Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
Koža mog oca izgleda kao površina mjeseca, a napolju pada kiša
Rekli su ti da šrapneli čine muškarce
nebeskim, zato si otišao u vojsku.
Usred ljeta, kad se vjetrokazi
umisle vrtuljcima, ti prekrivaš
našu kuću tišinom, zatežeš je preko napuklih
crijepova. Ništa nam se loše
neće desiti. Ne sada
kad stražariš na ivici
naših snova, čuvajući nas
od mirokradica.
U dnevnoj sobi ti i ja
buđamo u mumije. Prašina se taloži
na našim kapcima, koleričnom
mahagoniju. Ako bi progovorio,
zavezala bih kosu za kopita
tvog glasa, pustila da me raznose
po vrelom uglju riječi
kojih smo se prekasno sjetili.
Pitala bih te jesi li vidio
krtičnjake u vrtu, gnijezdo stršljena
pod krovom. Pitala bih te
jesi li kojeg zarobio.
Koliko si ih ubio?
Nana
Sanjam je kako ulazi
u vlastitu kuću kroz razbijen prozor
na leđima joj šumski požar
spušta ga nasred sobe
pored miraza stisnute vilice
i predskazanja
četiri puta je žičani ofinger
njenu utrobu izrešetao
otkucajima, četiri puta je saznala
sve što u životu treba da zna
nasred sobe gori
šumski požar, od čela joj
pravi plamenorez.
Sanjam je
kako ulazi u vlastitu kuću
koz razbijen prozor, na leđima joj
vjerlomostvo
kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama
ona u lonac iscijedi sol
vlastitih bjeonjača, čuje
učena muška usta
kako preživaju priče
o Iblisu u ženi
priperci duž njene kičme
kriju sjemena vreline, duboko u njoj
jedno znanje zahvata dim.
Sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću
kroz razbijen prozor, na leđima joj stoto
božje ime
sanjam je
kako me gleda,
gleda me dugo, čelo joj preorano zgarište.
u ruke mi predaje miraz iskri.
Gleda me. Zovem je hak.
Zovem je nur.
Matrilinearnost
Jednu rastoče
na konce druga
isplete mrežu treća zahvati.
Jedna na koži
zareže godine druga svine
rešetke treća istupi.
Jedna pod jezik
ušuška trn druga uzgoji
grlo treća se usudi.
Jedna ugrize
pesnicu u ustima druga
proguta zube. Treća pljune.
Progovori.
Sve što su nam u snu rekle lomače
Živjećeš opkoljena neboždernim ustima,
znaćeš da tijelo
ne smije ostavljati tragove na obrisanoj
površini tuđih misli.
Vjetar će u šipražju svirati gluhim
gudalima, ježiti
tvoju kožu boje oštrice
u kojoj se ogleda horizont.
Noću, u zapešću osjetićeš damar
mraka, tvoj strah prizivaće sjenke
stjerane u ćošak. Nikada
nećeš zaspati.
U ljubav ulazićeš očnjacima,
u zebnju bez odbrane.
Kad ti kažu grijeh
je otići, ići ćeš,
sve dok iza tebe ne ostane ništa
što bi se moglo napustiti.
Sve dok iza tebe ne ostane
ništa što bi se moglo napustiti,
ići ćeš, grijeh je u zebnju
ulaziti bez odbrane,
kad te očnjaci stjeraju u ćošak
pred tobom će ležati oštrica horizonta,
njome ćeš kao gudalom
svirati po zapešću,
iz šipražja tvoje kože
izrast će nebožderna usta,
znaćeš, čak i obrisano tijelo
i dalje ostavlja tragove,
živjećeš
autoportret diazepamom
poput šibice sačinjena sam
od beskrajnih mogućnosti, rasplamsalom kosom
ulubljujem mrak. vješta
u kretnjama oblaka, puzim nad ostacima
iskasapljenih godina, vještičim po dnevnim boravcima
tankoćutnih ljudi. zgražanja mi kevću za petama, uzbune
vuku me za rukav, a ja
zaokupljena vremenom što se lijeno proteže
u tegli meda.
neke revolucije flertovale su a onda me ostavile
na seen. preosjetljiva, ljubiteljica
neizlječivih krajeva, neka nijedna
čista usta ne dragocijene moje ime. neustrašiva,
osim noću. kad pri buđenju u prozoru vidim
svjetlost sprženu u bijelu buku,
okrenem se svojoj boli i pitam
koliko dugo. gledam je dok se izuva.
potomkinja srođenih snova, deformirana
maštalica, nikakvim posebnim povodom
svom tijelu darujem ulaznu ranu
u koju se može urušiti.
prokleta srcem
koje pumpa daktile. tu sam
da disanjem dogorim.
Niko ne piše kući
Ovih dana klin
mrmori u grlu i ja ga zalijevam
morskom vodom. To je sve
od vijesti. Krajolik
još uvijek je ista
umorna stvar: papir
poravnat i zgužvani puls.
Ponekad, siđem do obale
da vidim kako talas
povlači svoju gestu.
Kako se samoproždiremo.
Kako talas ne briše ništa
osim vlastite žudnje.
Nekada davno, poželjela sam
vratiti se. Ali već tada je jedno nebo
ležalo svenuto u prozoru,
i ja pošla sam tamo gdje tijelo
postaje mreža uronjena u vjetar.
Ako ikada stignem, ako ikada
zaboravim, možda će svijetom
nadrijeti oleandar, a ja
postati nešto što pluta.
S ljubavlju,
Sve što me mama nikada neće pitati
Je li hladno tu gdje živiš? Je li vjetrovito?
Je li istina što kažu o toj rijeci, da je strpljiva
poput jezera, da nije hirovita
kao rijeke koje znamo? Dane provodim
gledajući vijesti, misleći: šta to ja imam sa detonacijama?
Sjećaš li se Nove godine kada su prasnuli
vatrometi a mi se sakrile pod sto?
Je li istina što kažu o psima, da se i oni
boje vatrometa? Jesmo li kao psi,
u tom pogledu? Je li istina što kažu o toj rijeci,
da nije osvetnička i krastava kao rijeke koje znamo?
Je li grad u kojem živiš velik? Dovoljno velik
da se u njemu izgubiš? Jesi li izgubljena—posljednji put
kad sam ti pogledala u lice gdje sam te trebala tražiti?
Ko si u očima vozača koji te posmatra
dok poništavaš kartu? Ili žene koja ti se smiješi
s drugog kraja restorana? Uzvratiš li taj osmijeh?
Moja kćeri, koja si otputovala dalje
nego što mogu i zamisliti, čini li ti se nekad
dok hodaš ulicom da neko drugi
hoda iza tebe? Staneš li? Okreneš li se?
Znaš li da sam ti izrezala oblik iz tkanine
zastranjele želje? Zašto onda
da se ičega bojiš, kad nijedno mjesto nije strašnije
od onog odakle si potekla?
Hoćeš li se vraćati? Ako hoćeš,
znaš li kako spakovati dah
dovoljno dug da nadživi utapanje?
Jer ovdje su rijeke
uporne, bezdane,
i jesi li ikada vidjela ijednu
da je uspjela pobjeći.
ženi koja uči moj jezik nakon što sam ja naučila njen
ovdje nema otvorenog polja ni kuće
sve od prozora ovaj jezik
soba je gdje se kleči gdje se glasom
sa zidova struže čađ sve dok ti grlo
nije grm trnja grgut
tamnog bršljena
kao sunce kad prodire kroz zavjese tapkajući
uspavano lice na krevetu uđi
na prstima i spremi se na tebe će
sve što me ne da na tebe žandarmi
i sirene koje bleje crveno zašto je svaki jezik
sahrana? uvijek
nad našim tijelima smrskanim u mrak
brkati glagoli odmaraju svoje palice
položi ruke pravi se mrtva
kad priđu bliže poljubi me svim svetim
imenima boga
Oda naciji
sve što me ne voli si ti
stražo brstilice moga smijeha
svaka nabubrena jalovosti žulju
na tabanima mog besanog bijega
izađi mi na megdan ili se istrijebi
iz moje krvi dosta tvog ubistvenog
ušća pod kožom mog zapešća
ti neprekidni mezarju satova
sva tvoja sunca kaplju rđu
u moje zjenice usnorezu
uspavana opeklino dočekaj me raspećem
mog državljanstva dočekaj me životom
stesanim u zvižduk izviždi me u mraku
kao finu melodiju koju niko
neće čuti rani me u nevoljenost kezu
moje more koprivo
presovana između majčinih rebara
dođi moj duže moje ne-
oprošteno dođi
da ti ja nešto kažem.
Teodiceja
po Matiji Gubecu
Bog je velik, povikneš, čelom
prisluškujući pod. Napolju,
oreol mjesečine rđa odbačen pored puta
gdje prošli su vojnici, grmljavina
njihovih čizmi utukla je zemlju u list
bakra. Bog je velik, kažeš, i tri puta
ispereš usta. U međuvremenu, drveća
više nema. Ostala je samo šuma
patrljaka, samo mucava vatra
u furuni, samo ti koja ponavljaš, čak i u snu:
inna nahnu nuhjil mevta. Bog je velik,
izdahneš, dok prstom pratim
kružne puteve tvoje kože, i ćutim
kako ne znam šta da radim sa ovim rukama
koje su tvoje ruke, sa ovom kućom zidanom
na klizištu nade, vjerom
beskorisnom živima.
Oteščala od molitvi, konačno
razumijem boga—velik je
ako pred njim budeš klečala.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.
Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.
Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.
Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.
Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.
Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.
Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.