poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

Koža mog oca izgleda kao površina mjeseca, a napolju pada kiša

Rekli su ti da šrapneli čine muškarce

nebeskim, zato si otišao u vojsku.

Usred ljeta, kad se vjetrokazi

umisle vrtuljcima, ti prekrivaš

našu kuću tišinom, zatežeš je preko napuklih

crijepova. Ništa nam se loše

neće desiti. Ne sada

kad stražariš na ivici

naših snova, čuvajući nas

od mirokradica. 

U dnevnoj sobi ti i ja

buđamo u mumije. Prašina se taloži

na našim kapcima, koleričnom

mahagoniju. Ako bi progovorio, 

zavezala bih kosu za kopita 

tvog glasa, pustila da me raznose 

po vrelom uglju riječi 

kojih smo se prekasno sjetili.

Pitala bih te jesi li vidio

krtičnjake u vrtu, gnijezdo stršljena

pod krovom. Pitala bih te

jesi li kojeg zarobio.

Koliko si ih ubio?

Nana 

Sanjam je kako ulazi

u vlastitu kuću kroz razbijen prozor

na leđima joj šumski požar

spušta ga nasred sobe

pored miraza stisnute vilice 

i predskazanja

četiri puta je žičani ofinger 

njenu utrobu izrešetao

otkucajima, četiri puta je saznala

sve što u životu treba da zna

nasred sobe gori

šumski požar, od čela joj

pravi plamenorez.

Sanjam je

kako ulazi u vlastitu kuću

koz razbijen prozor, na leđima joj 

vjerlomostvo

kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama

ona u lonac iscijedi sol 

vlastitih bjeonjača, čuje

učena muška usta 

kako preživaju priče 

o Iblisu u ženi

priperci duž njene kičme

kriju sjemena vreline, duboko u njoj 

jedno znanje zahvata dim.

Sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću

kroz razbijen prozor, na leđima joj stoto 

božje ime

sanjam je

kako me gleda, 

gleda me dugo, čelo joj preorano zgarište.

u ruke mi predaje miraz iskri.

Gleda me. Zovem je hak.

Zovem je nur.

Matrilinearnost

Jednu rastoče 

na konce druga 

isplete mrežu treća zahvati.

Jedna na koži

zareže godine druga svine

rešetke treća istupi. 

Jedna pod jezik

ušuška trn druga uzgoji

grlo treća se usudi.

Jedna ugrize 

pesnicu u ustima druga

proguta zube. Treća pljune.

Progovori. 

Sve što su nam u snu rekle lomače

Živjećeš opkoljena neboždernim ustima,

znaćeš da tijelo 

ne smije ostavljati tragove na obrisanoj 

površini tuđih misli. 

Vjetar će u šipražju svirati gluhim

gudalima, ježiti

tvoju kožu boje oštrice

u kojoj se ogleda horizont.

Noću, u zapešću osjetićeš damar

mraka, tvoj strah prizivaće sjenke

stjerane u ćošak. Nikada

nećeš zaspati. 

U ljubav ulazićeš očnjacima, 

 u zebnju bez odbrane. 

Kad ti kažu grijeh

je otići, ići ćeš,

sve dok iza tebe ne ostane ništa

što bi se moglo napustiti. 

Sve dok iza tebe ne ostane

ništa što bi se moglo napustiti, 

ići ćeš, grijeh je u zebnju

ulaziti bez odbrane, 

kad te očnjaci stjeraju u ćošak

pred tobom će ležati oštrica horizonta,

njome ćeš kao gudalom

svirati po zapešću,

iz šipražja tvoje kože 

izrast će nebožderna usta, 

znaćeš, čak i obrisano tijelo

i dalje ostavlja tragove, 

                              živjećeš

autoportret diazepamom

poput šibice sačinjena sam

od beskrajnih mogućnosti, rasplamsalom kosom

ulubljujem mrak. vješta

u kretnjama oblaka, puzim nad ostacima 

iskasapljenih godina, vještičim po dnevnim boravcima

tankoćutnih ljudi. zgražanja mi kevću za petama, uzbune

vuku me za rukav, a ja

zaokupljena vremenom što se lijeno proteže

u tegli meda.

neke revolucije flertovale su a onda me ostavile

na seen. preosjetljiva, ljubiteljica

neizlječivih krajeva, neka nijedna

čista usta ne dragocijene moje ime. neustrašiva,

osim noću. kad pri buđenju u prozoru vidim

svjetlost sprženu u bijelu buku,

okrenem se svojoj boli i pitam 

koliko dugo. gledam je dok se izuva. 

potomkinja srođenih snova, deformirana

maštalica, nikakvim posebnim povodom

svom tijelu darujem ulaznu ranu

u koju se može urušiti. 

prokleta srcem

koje pumpa daktile. tu sam 

da disanjem dogorim.

Niko ne piše kući

Ovih dana klin

mrmori u grlu i ja ga zalijevam

morskom vodom. To je sve 

od vijesti. Krajolik

još uvijek je ista

umorna stvar: papir

poravnat i zgužvani puls. 

Ponekad, siđem do obale

da vidim kako talas

povlači svoju gestu.

Kako se samoproždiremo.

Kako talas ne briše ništa

osim vlastite žudnje.

Nekada davno, poželjela sam

vratiti se. Ali već tada je jedno nebo

ležalo svenuto u prozoru, 

i ja pošla sam tamo gdje tijelo

postaje mreža uronjena u vjetar.

Ako ikada stignem, ako ikada

zaboravim, možda će svijetom

nadrijeti oleandar, a ja

postati nešto što pluta.

S ljubavlju,

Sve što me mama nikada neće pitati

Je li hladno tu gdje živiš? Je li vjetrovito?

Je li istina što kažu o toj rijeci, da je strpljiva

poput jezera, da nije hirovita

kao rijeke koje znamo? Dane provodim

gledajući vijesti, misleći: šta to ja imam sa detonacijama?

Sjećaš li se Nove godine kada su prasnuli 

vatrometi a mi se sakrile pod sto?

Je li istina što kažu o psima, da se i oni

boje vatrometa? Jesmo li kao psi, 

u tom pogledu? Je li istina što kažu o toj rijeci,

da nije osvetnička i krastava kao rijeke koje znamo?

Je li grad u kojem živiš velik? Dovoljno velik

da se u njemu izgubiš? Jesi li izgubljena—posljednji put

kad sam ti pogledala u lice gdje sam te trebala tražiti?

Ko si u očima vozača koji te posmatra

dok poništavaš kartu? Ili žene koja ti se smiješi

s drugog kraja restorana? Uzvratiš li taj osmijeh?

Moja kćeri, koja si otputovala dalje

nego što mogu i zamisliti, čini li ti se nekad

dok hodaš ulicom da neko drugi

hoda iza tebe? Staneš li? Okreneš li se?

Znaš li da sam ti izrezala oblik iz tkanine

zastranjele želje? Zašto onda

da se ičega bojiš, kad nijedno mjesto nije strašnije

od onog odakle si potekla?

Hoćeš li se vraćati? Ako hoćeš,

znaš li kako spakovati dah

dovoljno dug da nadživi utapanje?

Jer ovdje su rijeke

uporne, bezdane, 

i jesi li ikada vidjela ijednu

da je uspjela pobjeći.

ženi koja uči moj jezik nakon što sam ja naučila njen 

    ovdje nema otvorenog polja   ni kuće

  sve od prozora       ovaj jezik

       soba je gdje se kleči gdje se glasom 

  sa zidova struže čađ      sve dok ti grlo 

             nije grm trnja grgut 

                        tamnog bršljena

kao sunce kad prodire kroz zavjese   tapkajući 

   uspavano lice na krevetu          uđi

       na prstima i spremi se     na tebe će

     sve što me ne da na tebe žandarmi

 i sirene koje bleje crveno    zašto je svaki jezik 

sahrana?    uvijek

nad našim tijelima smrskanim u mrak

brkati glagoli odmaraju svoje palice

       položi ruke   pravi se mrtva

kad priđu bliže poljubi me svim svetim

imenima boga

Oda naciji

sve što me ne voli si ti

stražo brstilice moga smijeha

svaka nabubrena jalovosti žulju 

na tabanima mog besanog bijega

izađi mi na megdan ili se istrijebi 

iz moje krvi dosta tvog ubistvenog 

ušća pod kožom mog zapešća 

ti neprekidni mezarju satova 

sva tvoja sunca kaplju rđu

u moje zjenice usnorezu 

uspavana opeklino dočekaj me raspećem

mog državljanstva dočekaj me životom

stesanim u zvižduk izviždi me u mraku

kao finu melodiju koju niko

neće čuti rani me u nevoljenost kezu

moje more koprivo

presovana između majčinih rebara

dođi moj duže moje ne-

oprošteno dođi

da ti ja nešto kažem.

Teodiceja

                                                   po Matiji Gubecu

Bog je velik, povikneš, čelom

prisluškujući pod. Napolju,

oreol mjesečine rđa odbačen pored puta 

gdje prošli su vojnici, grmljavina 

njihovih čizmi utukla je zemlju u list

bakra. Bog je velik, kažeš, i tri puta

ispereš usta. U međuvremenu, drveća

više nema. Ostala je samo šuma 

patrljaka, samo mucava vatra

u furuni, samo ti koja ponavljaš, čak i u snu:

inna nahnu nuhjil mevta. Bog je velik,

izdahneš, dok prstom pratim

kružne puteve tvoje kože, i ćutim

kako ne znam šta da radim sa ovim rukama

koje su tvoje ruke, sa ovom kućom zidanom

na klizištu nade, vjerom

beskorisnom živima. 

Oteščala od molitvi, konačno 

razumijem boga—velik je

ako pred njim budeš klečala.