proza

Mima Juračak: Čičci; Budimpešta; Traperice; Farbanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Mima Juračak (1986., Sisak) objavljena je u zbornicima natječaja Lapis Histriae i različitim časopisima. Dobitnica je nagrada ''Vranac'' i ''Ulaznica'' za kratku priču 2016. godine. U slobodno vrijeme bavi se ilustracijom. Radi kao knjižničarka.



 

 ČIČCI

 

„Kupi mi cvijeće kad se vraćaš.“

Prebacila je jednu nogu preko druge tako da je kućni ogrtač spuznuo i otkrio debeli list. Kad se ono toliko udebljala? Unatoč tomu me je privlačila.

„Kakvo cvijeće?“

„Pa ono, cvijeće. Odaberi neko cvijeće i donesi mi. Htjela bi dobiti cvijeće od tebe danas.“

Stajao sam koju sekundu i razmišljao odakle sad to s cvijećem. Ona se smješkala i češkala si podlakticu.

„Ne znam zašto to, ali dobro. Pokušat ću pronaći neko cvijeće.“

Pobjednički se nasmijala.

„Kupi kruh i smeđi šećer. Danas bi mogla ispeći one uškorane jabuke. Nećemo ih nikad pojesti.“

Obuo sam cipele i navukao jaknu.

„Još što?“

„Ništa, to je to.“

Izišao sam u hodnik i krenuo stepenicama kad sam čuo da joj zvoni mobitel. Zvonio je dugo prije no što se javila. Zastao sam, vratio se i približio vratima. Prvo je govorila jako tiho, zatim glasnije. Nekome je rekla da sam upravo otišao i da sad može pričati. Nakon toga je rekla da je u kućnom ogrtaču koji upravo skida.

Zamislio sam otkrivanje njezinog bijelog, debelog bedra, njegovu mekoću, želio sam sve to mijesiti.

Pogledao sam kroz stubišni prozor i ugledao ženu koja se nije mogla parkirati. Gledao sam je dok sam slušao razgovor. Vrtjela se amo-tamo, uvijek u pogrešan kut, i činilo mi se da će uskoro pogoditi ili neki od parkiranih automobila ili zgradu. Vrtjela je volanom i naposljetku jedva uspjela, ali tako da će onaj koji dođe prije nje u svoj automobil morati ući preko suvozačkog sjedala.

Pošao sam u trgovinu i kupio smeđi šećer i kruh.

Dan je bio svijetao i jasan, čist, resko je odzvanjao od svježine. Zbog toga me nekako boljelo u ušima, kao da je sve suviše jasno.

Prolazio sam pored kioska s cvijećem, dugo ga obilazio. Veliki buketi, manji buketi, aranžmani, pojedinačno cvijeće. Prodavačica je ugasila cigaretu i potom me strpljivo čekala.

Nakon nekog vremena upita: „Za koga gledate?“

„Suprugu“, odgovorio sam.

„Imam vam krasne ranunkule danas. Buket ranunkula i to je vrh vrhova. Supruga će biti oduševljena.“

„Što vam je ovo?“, pokazao sam na kugle koje su odudarale od ostalog cvijeća.

„Čičci“, rekla je prodavačica dodirujući ih, „Pikaju“.

„Može čičci“, odlučio sam, „Dajte mi čitav snop.“

 

 

BUDIMPEŠTA

 

Toni je s proslave morao otići ranije. Nije puno popio, dvije – tri čašice. Držao se odsutno jer mu se činilo kao da se ne isplati započinjati razgovore pošto će ubrzo morati ići.

Djeca su trčala uokolo stolova i povremeno gnjavila odrasle koji su samo željeli na kratko biti bez njih. Odrasli su razgovarali u malim skupinama, o naizgled nebitnim stvarima. Selidbi u Dansku ili Irsku. Danskom odgoju djece. Dječjim bolestima. Cijeni vrtića i zimskim gumama.

Kad su iznijeli juhu, svi su zanijemjeli osim ponekog djeteta. Čulo se kuckanje žlica o porculan. Konobari su spretno zaobilazili ružičaste balone. Povremeno bi neki pukao na što bi se svi stresli, a jedno bi dijete vrisnulo – uvijek isto dijete.

Bila je tu i žena koja je stigla bez partnera. Svi su osim Tonija znali da je to slavljeničina teta i da ju je nedavno ostavio zaručnik, nekoliko mjeseci prije svatova. Izgledala je ozbiljno i smireno.

„Tko je ona?“, pitao je suprugu. Ona ga je prijekorno pogledala.

Toni je nakon toga samo šutio.

Kad su iznijeli platu mesa, na trenutak mu se učinilo da bi dva pohana pileća batka mogla otrčati s plitke posude. Nakon jela izišao je u dvorište restorana gdje se topio snijeg. Tamo je stajala slavljeničina teta i pušila. Bacio je pogled unutra. Njegova se žena zabavljala s dvije prijateljice.

Mlitave hrpe snijega podsjetile su ga na to da malo što zapravo ima smisla.

„Topi se“, rekao je Toni.

„Napokon“, rekla je teta.

Ta žena mu se učinila kao osoba s kojom bi se moglo isti čas pobjeći. Zaboraviti čitav dosadašnji život. Izgledala je kao da joj se živo fućka za sve. Nedostajao mu je taj osjećaj živog fućkanja.

„Do jučer sam mislila da će zima trajati još čitav mjesec“, kaže mu. „A eto, gotovo“.

Nije znao što reći pa se samo nasmiješio. Dugu plavu kosu sklonila je s čela. Nije mu bilo jasno zašto bi itko ostavio ovu ženu.

Da se sad okrene prema njemu i kaže mu, recimo, vozi me u Budimpeštu, uzeo bi ključeve od auta i samo pošao.

Stajao je tamo još neko vrijeme. Popušio je do kraja i vratio se unutra.

 

 

TRAPERICE

 

Čulo se zvonce na vratima i ušli su tiho. Žena je nešto pokazivala rukama.

„Dobar dan“, rekla sam.

„Dobar dan“, odgovorila je žena glasno. On je samo kimnuo glavom.

„Došli smo jer njemu trebaju hlače. Traperice. Broj 34. Udebljao se.“

Muškarac je gledao prema zidu na kojem su visjele traperice.

„Želite li uži ili širi kroj?“, pitala sam, no muškarac je i dalje gledao prema zidu.

Žena se okrenula prema njemu, piknula ga rukom i počela gestikulirati rukama. Gluh je, shvatim. Kratkom kretnjom ruke on joj odgovori.

„Širi. Prasac se misli još debljati“. Glasno se nasmijala.

Pošla sam prema trapericama i uzela s police jedne koje su bile dobar broj i imale ravne, šire nogavice. Muškarac je nezainteresirano pipkao majice ovješene na kružnu vješalicu. Pokušavala sam uhvatiti njegov pogled, no uzalud. Obratila sam se ženi.

„Evo, broj 34, mislim da će ove biti dobre.“

„Dajte vi njemu još koje, neka ih proba više. Da ne izlazi deset puta iz garderobe. On vam je širok u bokovima, kao njegov tata, možda će mu trebati i veći broj. Dajte nam neke i broj veće, čisto da ima s čim usporediti.“

Žena je energično prišla muškarcu i piknula ga s leđa. On se trznuo i zlovoljno je pogledao. Nešto mu je pokazala rukama i uperila prstom na garderobu. Poslušno je otišao u tom smjeru. Prije toga je od mene preuzeo tri modela broj 34 i jedan model u većem broju.

„Moram mu reć' da proba prvo ove veće, ako su mu one taman, da ove manje ni ne probava. Gle, sad je već ušao, jebem ti.“

Zaputila se prema zastoru garderobe i širom ga otvorila, tako da sam i ja mogla vidjeti čovjeka u gaćama, sagnutog, kako popravlja čarape. Iznenađeno ju je pogledao, zatim mene. Počeo je ljutito gestikulirati rukama na što je ona ušla s njim u garderobu i navukla zastor. Izišla je koju sekundu kasnije.

„Probat će prvo ove veće, pa ćete nam dati sve druge u tom broju ako su mu taman.“

Muškarac je izišao iz garderobe u trapericama i čarapama i ogledao se u velikom ogledalu. Hlače su mu odlično stajale, bio je dobro građen i imao lijepu, okruglu stražnjicu.

„Jesu ti dobre? Baš su ti dobre! Ajde probaj još koji model u tom broju“, žena je gestikulirala rukama i istodobno govorila. On je počeo žustro pokazivati rukama i po izrazu lica shvatila sam da mu se ne da i da želi uzeti ove. Dok je raspravljao s njom oteo mu se dug nazalan „NEETUU!“

Nekoliko minuta su žestoko gestikulirali. Stajala sam sa strane i čekala. Razmišljala sam o tome bi li bilo gore ili bolje da je došao sam.

 

 

FARBANJE

 

Bila je naručena u deset sati ujutro. Dan prije s mužem je posjetila kumove. Pili su vino i jeli sir, nazvali su to cheese partijem, iako su imali samo jednu vrstu sira i jednu vrstu vina. Muž se napio i sad je još uvijek bio u krevetu. Isparavao je na vino i sir.

Imala je subotu samo za sebe, za obilazak trgovina i odlazak frizeru.

Njezina je frizerka spora i pedantna. Neki je ljudi zbog toga ne podnose. Kukaju da trebaju nekamo stići, da oni to ne mogu više, pa odu negdje drugdje. Negdje drugdje ih upropaste, pa se ponovno vrate k njoj. I tako u krug.

„Jebate, koliki ti je izrast. Ovaj mjesec ti brže raste“, znala bi joj reći, pa se odmah baciti na miješanje boje.

Sijeda je već dugo, od srednje škole, zato i to farbanje jednom mjesečno. Izdajničke vlasi pojavljuju se već nakon dva tjedna.

Ponekad bi proučavala kosu ostalih žena na cesti, na poslu, u različitim situacijama. Posvuda oko nje hodale su žene s lažnim kacigama ispod kojih bi izvirivale bijele vlasi koje će uskoro obojiti, a koje će nakon toga brzo ponovno izići, i tako ukrug.

Stajala je ispred ulaznih vrata salona i blejala u drvo nasuprot. Poneki list se žutio, no velika većina je još uvijek bila zelena. Činilo joj se da ptice visoko iznad starih gradskih zgrada hvataju formacije za selidbu u toplije krajeve. Stajala je i gledala, a bilo je već deset sati i mogla je jednostavno ući u salon.

Unatoč tomu, pošla je dalje. Jedan korak, pa drugi korak, i op – već je bila na drugoj strani ceste, bliže rijeci. S obale rijeke nazvala je frizerku i rekla joj da otkazuje termin. Kad ju je pitala na koji da je prebaci, odgovorila je da će joj se javiti kasnije.

Uhvatio ju je neopisiv osjećaj nemara. Osjećaj nevažnosti rituala koji je godinama provodila uhvatio ju je za šiju i nije je pustio ni kad je otvorila vrata stana i ondje zatekla muža i sina za kasnim doručkom.

„Nova boja, ha?“, pitao je muž.

„Nisam se ofarbala danas“, rekla je ispod glasa. Zatim je shvatila da je besmisleno to reći ispod glasa, pa je ponovila: „Nisam se ofarbala danas.“

„Kako to?“

„Nisam se ofarbala, ni neću. Dosta mi je farbanja.“

Muž i sin su se pogledali i nastavili jesti. Nakon nekog vremena muž je promrmljao : „Pustit ćeš sijedu kosu?“

„Da. Pustit ću sijede.“

„Ali još radiš.“

Znala je da neće biti ružna. Iznenada joj je postalo jasno da ružnoća nema veze s kosom.

„Neću biti ružna. Mislim da ću biti lijepa. I da je vrijeme.“

Pošla je u kupaonicu, oni su šutjeli. Sjela je na školjku i provukla ruku kroz kosu. Kao da je i u prstima osjetila prijelaz u jasnu smeđu boju iz njezine prirodne mišje prošarane sijedima. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg