NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.
Karla Andrić (1986., Đurđevac) magistrirala je Odnose s javnošću pri Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Osnivačica je nezavisnog huba HAIKU communications u kojemu je samozaposlena na poziciji komunikacijske strateginje i konzultantice. Surađuje s globalnim, regionalnim i nacionalnim kreativnim agencijama, institucijama te udrugama koje provode projekte iz kulture. Između ostalog, pet godina je bila zadužena za komunikaciju Festivala europske kratke priče (FEKP). Završila je radionicu kreativnog pisanja kod Zorana Ferića u sklopu koje joj je objavljena kratka priča ''Slina'' na portalu Booksa.hr. Živi i radi u Zagrebu.
Zadnji pokušaj
“Trenutak se odmotava kao folija. Dodirnete ga jezikom, ubacite ga u usta i omekšavanjem teksture jednostavno dođete do njegovog soka”, ponavljao je. No trenutak može brzo iscuriti. Prebacio sam jedan iz donje čeljusti u gornju. Osvježio mi je misli, a nakon nekoliko minuta otopio fokus. Pljunuo sam ga natrag u foliju i sluzavog ga bacio u kanalizaciju. Srećom na sebi nisam imao odijelo. Vjerujem da odjeća ne čini čovjeka, ali više nisam siguran što mislim o džepovima. Vrijedi li to vjerovanje i za njih? Ušivene stijene počeo sam primjećivati nakon savjeta da moram pronaći mjesto u koje ću spremati paketiće vječnih trenutaka. “Džepovi vam pružaju sigurnost, a šavovi snagu”. Džepovi su postavljeni na svim stranama svijeta, nisu mi nikad pri ruci, a nisam baš siguran da ću snagu za lomljenje osuda i usitnjavanje uvreda dobiti dodirujući običan konac. Prije ću si tijelo poslati na mljevenje u rudnik nego dragati niti. Sve su to zlatne metafore i šuškavo razumijevanje. Mudroliju “Cijenite svaki trenutak?” donekle razumijem. Na papir sam pokušao staviti sve što mi u životu znači. Ispisao sam imena bez kojih ne mogu zamisliti noć, dodao sam neka jela, nabrojao gradove i nastao je popis koji mi je do jučer ispunjavao život. No ako papir ne spremim u džep neću moći cijeniti trenutke putovanja i rezanja povrća za juhu.
Ime joj toliko dugo nisam izgovorio da sam na usnama pronašao paučinu. Možda je ispario na našem plinskom štednjaku, a možda sam ga pojeo s paukom. Evo me, pričam sam sa sobom i pišem sjećanja. “Ne tražimo sjećanja. Tražimo žive trenutke”. Ponovno sam sjebao. Oko mene su goli zidovi, a ja ne mogu jedan savjet točno ponoviti. Kako da se onda njega držim i kako da se ičega sjetim? Možda da iznad kreveta zalijepim ove trenutke, da me podsjećaju na vrijeme kad sam bio tu.
Životne mudrosti love ljude koji žive u jednosmjernoj zlatnoj ulici i one koji se nalaze na križanju boli. I ja sam jedan od njih, ali mene još nitko nije ulovio. Od mene se mudrosti odmiču. U nekoj sekundi dana pomislim kako sam pronašao trag koji me može odvesti do palače sreće, ali svaki put se vratim na mjesto od kud sam krenuo. Zapravo nikad nisam krenuo i to me uznemirava. Kao da si svaki dan uručujem pritisak.
Htio sam pronaći rješenje bez psihološke pomoći. Sjeo sam u auto i vožnjom čistio misli. Ugledao sam kiosk, auto sam naglo zaustavio i kupio sam paketić žvakaćih guma. Sve sam ih ubacio u usta. Žvakao sam ih toliko dugo dok me okus mentola nije razbudio. Ljepljivu gromadu stavio sam na dlan lijeve ruke i prstima desne pokušao sam oblikovati kuglu. Na kraju se nisam mogao nositi s prljavštinom koju je žvakaća kupila s dlanova. Crne točkice počele su se pretvarati u tamnu silu, a prljavi trag kao da je pokazivao razlog zašto sam je pustio. Bio sam na rubu, na stanici koja nije dočekala niti jedan topli trenutak. Ali nisam htio odustati. Primio sam se za džep, dodirnuo sam šavove i crnu sam kuglu rastegnuo toliko jako da me mogla vratiti u prošlost, prošlost koju nisam htio zaboraviti. U tom trenutku osvijestio sam da usred noći, pokraj kioska i u ulici kojoj ne vidim ime, lijepe trenutke spašavam motajući žvakaću gumu oko prsta, mjesta na kojemu je nekad bio simbol ljubavi koje se više ne mogu sjetiti.
Vratio sam se u stan. Uzeo sam papir na kojemu se nalazio nepotpun popis koji me činio živim. Okrenuo sam ga i na dnu potpisao razvod.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.