proza

Clemens J. Setz: Indigo

Clemens J. Setz (Graz, 1982.), nazivan i wunderkindom, austrijski je pisac i prevoditelj, a bivši matematičar i kompjutoraš. Studirao je matematiku i germanistiku. Godine 2007. debitirao je s romanom ''Söhne un Planeten'', a već s drugim romanom, ''Die Frequenzen'', bio je finalist za nagradu ''German Book Prize''. Godine 2011. osvojio je nagradu književnog sajma u Leipzigu sa zbirkom kratkih priča ''Die Liebe zur Zeit des Mahlstäder Kindes''. Godinu nakon, 2012., ponovno je bio u finalu za nagradu ''German Book Prize'' s romanom ''Indigo'', a 2015. dobio je nagradu ''Wilhelm Raabe'' za roman ''Die Stunde zwischen Frau und Gitarre'' (2015.). Njegova su djela i roman ''Die Frequenzen'' (2009.) i zbirka kratkih priča ''Glücklich wie Blei im Getreide'' (2015.). Prepoznat je i od publike i od kritike, a uspoređivan je s Nabokovom i Fosterom. Živi i radi u Austriji.
Donosimo vam ulomak iz njegovog romana ''Indigo'' koji je s njemačkoga preveo Dalibor Joler (2020., Hena com). Knjigu - ne zaboravite - možete naručiti i preko interneta.



 

I. DIO

 

 

In a field

I am the absence of field.

Mark Strand

 

 

 

1.   Bit daljine

 

Dana 21. lipnja 1919. u britanskoj mornaričkoj bazi Scapa Flow u blizini škotske obale Njemačka carska pomorska flota izvršila je samopotapanje. Nedugo prije toga Njemačka je potpisala Versajski ugovor prema kojemu su se osim povrata mrtvačke lubanje poglavice Mkwawe britanskoj vladi odmah trebali predati i svi brodovi, no njemačkome admiralu Ludwigu von Reuteru bilo je draže potopiti vlastite brodove nego ih prepustiti Britancima koje je smatrao neciviliziranim narodom. Otada ti ratni brodovi leže na dnu mora na dubini od pedesetak metara. Za suvremeni svemirski program to je sretna okolnost jer iz olupina ratnih brodova koji već gotovo stotinu godina leže na dnu mora ronioci vade čelik visoke kakvoće koji se koristi za proizvodnju satelita, Geigerovih brojača ili tjelesnih skenera u zračnim lukama. Svaki drugi čelik na Zemlji – nakon Hirošime, Černobila i mnogobrojnih nuklearnih pokusa obavljenih u Zemljinoj atmosferi – suviše je ozračen da bi se mogao upotrijebiti u proizvodnji tako preciznih uređaja. Dovoljno čist čelik me se naći još samo u Scapa Flowu, na dubini od pedeset metara.

Tom pričom započinje znamenita knjiga Bît daljine dječje psihologinje i pedagoginje Monike Häusler-Zinnbret, objavljena 2004. godine. Posjetio sam je jedne subote u ljeto 2006. u njezinu stanu u Geidorfu, rezidencijalnoj četvrti u Grazu. Do toga trenutka već sam bio napustio šestomjesečnu praksu nastavnika matematike u Institutu Helianau. Ravnatelj Instituta, dr. Rudolph, upozorio me da mi više nikada ne padne na pamet kročiti nogom na tlo te ustanove.

Gospođu Häusler-Zinnbret potražio sam da bih je upitao što misli u kakvim uvjetima danas u Austriji žive indigo djeca, dvije godine nakon objave njezine utjecajne knjige s optimistično intoniranim predgovorom. I zna li što je s takozvanim relokacijama kojima sam tijekom svoje prakse u Institutu često svjedočio ne vjerujući vlastitim očima.

Na starim ulaznim vratima s trima zvonima visio je i ukrasni zvekir koji je nekoć možda i služio svojoj svrsi, no onda se jednoga vrućeg dana jednostavno stopio s tamnom bojom drvenih vrata i pretvorio u školjkasti ukras povrh teške kvake od lijevanog željeza. U malenome vrtu okruženome mesinganom ogradom i živicom prekrivenom mnogobrojnim paukovim mrežama, koji se nalazio pokraj neobično raskošne stambene zgrade, stajalo je nekoliko tihih breza, gotovo srebrnih i nalik vodenome bilju, a ispred jednoga prozora u prizemlju uočio sam usamljen suncokret: kao da sluša tihu glazbu, pozorno je dizao glavu sluteći da se iza najbližega ugla pomalja prijepodnevno sunce. Vrata su bila otvorena. Na stubištu je bilo prohladno, a u zraku se osjećao blag miris vlažnoga kamena i ustajaloga krumpira.

Još prije mjesec ili dva ništa od toga ne bih primjećivao.

Prije negoli sam se stubištem popeo do ordinacije, opipao sam puls. Bio je normalan.

Gospođa Häusler-Zinnbret pustila me da dugo čekam pred vratima. Nekoliko puta pritisnuo sam zvono ispod kojega su stajala oba njezina prezimena spojena valovitim crtama ≈ umjesto običnom crticom. Pritom sam se pitao, kao već mnogo puta u životu, zašto psihologinje i pedagoginje uvijek imaju dva prezimena. Čuo sam je kako hoda po stanu i pomiče namještaj ili neke druge glomazne predmete. Kada mi se učinilo da čujem korake sasvim blizu vrata, ponovno sam pozvonio nadajući se da ću joj napokon skrenuti pozornost na sebe. No koraci su se ponovno udaljili, a ja sam stajao na stubištu ne znajući trebam li se vratiti kući.

Ponovno sam pokušao, ovaj put kucajući. Iza mojih leđa otvorila su se vrata.

– Gospodin Setz?

Okrenuo sam se i ugledao žensku glavu kako proviruje kroz odškrinuta vrata.

– Da – rekao sam. – Gospođa Häusler?

– Izvolite, uđite. Upravo sam... hm, u fazi dubinskih promjena, na izvjestan način, oprostite zbog nereda... da....

Zapanjen i preplašen činjenicom da se njezin stan očigledno prostire preko cijeloga kata, ukipio sam se iza ulaznih vrata i tek me vješalica koju mi je dodala gospođa Häusler-Zinnbret podsjetila da bih trebao skinuti kaput i izuti cipele.

Tjelesna pojava gospođe Häusler-Zinnbret bila je dojmljiva. Imala je pedeset i šest godina, no njezino lice djelovalo je mladalački, bila je vitka i visoka, a kosa joj je u dugačkoj pletenici padala niz leđa. Toga je dana – uz izuzetak crnih čizama – bila odjevena prilično ležerno, s pletenom vestom prebačenom preko ramena. Dok je govorila, najčešće je gledala preko naočala, a samo kada je nešto čitala, malo bi ih nabila na nos.

Uvela me u radnu sobu, jednu od triju, kako mi je objasnila. Ovdje je najčešće primala posjetitelje – iz cijeloga svijeta, dodala je i pritisnula sklopku na zidu koja je prvo malo spustila rolete da bi ih zatim podignula; bio je to neobično hipnotički postupak, kao da prostorija trepće na usporenoj snimci. Prijepodnevno sunce obasjalo je sobu. Sunčana zraka sjajna poput celofana zamigoljila se po podu, prelomila na zidu pa krenula prema apstraktnoj slici velikoga formata na kojoj su se okrugli oblici borili protiv uglatih.

– Isuse – rekla je dječja psihologinja. – Jeste li se ozlijedili?

– Da – rekao sam. – Manja nezgoda. Ništa strašno.

– Ništa strašno – ponovila je gospođa Häusler-Zinnbret kimajući kao da se tog izgovora već naslušala. – Čaj? Ili možda kavu?

– Samo običnu vodu, molim.

– Običnu vodu? – upitala je smijuljeći se. – Hm...

Donijela mi je čašu koja je u ustima ostavljala oštar okus sredstva za pranje suđa. Unatoč tome bio sam sretan što sam mogao nešto popiti jer sam se umorio pješačeći od svojega stana u blizini trga Lend do gospođe Häusler-Zinnbret i ožednio. Prethodne noći netko mi je rastavio bicikl na sastavne dijelove. Jutros su bili uredno posloženi u vrtu – kotači, okvir bicikla, upravljač, raspoređeni približno prema quincunx uzorku.

– Dakle, skupljate informacije za svoju knjigu? – upitala je kada smo sjeli za stakleni stolić.

Iz kutije nalik uvećanoj kutiji cigareta gospođa Häusler-Zinnbret izvadila je lepezu i rastvorila je. Meni je također ponudila lepezu, ali odbio sam.

– Još ne znam što će nastati iz toga – rekao sam. – To će više biti kao članak.

–    Mračni život I-djece – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret skeptično kvrckajući kažiprstom po stolu.

Kimnuo sam.

– I kako ste nadošli na to?

– Pa – rekao sam – ta je tema, dakle, takoreći sve je još u zraku, na neki način...

Psihologinja je neobično mahnula rukom kao da ispred lica tjera muhu.

– Donedavno ste još radili u Institutu? – upitala je.

– Da.

– Znate, ja poznajem dr. Rudolpha – rekla je tjerajući lepezom zrak prema sebi.

– Razumijem.

Već sam htio ustati.

– Ne – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret. – Ne brinite. Nisam jedna od njegovih... Molim vas, ne ustajte. Dr. Rudolph... Zanimalo bi me kakav je dojam ostavio na vas, gospodine Setz.

Žamor na stubištu, svrbež u šavovima glave koji sami otpadaju, olabavjela vezica na cipeli...

– Težak čovjek – rekao sam naposljetku.

– Fanatik.

– Da, možda.

– Jeste li ondje živjeli, hoću reći, stanovali u krugu Internata? U blizini onih...?

– Ne. Svakodnevno sam putovao.

– Putovali ste.

– Da.

– Hmm – zabrunda gospođa Häusler-Zinnbret. To je bolje, zar ne? Zbog...

Načas smo zašutjeli. Zatim će ona:

– Znate, blizina I-djece, ili kako ih dr. Rudolph u međuvremenu naziva? Ima li uopće za to još neki naziv?

– Ne, on preferira...

– Ah, taj glupan – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret nasmijavši se, zatim doda: – Oprostite. Što sam ono htjela reći? Ah, da. Blizina dingosa može promijeniti ljude. Mislim, ne samo tjelesno.... nego i njihovu sliku svijeta. Prakticira li on još uvijek one... one kupke?

Bio sam toliko osupnut čuvši iz njezinih usta riječ dingo da mi je trebalo neko vrijeme da odgovorim:

– Tko?

– Dr. Rudolph.

– Kupke? Ne znam.

Gospođa Häusler-Zinnbret napućila je usne, zatim se osmjehnula. Lepeza je umjesto nje vrtjela glavom u nevjerici.

– Na kakve kupke mislite? – upitao sam.

– Grupno kupanje – rekla je.

– Nisam za to čuo.

–   Osobna Kneippova terapija dr. Rudolpha. Okruži se malim dingosima i trpi simptome. Satima. Kune se da je to istina. To ste sigurno vidjeli...

Odmahnuo sam glavom.

– Ali primijetili ste da je fanatik?

– Da – rekao sam. Mislim da je on svoj Institut ustrojio prema zrcalnome načelu, to znači, izravna interakcija između nastavnika jednako je rijetka kao i između učenika. Da bi nastavnici znali kako se učenici osjećaju.

– Pretpostavljam da se čovjek ondje osjeti prilično usamljeno – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret. – Ali sigurno i primijeti neke stvari.

Je li ovo bio poziv?

– Da – rekao sam pokušavajući prikriti zbunjenost. – Čovjek ponešto sazna, na prim...

– Nekoć sam mu se zaista divila – prekinula me gospođa Häusler-Zinnbret. – Njegovim metodama rada. I suverenom vladanju svim tehnikama. Znate, bio je brz kao munja. Zaista munjevito brz. Pravi virtuoz. No jednom zgodom bila sam s njim u jednoj od njegovih bečkih skupina s posebnim potrebama, znači pretežito djeca s Downovim sindromom i nekim drugim oblicima oštećenja... U svakom slučaju, igrao je s njima igru Glazbenih stolica, ali s jednakim brojem stolica kao i igrača. Dakle, posve besmisleno. Pritom je izgovarao nekakvu brojalicu i... ovaj... djeca su trčala ukrug i onda – dum! – posjedala. Zatim su zurili jedni u druge kao da hoće reći: i kakvoga sada ovo ima smisla? Ali teorija dr. Rudolpha bila je da nitko ne smije ostati isključen, a pogotovo ne najsporije dijete. Nema pobjednika, nema gubitnika. Dakle, kao što rekoh, fanatik. Uvijek je govorio da ne postoje sretni svršeci, nego tek tu i tamo fer svršeci.

– Fer svršeci – rekao sam. Da, točno. To je često govorio.

– Luđak – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret. Lepeza u njezinoj ruci potvrdno je zalepetala.

– Jasno mi je dao do znanja – rekao sam – da u Institutu više nisam poželjan.

– Aha – rekla je i napravila stanku.

Osjećao sam kako mi vrućina udara u lice. Otpio sam gutljaj vode i htio otkopčati gornji gumb na košulji. Ali, već je bio otkopčan.

–    Da se vratim na vaše osnovno pitanje – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret. Prošlo je već podosta vremena otkako sam se izravno bavila jednim od tih din... jednim od tih sirotih stvorenja. Oni su, hvala Bogu, rijetki... još uvijek relativno rijetki, da... Ali to ne znači da se ne bih mogla precizno sjetiti. Doduše, morali biste mi postaviti konkretna pitanja, gospodine Seitz, inače ništa neću moći reći.

– Naravno.

– Iz džepa sam izvadio notes.

U njemu sam imao zapisana tri pitanja. Više od toga nije mi palo na pamet. Rado bih ustvrdio kako mi je iz iskustva poznato da u neobveznom razgovoru čovjek uvijek sazna kudikamo više nego u klasičnom intervjuu s pripremljenim pitanjima – ali nisam imao nikakvog iskustva.

– Dakle, moje prvo pitanje glasilo bi... Kada ste prvi put radili s indigo djecom?

Na gospođi Häusler-Zinnbret vidjelo se da je očekivala ovo pitanje. Zacijelo su je to pitali već stotinama puta pa joj se u pogledu vidio prijekor: Odgovor na to, mladiću, mogli ste pročitati u drugim intervjuima sa mnom. Otpio sam gutljaj vode s okusom deterdženta za suđe i olovku uperio u papir spreman zapisati sve što čujem.

– Hm – rekla je – naravno od trenutka kada je taj problem prvi put postao uistinu akutan. To je bilo otprilike 1995. ili početkom 1996., kada su se pojavila prva izvješća. Vi ste se tada već rodili, zar ne? I kao što to uvijek bude u takvim slučajevima, bilo je napretek neinformiranoga trabunjanja i novinarskoga kaosa koji je relativno brzo postao nepodnošljiv, barem meni i nekolicini drugih... i tada sam odlučila nešto poduzeti i stvar malo rasvijetliti.

Zapisivao sam. U notesu je pisalo: PROB. AKUT 95/96, ZATIM ® TRABUNJ. ® PROTIV NEŠTO PODUZETI.

– Možete li to poslije zaista pročitati? Oprostite što škicam...

Ta riječ i pokoji slog s lagano stranim prizvukom odavali su njemačko podrijetlo gospođe Häusler-Zinnbret. Bila je rodom iz Goslara, ali je već dulje od trideset godina živjela u Austriji.

– To je moje tajno pismo – rekao sam. – Uvijek pišem velikim tiskanim slovima.

– Zaista? A zašto? Nisu li mala pisana slova jednostavnija za brzo zapisivanje?

– Ne, meni nisu. Nikada se nisam naviknuo na njih.

– Zanimljivo.

Njezino kimanje nedvojbeno je bilo kimanje profesionalne pedagoginje, kao da se svoga prirodnog kimanja poput teško razumljivog dijalekta odviknula tek u kasnijim godinama, možda tijekom studija, pa otad nastoji usvojiti ovo novo kimanje. Njezin kažiprst ponovno je izražavao skepsu. Sigurno je već imala spreman neki naziv za taj poremećaj, posebnu vrstu disgrafije, nesklonost neprekinutoj crti, dijete koje se radije igra slovima u juhi nego špagetima...

– I pomoću tih bilježaka možete rekonstruirati razgovor?

– Da, to je kao instant kava, uzmete prah, prelijete s malo vruće vode i...

Nisam dovršio rečenicu jer mi usporedba baš i nije uspjela.

– Nego, gospođo Häusler – rekao sam. Spomenuli ste da se taj problem tada javio prvi put. Je li on tada tako i shvaćen? Kao problem?

–   Ha, čujte... Dakako, nego što? Ljudi su se masovno razbolijevali, a nisu znali od čega. Majke koje povraćaju nad djetetovom kolijevkom. Kakva svinjarija. Vrtoglavice, proljevi, kožni osipi sve do trajnog oštećenja svih unutarnjih organa. To su ozbiljni simptomi koji se ne mogu uvijek objasniti psihosomatski. Razumljivo je da nastaje panika, zar ne?

Kimnuo sam.

VRTOGLAV., PROLJ., OSIP, OŠTEĆ. ∀ ORGANA.

– A onda su se ljudi počeli javljati: da, simptomi nastupaju uvijek

kada sam kod kuće, samo u blizini djece i tako dalje.

Oponašajući ih, gospođa Häusler-Zinnbret prenaglašeno je izgovarala po austrijski. Morao sam se nasmijati.

– Ali tako je bilo, točno tako – rekla je. Sigurno se ne biste smijali da ste bili ondje. Bilo je jezivo.

– Da, mogu zamisliti.

– I ono histeriziranje kada su ljudi s Geigerovim brojačima bauljali po dječjim sobama, čupali podove i sve provjeravali, zaista sve, a nije bilo ničega. Ničega.

∀ PROVJERENI STANOVI: REZUL. = Φ

– Osim...

–   Doduše, taj krajnji korak tada, jasno, nitko nije htio učiniti. Uvijek se zaboravlja: kada su toj bolesti morali dati neko ime, ispočetka su je nazivali prema prvom djetetu koje je od nje dokazano oboljelo. Beringerova bolest... No to ime potom je vrlo brzo nestalo iz medicinske literature ne doprijevši čak ni do kolektivne svijesti. Zatim su to nazivali Rochesterovim sindromom ili Rochesterovom bolesti, te nemaštovite kukavice... ali, Bogu hvala, ni to nije zaživjelo. Prigovor je bio da je takav naziv diskriminirajući, isto kao i prvi naziv za sidu. Znate li kako se sida zvala ranih osamdesetih?

– Ne.

– GRID. Gay Related Immune Deficiency. Danas se, dakako, toga više nitko ne sjeća. Takvi se nazivi vrlo brzo zaboravljaju. Smiješno je, ali naziv indigo na kraju se uvriježio iako je zasigurno najblesaviji od svih. Potpuno apsurdan. Posuđen iz nekakvih ezoteričnih savjetnika. Pritom ta djeca nisu plava kao ni ljudi koji se razbole. Nastala je kratka stanka jer nisam stizao zapisivati dovoljno brzo.

– A kada ste prvi put radili s nekim od te djece? Kako je došlo do toga?

– Hm. U to vrijeme nisam se zapravo zanimala za probleme koji izlaze iz okvira obitelji, premda to danas možda zvuči ograničeno. No tada, kasnih devedesetih, to su za razvojnu psihologiju bile takoreći druge sedamdesete godine. Bilo je to ludo vrijeme.

NE PROBL. KOJI NADIL. OKVIR. OBIT., OGRANIČ, 90E

= 70E, LUDO t

– Naravno – nastavila je gospođa Häusler–Zinnbret, naravno da se to ne može tako lako zanemariti, taj cijeli problemski sklop: škola, obitelj, nasljedna sklonost, okolina u kojoj se uči, darovitost, kako okolina ograničava dijete koje u školi ima određene poteškoće i tako dalje. U svakom slučaju uvijek sam jasno primjećivala da ja te... Okej, najbolje je da vam navedem primjer, ha? Ulazim u prostoriju, a iz stereouređaja trešti opera pojačana do maksimuma, što je samo po sebi smiješno, a obitelj je totalno histerična, guši se u suzama, u krevetiću vidim dijete, Bože moj, da ste samo vidjeli taj pogled, to majušno unezvijereno lice. Posve iskreno unezvijereno, a tek su mu dvije godine. Ali, takoreći, već sada ne zna što i kako dalje.

Samo sam kimnuo.

– A ono vrijeme još nije bilo ovako histerično kao sada. Tada se nekoga tko bi se rukom uhvatio za sljepoočnice ipak smjelo pitati ima li glavobolju. A danas, pff ! Nema šanse. Jer bi odmah iza njega mogao... ah, jadno je to...

Nasmijala se i dodala:

– Točno znate na što mislim, zar ne? Neodređeno sam kimnuo.

– Koliko ste si često dopustili takav gaf ?

– Nekoliko puta.

– Dr. Rudolph – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret odmahujući glavom. Kladim se da čak i svoje pse uči... ma, nije bitno. To na životinje ionako ne utječe, osim na nekoliko iznimaka. Ti su slučajevi, Bogu hvala, vrlo rijetki. A kada je riječ o njima, moguće je da su to posve uobičajena statistička odstupanja. Primjerice kod jednog majmuna iz pokusnoga centra. On je bio, čekajte, provjerit ću...

Ustala je i prišla polici s knjigama.

– Pokazat ću vam sliku – promrmljala je.

Našla ju je i pružila mi otvorenu knjigu. Na slici se vidio majmun u kartonskoj kutiji. Lice mu je bilo izobličeno od bola. Okrenuo sam glavu, ispružio ruku kao da se branim i rekao:

– Ne, hvala, radije nemojte.

Iznenađeno me pogledala. Desna cipela malo joj se zakrenula.

Zatim sam čuo kako je zaklopila knjigu.

– Zaista? Ne želite da vam pokažem sliku ili...

– Ne – rekao sam. Ne podnosim takvo što.

– Ali morate znati kako to izgleda ako se zanimate za ovu tematiku. Uopće nije tako strašno, pričekajte...

Čvrsto sam se držao za sjedalicu stolice. Julia mi je savjetovala da u slučaju iznenadnoga naleta straha svu pozornost usmjerim na neki prošli događaj. Kao i uvijek, na pamet mi je palo bijelo vanjsko stubište. Nebo bez ijednog oblačka. Venera vidljiva usred bijela dana.

– Otvorite oči – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret nježno. Sve je u redu.

– Oprostite – rekao sam. Na takve stvari reagiram vrlo loše. Životinje i tome slično. Ako one... Znate već. To je takoreći moja fobija.

Nastala je kraća stanka. Zatim je rekla:

–   Fobija. Ne znam je li to pravi izraz, gospodine Setz. Jeste li sigurni da ne želite vidjeti sliku toga majmuna? Hoćete li možda da vam je opišem? Napravu? Bi li vam to pomoglo?

– Molim vas, nemojte...

Morao sam se nagnuti naprijed da bih došao do zraka.

– O, Bože – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret. Ne, onda vas, dakako, neću time gnjaviti.

– Hvala – rekao sam.

Lice mi je gorjelo, imao sam osjećaj da gledam kroz akvarij.

Jeste li zbog toga već bili na terapiji? – upitala me najljubaznijim glasom koji sam dosad od nje čuo. Mogla bih vam nekoga preporučiti ako vi...

– Hvala, nije potrebno.

– Zaista? Ja pak mislim da biste se s time trebali suočiti. Primjerice, vježbe pisanja. Pokušati vizualizirati ono što vas plaši.

– U–u svojoj knjizi – rekao sam. U njoj uspoređujete... dakle... na samome početku, dakle... ondje pišete da djeca poput onog potonulog čelika u...

Malo duža stanka. Mahnuo sam ispričavajući se.

– Da, dakle – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret – vjerojatno ste čitali staro izdanje. Tako sam i mislila. Ali nema veze, ta pogreška može se lako ukloniti.

Ustala je i prišla polici, izvadila knjigu i donijela mi je. Izgledala je posve isto kao i knjiga koju sam pročitao. Otvorivši je, primijetio sam da je predgovor zamijenjen novim, bitno kraćim. No zato je bio obogaćen crno-bijelom fotografijom na kojoj se vidjelo dijete u krevetiću. Dijete u dobi od dvije ili tri godine stajalo je uspravno, rukama se držeći za drvene prečke. Plakalo je, ali mu lice nije djelovalo očajno, prije bi se reklo znatiželjno i olakšano, kao da je u sobu ušla osoba za kojom je dijete dugo čeznulo.

– Ja sam je snimila – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret. Teleobjektivom.

Dok je sliku primicala mojem licu, spustila mi je ruku na leđa.

 

 

 

 

 

 

    

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg