proza

Nina Bajsić: Ništa o Evi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Nina Bajsić (1994., Zagreb) diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti. Piše poeziju, prozu i dramske tekstove. Kao dramska spisateljica i dramaturginja ostvaruje suradnju s raznim kazalištima. U Hrvatskom narodnom kazalištu kao dramaturginja radi na predstavi ''Tko pjeva zlo ne misli'', a u Gradskom dramskom kazalištu Gavella na predstavama ''Krleža alla Gavella'' i ''Sjećanje šume'', gdje potpisuje dramatizaciju. Aktivno radi i na kazališnim projektima nezavisne scene (predstave ''Hoerspiel – mala igra za slušanje i gledanje'', ''Drvo koje je pjevalo'', ''U slučaju mjesečeve katastrofe''). Nekoliko mjeseci radila je u irskom kazalištu Rough Magic Theatre Company u Dublinu. Autorica je nekoliko dokumentarnih radio drama te potpisuje režiju dva audio-romana: ''Sjećanje šume'' i ''Hotel Zagorje''. Osim kazalištem i pisanjem, od 2018. godine kao kantautorica djeluje na glazbenoj sceni, sklada i izvodi vlastite pjesme.



 

NIŠTA O EVI

 

1.

 

Grad tone u još jedan mekani sumrak. U ovo doba obično poželim napisati nešto o Evi, ali osjećam da rečenice najprije moraju proći kroz sito.

 

*

Takav bi rukopis trebao biti dobro prosijan. Sačinjen od sitnih i mirisnih, sipkih tvari koje sam u jednom kratkom trenutku držao na dlanu. Na primjer, ako se spominju njezine oči, napisati da su bile boje bršljana. Duboko zelene, poput tajne koju osjećamo na ulasku u šumu, iako o njoj ništa ne znamo.

 

*

- “Rukopis” zvuči kao da pišeš na papirusnim svitcima.

- Otkuda ti to?

 

- Ostavio si bilješke na stolu u kuhinji.

 

*

 

Kad smo već kod tajni: spomenuti i da je oblik njezinih usana otkrivao blagi polusmiješak zbog kojeg je često izgledala kao da zna nešto što drugi ne znaju. Pa i način na koji joj je, zbog prirodnog razdjeljka, valovita kosa često znala pasti preko lijevog oka, u stilu Veronice Lake.

 

*

 

Upoznali smo se u kantini kazališta u kojem sam to vrijeme radio. Tamo se sastajala s jednom starijom glumicom koja ju je trebala mentorirati oko uloge koju je spremala za audiciju. Recimo da je bila riječ o velikoj glumici. Recimo barem da su se tako svi oko nje trebali ponašati. Iako se, naravno, nitko više nije mogao sjetiti zašto.

 

Eva je bila nervozna i gladna. Pitala me valja li grah koji sam naručio, iako iz pristojnosti prema starijoj kolegici ništa nije htjela uzeti.

 

Kasnije smo sjeli na piće i smijali se načinu na koji joj je ova punih ustiju tumačila utjecaj Weiningerove psihologije na Krležine ženske likove, trpajući u sebe kobasicu koju je rezala narančasto-nalakiranim noktima. Dogovorili smo da ću joj ja napisati monolog za audiciju. Rekla je kako mi ova nijansa plave nikako ne stoji.

 

 

*

 

 

Kada je imala devet godina, otac je Evi poklonio žutu bilježnicu kožnih korica i rekao da do kraja ljetnih praznika svaki dan zapiše nešto u dnevnik. Spremila ju je u ruksak i izašla u toplu večer. Hodala je prema parku, vjetar je ulicama raznosio latice, bijele poput mirišljavog lipanjskog snijega. Sjela je na klupicu i otvorila bilježnicu. Nije znala što da napiše.

 

Nije znala ni sutradan, niti dan poslije toga, ali bilježnicu je otad uvijek nosila sa sobom. To je u njoj izazivalo osjećaj da negdje iza nekog ugla čeka nešto vrlo važno, vrijedno bilježenja. Prazne su je stranice, na neki način, tjerale da budnim okom promatra svijet oko sebe, što se spletom okolnosti kod nje razvilo u želju da postane glumica.

 

*

 

Splet okolnosti možemo raspleti na sljedeći način. Deset godina nakon što joj je otac poklonio žutu bilježnicu, Eva je sjedi na rivi s bocom najdražeg vina, spremna da upravo večeras umre od dosade koja s krajem kolovoza obično dostiže vrhunac. Čim je odabrala čamac u kojem će spavati kad više neće moći hodati od alkohola, pogledom je nastavila tražiti zvijezde padalice ne bi li mogla poželjeti da se sutra probudi na nekom drugom moru, ili ne probudi uopće. Kako nebo tu večer nije bilo naročito prometno, nakratko je spustila pogled koji je zastao na panou lokalnih događanja. Na otoku su večeras prikazivali kazališnu predstavu iz Zagreba, crnu komediju o dva brata blizanca, svećeniku i mafijašu. Počinjala je za deset minuta. Eva je skrenula pogled na bocu vina kojeg nije ostalo puno. Računala je da će dosad biti znatno pijanija, da će nebo biti zanimljivije i da će je čamac već lagano zaljuljati u san, ali ništa se od toga nije dogodilo, a vinarija se zatvorila prije pola sata. Ustala je naglo, kao da kakvu svađu privodi kraju, obula cipele i uputila se prema ljetnom kinu u kojem se prikazivala predstava.

 

Nasmijala se svega dva puta, ali nešto ju je, tu večer, između želuca i prsiju, počelo škakljati kao da joj niz grlo klizi kocka maslaca. Svjetla su se ugasila, zatim ponovno upalila, publika je lagano curila prema izlazu, a Eva je ostala sjediti neko vrijeme, utonula u plastični stolac kao u najudobniju fotelju. Kada se gledalište ispraznilo, glumac je izašao na scenu, mokar. Na licu je i dalje imao šminku, ali kad je skinuo majicu moglo se vidjeti tijelo bliže četrdesetoj nego tridesetoj. Sjeo je na pozornicu i pogledao u Evu. Neko su se vrijeme gledali, ona je osjetila kako se kocka naglo počinje rastapati. O tom osjećaju nije znala ništa, osim da ne smije prestati.

 

*

 

- Prestani. - preklinje me Eva.

- Što?

- Toliko brinuti. Nitko ne mora saznati.

- Jebe mi se za to.

- Nego?

- Brine me da mu dugo nije bilo nekoga kome bi ujutro skuhao kavu. I da je to to, razumiješ?

- Da je što što?

- Ništa.

 

*

Prvi puta počela je ispisivati retke u onu žutu bilježnicu. Samo da je može otvoriti kad se ovako usred noći probudi, uvjerena da je sve izmislila. Njega, njegove ploče, način na koji govori njezino ime, srpanj, to kako mu se oči smiju tu večer, to kako noć upravo počinje mirisati na

 

slatku neizvjesnost uzbudljive riječi ​sutra​, a on već odlazi na trajekt. Ali oči mu se smiju tu večer, pa pomisli kako to možda znači da bi ju jednom mogao voljeti.

*

Nestala je na nekoliko mjeseci.

 

*

Nedjeljom ujutro uglavnom razmišljam o tome kako jednog dana neću gubiti vrijeme, ili o tome tko je kriv za što. Eva je bila znatiželjna, i ta ju je osobina uglavnom vodila u dobrim smjerovima, sve dok se ne bih upleo ja. Većinu vremena govorio sam joj kako zaslužuje bolje. Njega je bilo zabranjeno spominjati, ali govorio sam joj kako može bolje od svog posla, svojih prijatelja, kava s okusom inferiornosti koje je subotama popodne pila s redateljima koji su uglavnom bili zainteresirani za njezina koljena, bez obzira na činjenicu što je pročitala više knjiga nego oni, i pelinkovaca koje bi uvečer pila s kolegicama koje bi je prvom prilikom, za ulogu, gurnule pod tramvaj. Ali Eva nije marila za ničije poglede. Iz kojeg god smjera dolazili, s kojom god metom, naprosto nije postojao djelić tijela na kojem ih je osjećala. Taj se oklop nije zvao naivnost, drskost pa niti rezignacija, imao je neke veze s očekivanjima koje nikada, ni od koga nije imala. Tako je voljela misliti.

 

Sve dok se jednog jutra nije probudila i shvatila da je ovdje jer naprosto dugo nije bilo nekoga kome bi on ujutro skuhao kavu. Sve dok joj, naslonjen na štednjak, nije rekao - Hvala bogu na ženama koje traže očeve - iako je znao da nije ništa manje usamljen nego onda kada nije bilo nekoga poput nje, kome bi ujutro skuhao kavu.

 

 

*

 

Trebalo bi sakupiti sve riječi kojima je itko ikada pisao o noći, i zamotati te u njih. Tako da ostaneš tajna. Tako da, osim načina na koji zaranjaš u moje tijelo, i dalje o tebi ništa ne znam.

 

Prije pola godine radi ovakve poruke sjela bi na taksi, pojavila mu se pred vratima i ostala u njegovoj spavaćoj sobi danima. Ujutro bi ružno nebo bila izlika da se stisnu još čvršće, zaborave na vrijeme i druge besmislice još hrabrije.

 

Ali ovog puta osjetila je gađenje. Osjetila je kako se pretvara u duha koji se pokazuje samo noću, pod nečijim bijelim plahtama, kako se sakuplja u lomljivu materiju koju on drži u rukama. Nije znala puno o tom osjećaju, osim da mora prestati.

 

Sva skrivanja, spremanje brojeva u imeniku pod lažnim imenima, izlaženje iz taksija na različitim adresama kako ih netko slučajno ne bi vidio zajedno, svi pogledi s balkona, noćna neba i ponoćni šampanjci, ostali su bez zadnjeg zrna romantike i na svjetlu dana ostavili mamurni zadah malograđanskog straha od toga što će ljudi reći. Od ideje da se u takvom vrhunskom talentu nalazi nešto očajnički usamljeno, neprimjereno ili ne daj bože predatorski, što bi vrlo lako moglo izaći na vidjelo ako Eva prođe audiciju za predstavu u kojoj je on igrao glavnu ulogu.

 

*

- Zamisli, sanjala sam te sinoć - govori mi preko telefona dok priprema kavu. - Rekao si mi: Eva, uskoro ćeš pronaći utjehu u stvarima koje te inače plaše​.

 

Šutimo trenutak, a onda doda - A ti znaš da se ja ničega ne bojim.

 

Prije nego sam uspio odgovoriti, nešto joj se prolije, pa se počela smijati i nastavili smo razgovarati o haljini koju je zalila kavom. Sutradan je na pozornici izvela nešto o čemu se još dugo pričalo. Odjednom je buknulo proljeće i sve su ptice za Evu pjevale o počecima. Pjesma se zarazno širila hodnicima, foajeima i garderobama kazališta, sve dok joj nisu javili da nije prošla audiciju. Ulogu je dobila jedna od dugonogih studentica koje bi sjedile za stolom kad se pio pelinkovac.

 

*

 

Prodala je majčin stari klavir i kupila avionsku kartu u jednom smjeru.

 

*

Bio je praznik i mjesto gdje smo trebali večerati bilo je zatvoreno, pa smo uzeli kinesku za van i pojeli je pod nekakvim skelama, skrivajući se od kiše. Rastali smo se tiho i obično, mokrih čarapa i masnih ruku, bez romantike i riječi koje se teško izgovaraju, pa smo se dogovorili da ćemo si pisati. To je valjda trebalo popraviti dojam neuspjelog kraja.

 

Grad je bio prazan, poput riječi praznik. Ispražnjen i tih. Samo su misli bile glasnije no inače, pa tko god bi izašao na ulicu, preplašeno je ubrzao hod.

 

 

2.

 

Tamne joj, okrugle oči lutaju nebom, kao da među zvijezdama traže još kakvu rečenicu utjehe (...)

 

Pisma već neko vrijeme ne stižu, pa prelistavam stara. Pokušavam uočiti na kojim dijelovima rečenice joj olovka postaje tupa.​Zvijezde​su mutne, ali ​utjeha​se već vidi vrlo dobro. Tu ju je odlučila našiljiti, pa sve što slijedi čita se malo jasnije.

 

*

 

Ono što sam znao bilo je da radi u administraciji nekog malog kazališta, ganja audicije, često seli i već je uspjela okončati ljubav s nekakvim vrtlarom.

 

*

 

Cimere, Asju i Tonija, rijetko viđam. Rade u noćnim smjenama, kada se vratim kući s posla oni još duboko spavaju. Vikende uglavnom provode kod kuće, igraju Rizik ili se našmrću i odlaze u grad, ali ne u provod nego kod Emira, Bosanca koji iznajmljuje sobu u centru. Njemu fali zub, žensko društvo i tema za razgovor, ali ne smeta im što ne pričaju puno. I Asja i Toni imaju

 

diplomu iz engleskog i povijesti, ali engleski gotovo da ne govore. Nemaju s kim, a čini mi se i da im je tišina na materinjem jeziku nekako ugodnija.

 

*

 

Sve bi bilo drugačije da je proljeće. Da je nebo predvečer crveno i da si mogla obući haljinu bez čarapa. Da te samo jednom, prije nego odeš, stigao vidjeti kako golih koljena pretrčavaš neku ulicu, predomislio bi se - govori mi Asja kojoj se jezik petlja od alkohola, a glas raspada od cigareta, ali svejedno je lijepa. Večer je blaga, sjedimo na stepenicama nekakve crkve. Tamne joj, okrugle oči lutaju nebom kao da među zvijezdama traže još kakvu rečenicu utjehe, iznad guste magle koja se nadvila nad Dublinom.

 

I Asja je ovamo došla kako bi postala glumica. Radi u najstarijoj fish&chips prodavaonici u gradu, prži krumpire ispod uokvirene slike nasmiješenog Bona koji grli gazdu restorana, dosad je promijenila tri posla, svaki puta kada na radiju čuje U2 mijenja stanicu i razmišlja o četvrtom jer ne može podnijeti kako joj kosa zaudara na ribu svaku večer kada se vrati kući. Zadnji puta vidim Asju, s kojom osim nacionalnosti i privremene adrese, ne dijelim ništa. O kojoj, osim da vjeruje kako godišnja doba mogu spasiti neuzvraćenu ljubav, i dalje ne znam ništa. Ali kako proljeće ovdje ipak dolazi nešto kasnije, preostalo nam je vrijeme prolazilo u sivim predvečerjima i moja su koljena, mrakom ili kakvim drugim materijalima, za njega ostala pokrivena.

 

*

 

Posljednji tjedan u kazalištu provela sam u arhivi, među prašnjavim kutijama, popisivajući programske knjižice, letke i plakate predstava nastalih u posljednjih 40-ak godina. Kazališna sezona je završavala i svi su radili punom parom da što prije pobjegnu na godišnji. Bilo je dana kada mi u tih osam sati nitko nije pokucao na vrata niti mi se pokušao obratiti, pa sam mogla neometano plakati. To mi je odgovaralo jer u tom periodu nisam imala nikakvu kontrolu nad sobom i navalama tuge koje bi me s jutrom nemilosrdno gutale i navečer, iscprljenu ispljunule u san.

 

Pauze za ručak i dalje provodim u Chez Maxu. To je mali kafić blizu kazališta, s terasom natkrivenom crvenom tendom, na kojoj sjedim bez obzira na temperaturu jer je pauza za ručak jedino vrijeme kad mogu zapaliti cigaretu. Konobar ovdje rekao mi je kako ime Dublin potječe od gaelske riječi Dubhlinn, što u doslovnom prijevodu znači “crni bazen”, i da je grad dobio ime po crnoj vodi rijeke koja ga prožima. Za razliku od mostova, rijeka Liffey nije naročito lijepa. Tamna je i mutna, pomalo zastrašujuća, ali u tom mraku, kao i u tvojim očima, uvijek ima nečeg mirnog, gotovo opasno umirujućeg, što te tjera da se još neko vrijeme zadržiš u njima.

 

*

 

- Tko je Eva?

- Nitko. Mislila sam da si mi prestala kopati po bilješkama.

- Tražila sam karte, pa sam naletjela na pisma.

- Kakve karte?

- Za predstavu, koje sam dobila prošli mjesec. Sjećaš se.

- To je večeras?

- Da. Mogao bi obući onu plavu košulju. Lijepo ti stoji.

 

*

 

Htio sam joj pisati o onom danu kada smo prolazili krajem u kojem je provela djetinjstvo, ali nisam znao adresu.

 

Nedjelja je, i čini se kao da osim vjetrenjača ovdje ničega nema. U daljini se ne naziru šume niti planine, ispred jedne kuće sjedi starica, nepomična poput vode u bunaru. Ptice su odavno otišle, pronaći boje koje im je uzeo prosinac. Negdje bi trebala biti rijeka, ali ne mogu je pronaći.

 

Da nema tog prozora iza kojeg je netko sinoć zaboravio ugasiti svjetlo, pomislio bih kako ovdje zaista ničega nema, a Eva sve vrijeme gleda gore, i kaže, gledaj, toliko je neba.

 

*

 

Izašli smo na predstavu za koju je dobila karte, onu u kojoj je Eva trebala glumiti. Mjesecima se čekalo za mjesto. Obukao sam plavu košulju. Čekam je da ostavi kaput u garderobi. Nema vremena za piće pa stanem pored biljetera kako bismo što prije ušli. Uhvatim djelić njihovog razgovora.

 

- Misliš da će doći večeras?

- Negdje oko pola devet.

- Svaki puta u isto vrijeme?

- Malo prije zadnje scene, vidjet ćeš.

- Ti je puštaš.

- Da. Znam da laže, ali nemam srca. Prvi put mi je rekla da je radila na predstavi, ja sam joj iz nekog razloga povjerovao.

- Čini mi se da je večeras rasprodano.

 

- Nema veze, ionako uvijek stoji. Sa strane, gore na balkonu. Par puta je ostalo slobodnih mjesta u parteru, ali kad sam joj ponudio nije htjela.

- Bolja vizura.

- Ili ne želi da je netko vidi, s pozornice.

 

Ne može se reći da nije rekla istinu. Pred kraj predstave gledam prema balkonu. Eva potiho ulazi s lijeve strane. Sjeda na stepenice i čeka zadnju scenu. Čeka kraj, ili početak, koji nikad nije dobila.

 

*

 

O čemu ne možemo govoriti, o tome trebamo šutjeti.

 

Ovim riječima filozof završava svoje najvažnije djelo. Nakon njih uslijedila je desetogodišnja šutnja. Autor je naredno desetljeće odlučio posvetiti nekim drugim, tišim stvarima, poput vrtlarstva i arhitektonskih nacrta, ne ostavljajući u tom periodu niti jednu zapisanu misao iza sebe. Dani koje provodim čitajući njegovu raspravu dani su u kojima se moji umnjaci sve odlučnije pokušavaju izboriti za svoje mjesto na gornjoj čeljusti. Bol se sa zubnog mesa širi na grlo uho, obraz, glavu, a ponekad se čini kao da me zbog zuba počelo boljeti i oko. Nedjelja je, moja je zubarica isključila mobitel i otišla na Sljeme. Ne preostaje mi drugo nego zaplakati, ali strah od boli koja bi uslijedila sprječava me. Utješna je jedino tišina koja će uslijediti. Tišina u kojoj osjećam kako rečenice napokon prolaze kroz sito. Govorim samo kada trebam, kada mogu.

 

*

 

 

 

Lipanj. Sreli smo se na jednom raskrižju u centru grada.

 

 

- Vratiti se sa sjevera u Zagreb ljeti, to je nešto poput ljubavi - govori mi i podiže pogled, umiva lice zaboravljenim bojama, omamljena gradom u kojem se ništa ne mijenja, koji nekako uspijeva stajati na mjestu čak i onda kada mu se tlo pomakne za nekoliko centimetara.

- Tako sam sretna što se ništa nije promijenilo - govori i na trenutak zaboravlja, da su sve ljetne ljubavi kratkog vijeka.  

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg