proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.



 

Sat

 

 

Nema dva dana da je umro Tome, a već se čini da nikada nije ni bio živ. Njegova je jedna od onih rijetkih, sretnih smrti iza kojih ne ostane ni imovine, ni kredita, ni svađe, ni djece. Ništa osim ljušture nalik cvrčkovoj koju je pogrebnička agencija staračkog doma uredno pokopala na gradskom groblju tako da su svi troškovi stali u njegovu posljednju švicarsku penziju. Međutim, još je nešto ipak ostalo jer dvije stvari su nemoguće: prva je na ovaj svijet doći svojevoljno, a druga je s njega otići bez da nešto na njemu ostane. Za Tomom je ostao ručni sat i nešto odjeće. 

 Kad je ono što je za njim ostalo došlo na sobnu temperaturu, nazvao me je nepoznat broj. Ugodan ženski glas se ispričao na smetnji i objasnio da me zovu iz staračkog doma budući da imaju samo moje podatke jer sam jedini koji ga je posjetio u zadnje četiri godine otkako je Tome bio njihov štićenik, a Tome je umro. Nisam se najbolje snašao s tim razgovorom u devet ujutro  i prvo mi nije bilo jasno odakle im uopće moj broj. „Nazvala san na broj koji ste ostavili kad ste prošli put bili. Znate kako je to sad s obziron na situaciju...“ Odjednom mi je zamirisalo razrijeđeno sredstvo za dezinfekciju koje sam prije ulaza kroz ogromna staklena vrata razmazao po rukama  i onaj miris doma u kojem ima od svega ponešto: omekšivača, dekubitusa, gumenih rukavica, govana i čaja. „Da, da, sićan se.“ 

 „Možete li doći po njegove stvari?“ Kad me to pitala, bljesnula mi je polusatna vožnja po žegi, ali bilo mi je žao Tome. „Kad mogu doći?“ „Bilo bi lipo kada bi mogli što prije. Znate, imamo puno posla i...“ „Dobro, fala i doviđenja.“ Prekinuo sam poziv onda kad su mi njezine riječi pokrenule film u glavi gdje mrtvog Tomu odnose na nosilima, a djeca nekog još živog starčića posjedaju na taj isti krevet ugodno svjež od noći, od smrti. „Ne triba meni to u životu“- pomislio sam blago nervozan. 

 Tome je zapravo bio prijatelj mojih pokojnih roditelja, a upoznali su se negdje po odmaralištima bivše države gdje je on dolazio ljetovati, a oni su konobarili. Neženja, na ogromno čuđenje moje majke kojoj nikako nije bilo jasno kako tako dobrostojeći muškarac nema „ni kučeta ni mačeta.“ Meni kao malom nije baš bilo jasno što znači biti neženja, ali sam to nekako povezivao s tim da ću svaki put kad on dođe dobiti nešto novo. Prvo traperice koje nitko iz društva nije imao, onda i onu šuškavu trenirku, ali kruna svega bio je stari VHS uređaj i tri kazete američkih westerna koje sam pogledao toliko puta da je pravo čudo kako se s njih nije izbrisao film. Pamtim ga visokog, višeg od oca, crne zalizane kose i gustih brkova koji su tada rasli nad gotovo svakom muškom usnom. I sjećam se njegovog vedrog glasa kada bi ušao u kuću i viknuo:“Ima li živih!?“ Činilo usnom se da lijepi dani počinju i završavaju  njegovim prisustvom. Svuda smo išli zajedno, on bi ostao ljeti dva mjeseca prema kojima bi cijela godina zapravo dobivala karakter, a kada bi se kasnije nešto prepričavalo, skoro uvijek bi to bilo u stilu „sićaš li se onog lita kad je Tome...“ U međuvremnu sam ja odrastao, Tome je i dalje dolazio, a ja sam živio svojim mladenačkim životom postepeno sve udaljeniji od roditelja. Susreo bih ga samo po dolasku doma, a dolazio sam rijetko, s godinama sve rjeđe. Čudno je to kad se dogodi ta nit razdvajanja života,  koja do tada sljubljene ljude,  razmota na sasvim različite krajeve grada,  u različite živote. Oni su i dalje išli u ona ista odmarališta koja su polako starjela zajedno s njima, iste štekate, gazili u iste korake, pasli iste vidike, živjeli su gradu svojim sigurnim životom, šetali po rivi, na poznatom, a ja sam živio u betonskim kvartovima koji su bili novi, mladi i puni novih mogućnosti da se nešto dogodi po prvi put, u udovima grada, u lokalima koji su pomalo nicali i koji su, baš kao i mi mladi, postajali sve snažniji i slobodniji što je država dublje tonula u recesiju, u raskol, u svađu koja je bila na pomolu, u ono što mi nismo ni znali da se događa. Rat su vidjeli samo oni koju su ga htjeli vidjeti.

 Dogodilo se to ljeta devedeset prve kad je Tome došao posljednji put i više iz Splita nije odlazio. Bio sam na plaži s prijateljima, slavili smo nečiji rođendan, već smo svi bili napunili osamnaest i čekali smo poziv. Nismo bili najsigurniji za što. Onda mi se približio jedan od prijatelja koji je došao posljednji, susjed, i šapnuo mi da bi bilo dobro da se vratim kući. Bilo mi je smiješno uopće pomišljati na to, ali kad me uhvatio za ruku i zamolio me tiho i ozbiljno, više mi nije bilo smiješno. Želudac mi se grčio od Bačvica do Varoša. Vrućina. Neizvjesnost. Cijelim putem smo šutjeli, a kada sam u kali pred kućom vidio da na nosilima iznose nečije tijelo pokriveno lancunom, umalo sam povratio. Otac je ukočen stajao na dnu stepenica i držao se za usta, nisam vidio više nikoga osim njega, izbrisala su se sva lica, pojela ih je ljetna izmaglica i moja mlaka mučnina kad sam shvatio koga iznose. Krenuo sam prema nosilima, svijet se okretao za mnom, očevo lice se bolno ukočilo kad me vidjelo, zaustavili su me prije nego što sam stigao maknuti lancun. Možda ga i ne bih bio maknuo, možda bih se razmrvio kao zemlja na zvizdanu i rasuo u široke pukotine. Čuo sam da me netko doziva, a više od svega, zvonila je tišina, potopila je čitavu ulicu kad je vozilo izašlo iz ulice. Nema je više. Nula.

Trebalo mi je nekoliko dana da shvatim kako se majka ubila. Popela se na tavan i objesila o konop za sušenje odjeće. Mislim da je time šokirala sve, i nas i sebe. Nikada mi neće biti jasno zašto, ali s godinama sam prestao biti ljut, i ostao sam tiho ogorčen, zapravo zbunjen, jer od svih ljudi koje sam poznavao, ona za mene nikada nije bila netko kome bi to palo na pamet. Sada sam velik, ali ona je kao da je i sad negdje sa strane u hladu, prije da se samo negdje zadržala, nego da je stvarno odavno otišla. Nestala. Iščeznula. Ona, moja mater, žena koja se smijala najljepše na svijetu, živjela za nas i voljela nas.

 Sve ono što je ostalo za majkom, nije ostalo za Tomom, i dok je njena smrt bila teška za troje ljudi, njegova je samo njegova i ničija. Ona kao da je otvorila čep na ogromnoj bačvi tuge koja se godinama prazni, a on kao da je bacio plosnati kamen u more koji će potonuti i smiriti se. Tiho se premjestio, žive nije dirao. Palo mi je to na pamet kada sam se parkirao pred zgradom doma i malo ostao sjediti u autu. Sunce je odmah spržilo unutrašnjost. Čekao sam, kao da ću izlaskom ugaziti u bezdan. Ni sam nisam znao zašto. Ljeto je, malo toga se zna.

 Izašao sam kad je vrućina pritisnula sljepoočnice, a asfaltna oluja užarenog zraka upregla  cvrčke u podnevnu vrisku. Grad iza leđa skvrčio se pod oblakom titranja sunčanice blijedih nebodera. Pusto je, turisti su rijetki, bolest je ozdravila grad. Na parkiralištu nije bilo mnogo automobila, a zgrada s pritvorenim prozorima i vratima usamljeno se uzdizala iz cementarom obijeljenih maslinika Kaštelanskog polja. Svaki put kada bih došao, sinulo bi mi da je zgradu doma netko počinjao i prestajao graditi barem deset puta, i da je ovo kako sad izgleda,  samo slučajnost, jedna od preobrazbi, jer bi izgledala jednako da ju je netko htio dovršiti, i da ju je htio srušiti. Nisam siguran što je točno htio.  Ali, sada su unutra starci. To je dovoljno. 

Pred ulazom me dočekao stolić s plavkastim dezinfekcijskim sredstvom i vrata oblijepljena odredbama kriznog stožera koje više nitko ni ne čita. Bilo je zaključano pa sam pokucao. Otvorila mi je žena kojoj je maska pokrivala sve osim nosa. Htio sam joj reći da je to isto kao da nosi naočale bez stakala, ali više nitko nije siguran pomažu li maske ili ne pomažu pa sam prešutio i stavio masku.  Nos je virio. Na šalteru sam se potpisao, ponovo dao podatke i pokušavao odgonetnuti s njena lica je li ona bila ta koja me zvala. Uvela me u njegovu sobu. Posteljina je već bila namještena, noćni ormarić čist i prazan, zavjese navučene, sve je mirisalo po kemikalijama, po dezinfekciji i po starcima. Vidjela je da gledam okolo pa mi je rekla da su stvari tamo u kutu, i otišla. 

 Ima stvari koje se nikada ne zaboravljaju, nisu sjećanja, u duši se stalno ponavljaju kao sati i zapravo su žive. A među njima ima stvari jednakih po snazi kojih bi se trebali jasno sjećati, ali su u svom znaku preteške i njihovo olovo propada duboko na dno, u modrinu unutarnjeg mora. Neke od njih nemoguće je više izvući, a neke je moguće samo uz žrtvu. Slabo se sjećam majčinog sprovoda, ali znam da je bilo jutro, i da je Lovrinac u čempresima zadržao tišinu stotina glasova. Nisam nikome pružao ruku, nisam mogao, otac je. Tome se ne sjećam, ali znam da je bio. Bio je rat. Bilo je sve to izvan mene, izgubljeno, nejasno, mutno, i kada su kasnije kući dolazili ljudi, nisam izlazio iz sobe. U mislima mi se kao klatno sata ljuljao konop za odjeću, s jedne strane dodirujući majku, a s druge ono nešto čemu nisam svjedočio, a snažno sam osjećao da postoji, da je bilo, a ja nisam vidio. Tik, tak, tik, tak, tik, tak...

...jedva je čujno kuckalo iz crne vreće za smeće na podu. Otvorio sam je i na odjeći našao ručni sat. Star, elegantan iz doba njegove mladosti. Otac je imao sličnog. Ne znam više gdje je. Otac je imao sličnog. Ne... bilo je to onog lita kad je ćaća ...slavija trideset peti rođendan. Tome mu je poklonio taj sat, pravi „švicarski“.  Slavili su, smijali se, majku je brzo nakon toga zaboljela glava. Rekla je da joj je naškodilo vino i povukla se u sobu. Ja sam izišao, društvo je već bilo na starom mjestu. „Mater je  naglo zabolila glava“, zašto sam se toga sad sjetio. 

 Kada sam izašao iz zgrade, u zraku je bio požar. Unutra je ugodno i hladno, smrt, a vani divlja vrućina, iskušavanje života. Ljudi se ne predaju iako je grad u izmaglici. Nisam znao gdje bih  sa satom, stavio sam ga u džep i odvezao se kući. Ceste su kovitlale automobile u potrazi za plažom. Zažmirili smo pred pandemijom. Odnijela ju je vrućina kao i sve opasnosti, u zaborav i nervozu. Nisam prestajao razmišljati o satu, a kada sam shvatio da sam parkirao auto kraj starog Hajdukovog stadiona, nadomak naše obiteljske kuće, opsovao sam Boga sebi i svemu. Došao sam tu, a nije mi bila namjera. Htio sam samo zaspati popodne pod klimom u stanu, a ne bauljati starim gradom. Ali kada sam već tu, odlučio sam otići do stare kuće. Ljudi s maskama postaju sve rjeđi. Najmanje se čuje splitski, nema to više veze s onim gradom i onom ulicom. Plava pločica kraj ulaznih vrata, sjetila me da ove godine nemam mnogo rezervacija. Iznajmio sam je kao i svi okolo. Samo je par staraca u kvartu svoje kvrgave noge odlučno zavuklo pod drvene grede, ali uskoro će i njihove kuće imati nova imena „Apartment Spalatina“, „Illyria rooms“, „Villa rustica“, „Old Varoš“, „House Marangun“... uostalom kao da više itko i zna tko su bili maranguni. U kali je bilo pusto. Mrtva tišina kao i onog dana. Lastavice nisu svijale gnijezda na apartmanima. Nekako se poklopilo da je nakon majčine smrti umrla i ulica. Rat je opustio stari grad. Kriza dvije i osme ga dotukla. Ostalo je okupljalište narkomana, prostitutki i kriminalaca, ljudi su se slegli kao kava koju stotine bjesomučno ispijaju na rivi po cijele dane. Maestral je strujio ulicom, šuškali su nečiji plastični đirani. Iz džepa sam čuo kuckanje tik, tak, tik, tak, tik, tak...

„...Di je Tome ove godine?“- pitao sam kada se srpanj već razmahao. „Neće doć“- otac je samo kratko odgovorio i vratio se novinama. Prošla je obljetnica, psorijaza na podlakticama mu se prvo pojačala, a onda splasnula, ostali su perutavi crveni plikovi. Sjedio je u potkošulji, potpuno zakriven novinama s naslovima punim imena s bojišta, ne sjećam se da sam ga jasno vidio skoro cijelu godinu. Na lijevoj ruci vidio sam mu sat. Ali ne njegov, nego Tomin, onaj s tamnom i sjajnom krokodilskom kožom koju sam dobro upamtio.  Nekako se trznuo pa šuškanjem preokretanja listova promrmljao: „Je, osta mu je. Moj se pokvarija.“  Nisam znao što da odgovorim, nisam o tome ništa ni mislio, trebao sam se sutra javiti na vojni odsjek. Došao je poziv. 

 Kad sam se sutradan vratio doma sa saznanjem da uskoro idem, i uhvatio kvaku, vrata su bila zaključana. Prvi put u devetnaest godina da su zaključana u ovo doba dana. Kucao sam. Nitko nije otvarao. Malo sam prošetao ulicom, možda je otišao u dućan,  a onda sam u blizini vidio parkiran Tomin motor. Vrata su se brzo otključavala dok sam ga gledao. „Šta zaključavaš?“- pitao sam oca koji je na vratima stajao u potkošulji i šutio. Ušao sam, a u dnevnoj sobi sjedio je Tomo. Sve je bilo zamračeno i zagušeno dimom cigareta, prepoznao sam ga po brkovima i specifičnom snažnom muškom mirisu koji je oduvijek širio oko sebe.  Nekako me sramežljivo pozdravio i kad se ustao, vidio sam da je bos u cipelama. Dlanovi su mu bili vlažni. Nismo se poljubili kao inače. Rat je, pomislim, svašta se događa. Ispričao sam im da sutra idem u kasarnu, a Tomo je nakon toga ustao i otišao telefonirati, nazvao nekoliko brojeva pa se vratio i rekao: „ Sad možeš ići“. Atmosfera se polako popravila, zaboravio sam na zaključana vrata, na čarape, na sram, i navečer  s prijateljima izašao posljednji put prije kasarne. 

 U osam ujutro sam čekao da me prozovu, bilo je puno mojih vršnjaka i starijih, nitko ništa nije znao i svi su bili spremni dati sve za Hrvatsku. Sve ono što nisu znali. Mislili smo da možemo sve, da radimo nešto ogromno, da smo besmrtni. Nakon tri mjeseca je u mom starom društvu bilo dvojica poginulih, nakon još tri mjeseca, još dvojica. Slutio sam što su bili oni Tomini telefonski pozivi, odbijao sam prihvatiti to da sam zbog njih živ, da sam živ zbog mornarice, i da su moji prijatelji raskomadani mecima tamo negdje u pički materinoj po Lici i Baniji jer su branili svoju zemlju, a ja sam čuvao našu obalu na čuvenoj krstarici. Kada bih došao kući, uvijek bih tamo nalazio oca i Tomu. Nismo pričali o majci. Zapravo, nismo pričali uopće, a meni je ponekad bilo samo do toga da prevrnem stol, zgrabim lonac i zavitlam ga kroz prozor. Radio je gorio danonoćno, no otkako je utihnuo Glavašević, nije se čulo više ništa, slušalo se, ali se nije čulo, jer što se iza toga uopće ima čuti, što se još može dogoditi?

 Barba Miloša, našeg profesora fizike u gimnaziji, našeg susjeda, netko je prije tri dana u portunu prebio na mrtvo ime. Toliko su ga batinali da su mu izbili oko iz glave. Sin mu je bez noge ležao na Križinima, odbila ju je mina negdje oko Drniša. Tada sam po prvi put čuo da je on Srbin rodom iz Knina. Nikako mi nije bilo jasno zašto su ga napali, a što sam se više pitao, to sam nalazio na manje odgovora, susjedi su me sumnjičavo gledali pa čak i upozoravali da se ostavim ćoravog posla. Na kraju sam saznao da su to učinili  isti ljudi koji su sa mnom sjedili u srednjoškolskim klupama i to me survalo do kraja. 

 Profesora sam nakon toga ponekad vidio na tržnici, ali uvijek bi mi nekako nastojao izmaknuti, a kada sam ga jednom pretekao i viknuo za njim: „Profesore, Miloš!“, ukočio se, noge su mu zadrhtale i kada se okrenuo, vidio sam u njegovom mutnom staklenom oku sliku mladića u vojnoj odori, sliku sebe kakav se nikada nisam vidio, u oku straha, u mrtvom staklu, kao da me netko uronio u tijelo neznanca.“ Zaminili ste me s nekin, ja se zoven Ivo“- prošaptao je što je tiše mogao i krenuo naprijed, a ja na prvu nisam shvatio i krenuo prema njemu pa mu ruku stavio na rame. Ispala mu je vrećica. „Sićate li me se, vaš učenik“- rekao sam mu podižući vrećicu s poda. Dok sam se pridizao, šapnuo mi je: „ Nemoj me, molin te zvat Miloš, zoven se Ivo. Jurić.“ I ode. Nestao je u drugom imenu i prezimenu, u bezličnom imenu i još bezličnijem prezimenu, samo da ga ostave na miru, samo da umre na miru ma u kojoj god državi. Sin mu je kući, oštećena mu je kralježnica, teško uči hodati, ako uopće prohoda. U trenutku mi se zgadilo sve. Nisam više mogao razlučiti na koga sve treba pucati, tko je sve kriv, tko je napravio da sve bude ovako, gdje su ti ljudi, gdje su ljudi s odmarališta, gdje je moje djetinjstvo, gdje je sljepilo ili istina koja je nekada bila. U što smo se rasuli, u moju mrtvu mater, u psorijatičnog oca koji je izgubio posao, u poginule prijatelje, u prebijenog profesora, u grad prevrnut naopako po kojem nisu padale bombe, u kojem je neka nedužna obitelj ubijena pred kantama za smeće u Žrnovnici, a krivci su nestali, nema ih, nema ih ni sada, trideset godina nakon svega. Grad je isti, vrućina je ista, i stranci su pokupovali sve restorane, kuće, čitave ulice,  još se priča o ratu, još se priča o stvarima o kojima se ništa ne zna, a svi sve znaju. Učinilo mi se da je sat stao, izvadim ga iz džepa. Ne, još kuca, ali neću ga navijati, neka se sam zaustavi, vrijeme je da stane tik, tak, tik, tak, tik, tak...

Prolazio sam pijacom, kraj mjesta gdje sam nekoć susreo „Ivu“, kraj velikog stabla na koje su se pribadale osmrtnice. Ugledao sam i Tominu. Nije pisalo ništa osim da je preminuo nakon kratke i teške bolesti. Nekoliko staraca čitalo je zajedno sa mnom, banci su bili prazni, prodavala se samo bižuterija. Gledao sam mu sliku, bila je iz mladosti, onakav kakvog se sjećam. Činilo mi se da se približava, da je izašao iz slike i da mi želi pružiti ruku, a onda je netko do mene ogorčeno rekao: „Jel ovo oni?“ „Koji?“ „Oni, znaš, šta su pričali za njega da voli muške.“ „Čini mi se da je.“ Stablo je zašumjelo, Tomo je bio vrlo blizu, skoro da mi je pružio ruku, a onda me pokrila vrućina, mrak, glavobolja, majka, konop, sprovod, psorijaza, zaključana vrata, čarape, sram, šutnja, rat, telefon, starački dom, sat tik, tak, tik, tak, tik, tak...

„Šjor, jeste li dobro? Dajte vode.“- netko je govorio iznad mene, mlaz svježe vode klizio mi je vratom, dolazio sam k sebi, kao probuđen iz jako dubokog ljetnog popodnevnog sna. Kada sam se ustao, nije bilo starca, nije bilo ni Tomine osmrtnice, ostale su samo puntine kojima je bila pribodena, netko ju je isparao i bacio. Sve me poklopilo odjednom. Na neke stvari čovjek nikada se ne može pripremiti, one dolaze i odlaze naglo, s njima se ne da boriti, može ih se samo prihvatiti. Ljudi su me i dalje ispitivali jesam li dobro, ali ja sam samo šutio i konačno otišao. Pred očima mi je blještio grad u padajućem suncu. Narančasta se rasula rivom, u more se moglo gledati samo daleko, u obzor. Šetao sam potpuno sam među mladićima i djevojkama, prolazio ispod štapova za slikavanje, sudarao se s tuđim ramenima i sasvim spontano krenuo prema Marjanu, topio se u tamno zelenoj mirisa po smoli. Mislim da sam se lagano smješkao, negdje je u meni bilo toplo i široko, sasvim izvan čovjeka, daleko izvan osjećaja. Došao sam do Sustipana, tamo gdje sam dolazio kao dječak kad sam htio biti sam. Nisam došao godinama, nisam došao otkada sam se odselio na drugi kraj grada. Sjeo sam na zid poviše rascvjetanih agava, more je pucalo veličinom. Izvadio sam sat iz džepa, staklo mu je napuklo. Prestao je kucati. Ljeto je bilo na vrhu pobjede. Sunčana poema. Bacio sam ga pod sebe, na škrape, pod makiju, pod groblje. Nedaleko se glasno smijala skupina zgodnih mladića i vidio sam da me jedan od njih promatra dubokim pogledom. Na pučini je netko razvio bijelo jedro. Pokrenulo se more, pokrenuo se zrak, suce je tiho tonulo. Mi smo sve što ostaje. Mi živi.

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg