proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.



 

Plišane lisice



1.


Karirana crvena haljina neuobičajeno je debela za to proljeće, ali i za svako drugo. Je li je moja majka nosila samo zbog toga što je haljina bila lijepa ili zato što nije imala druge, ne sjeća se. Ne sjeća se gotovo ničega o tom danu. Razočarana sam odgovorima na pitanja koja joj postavljam o danu kada sam se rodila i o životu prije mene. Ispostavlja se da se sjeća samo haljine koju sam vidjela na fotografijama i kuće u kojoj je nevoljko živjela. Kuće u kojoj sam i ja živjela, ali sam bila premala da bih se sjećala tog života. 

Otac je živ, ali ga odavno nema i dobro je bez njega. Ne boli me to. Ali me boli sjećanje na našeg prvog psa. Zašto su moja sjećanja na kućne ljubimce uvijek nesretna? Kao i sjećanja na moju obitelj. Ne moram se pitati zašto su moja sjećanja na obitelj uvijek nesretna. U mraku svojih očiju opet vidim sve nedjeljne ručkove. Uvijek isto posuđe, neuobičajeno teško i bijelo. Nikad dovoljno dobro oprano. Zato što baka i djed dolaze? Teško ispeglan bijeli stolnjak koji izaziva nelagodu zbog straha da ćemo ga zaprljati. Juha je uvijek masnija nego što bi trebala biti, salata je uvijek kiselija nego što bi trebala biti. Mi smo uvijek nesretnija obitelj nego što bismo trebali biti. Ako bismo trebali biti nesretna obitelj. Ako bismo uopće trebali biti obitelj. 

Ne znam. Možda ne ostavlja sav pribor za jelo i piće okus i miris sredstva za pranje posuđa, samo onaj koji ja dobijem. Stol je premali, iako nas, zapravo, nema mnogo. I sve se uvijek ponavlja. Dijelovi pileta u juhi se ponavljaju u svakome ručku. A meni je žao pilećih nogu i noktiju na njima. Želim da izađu iz juhe i da nas sve izgrebu, da nedjeljni ručak završi ranije. U tišini svojih ušiju opet čujem kako plačem. Zbog mog prvog psa koji je jednog dana otišao i zato što pileće noge nijednom nisu izašle iz juhe i sve nas izgreble.



2.


Rođena sam 1. prosinca, ali nikada nisam živjela.

Ako ćemo iskreno, kada sam postala svjesna sebe i svog života, odmah sam znala da nikada neću biti sretna. I zaista je bilo tako, kao da to nije bila misao niti predosjećaj već moja odluka.

Ležala sam u Slobodanovoj kući krajem prosinca i gledala sam kroz prozor. Nije padao snijeg, no gusta magla je učinila dvorište neprirodno bijelim i pomalo zastrašujućim. 

Kažu da pred očima vrtiš slike iz svog života kada si na samrti, kao da gledaš film. Nijemi film ili nepodnošljivo glasan, ovisno o tome kakav ti je bio život. Nisam vidjela ništa osim bijelog dvorišta. Nisam vidjela svoje roditelje, kućne ljubimce, kolege s posla, prijatelje, muža, Slobodana ni sina. Nisam razmišljala o tomu jesam li ikada bila sretna niti u čemu sam pogriješila. Nisam razmišljala ni o tomu kako je moj sin. To je dalo naslutiti da sam loša majka, ili da sam preblizu smrti. 

Kada bih se okrenula da me ne vidi, vidjela bih bijeli zid i svoju sjenu na njemu. Zbog bijelog jorgana koji nisam skinula sa sebe iako mi je bilo vruće, izgledala sam kao planina. Sve oko mene je bilo bijelo. I ja sam bila bjelja nego inače. Moja sjećanja nisu izblijedjela, ali nisu mi se vrtila pred očima kao slike. Nisam bila mrtva, ali... nisam bila ni živa. 

Kao da sam u potpunosti bila prekrivena teškim bijelim jorganom ili snijegom pa nisam mogla disati. Posvuda je bila samo ta nepodnošljiva bjelina, zbog čega je bilo bolje zatvoriti oči i držati ih zatvorenima. Nedostajao je jedino oštar zimski zrak i vjetar da zaista pomislim da sam na nekoj planini, ili da sam ja planina koju vidim na zidu. Zagušljivost u sobi je bila jedina stvar zbog koje bih se povremeno pomjerila, a tada i uvidjela da se nalazim u Slobodanovoj kući. 

U kući onoga koji je ležao otkriven, jer je u sobi bilo nepodnošljivo vruće. Njegov bijeli jorgan je kraj njegovog tijela izgledao kao otopljeni snijeg. 



3.

 

Nije pozvonio ni pokucao, iako je znao da mi muža nema kod kuće. Mislim da je to bilo nekako uviđavno od njega, jer nije želio biti nepoznati muškarac kojeg bi moj dvogodišnji sin mogao ugledati u mraku. Moj neželjeni, ali voljeni sin, Kosta. Umjesto toga, prethodno mi je rekao u koje vrijeme da izađem. Uobičajeno bi me samo poljubio, ali znao bi mi s vremena na vrijeme gurnuti prste u gaće, onako brzinski. Kosta bi me za to vrijeme znao dozivati i plakati, a kada bi se napokon pojavio na vratima i počeo me povlačiti za haljinu, onako neumorno i iritantno, Slobodan bi se sakrio u mraku i otišao nakon što bih zatvorila vrata.

Stavljala sam Kostu na kupanje prije vremena kako bismo se mogli neometano podrpati na par minuta. Iako je znao da mrzim Valentinovo, cijeli dan sam mu govorila da ipak znam da je nešto pripremio za mene i da jedva čekam vidjeti o čemu se radi. Smijali smo se mom vršenju pritiska. Možda zato što ne zna kada se šalim, a kada sam ozbiljna. U ruci je držao cvijeće. Ja mu nisam pripremila ništa jer nije mogao primiti nikakav dar koji ne bi znao objasniti kod kuće. Rekao je da nema vremena ni za ljubljenje, žena mu je došla ranije s posla, čeka ga, idu na večeru, ipak je Valentinovo. Bacio mi je buket u ruke i brzo izašao iz dvorišta, dok je moj pas još dugo lajao za njim. Javio mi se kasnije, kada je bio u WC-u i drkao pred spavanje. Ispričao se što mi je tako neromantično uručio cvijeće, a ja sam mu rekla da mi je buketom skoro izbio zub.

Sutra smo na poslu, mi brbljave i potajno, a neke i javno nesretne žene, pričale o darovima koje smo dobile od muževa. Ja od svojeg nisam dobila ništa, dobila sam od tuđeg, ali nisam smjela ništa reći. Iako sam još uvijek iskašljavala latice od onakvog silovitog uručivanja cvijeća, ispostavilo se da sam dobila najveći buket od svih.



4.


Još prije nego što sam otišla kod Slobodana, činilo se da sam odavno umrla.

Negdje između ljubavne i smrtne postelje, zamišljala sam njegovo tijelo koje me liječi. Bilo je toliko stvarno da sam mogla osjetiti, no to je bila samo prolivena voda iz Kostine bočice. Ono mokro na mom jastuku bio je zaista moj znoj, no nije imao veze s ljubavi već s još jednom neprospavanom noći. Kao magla ili rosa, samo obilje kapljica, obilje čežnje. Svih tih noći sam držala oči zatvorenima samo da mi se Kosta ne obrati, da misli da spavam. Da ne vidi da plačem što ga nema, dok kraj njega leži njegov otac. S vremenom sam naučila plakati samo iz jednog oka, onog koje oni ne vide. 

Milovala bih dio gdje inače leži Kosta, zamišljajući da je on tamo. Da je Kosta naš. Ponekad bih pogledala mjesto na kojem sam ležala. Kao da je bilo više udubljeno. Kao iskopana rupa za grob. Svake večeri bih iznova umirala u tom otvorenom grobu u koji bi nekad uskočio Kosta i igrao se sa mnom, ne znajući da svaku večer baš tamo gmižu crvi po meni i da zbog toga ne spavam. Naša ljubav je umrla i imala sam osjećaj da razne bube idu na mene i šire moju bolest, moj osjećaj krivnje. Da su me cijelu izjele i iznutra, zajedno s onim crvima nemira. 

Igrala sam se s Kostom, ali više nisam bila u stanju osjetiti njegov dječji miris, kao ni njegovu lakoću u svojim mlitavim rukama. Oko mene je, kao u Slobodanovom dvorištu, nastala gusta bijela magla kroz koju više nisam mogla vidjeti. Više nisam mogla vidjeti ni sebe. Kada sam zadnji put oprala kosu, znala bih se zapitati odjednom i u iskrenom čuđenju. Kao da do tada nisam ni znala da imam glavu. Pogledala bih se u ogledalo i pomislila kako mi je glava kao prazna košnica. Više se nije čulo zujanje, neprestan rad misli i osjećaja. 

Znala sam da čudovišta ne postoje, a ipak sam se pitala u kakvo čudovište se ja pretvaram. 

Prilazeći ormariću s čarobnim tabletama koje su mogle izazvati i ne tako čarobne stvari, pretpostavljala sam da će mi biti bolje. Pa ipak, nisam željela zaspati. Nisam ga željela više sanjati. Vozeći se do posla, ponekad bih zamišljala kako iskačem usred vožnje i kako me udara iduće vozilo. Kakve sam sreće, preživjela bih. Možda bih ostala u komi i zauvijek razmišljala o njemu. Tako sam, umjesto da sam mrtva, poželjela da sam živa.



5.


I živjeli smo nesretno i nezadovoljno do kraja života. Iako nikada nismo živjeli zajedno. Jer nikada nismo živjeli zajedno. 

Baš zbog toga, imali smo bar priliku ostati jedno drugome u lijepom sjećanju, dok smo cijelo vrijeme zazirali od svojih bračnih partnera. Ja sam svojeg počela čak i prezirati.

Rekao mi je da strahuje da će izgubiti djecu, da će ih njegova žena vrlo vjerojatno okrenuti protiv njega. Rekla sam mu da će djeca odrasti i razumjeti s vremenom. Rekao je da ima hipotekarni kredit i minuse na svim računima. Rekla sam mu da će vidjeti nakon što djeca odrastu i napuste kuću, a dječje sobe postanu sobe za peglanje rublja, da će mu ostati samo žena koju ne voli i koja njega ne voli. Rekao je da zna. 

Tada su u mojoj glavi još uvijek živjela mrtva sjećanja. Činilo se da je namjera da opstanemo bez obzira na sve, nekako postala stvar prošlosti. Na neki način, jedno vrijeme sam bila sretna što sam shvatila da bih i njemu morala prati gaće i čarape. Da bi se i mi svađali zbog novca ili kućanskih poslova. Da bih bila depresivna, opsesivna i posesivna i s njim. Kao da je i on bio sretan samim time što nije ništa izgubio. Kako bi njenim, a i svojim roditeljima i prijateljima objasnio razvod? A kolegama na poslu? Tko bi dovršio fasadu? On je najviše od svega na svijetu želio dovršiti fasadu. Ja sam željela biti pisac, iako nikada nisam ništa napisala osim par priča o bivšim ljubavnicima, a one se nisu mogle smatrati pričama već autobiografijama. Pa ipak, kad bih mogla birati između svojeg sna o pisanju i sna o njemu, uvijek bih odabrala njega. 

Tako mi se, bar tada, činilo. Jer se činilo i da je ta želja stvar prošlosti, baš kao i naša ljubav. 

Kada je moja majka napokon došla kod mene na kavu, željela sam da zamijeti kako kuća odzvanja od smijeha, dječjih koraka, naših koraka, miris večere i sutrašnjeg ručka u kuhinji i u mojoj kosi, dok on kosi travu i ne pokosi cvijeće. To se nije dogodilo, jer se ništa od toga nije događalo. 

Bila sam ona osoba s druge strane vrata koja ne želi otvoriti, čak i ako vide da sam unutra. Nisam mahala sa širom otvorenog prozora, gledajući majku koja mi dolazi još iz daljine. Kod mene je sve bilo zatvoreno i zaključano. 

Sjedila sam u kuhinji dok se Kosta igrao uz mene. Nisam se mogla pomjeriti. Sjedila sam tako satima, jednostavno nisam bila u stanju pomjeriti se, dohvatiti telefon, nazvati nekoga, bilo koga. Nisam imala ni koga nazvati, da budem iskrena. 

Odmah nakon što je ušla u kuću, pogledala me je ljutito. Najprije je skuhala ručak, zatim pospremila kuću i tek onda sjela za stol sa mnom. 

Pogledala sam prema podu u Kostu i tek tada uvidjela da je veći i zreliji nego što je bio kada sam ga prošli put pogledala, a zaista i vidjela. 



6.


Još prije nego što sam otišla kod Slobodana, činilo se da je kasno za odlazak.

Pakirala sam se dok me je muž nijemo gledao. Kosta nije mogao ni slutiti što se događa, ali je bio mirniji nego inače. Bilo je sasvim tiho u kući i ja sam se tiho i pakirala. Nitko mi se nije obratio. 

Mrzila sam Slobodanovo ime i mrzila sam što su se prema meni ponašali kao prema snježnoj kugli. Povremeno bi me protresli da ne budem snježna kugla bez snijega. No snijeg kratko pada u snježnim kuglama. Ja sam se spakirala još brže. 

Slobodan se nije ponašao kao da ću pasti na pod i slomiti se svakog trenutka. Pa ipak, taj put me nije puštao iz svojih ruku. Kao da je ipak strahovao da bi ga moje krhotine mogle raniti. Bila sam teška, kao od najdebljeg stakla. Moje oči su izgledale skoro kao staklene, nije bilo nimalo života u njima. Bilo me je sram što sam u takvom stanju došla kod njega, što me vidi ružnu i mrtvu. 

Ležala sam u njegovom krevetu i gledala sam kroz prozor. Nije padao snijeg, no gusta magla je učinila dvorište neprirodno bijelim i pomalo zastrašujućim. Znala sam da ne mogu dugo ostati, tek dok se njegova žena ne vrati. A vratit će se. I ja ću se vratiti kući. 

Još večeras ću spremati Kostine igračke. Opet ću se vratiti u svoj grob od plahte i jorgana. Čeka me, kao Kosta. 

Plišane lisice će večeras opet spavati s nama.



 

 

 

 

 

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg