pogledao ljude u klupama, osvijetljene šarenim božanskim svjetlom romaničkih vitraja, osjetio bih da uistinu pripadam. Negdje. Ovdje.

Njemu.

A onda sam ugledao nju, na čije je lice crven odsjaj bacalo plameno Bezgrješno Srce Marijino.

Baba nikad ne smije saznati za Mariju Magdalenu.

OTKRIVENJE

Sumrak je večeras izostao. Umjesto toga, Sunce se samo olimpijski odrazilo i zaronilo duboko u Savu. Obzor je sada bio rapsodija plavetnila. U namjeri da osvijetlim dupkom punu prazninu zapalim cigaretu koja se ubrzo ugušila u dalekoj sumaglici koja se valjala po rijeci sve se bliže primičući mostu. Trnci su počeli u nožnim prstima, stopalima, nogama. Prožimali su me polako se kroz kralježnicu penjući do mozga i činilo mi se kao da je svaki dio mene samostalan, kao da svi moji organi plutaju bespućima moga tijela, ograničeni tek mojom kožom – nebom njihova svijeta.

Cijelom konstrukcijom odjekivali su udarci konopa o patinasto obojen metal.

Tup. Jedan čvor. Tup. Još jedan.

Tup. Zadnji.

Na Hendrixa sam dolazio samo kada bih trebao isprazniti um i dobro razmisliti.

Moji nisu smjeli saznati, to sigurno. Što god učinio. A ne bih smio, dakako, ništa učiniti. Ništa dobro iz toga ne može izići. Žene su nevolja, govorio je stari oduvijek.

Ali što ako ona osjeća...? Ne može biti! Na to se ne smije djelovati, zakleo sam. Ali ona... Ma da... A zašto ne? Ta i ja sam čovjek, pobogu. Svi griješimo. Pokajat ću se, Bog će oprostiti. Ne mogu ništa ne učiniti. Jednostavno ne mogu. Da...

Ne... Ma da, da.

Netko trči prema meni. Škiljim – majka. U posjeti su. Vjerojatno me je stari vidio kroz svoj dalekozor kojeg ima još od vremena prije nego što mu je policija oduzela puške pa ga sad stalno vucara sa sobom iako više ne ide u lov. Stan im je tu blizu – dobar pogled. Otac vidi sve od gore.

Sad shvaćam da vjerojatno izgleda kao da sam došao počiniti samoubojstvo. Je li ovo uopće dovoljno visoko da me ubije ili bi me silina udarca o uzburkanu površinu rijeke samo ostavila vječno paraliziranim?

„Fra Petre, đava' Vas ne odn'jo, šta radite!?”

Zašto me vlastita mati tako zove?

Posrće i pada na tračnice. Skačem joj u pomoć. Zbog tlaka u ušima ništa ne čujem, ali njena su usta otvorena kao da vrišti, njene oči su razgoračene kao u tek oslijepljenog slijepca koji uzalud pokušava vidjeti. U njima vidim odraz farova. Tlo podrhtava. Okrećem se i gledam mehaničkoj zvijeri ravno u oči, ravno u grotlo njenih usta. Gmiže prema nama brzinom geparda, obasjava svoj osvetnički put metalnog okusa. Pokušavam barem majku odgurnuti na sigurno, ali nema vremena.

Sudar. Udar. Sud(ba).

„Jebemu Iruda, majko.”  

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg