intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

- Gdje i kako živiš?

Živim na relaciji Varaždin-Zagreb. S obzirom da u Zagrebu studiram, ipak većinu vremena provodim tamo, no vratiti se doma nikad mi nije mrsko. Na pitanje kako živim ne mogu ponuditi neki specifičan odgovor. Još uvijek studentski, vjerojatno. Što god to značilo.

- Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije...

Srž mog društvenog života čine nekolicina najbližih ljudi kojima sam okružen neovisno o koroni. Po tom se pitanju ništa nije previše promjenilo. Ipak, zazivam ona jednostavnija vremena kad nisu postojale strepnje oko toga hoće li se predstava otkazati ili hoće li u kinu biti dovoljno karata s obzirom na smanjene kapacitete dvorana. Nadam se slobodnijem ljetu i odlasku na filmske festivale.

- Što je tebi, i za tebe, književnost?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje bez da pribjegnem nekim floskulama.

- Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Volim to što mi pisanje pruža mogućnost da postignem novu razinu introspektivnosti u kojoj ne štedim sebe ni ljude koji me okružuju; da se obračunam sa stvarima o kojima inače ne bih nikada ni progovorio. Volim tu zavodljivu, ali ipak prividnu, slobodu književnosti. Prividnu zato što ne vjerujem da možemo imati potpunu kontrolu nad njom. I kao autor i kao čitatelj književnost stvaramo u jednakoj mjeri u kojoj ona stvara nas.

- A ono najgore?

Ne vjerujem da postoji nešto što je generalno loše kod književnosti. Ipak, na nekoj osobnoj razini ona često rastvara stare rane. Izaziva nesigurnosti. Zapravo, sve ono što sam u prethodnom pitanju naveo kao nešto najbolje, ovdje bih mogao ponoviti. Stvar je samo načina na koji to djeluje na mene u određenom trenutku.

- Koje su tvoje teme?

U većoj ili manjoj mjeri moje teme uvijek proizlaze iz sukoba sa samim sobom. Volim se fokusirati na banalnu svakodnevnicu koja je uvijek rezultat nečeg o čemu direktno ne progovaram.

- Što ti je motiv za pisanje?

Imam u sebi nešto što mi govori da jednostavno moram pisati. Slično je osjećaju grižnje savjesti. Isto tako, motivira me onaj kratkotrajni osjećaj savršenog zadovoljstva kad završim s pričom ili poglavljem. Čak i rečenicom.

- Što te drži?

Općenito? Sitni svakodnevni užitci. Nekad je dovoljna samo cigareta koja sjedne baš kako treba ili kvalitetan razgovor s prijateljem.

- Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto što bi želio istaknuti, reći, napomenuti?

Mislim da ne postoji ono što bi se moglo smatrati književnom scenom u punom smislu te riječi.

- Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji - bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Danas je to širok dijapazon raznih autorica i autora s područja književnosi, kazališta i filma. Ipak, na takva pitanja mi nekako refleksno na pamet padaju pisci s kojima sam zapravo počeo čitati – Fante, Hemingway, Carver; a s područja filma Cassavetes, Lumet i Bergman. Uvijek se vraćam i Dostojevskom i Čehovljevim kratkim pričama.

- Kako vidiš svoju generaciju?

Prvenstveno kao pretjerano kritiziranu. S druge strane i kao nevjerojatno razmaženu. Što će reći da se zapravo i ne razlikujemo puno od generacija koje su nam prethodile.

- Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Od autora koji su mi generacijski blizu u zadnje vrijeme najviše me se dojmila poezija Lare Mitraković, kao i roman „Pristanište“ Darka Šeparovića. Od stranih autora izdvojio bih nevjerojatno hrabrog Eduarda Louisa i njegovu autobiografsku prozu.

- Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, signifikantnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Osim što književni milje postepeno napokon postaje inkluzivniji prema autoricama, moj je dojam kako je broj mladih žena koje se odluče baviti književnošću u porastu dok je kod muškaraca situacija obrnuta. Uzrok tome vjerojatno se može naći i u čitalačkim navikama žena koje su daleko razvijenije nego one u muškaraca. Na kraju, takvu promjenu treba pozdraviti. Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju.

- Što je ono što bi želio napisati?

Volio bih završiti roman na kojem trenutno radim. I napisati još barem jedan nakon toga.

- Što ti znači (ako išta) da si ušla/ušao u uži izbor 7Km?

Svako priznanje ovakve vrste samo je dodatna motivacija da nastavim raditi na svom pisanju.

- Što pisac treba raditi?

Biti iskren prema sebi u svojim radovima.

- Mišljenje o suvremenoj hrvatskoj književnosti?

Mislim da hrvatsku književnost treba približiti mlađim čitateljima. Treba se riješti stigme koju domaća knjiga nosi. Po meni je to jedan od najvećih propusta lektirnog programa. Nikako ne stižem pročitati ni pola od onoga što bih htio, ali pratim publikacije koje konkuriraju za književne nagrade i mogu reći da se među njima svake godine nađe vrlo dobre književnosti. Da ne govorim o nekim već etabliranim autorima koji skupljaju razna priznanja za svoj rad i u inozemstvu. Za kazalište uvelike vrijedi isto. Mladi i talentirani ljudi rade odlične stvari koje slabije informiranoj publici možda prolaze ispod radara (Kunst tetar). Stanje je daleko od savršenog, ali vjerujem da postoji razlog za zdravu dozu optimizma.

- Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Teško mi je zamisliti situaciju u kojoj bih u potpunosti odustao od bavljenja književnošću. Trenutno pokušavam naći dobar balans između pisanja proze, filmskih scenarija i dramskih tekstova. Što se tiče poticaja i motivacije mislim da sam na to već odgovorio – ovakva priznanja i podrška meni bliskih ljudi i više su nego dovoljni.