proza

Igor Petrić: Jutarnji espresso

Igor Petrić (1973., Sisak) živi u Sisku. Diplomirao je 1996. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Studijski centar socijalnog rada. Po zvanju je mag. socijalnog rada zaposlen kao stručni suradnik izvanpravne struke na Županijskom sudu u Sisku. Član je Matice hrvatske i Društva nezavisnih pisaca. Do sada mu je objavljeno oko tristo pedeset pjesama i tridesetak kratkih priča u književnim časopisima, antologijama, zbirkama i zbornicima pjesama te internetskim portalima za književnost, znanost, kulturu… u zemlji i inozemstvu. Nagrađen je na prvom književnom natječaju SPPIKAPP. Sudjelovao je na petom međunarodnom festivalu ''50 Poems for Snow''. Časopis Zvezdani kolodvor dodijelio mu je ''Džojsov KNJIGOSLOV'' za pjesmu ''Samo šalim se S.I.N.D (strah ili nešto drugo)'' objavljenu u antologiji ''Džejms Džojs na Mediteranu''. Pjesma ''Pitanja o životu, ljubavi, smrti i sreći'' objavljena je kao pjesma dana na portalu mojzagreb.info. Na književnom natječaju ProvidencaBnM, Zagreb za najbolje književno djelo regije, osvojio je treće mjesto za kratku priču ''Leptir'' i ostale.

Jutarnji espresso

„Dobro jutro. Noć je bila nekako teška. Sparna. Stvarno se nisam naspavao“ rekao je Albert konobaru koji je upravo sekundu prije došao do njegovog stola.

„Dobro jutro. Izvolite“ promrmljao je konobar jedva držeći oči otvorene.

„Ne znam jesam li u pravu, ali čini mi se da se niste baš naspavali“ izustio je Albert pritom zijevnuvši iz petnih žila.

„Čudno! Stvarno je nešto čudno u zraku. Pogledajte onog starog tamo na klupi. Spava s djetetom koje mu je očito unuk. Vidio sam ih prije dvadesetak minuta kako izlaze iz zgrade i odlaze do pekare kupiti svježe pecivo. Stvarno čudno, a i vi ste nekako umorni. Pogledajte! Pogledajte one građevinske radnike. Spavaju na radilištu.“ Konobar nije ni uspio reći sve što je mislio, što je u tom trenutku uspio vidjeti, kad primijeti da ga Albert uopće ne sluša. Razočaran, malo je zateturao i strovalio se između dva susjedna stola. Zaspao je i on.

„E baš super. Tko će mi sada skuhati kavu, donijeti novine…“ promrmljao je razočarano Albert, ne pridajući preveliki značaj nesvakidašnjem događaju. Možda je mislio da je sve to samo san i da se još uvijek nije probudio. Ponovno je zijevnuo. Valjda mu se počelo zijevati zbog svih drugih koji su oko njega zaspali.  

„Čudno“ rekao je povišenim glasom. „ČUDNO?“ ali nitko nije reagirao.

Ustao je, otišao do aparata za kavu jer više nema smisla čekati. Zakasnit će na posao Sam će je skuhati. Prvo ga je dobro proučio te iz memorije pokušao dozvati što jasniju sliku spravljanja kave. Iako sam jer svi su nevjerojatnom lakoćom zaspali, počeo je pričati sa svojim odrazom u svježe ulaštenom inox sudoperu.

„Da vidimo, prvo ću je samljeti. Nekoliko ću puta udariti ručkom filtra po spremniku za iskorišteni talog.“ To je smatrao potrebnim i neizostavnim dijelom ceremonijala jer tako to profesionalci rade, a on je uživao u zvuku koji je nastajao udarcem ručke filtra po spremniku. TOING – TOING… „Bit će dovoljno“ promrmljao je onako bez veze. Ispražnjenu posudu za filtriranje napunio je do kraja, sve to spojio s aparatom i pritisnuo crveni gumb ili zeleni. Možda crveni. „Zašto su dovraga dva gumba?“ Svejedno, bilo kako bilo, odlučio je pritisnuti zeleni.

„Odlično!“ Zadovoljno je trljao ruke i nekoliko si puta, nesvjesno, oblizao usne. Crna tekućina, nektar kofeinskog pripravka počeo je kapati nepravilnim ritmom. Kap po kap. Kap po kap ispunjavajući šalicu crnom tekućinom jutarnje gorčine, jutarnjeg zadovoljstva.

„Curi, curi. Upsss! zaboravio sam postaviti šalicu. Baš sam blesav. Nema veze ako se koja kap prolije. Ima još kave, vode i aparat radi. Hvala nebesima.“

Nakon nekoliko sekundi šalica je bila ispunjena crnom tekućinom na čijoj se površini caklila smećkasta kremozna nakupina koju neki zovu vrhnje. Srk, dva i… „Fuj. Ovo je kiselo. Odvratno! Odvratno! Gorko-kiselo i uopće nije fino. Bljak, bljak, bljak. Zašto je konobar baš sad morao zaspati.“ Ljutito je Albert škrgutao zubima. Gledao nervozno oko sebe i ugledao neotvorenu bocu Hennessyja. Klik-klik! Ideja, svjetlo u mraku. Svjetlo u tunelu. „U tunelu, usred mraka, sija flaša od konjaka“, koja glupa pjesma iz vremena omladinskih radnih akcija. Iako glupa, uvijek je se sjeti u posebnim, prigodnim trenucima poput ovog. Znate ono: jedan sasvim mračan tunel, dugačak i vlažan. Sam si. Voda kapa, cijedi se niz sige. Prolaze te žmarci, do trenutku kad u daljini ugledaš svjetlo. Svjetlo na kraju tunela. Nije izlaz, nije zvijezda, nego flaša od konjaka. Puna flaša, neotvorena, sjaji kao zvijezda nebeska. Putokaz do izlaza. Putokaz do raja, samo što ga u „ono vrijeme“ nije bilo pametno spominjati.

„Neka, neka. I pjesme i raja, tunela, svjetla i kraja. Samo ti spavaj. Milo moje. Hoćeš li dekicu. Sad će tatica. Šuš! Šuš! Spavaj mi spavaj konobarčiću.“

Nije bitno što je jutro. Hennessy je Hennessy, a Albert nije mogao odoljeti dobroj čašici. Prvom čašom isprao je gorkasto-kiseli okus neuspjelog espressa. Drugom je odao počast Richardu Hennessyju. Trećom i četvrtom, počast svim spavalicama kojih je bilo zabrinjavajuće puno za ovo doba dana. Petom je nazdravio sebi. Šeste se više i ne sjeća.  

Nakon nekoliko sati Albert je jedva otvorio oči. Zaspao je i on, ali za razliku od drugih, zaspao je zbog onih nekoliko gutljaja gorko-kisele kave. Nikako zbog Hennessyja. Nikako! Protrljao je oči i primijetio da konobar i dalje spava. Onaj starac i ono dijete također. Ljudi koji su to jutro izašli iz svojih stanova zaspali su na ulici. Radnici na gradilištu i gospođa u crvenom kompletiću. Posvuda ljudi koji spavaju. Posvuda. Gradske ulice i parkovi postali su velika spavaonica. „Čudno“ po tko zna koji put promrmljao je Albert, osluškujući ima li možda budnih oko njega.

„Ne razumijem. Ne razumijem. Što se to događa? Zašto svi spavaju? Zašto sam ja budan. Zašto?!“

Na to pitanje nikada nije dobio odgovor. Njegov se svijet urušio u san onog trenutku kad je pokušao ustati iz kreveta. Hitna je brzo došla. Pokušali su ga i reanimirati, ali srce nije izdržalo.