proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

Sheila Heti: Majčinstvo (ulomak)

S engleskoga prevela Maja Šoljan

OceanMore 2021.

Bilješka

Bacanje triju novčića tehnika je kojom se služimo kad se obraćamo za savjet I Chingu, sustavu proricanja stvorenom u Kini prije više od tri tisuće godina. Kraljevi su Knjizi promjena pribjegavali u ratnim vremenima, obični ljudi rabili su je da im pomogne u životnim tegobama. Kad se tri novčića bace šest puta, otkriva se jedan od šezdeset četiri heksagrama, a pripadni tekst iz knjige tumači njegovo značenje. Konfucije, jedan od najvažnijih tumača I Chinga, rekao je kako bi, da ima pedeset godina na raspolaganju, svih pedeset posvetio proučavanju te knjige. Izvornik Knjige promjena poetičan je, zgusnut, nabijen simbolikom, sustavno i podrobno razrađen, duboko filozofski, kozmološki po opsegu i općepoznato naglašeno ezoteričan.

Na stranicama koje slijede, upotrebljavaju se tri novčića – tehnika nadahnuta I Chingom – ali ne i sam I Ching, koji je opet nešto drugo.

Dodatna bilješka

U ovoj knjizi, svi rezultati bacanja novčića proizlaze iz stvarnog bacanja novčića.

Majčinstvo

Često sam promatrala svijet iz velike udaljenosti, ili ga nisam uopće promatrala. U svakom trenutku nad glavom su mi prolijetale ptice koje nisam vidjela, oblaci i pčele, šuškao je povjetarac, sunce mi je grijalo kožu. A ja sam živjela isključivo u sivom, bezosjetnom svijetu svojeg uma, gdje sam sve htjela promisliti do kraja i nisam dolazila ni do kakva zaključka. Priželjkivala sam dovoljno vremena da stvorim sliku svijeta, ali vremena nikad nisam imala dovoljno, a k tome, oni koji su ga imali, kao da su ga imali od najranije dobi, nisu ga odjednom stekli u četrdesetoj. U četrdesetoj se ne može početi ništa, to mi je bilo jasno, osim književnosti. Ako ti je četrdeset i počinješ pisati, može se reći da si mlada. Za sve ostalo, bila sam stara, svi su brodovi već odavno otplovili, otisnuli se daleko od obale, dok sam ja još pokušavala stići do te obale, dok još nisam ni našla svoj brod. Djevojčica koja nam je došla u posjet – bilo joj je dvanaest godina – natjerala me kao nitko prije da uvidim vlastita ograničenja; svoju slabost, svoju poslušnost, svoje tričave pobune; i najvažnije, svoje neznanje i sentimentalnost. Kad sam ujutro ušla u dnevnu sobu, na stolu je bila polovica hot-doga. Rekla sam da je to banana. Onda sam shvatila da sam prestara za ovaj svijet, da me je ona sasvim prirodno prestigla i da će me i dalje prestizati. Jedina mi je nada bila da preoblikujem sivkast, blatnjav krajolik svojeg uma u nešto čvrsto i konkretno, posve odvojeno od mene same, zapravo u nešto što uopće nisam ja. Nisam znala što će ta čvrsta stvar biti, a još manje kakav će oblik poprimiti. Samo sam znala da moram stvoriti moćno čudovište zato što sam takav strašan slabić. Morala sam stvoriti čudovište odvojeno od sebe, čudovište koje zna više nego što ja znam, koje ima izgrađenu sliku svijeta i ne griješi u tako jednostavnim riječima.

---

Bacam tri novčića na stol. Dva ili tri puta glava – da. Dva ili tri puta pismo – ne.

Je li ova knjiga dobra ideja?

da

Je li sad trenutak za početak?

da

Ovdje, u Torontu?

da

Dakle nema razloga za brigu?

da

Da, dakle nemam se zašto brinuti?

ne

Trebam li se brinuti?

da

Zbog čega? Zbog svoje duše?

da

Hoće li čitanje pomoći mojoj duši?

da

Hoće li mir i tišina pomoći mojoj duši?

da

Hoće li ova knjiga pomoći mojoj duši?

da

Dakle, na pravom sam putu?

ne

Griješim li u odnosima s ljudima?

ne

Griješim li što ne obazirem na patnje drugih?

ne

Griješim li što ne obazirem na politiku?

ne

Griješim li što nisam zahvalna na životu kakav imam?

da

I na svemu što mogu početi u životu s vremenom i blagostanjem koje mi je na raspolaganju?

ne

Što sam to što jesam?

da

Je li vrijeme da se zabrinem da je s tim što jesam gotovo?

da

Je li vrijeme da počnem razmišljati o duši vremena?

da

Imam li sve što mi treba da počnem?

da

Da počnem od početka i krenem ravno prema kraju?

ne

Da radim što me volja, a poslije sve skrpam zajedno?

ne

Da počnem na početku a da ne znam što slijedi?

da

Je li ovaj razgovor početak?

da

Što s kolutima obojenog selotejpa koje mi je Erica kupila i sad su tu? Da ih nekako upotrijebim?

ne

Da ih samo pustim tu gdje jesu i gledam ih?

ne

Da joj ih vratim?

ne

Da ih sakrijem nekamo da ih ne vidim?

da

U ormar?

da.

Bit će vrlo naporno ne razmišljati o sebi, nego razmišljati o duši vremena. Imam vrlo malo prakse u razmišljanju o duši vremena i silno mnogo prakse u razmišljanju o sebi. Ali na početku ništa ne ide lako. Izraz duša vremena prati me otkako smo Erica i ja prije nekoliko mjeseci otputovale u New York za Novu godinu. I neposredno prije toga putovanja već mi je zazvonio u glavi. Sjećam se kako sam joj na peronu podzemne iscrpno objašnjavala što znači. Odsjele smo u Teresinu i Walterovu stanu. Oni nisu bili u gradu, otišli su za Božić u posjet obitelji. Te sam večeri povraćala, pijana, u njihovu zahodsku školjku. Ali ovo je bilo mnogo ranije, po danu. Je li to bilo 31. prosinca?

ne

Čudno, ne sjećam se da je bilo hladno i ne sjećam se da sam nosila kaput. Je li to možda bilo 1. siječnja?

ne

30. prosinca?

ne

Možda neko sasvim drugo putovanje?

da

Mislim da nije. Objašnjavala sam Erici dušu vremena, kako ili mi kao pojedinci nemamo dušu nego doživljavamo neku vrstu kolektivne duše koja pripada vremenu ili jest vrijeme, ili su naši životi – mi – duša vremena. Nisam bila sasvim sigurna što je od to dvoje na stvari. Ideja je bila tek u začetku, kao što je uostalom i danas. Nju je to prilično uznemirilo, dok je meni pomisao da moja duša ne pripada meni djelovala vrlo utješno – da je ili moj život izraz duše vremena ili da je moja duša vrijeme. Ne znam jesam li to shvatila kako treba. Jesam li?

ne

Ne, ne. Nadam se da ću bolje razumjeti što sam mislila na peronu podzemne i što je to tako uzrujalo moju dragu prijateljicu Ericu. To ću navesti kao svrhu, moj cilj ili smjernice, smisao ovog što pišem – pojmiti što znači duša vremena, ili to objasniti samoj sebi. Je li to dobar temelj za knjigu?

ne

Je li preusko?

da

Treba li uključiti dušu vremena?

ne

Smijem li se oglušiti na vaše upute?

da

Onda je to svakako dio onoga čime će se ova knjiga baviti. Možda nisam trebala reći da želim to objasniti samoj sebi, nego da želim to objasniti drugima. Je li tako bolje?

ne

Utjeloviti radije nego objasniti?

da

Boli me glava. Umorna sam. Nisam trebala spavati poslijepodne. Ali da nisam odspavala, sad bila bih još mrzovoljnija nego što jesam, je li tako?

ne.

Danas sam se rasplakala kad je Miles krenuo iz kuće. Kad me je pitao zašto plačem, rekla sam mu da plačem jer nemam što raditi. Rekao mi je: Pa ti si pisac. Imaš knjigu Bonjour Philippine, imaš I Ching – imaš knjigu Simone Weil. Zašto ne radiš na jednoj od tih knjiga? Malo je oklijevao prije nego što je spomenuo knjigu Simone Weil jer je njemu na pamet palo da pišem o idejama Simone Weil, a čim mi je to predložio, prije mjesec-dva, i meni i njemu bilo je neugodno – da on meni predlaže ideju za knjigu! Odlučno sam odbacila prijedlog, njemu u lice, ali oko podneva sam počela raditi na knjizi o Simone Weil. Miles mi je tog poslijepodneva poslao poruku da vidi je li mi bolje i nekoliko sati poslije nazvao me da me pita to isto, je li mi bolje. Zapravo bih se ja trebala brinuti za njega, a ne on za mene, jer se on upravo zaposlio i nema vremena za učenje, je li tako?

ne

U redu je da se i on i ja brinemo jedno za drugo?

da

Ja se zbilja grizem oko svega.

Danas oko podneva odvezla sam se s ocem na izlet u prirodu. Htjela sam odlučiti – idem li u New York na tri tjedna u lipnju ili ne. Teresa mi je rekla da ona i Walter tad neće biti u gradu jer odlaze na neki put i da mi je njihov stan na raspolaganju ako želim. Nakon mnogo rasprave za i protiv, odlučila sam da ću izabrati ono od čega mi je odmah ljepše i toplije oko srca, a to je bilo da ostajem ovdje. Nakon vožnje, vratila sam se kući, odrijemala i probudila se dobro raspoložena. Sjela sam na ljubičasti kauč u spavaćoj sobi i razmislila. Dugo sam odgađala početi novu knjigu, ali otkako Miles radi puno radno vrijeme, ukazao mi se izbor: nešto promijeniti i pobjeći u provod u New York ili biti pisac, kako je on to formulirao – kako me je on podsjetio da jesam. Htjela sam mu reći da nisam od onih pisaca koji sjede zatvoreni u sobi i pišu, ali nisam rekla ništa. Sjećam se kako mi je nekidan spomenuo da pisanje uvijek pati čim pisac počne imati zanimljiv život. Moj odgovor njemu glasio je: Ti jednostavno ne želiš da ja imam zanimljiv život! Odzvanja li mu to i sad u ušima?

da

Jesam li ga povrijedila?

da

Hoće li on jednog dana ipak to zaboraviti?

ne

Moram li mu se večeras zbog toga ispričati?

da.

Premda smo Miles i ja proveli sasvim lijepu zajedničku večer, ispričala sam mu se za onaj komentar i rekla mu da ne idem u New York provesti tri tjedna u Teresinu i Walterovu stanu. On je rekao: Vrijednosti s kojima se uvijek vratiš iz New Yorka nisu mi bliske. Volim ga. Upravo je promijenio vodu u vazi s jorgovanima koje mi je kupio prošlog tjedna. Venuli su, ti jorgovani na mojemu pisaćem stolu, a ja to uopće nisam primijetila. Sad kamion sa sladoledom vani svira svoj tužni napjev, a ja sam supijana od vina koja sam popila ranije te večeri. Osjećam se sasvim dobro. Je li zbilja važno kako se ja osjećam?

ne

Ne, ne. I mislila sam da nije. Toliko osjećaja u jednom danu. To očito nije ni kormilo, ni proročanstvo, ništa po čemu bi se trebalo ravnati u životu, ni navigacija ni karta. Premda uvijek dovodi u napast. Prema čemu bi se bilo uputnije ravnati u životu? Prema vlastitom sustavu vrijednosti?

da

Planovima za budućnost?

ne

Umjetničkim ciljevima?

ne

Prema onom što je potrebno ljudima oko tebe – mislim, onom što je potrebno ljudima koje voliš?

da

Prema sigurnosti?

ne

Pustolovini?

ne

Što god donosi dušu, dubinu i razvoj?

ne

Što god donosi sreću?

da.

Dakle, vlastite vrijednosti, sreća i ono što je potrebno ljudima oko tebe. Prema tome bi se trebalo ravnati u životu.

----

Moja majka plakala je četrdeset dana i četrdeset noći. Otkako znam za sebe, plakala je. Mislila sam da ću kad odrastem biti drukčija vrsta žene, da neću plakati i da ću riješiti problem njezina plakanja. Nikad mi nije znala objasniti što nije u redu, osim reći Umorna sam. Je li moguće da je uvijek bila umorna? Kao mala, pitala sam se je li moguće da ne zna da je nesretna. Činilo mi se da nema goreg na svijetu nego biti nesretna i to ne znati. Kako sam rasla, opsesivno sam provjeravala ima li kod mene znakova da sam nesretna. A onda sam i ja odrasla i postala nesretnom. Odrasla sam puna suza.

Cijelo djetinjstvo proživjela sam uvjerena da sam nešto zgriješila. Proučavala sam svaki svoj pokret, svaku riječ, to kako sjedim na stolici. Što ja to radim da je tjera u plač? Dijete misli da je ono uzrok svemu, pa i zvijezdama na nebu, i zato sam, naravno, vjerovala kako majka plače isključivo zbog mene. Zašto sam se rodila da joj nanosim bol? Budući da sam joj ja nanosila bol, ja sam htjela bol i ukloniti. Ali bila sam premalena. Nisam znala ni svoje ime napisati. A kad tako malo znaš, kako uopće možeš razumjeti bilo što o patnji? Ni danas ne razumijem. Nijedno dijete ne može samo svojom voljom osloboditi majku patnji, a otkako sam odrasla, previše sam zauzeta. Zauzeta sam pisanjem. Majka mi često kaže: Ti si slobodna. Možda i jesam. Mogu što mi padne na pamet. I zato ću joj zaustaviti suze. Jednom kad napišem ovu knjigu, nijedna od nas neće više nikad plakati.

Ovo će biti knjiga koja će sprečavati buduće suze – sprečavat će majku i mene da plačemo. Moći ćemo je proglasiti uspješnom ako majka, nakon što je pročita, zauvijek prestane plakati. Znam da nije dužnost djeteta zaustaviti majčine suze, ali ja više nisam dijete. Ja sam pisac. Promjena koju sam proživjela, put od djeteta do pisca, daje mi moći – time želim reći da su mi čarobne moći nadohvat ruke. Ako budem dovoljno dobar pisac, možda joj uspijem zaustaviti suze. Možda uspijem dokučiti zašto ona plače i zašto i ja plačem i obje nas zaliječiti svojim riječima. 

---

Je li pozornost duša? Ako obraćam pozornost na majčinu tugu, daje li to tuzi dušu? Ako obraćam pozornost na to da je nesretna – ako njezinu tugu pretočim u riječi, preobrazim je i pretvorim u nešto novo – mogu li poput alkemičara pretvarati olovo u zlato? Ako prodam ovu knjigu, zauzvrat ću dobiti zlato. To je svojevrsna alkemija. Filozofi su htjeli pretvoriti tamnu tvar u zlato, a ja želim pretvoriti majčinu tugu u zlato. Kad zlato stigne, doći ću majci na prag i dat ću joj ga i reći joj: Evo ti tvoja tuga pretvorena u zlato.

---

Treba li naslov ove knjige biti Duša vremena?

da

Treba li knjizi podnaslov?

ne

Lakše je s naslovom, bez obzira na to je li dobar ili nije. Je li dobar?

ne

Nije, ali takav će ostati?

da

Vjerojatno to i nije tako važno u općoj slici. Naravno, meni bi moglo biti itekako važno je li naslov ove knjige dobar ili loš jer sam ja odgovorna za to i mene će kriviti. Ja ću biti u središtu pozornosti i mojem će se lošem ukusu suditi. Ali što se svijeta tiče, ima li neka knjiga dobar ili loš naslov nije previše važno, pa zašto bih ja onda time razbijala glavu? Treba li ova knjiga uopće biti dobra?

ne

Jer nikad neće biti objavljena, jer je nitko nikad neće vidjeti?

da

Kakva smisla ima pisati nešto što nikad nitko neće pročitati? Zaboravila sam tko je rekao da umjetničko djelo ne postoji bez publike – nije dovoljno da bude stvoreno. Je li pogrešno misliti na publiku kad se upuštamo u rad na umjetničkom djelu?

da

Bismo li trebali jednostavno doživjeti nešto?

ne

Radi li to čovjek za ne-publiku koja je Bog?

da

Da donese slavu svijetu?

ne

Iz zahvalnosti što je stvoren da živi?

da

I zato što je umjetnost ono što ljudi rade?

da

Hoće li moja nesigurnost razoriti vezu u kojoj sam sad?

da

Mogu li bilo što oko toga poduzeti?

da

Hoće li to dugo trajati?

da

Hoće li našoj vezi doći kraj prije nego što svladam svoju nesigurnost?

da

Ima li u tome nečega dobrog?

da

Dobrog za nas oboje?

da

Miles nam upravo sada sprema večeru. Je li važnije da odem u kuhinju i budem s njim nego da ovo pišem?

da

U redu. Idem.

Sad sjedim na našem krevetu dok vani cvrče cvrčci. Miles je skoknuo do dućana. Moram se vratiti pitanju koje sam postavila prije večere. Hoće li našoj vezi doći kraj prije nego što svladam svoju nesigurnost? Dok sam postavljala to pitanje, smetnula sam s uma da će našoj vezi sigurno doći kraj kad svladam svoju nesigurnost jer nesigurnost svladavamo tek kad umremo. Je li to vaša poruka? Da ću svladati nesigurnost tek kad umrem i da će naša ljubav i veza trajati do moje smrti?

da

O, odlično! To me baš oraspoložilo. Sad kao da je sve milijun puta bolje nego jučer. Baš mi je drago da ne idem u New York u Teresin i Walterov stan. Ostati ovdje je neusporedivo bogatije, ispunjenije, životnije.