I. DIO

In a field

I am the absence of field.

Mark Strand

1.   Bit daljine

Dana 21. lipnja 1919. u britanskoj mornaričkoj bazi Scapa Flow u blizini škotske obale Njemačka carska pomorska flota izvršila je samopotapanje. Nedugo prije toga Njemačka je potpisala Versajski ugovor prema kojemu su se osim povrata mrtvačke lubanje poglavice Mkwawe britanskoj vladi odmah trebali predati i svi brodovi, no njemačkome admiralu Ludwigu von Reuteru bilo je draže potopiti vlastite brodove nego ih prepustiti Britancima koje je smatrao neciviliziranim narodom. Otada ti ratni brodovi leže na dnu mora na dubini od pedesetak metara. Za suvremeni svemirski program to je sretna okolnost jer iz olupina ratnih brodova koji već gotovo stotinu godina leže na dnu mora ronioci vade čelik visoke kakvoće koji se koristi za proizvodnju satelita, Geigerovih brojača ili tjelesnih skenera u zračnim lukama. Svaki drugi čelik na Zemlji – nakon Hirošime, Černobila i mnogobrojnih nuklearnih pokusa obavljenih u Zemljinoj atmosferi – suviše je ozračen da bi se mogao upotrijebiti u proizvodnji tako preciznih uređaja. Dovoljno čist čelik može se naći još samo u Scapa Flowu, na dubini od pedeset metara.

Tom pričom započinje znamenita knjiga Bît daljine dječje psihologinje i pedagoginje Monike Häusler-Zinnbret, objavljena 2004. godine. Posjetio sam je jedne subote u ljeto 2006. u njezinu stanu u Geidorfu, rezidencijalnoj četvrti u Grazu. Do toga trenutka već sam bio napustio šestomjesečnu praksu nastavnika matematike u Institutu Helianau. Ravnatelj Instituta, dr. Rudolph, upozorio me da mi više nikada ne padne na pamet kročiti nogom na tlo te ustanove.

Gospođu Häusler-Zinnbret potražio sam da bih je upitao što misli u kakvim uvjetima danas u Austriji žive indigo djeca, dvije godine nakon objave njezine utjecajne knjige s optimistično intoniranim predgovorom. I zna li što je s takozvanim relokacijama kojima sam tijekom svoje prakse u Institutu često svjedočio ne vjerujući vlastitim očima.

Na starim ulaznim vratima s trima zvonima visio je i ukrasni zvekir koji je nekoć možda i služio svojoj svrsi, no onda se jednoga vrućeg dana jednostavno stopio s tamnom bojom drvenih vrata i pretvorio u školjkasti ukras povrh teške kvake od lijevanog željeza. U malenome vrtu okruženome mesinganom ogradom i živicom prekrivenom mnogobrojnim paukovim mrežama, koji se nalazio pokraj neobično raskošne stambene zgrade, stajalo je nekoliko tihih breza, gotovo srebrnih i nalik vodenome bilju, a ispred jednoga prozora u prizemlju uočio sam usamljen suncokret: kao da sluša tihu glazbu, pozorno je dizao glavu sluteći da se iza najbližega ugla pomalja prijepodnevno sunce. Vrata su bila otvorena. Na stubištu je bilo prohladno, a u zraku se osjećao blag miris vlažnoga kamena i ustajaloga krumpira.

Još prije mjesec ili dva ništa od toga ne bih primjećivao.

Prije negoli sam se stubištem popeo do ordinacije, opipao sam puls. Bio je normalan.

Gospođa Häusler-Zinnbret pustila me da dugo čekam pred vratima. Nekoliko puta pritisnuo sam zvono ispod kojega su stajala oba njezina prezimena spojena valovitim crtama ≈ umjesto običnom crticom. Pritom sam se pitao, kao već mnogo puta u životu, zašto psihologinje i pedagoginje uvijek imaju dva prezimena. Čuo sam je kako hoda po stanu i pomiče namještaj ili neke druge glomazne predmete. Kada mi se učinilo da čujem korake sasvim blizu vrata, ponovno sam pozvonio nadajući se da ću joj napokon skrenuti pozornost na sebe. No koraci su se ponovno udaljili, a ja sam stajao na stubištu ne znajući trebam li se vratiti kući.

Ponovno sam pokušao, ovaj put kucajući. Iza mojih leđa otvorila su se vrata.

– Gospodin Setz?

Okrenuo sam se i ugledao žensku glavu kako proviruje kroz odškrinuta vrata.

– Da – rekao sam. – Gospođa Häusler?

– Izvolite, uđite. Upravo sam... hm, u fazi dubinskih promjena, na izvjestan način, oprostite zbog nereda... da....

Zapanjen i preplašen činjenicom da se njezin stan očigledno prostire preko cijeloga kata, ukipio sam se iza ulaznih vrata i tek me vješalica koju mi je dodala gospođa Häusler-Zinnbret podsjetila da bih trebao skinuti kaput i izuti cipele.

Tjelesna pojava gospođe Häusler-Zinnbret bila je dojmljiva. Imala je pedeset i šest godina, no njezino lice djelovalo je mladalački, bila je vitka i visoka, a kosa joj je u dugačkoj pletenici padala niz leđa. Toga je dana – uz izuzetak crnih čizama – bila odjevena prilično ležerno, s pletenom vestom prebačenom preko ramena. Dok je govorila, najčešće je gledala preko naočala, a samo kada je nešto čitala, malo bi ih nabila na nos.

Uvela me u radnu sobu, jednu od triju, kako mi je objasnila. Ovdje je najčešće primala posjetitelje – iz cijeloga svijeta, dodala je i pritisnula sklopku na zidu koja je prvo malo spustila rolete da bi ih zatim podignula; bio je to neobično hipnotički postupak, kao da prostorija trepće na usporenoj snimci. Prijepodnevno sunce obasjalo je sobu. Sunčana zraka sjajna poput celofana zamigoljila se po podu, prelomila na zidu pa krenula prema apstraktnoj slici velikoga formata na kojoj su se okrugli oblici borili protiv uglatih.

– Isuse – rekla je dječja psihologinja. – Jeste li se ozlijedili?

– Da – rekao sam. – Manja nezgoda. Ništa strašno.

– Ništa strašno – ponovila je gospođa Häusler-Zinnbret kimajući kao da se tog izgovora već naslušala. – Čaj? Ili možda kavu?

– Samo običnu vodu, molim.

– Običnu vodu? – upitala je smijuljeći se. – Hm...

Donijela mi je čašu koja je u ustima ostavljala oštar okus sredstva za pranje suđa. Unatoč tome bio sam sretan što sam mogao nešto popiti jer sam se umorio pješačeći od svojega stana u blizini trga Lend do gospođe Häusler-Zinnbret i ožednio. Prethodne noći netko mi je rastavio bicikl na sastavne dijelove. Jutros su bili uredno posloženi u vrtu – kotači, okvir bicikla, upravljač, raspoređeni približno prema quincunx uzorku.

– Dakle, skupljate informacije za svoju knjigu? – upitala je kada smo sjeli za stakleni stolić.

Iz kutije nalik uvećanoj kutiji cigareta gospođa Häusler-Zinnbret izvadila je lepezu i rastvorila je. Meni je također ponudila lepezu, ali odbio sam.

– Još ne znam što će nastati iz toga – rekao sam. – To će više biti kao članak.

–    Mračni život I-djece – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret skeptično kvrckajući kažiprstom po stolu.

Kimnuo sam.

– I kako ste nadošli na to?

– Pa – rekao sam – ta je tema, dakle, takoreći sve je još u zraku, na neki način...

Psihologinja je neobično mahnula rukom kao da ispred lica tjera muhu.

– Donedavno ste još radili u Institutu? – upitala je.

– Da.

– Znate, ja poznajem dr. Rudolpha – rekla je tjerajući lepezom zrak prema sebi.

– Razumijem.

Već sam htio ustati.

– Ne – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret. – Ne brinite. Nisam jedna od njegovih... Molim vas, ne ustajte. Dr. Rudolph... Zanimalo bi me kakav je dojam ostavio na vas, gospodine Setz.

Žamor na stubištu, svrbež u šavovima glave koji sami otpadaju, olabavjela vezica na cipeli...

– Težak čovjek – rekao sam naposljetku.

– Fanatik.

– Da, možda.

– Jeste li ondje živjeli, hoću reći, stanovali u krugu Internata? U blizini onih...?

– Ne. Svakodnevno sam putovao.

– Putovali ste.

– Da.

– Hmm – zabrunda gospođa Häusler-Zinnbret. To je bolje, zar ne? Zbog...

Načas smo zašutjeli. Zatim će ona:

– Znate, blizina I-djece, ili kako ih dr. Rudolph u međuvremenu naziva? Ima li uopće za to još neki naziv?

– Ne, on preferira...

– Ah, taj glupan – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret nasmijavši se, zatim doda: – Oprostite. Što sam ono htjela reći? Ah, da. Blizina dingosa može promijeniti ljude. Mislim, ne samo tjelesno.... nego i njihovu sliku svijeta. Prakticira li on još uvijek one... one kupke?

Bio sam toliko osupnut čuvši iz njezinih usta riječ dingo da mi je trebalo neko vrijeme da odgovorim:

– Tko?

– Dr. Rudolph.

– Kupke? Ne znam.

Gospođa Häusler-Zinnbret napućila je usne, zatim se osmjehnula. Lepeza je umjesto nje vrtjela glavom u nevjerici.

– Na kakve kupke mislite? – upitao sam.

– Grupno kupanje – rekla je.

– Nisam za to čuo.

–   Osobna Kneippova terapija dr. Rudolpha. Okruži se malim dingosima i trpi simptome. Satima. Kune se da je to istina. To ste sigurno vidjeli...

Odmahnuo sam glavom.

– Ali primijetili ste da je fanatik?

– Da – rekao sam. Mislim da je on svoj Institut ustrojio prema zrcalnome načelu, to znači, izravna interakcija između nastavnika jednako je rijetka kao i između učenika. Da bi nastavnici znali kako se učenici osjećaju.

– Pretpostavljam da se čovjek ondje osjeti prilično usamljeno – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret. – Ali sigurno i primijeti neke stvari.

Je li ovo bio poziv?

– Da – rekao sam pokušavajući prikriti zbunjenost. – Čovjek ponešto sazna, na prim...

– Nekoć sam mu se zaista divila – prekinula me gospođa Häusler-Zinnbret. – Njegovim metodama rada. I suverenom vladanju svim tehnikama. Znate, bio je brz kao munja. Zaista munjevito brz. Pravi virtuoz. No jednom zgodom bila sam s njim u jednoj od njegovih bečkih skupina s posebnim potrebama, znači pretežito djeca s Downovim sindromom i nekim drugim oblicima oštećenja... U svakom slučaju, igrao je s njima igru Glazbenih stolica, ali s jednakim brojem stolica kao i igrača. Dakle, posve besmisleno. Pritom je izgovarao nekakvu brojalicu i... ovaj... djeca su trčala ukrug i onda – dum! – posjedala. Zatim su zurili jedni u druge kao da hoće reći: i kakvoga sada ovo ima smisla? Ali teorija dr. Rudolpha bila je da nitko ne smije ostati isključen, a pogotovo ne najsporije dijete. Nema pobjednika, nema gubitnika. Dakle, kao što rekoh, fanatik. Uvijek je govorio da ne postoje sretni svršeci, nego tek tu i tamo fer svršeci.

– Fer svršeci – rekao sam. Da, točno. To je često govorio.

– Luđak – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret. Lepeza u njezinoj ruci potvrdno je zalepetala.

– Jasno mi je dao do znanja – rekao sam – da u Institutu više nisam poželjan.

– Aha – rekla je i napravila stanku.

Osjećao sam kako mi vrućina udara u lice. Otpio sam gutljaj vode i htio otkopčati gornji gumb na košulji. Ali, već je bio otkopčan.

–    Da se vratim na vaše osnovno pitanje – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret. Prošlo je već podosta vremena otkako sam se izravno bavila jednim od tih din... jednim od tih sirotih stvorenja. Oni su, hvala Bogu, rijetki... još uvijek relativno rijetki, da... Ali to ne znači da se ne bih mogla precizno sjetiti. Doduše, morali biste mi postaviti konkretna pitanja, gospodine Seitz, inače ništa neću moći reći.

– Naravno.

– Iz džepa sam izvadio notes.

U njemu sam imao zapisana tri pitanja. Više od toga nije mi palo na pamet. Rado bih ustvrdio kako mi je iz iskustva poznato da u neobveznom razgovoru čovjek uvijek sazna kudikamo više nego u klasičnom intervjuu s pripremljenim pitanjima – ali nisam imao nikakvog iskustva.

– Dakle, moje prvo pitanje glasilo bi... Kada ste prvi put radili s indigo djecom?

Na gospođi Häusler-Zinnbret vidjelo se da je očekivala ovo pitanje. Zacijelo su je to pitali već stotinama puta pa joj se u pogledu vidio prijekor: Odgovor na to, mladiću, mogli ste pročitati u drugim intervjuima sa mnom. Otpio sam gutljaj vode s okusom deterdženta za suđe i olovku uperio u papir spreman zapisati sve što čujem.

– Hm – rekla je – naravno od trenutka kada je taj problem prvi put postao uistinu akutan. To je bilo otprilike 1995. ili početkom 1996., kada su se pojavila prva izvješća. Vi ste se tada već rodili, zar ne? I kao što to uvijek bude u takvim slučajevima, bilo je napretek neinformiranoga trabunjanja i novinarskoga kaosa koji je relativno brzo postao nepodnošljiv, barem meni i nekolicini drugih... i tada sam odlučila nešto poduzeti i stvar malo rasvijetliti.

Zapisivao sam. U notesu je pisalo: PROB. AKUT 95/96, ZATIM ® TRABUNJ. ® PROTIV NEŠTO PODUZETI.

– Možete li to poslije zaista pročitati? Oprostite što škicam...

Ta riječ i pokoji slog s lagano stranim prizvukom odavali su njemačko podrijetlo gospođe Häusler-Zinnbret. Bila je rodom iz Goslara, ali je već dulje od trideset godina živjela u Austriji.

– To je moje tajno pismo – rekao sam. – Uvijek pišem velikim tiskanim slovima.

– Zaista? A zašto? Nisu li mala pisana slova jednostavnija za brzo zapisivanje?

– Ne, meni nisu. Nikada se nisam naviknuo na njih.

– Zanimljivo.

Njezino kimanje nedvojbeno je bilo kimanje profesionalne pedagoginje, kao da se svoga prirodnog kimanja poput teško razumljivog dijalekta odviknula tek u kasnijim godinama, možda tijekom studija, pa otad nastoji usvojiti ovo novo kimanje. Njezin kažiprst ponovno je izražavao skepsu. Sigurno je već imala spreman neki naziv za taj poremećaj, posebnu vrstu disgrafije, nesklonost neprekinutoj crti, dijete koje se radije igra slovima u juhi nego špagetima...

– I pomoću tih bilježaka možete rekonstruirati razgovor?

– Da, to je kao instant kava, uzmete prah, prelijete s malo vruće vode i...

Nisam dovršio rečenicu jer mi usporedba baš i nije uspjela.

– Nego, gospođo Häusler – rekao sam. Spomenuli ste da se taj problem tada javio prvi put. Je li on tada tako i shvaćen? Kao problem?

–   Ha, čujte... Dakako, nego što? Ljudi su se masovno razbolijevali, a nisu znali od čega. Majke koje povraćaju nad djetetovom kolijevkom. Kakva svinjarija. Vrtoglavice, proljevi, kožni osipi sve do trajnog oštećenja svih unutarnjih organa. To su ozbiljni simptomi koji se ne mogu uvijek objasniti psihosomatski. Razumljivo je da nastaje panika, zar ne?

Kimnuo sam.

VRTOGLAV., PROLJ., OSIP, OŠTEĆ. ∀ ORGANA.

– A onda su se ljudi počeli javljati: da, simptomi nastupaju uvijek

kada sam kod kuće, samo u blizini djece i tako dalje.

Oponašajući ih, gospođa Häusler-Zinnbret prenaglašeno je izgovarala po austrijski. Morao sam se nasmijati.

– Ali tako je bilo, točno tako – rekla je. Sigurno se ne biste smijali da ste bili ondje. Bilo je jezivo.

– Da, mogu zamisliti.

– I ono histeriziranje kada su ljudi s Geigerovim brojačima bauljali po dječjim sobama, čupali podove i sve provjeravali, zaista sve, a nije bilo ničega. Ničega.

∀ PROVJERENI STANOVI: REZUL. = Φ

– Osim...

–   Doduše, taj krajnji korak tada, jasno, nitko nije htio učiniti. Uvijek se zaboravlja: kada su toj bolesti morali dati neko ime, ispočetka su je nazivali prema prvom djetetu koje je od nje dokazano oboljelo. Beringerova bolest... No to ime potom je vrlo brzo nestalo iz medicinske literature ne doprijevši čak ni do kolektivne svijesti. Zatim su to nazivali Rochesterovim sindromom ili Rochesterovom bolesti, te nemaštovite kukavice... ali, Bogu hvala, ni to nije zaživjelo. Prigovor je bio da je takav naziv diskriminirajući, isto kao i prvi naziv za sidu. Znate li kako se sida zvala ranih osamdesetih?

– Ne.

– GRID. Gay Related Immune Deficiency. Danas se, dakako, toga više nitko ne sjeća. Takvi se nazivi vrlo brzo zaboravljaju. Smiješno je, ali naziv indigo na kraju se uvriježio iako je zasigurno najblesaviji od svih. Potpuno apsurdan. Posuđen iz nekakvih ezoteričnih savjetnika. Pritom ta djeca nisu plava kao ni ljudi koji se razbole. Nastala je kratka stanka jer nisam stizao zapisivati dovoljno brzo.

– A kada ste prvi put radili s nekim od te djece? Kako je došlo do toga?

– Hm. U to vrijeme nisam se zapravo zanimala za probleme koji izlaze iz okvira obitelji, premda to danas možda zvuči ograničeno. No tada, kasnih devedesetih, to su za razvojnu psihologiju bile takoreći druge sedamdesete godine. Bilo je to ludo vrijeme.

NE PROBL. KOJI NADIL. OKVIR. OBIT., OGRANIČ, 90E

= 70E, LUDO t

– Naravno – nastavila je gospođa Häusler–Zinnbret, naravno da se to ne može tako lako zanemariti, taj cijeli problemski sklop: škola, obitelj, nasljedna sklonost, okolina u kojoj se uči, darovitost, kako okolina ograničava dijete koje u školi ima određene poteškoće i tako dalje. U svakom slučaju uvijek sam jasno primjećivala da ja te... Okej, najbolje je da vam navedem primjer, ha? Ulazim u prostoriju, a iz stereouređaja trešti opera pojačana do maksimuma, što je samo po sebi smiješno, a obitelj je totalno histerična, guši se u suzama, u krevetiću vidim dijete, Bože moj, da ste samo vidjeli taj pogled, to majušno unezvijereno lice. Posve iskreno unezvijereno, a tek su mu dvije godine. Ali, takoreći, već sada ne zna što i kako dalje.

Samo sam kimnuo.

– A ono vrijeme još nije bilo ovako histerično kao sada. Tada se nekoga tko bi se rukom uhvatio za sljepoočnice ipak smjelo pitati ima li glavobolju. A danas, pff ! Nema šanse. Jer bi odmah iza njega mogao... ah, jadno je to...

Nasmijala se i dodala:

– Točno znate na što mislim, zar ne? Neodređeno sam kimnuo.

– Koliko ste si često dopustili takav gaf ?

– Nekoliko puta.

– Dr. Rudolph – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret odmahujući glavom. Kladim se da čak i svoje pse uči... ma, nije bitno. To na životinje ionako ne utječe, osim na nekoliko iznimaka. Ti su slučajevi, Bogu hvala, vrlo rijetki. A kada je riječ o njima, moguće je da su to posve uobičajena statistička odstupanja. Primjerice kod jednog majmuna iz pokusnoga centra. On je bio, čekajte, provjerit ću...

Ustala je i prišla polici s knjigama.

– Pokazat ću vam sliku – promrmljala je.

Našla ju je i pružila mi otvorenu knjigu. Na slici se vidio majmun u kartonskoj kutiji. Lice mu je bilo izobličeno od bola. Okrenuo sam glavu, ispružio ruku kao da se branim i rekao:

– Ne, hvala, radije nemojte.

Iznenađeno me pogledala. Desna cipela malo joj se zakrenula.

Zatim sam čuo kako je zaklopila knjigu.

– Zaista? Ne želite da vam pokažem sliku ili...

– Ne – rekao sam. Ne podnosim takvo što.

– Ali morate znati kako to izgleda ako se zanimate za ovu tematiku. Uopće nije tako strašno, pričekajte...

Čvrsto sam se držao za sjedalicu stolice. Julia mi je savjetovala da u slučaju iznenadnoga naleta straha svu pozornost usmjerim na neki prošli događaj. Kao i uvijek, na pamet mi je palo bijelo vanjsko stubište. Nebo bez ijednog oblačka. Venera vidljiva usred bijela dana.

– Otvorite oči – rekla je gospođa Häusler-Zinnbret nježno. Sve je u redu.

– Oprostite – rekao sam. Na takve stvari reagiram vrlo loše. Životinje i tome slično. Ako one... Znate već. To je takoreći moja fobija.

Nastala je kraća stanka. Zatim je rekla:

–   Fobija. Ne znam je li to pravi izraz, gospodine Setz. Jeste li sigurni da ne želite vidjeti sliku toga majmuna? Hoćete li možda da vam je opišem? Napravu? Bi li vam to pomoglo?