proza

Danko Delač: Divlje svinje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Danko Delač (1985., Osijek) nakon završetka gimnazije 2003. upisuje studij psihologije. 2009. upisuje, a 2014. završava Preddiplomski studij kulturologije, smjer Medijska kultura. 2014. upisuje diplomski studij Komparativne književnosti/Etnologije i kulturne antropologije na FFZG-u. Piše kratke priče i scenarije. 2007. dobiva nagradu (drugo mjesto) za ''Kikijev izbor'', posebno priznanje za napisani scenarij na radionici Palunko pri ZFF-u za scenarij ''Naranče'' te ulazi u širi izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' s proznim radom ''Divertimento''.



 

DIVLJE SVINJE

 

- Guzica. Guza. Guzica. Mala guza, odnosno guzica. Velika guza, guzica. Sise i guzice – pjevno si je mrmljao u bradu Marko varirajući duljine slogova guzice.

Vozio je Baranjom prema Tikvešu pričajući maltene sam sa sobom, dok je Pavle nezainteresirano na suvozačkom mjestu drkao po mobitelu. 

- Tebra, burke, buraz...Jesi skužio da je guzica zapravo umanjenica. I u neku ruku uvećanica...Guzica i mala guuuzica...- pokušavao je početi razgovor Marko.

Pavle je bacao ignor. Bio je zadubljen u svoje misli i zadnjih 5 minuta razmišljao kako da napiše šaljivi Instagram status uz fotku baranjske ravnice. 

- Ko da govorim zidu – rekao je Marko više za sebe te nastavio kontemplirati o guzicama. 

Nastavili su se voziti bespućima ravnice u razjebanom autu kojem je katalizator bio na izdisaju. A trebalo je provjeriti i ulje. Nije imao ni klimu, što zna biti faktor ako sunce upeče. Ali je vozio. Marku je to bilo dovoljno za ove kraće regionalne izlete. Ako se nešto i sjebe uvijek je u najgorem slučaju mogao stopati. Pavle nije bio spreman na nepotrebne rizike s autom pa ga je manje koristio. Gotovo nikada ljeti, kad sunce upeče.

Išli su po tetu do Batine koja je tamo imala neku malu bašču pa je svoje dane u mirovini kratila opuštanjem na countrysideu sa svojim jorkijem Kokom. Pavle je tražio neke lokacije za diplomski na snimanju pa je preko volje spojio ugodno s korisnim i poveo se s Markom, koji je road trip iskoristio za road trip jer nije radio nešto bogznašto pametnije. Bilo je rano popodne kasnog proljeća. Obojicu su mučile alergije. 

Marko je kihnuo. Jedanput pa još dvaput. Pavle je svoje kihanje držao za sebe.

-Jebemti ambroziju – opsovao je Marko dok je šmrcao – Imaš maramicu?

Pavle je odsutno buljio kroz otvoreni prozor automobila.

Marko je ponovo kihnuo.

- Pavle, alo...Jebemu, daj mi neku maramicu.

- A? Nazdravlje?! - Pavle se lijeno trgnuo.

- Daj mi neki papir! - dreknuo je Marko.

Pavle je počeo čeprkati po džepovima. Nalazio je samo zgužvane maramice koje je već iskoristio.

- Jel nemaš svoje?

- Potrošio sam, jebiga – nervozno je odgovorio Marko, brišući dio bala koji mu je pobjegao na gornju usnu, dok je dio gutao.

Pavle je iznenada glasno kihnuo u sebi, suzdržavajući se da mu ništa ne pobjegne. Samo si je malo obrisao nos već iskorištenom maramicom.

- Dobit ćeš moždani tako, znaš to? - dobacio mu je Marko.

- A šta je tebi? Jel ne piješ Claritin?

- Ne, nije mi bilo strašno ovih dana. A i uspavljuje me.

- Inače se kao budiš u cik zore – dobacio je sarkastično Pavle. 

- Volim imati izbor kad će mi se spavati ili ne. Ne želim biti grogi cijelo vrijeme.

- Jesi probao Aerius. Aerius je meni ok.

- A mislim...-rekao je Marko i kihnuo na glas još par puta.

Jednom rukom držeći volan, drugom je skinuo havajku sa sebe, ostavivši na sebi sivu siledžijku.

Ispuhao je nos u košulju na vidno negodovanje Pavla.

- Jebemti maramice – rekao je te nastavio voziti dalje.

Vozili su se kroz bespuća polunapuštenih seoca koja su se mic po mic oporavljala od rata, tranzicije, bijele kuge; od viših sila i krivih odluka...Strogo rečeno, nisu se baš oporavljala, no činilo se da stubokom razjebavanje barem stagnira. Sam oporavak je trajao dugo kao što je i sve ostalo dugo trajalo na ovom prostoru. Jedna kuća je bila derutna, s bakom koja je čekala svoj kraj zajedno s njom. Odmah do nje je bila kuća koja je bila potpuno zapuštena, s vidljivim oštećenjima na fasadi od metaka. Tik do nje je bila svježe uređena kuća koja je služila kao vikendica. U par sekundi vožnje auta se na nizu kuća mogla vidjeti arhitektura i posljedice vremena u zadnjih stotinjak godina. Sto metara fasada, sto godina pizdarija. 

Marko je izbjegavao glavnu cestu i vozio stranputicama kako bi Pavle ulovio što više potencijalnih lokacija za snimanje. Bili su nešto prije Tikveša kad je Pavle rekao Marku da stane. Marko je usporio i stao na makadamski put sa strane. Nalazili su se na križanju vodenog kanala, šume i polja. Pavle je izašao van i s fotićem prebirao po horizontu. Marko je izašao za njim i zapalio cigaretu. Makadamski put se udaljavao od šume, s jedne strane se nalazio vodeni kanal, dok je na drugoj bilo polje. Lagano su krenuli putem od šume. Pavle je svako malo nešto fotkao, dok je Marko u jednoj ruci držao cigaretu a u drugoj košulju za brisanje nosa. 

Marko je gledao neke žabe koje je krivio zbog pošasti komaraca u regiji. Kad je bio klinac netko mu je rekao da ne smiju prašiti komarce u Kopačkom ritu zbog žaba i to znanje mu se nekako upeklo u mozak. Generalno je volio životinje, ali specifično nije volio žabe.

Roda je sletila nedaleko od njega i na Markovo zadovoljstvo ugrabila jednu žabu.

- Roda. Ciconia ciconia, po Linneu – rekao je više za sebe Marko.

Pavle je stajao okrenut leđima Marku, namještajući postavke na fotiću.

- A?

- Bijela roda. Ciconia ciconia, po Linneu – ponovio je Marko glasnije.

Pavle je uzdahnuo.

- Ili guzica guzica, po tebi – odgovorio je Pavle, ne okrećući se.

Marku se lice ozarilo.

- Aha! Ipak si me slušao šta pričam!

- Slušam te cijelo vrijeme, ali te svjesno ignoriram.

Pavle je dublje ušetao u polje i lagano hodao paralelno s putem svako malo okidajući neku fotku. Marko je ušetao malo više do kanala, na laganoj je padini hodao paralelno s druge strane puta, povremeno bacajući neki kamenčić u vodu. 

Oboje su polako hodali prema jugu, razdvojeni samo makadamom među njima i nepremostivim razlikama u karakteru. 

Nakon što je popušio petu otkad su stali, Marka je počelo zabrinjavati pomanjkanje cigareta u kutiji.

- Ej, jesi ti pri kraju. Trebao bi negdje usput kupiti pljuge – dobacio je Marko.

Pavle je namršteno pregledao par fotki na fotoaparatu.

- Mislim da je to to za sad.

- Moramo još pješke i natrag do auta...

- Da, da...možemo krenuti.

Našli su se na makadamu i lagano krenuli natrag. Pavle je buljio u fotke koje je snimio, dok je Marko ležerno držao balavu havajku na ramenu. 

- I, jebeš šta? – pitao je Marko.

- Aj me nemoj...

- Ok, znači ništa.

Pavle okrene očima pa pogleda Marka.

- Ne, nije da nije ništa. Nego neću pričat o tome.

- Pa dobro, šta sad. Ljudi jebu, ne jebu, drkaju, rigaju, bale...šta sad. Pitam te normalno pitanje...

- Šta me sad pilaš?

- Ja tebe pilam? Pokušavam razgovarati s tobom otkad si došao u Osijek i na svaki pokušaj mi maltene pljuneš u facu.

- Sori što nisam ulovio da su loše fore pokušaj razgovora.

- Loše fore su počeci. Jel ti ikad razgovaraš s ljudima ili ti je komunikacija i dalje strani koncept?

- Komuniciram kad treba. Ne mora sve biti zajebancija, kao tebi.

- Tu smo da se zajebavamo, šta sad.

- Zato TI jesi tu gdje jesi.

Marko se uozbilji.

- O, a što sad to treba značiti?

- Znači to da stagniraš – odbrusi mu Pavle.

- Ja sam tamo di mi odgovara. Ne kužim šta tebi smeta šta se sa mnom događa. 

- Pa jebote – sad već i Pavle povisi glas – Razjebao si barem tri faksa do sada. Sad te odjednom zanima biologija jer zadnjih godinu dana jebeš žensku koja je igrom slučaja ekolog. 

- Kao prvo, zove se Marija, a kao drugo...

- Jebemu, životariš otkad ja znam za sebe! – prekine ga Pavle.

- A ti si drkadžija otkad ja znam za tebe!

- Puši kurac – odgovori Pavle i krene dalje od Marka.

Marko popizdi te uzme svoju balavu košulju i pogodi Pavla u glavu s njom.

- Puši ti! - dovikne Marko.

Pavlu se smrači, uzme košulju i zafitilji je prema kanalu. Košulja se u letu raširi i padne na sam rub kanala, do pola umočena u vodu.

Marko sve to razrogačenih očiju uprati te odahne kad vidi da nije upala u kanal do kraja.

- Koji je tebi? Ta košulja je poklon...

- Koji je meni?! Pa ne moš mi bacat svoju balavu košulju na glavu!

- Picajzlo, uglavnom se osušilo! 

Marko ljutito krene prema Pavlu, koji uzmakne korak dva ali onda zastane i uozbilji se, držeći fotić dalje od Marka.

- Čekaj, nemoj! Razjebat ćeš mi fotić.

- Jebe mi se za fotić! Dobit ćeš makar šamarčinu!

- Čekaj...

- Dam ti šamar i kvit smo!

Marko je znao da neće stati na samo jednom šamaru. Poučen prijašnjim iskustvima s Pavlom, nakon toga bi ovaj njemu vratio šamar, zatim bi Marko možda uspio dati još jedan i onda bi se počeli hrvati na podu dok god netko ne bi nekome napravio polugu i prisilio drugog da se preda. Ili što je puno vjerojatnije, dok se obojica ubrzo ne bi umorili. 

Pavle je također znao gdje to sve ide, ali ga je stvarno brinuo fotić. To košta. Jednom rukom ispruženom prema Marku, drugom krene lagano spuštati fotić. 

Markov ljutit pogled uperen u brata skrene negdje iza. Namršti oči, iz ljutnje mu se izraz promijeni u zabrinuto čuđenje.

- Čekaj – tiho kaže Marko.

- Šta da sad čekam, oćeš ili ...- nastavi istim zanosom od prije sekunde Pavle.

- Šuti, jebote – izdere se ispod glasa Marko – Okreni se.

Dvjestotinjak metara iza Pavla nalazio im se auto, dok je na pola puta između njih i auta stajao vepar.

- Jel to vepar? - pitao je Pavle mahinalno podižući fotić prema licu.

- Je, vepar je. Sus scrofa. - odgovori mahinalno Marko.

- Po Linneu? - mahinalno podbode Pavle.

- Po Linneu – odgovori Marko netremice gledajući vepra.

Stajali si tako, gotovo nepomično, neku minutu.

- I šta sad? - pitao je Pavle.

- Jel možda ženka? Jel vidiš mlade okolo? 

- Ovako na prvu ne. Mislim da nema.

Marko je lagano krenuo prema autu a time i prema vepru, hodajući ispred Pavla.

- Di ćeš? - oprezno će Pavle.

- Idemo sad lagano prema njemu. Bez buke, bez prijetnje, bez naglih pokreta...

Oba oprezno malim koracima krenu makadamom pa stanu.

- Ako bude krenuo od nas, idemo dalje. Ako krene prema nama, trčimo u kanal.

- Imam fotić, smočit će se...

- Jebo fotić – odlučno mu odgovori Marko.

Krenuli su prema vepru koji je nešto zobao iz trave pokraj puta. Kad su došli na pedesetak metara od njega vepar je naćulio uši i podigao glavu. Okrenuo se prema njima. Prestao je žvakati.

Svi su stali. Gledali su jedni druge. Jaz 80 milijuna godina evolucije premošten u nekoliko desetaka metara zračne linije. Još dok su dinosauri dominirali svijetom dva potomka sisavca sličnog voluharici su krenula u dva različita evolutivna smjera; razdvojenih višom silom a možda i svojom voljom. Iz jednog smjera se kroz eone razvio vepar koji je bio pred njima, a iz drugog Marko i Pavle. Svo troje su se našli na neočekivanom okupljanju šire obitelji i kozmički potvrdili da od familije nikada ne možeš pobjeći. Ali ta misao nije bila u glavama Marka i Pavla. Ponajmanje je bila u glavi vepra.

- Mislim da je bitno da ne misli da smo mu prijetnja – ispod glasa će Marko.

- Ne izgleda kao da to misli – tiho će Pavle.

- Mislim da je bitno da ne promijeni mišljenje o tome – zaključi Marko.

Vepar je ponovo lijeno spustio glavu u travu i krenuo njuškati u generalnom smjeru auta i šume. Marko i Pavle su stajali trenutak pa oprezno krenuli u istom smjeru, za njim.

Vepar je ponovo zastao i pogledao prema njima. Zatim se okrenuo prema šumi iza auta, kao da je nešto ugledao. Laganim hodom odšetao je prema autu. Došao je do auta, napravio jedan krug oko njega njuškajući neke njemu nepoznate mirise te otišao u šumu.

Pavle i Marko su stajali stotinjak metara od auta i promatrali dok vepar nije nestao u šumskom zelenilu.

- Idemo? - pitao je Pavle.

- Čekat ćemo još par minuta. Taman da odem po košulju koju si mi bacio – podbo je Marko,  vraćajući se do mjesta gdje mu je košulja ležala do pola u šašu.

Pavle je stajao i gledao oko sebe. Uzeo je neki štap koji se nalazio pored puta.

Marko se vratio do Pavla cijedeći si košulju.

- Šta će ti štap?

- Za obranu.

Polagano su krenuli prema autu. Pavle s komadom drveta koje je bilo nešto između oveće šibe i omanjeg štapa; Marko s košuljom koja je s jedne strane bila balava a s druge strane žabokrečava. Oboje su bili prijetnja nikome, osim donekle jedan drugome.

- Pizdek – dobacio je ispod glasa Marko.

- Prvi si počeo – odgovorio je ispod glasa Pavle.

- Nemoj počinjati, molim te – odgovorio je Marko otključavajući auto.

Potiho su se nasmijali te brzo ušli u auto. Zaboravili su zašto su se zamalo potukli. U tom trenu je bilo dovoljno da su stali.

Otišli su po tetu i njenog jorkija u Batinu te su se vraćali prema Osijeku u smiraj dana.

Kad su bili kod Tikveša teta je pitala da stanu na tren jer Koko mora pišati.

- Neka piša u auto ako treba, ali ne stajemo prije Osijeka – rekao je Pavle. - Ima masa veprova okolo.

- De, daj mu moju košulju – dobacio je Marko. - Može na nju. Ionako je već mokra.

Marko je kihnuo.

- Jesi popio Claritin? - pitala je teta.

- Imam ja Aerius kod kuće. Dat ću mu kad se vratimo – rekao je Pavle.

- Navodno je ok Aerius - dobacio je Marko.

- A mislim... – odgovorio je Pavle i kihnuo u sebi. 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg