proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.



 

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše (ulomak)

Prevela s mađarskog Xenia Detoni

 

Vrag te odnio 

(1. priča iz knjige)

 

Da sam umro, o tome su me obavijestili tek naknadno.

Bio sam već sat vremena budan kad je k meni došao liječnik. Oniži lik s kratkom okruglom bradom, kaže mi da sam se onesvijestio na hotelskoj recepciji, ali i da sam imao sreće što je brzo stigla hitna pomoć pa su me oni reanimirali još tijekom vožnje.

„Bio je to sasvim običan incident“, rekoh doktoru, a on je u to bio spreman povjerovati. Samoubojstva su na Bliskom istoku prava rijetkost; tako ih je mali broj da o njima pišu i novine, a gospoda u kavanama takve vijesti šapatom komentiraju. 

A ja nisam lagao liječniku, to je stvarno bio incident. Jer ja već neko vrijeme jednostavno nisam bio u stanju spavati.

Čovjek će bez sna prvih četrdeset osam sati čak razmjerno lako podnijeti. Problemi počinju tek kad već prođe i sedamdeset drugi sat. Recimo, počinju mu se priviđati stvari kojih ondje uopće nema. A nakon sto dvadesetog sata više ne može razlikovati što je stvarnost, a što košmarni prizori koje mu izriga um. Živčani mu se sustav pregrijao i titra kao taljeni čelik. Ovo fizičko stanje tijela nema nikakve veze s duhom. Jer je to stanje u kojemu se već i smrt doima ugodnijom opcijom od sadašnjosti.

Alkohol uopće ne pomaže. Jer živci nastavljaju i u omamljenosti raditi po svome, sustav ne staje ni sekunde, nema tu odmora. A da stvar bude gora, moramo se suočiti i s posljedicama dehidriranosti i s demonima mamurluka. Što od četrdeset stupnjeva pri snažnoj sparini u zapuštenoj hotelskoj sobi punoj žohara i nije neka luksuzna zabava.

Odlučio sam potražiti medicinsku pomoć tek kad sam se izbezumljeno vrišteći i preskačući vozila, usput se i spotičući o njih, zaletio preko urnebesno prometne gradske četverotračne ceste ne bih li spriječio da moja žena s djetetom u naručju zakorači na kolnik. Blatobran jednog auta razderao mi je nogavicu traperica i umalo mi slomio gležanj. Jasno, supruga i sin u tom su mi trenutku bili na nekih dvije tisuće kilometara od te ceste s četiri kolničke trake.

Nakon što sam maramom koju uvijek imam uza se svezao svoj natekli gležanj, nazvao sam doktora Asima. Tada sam već bio budan pet dana u komadu. Dobri doktor u svojim pedesetima, homić i pasionirani ljubitelj opere, inače je po zanimanju ginekolog. Poznajem ga iz Hureja bara, u koji on zalazi radi mladih momaka, a ja radi piva. No doktor je za razliku od glavnoga konobara, kojega sam jednom morao i udariti jer me je počeo drpati, pravi gospodin. Puštao me je na miru jer mu je bilo jasno da me muškarci nisu nikad privlačili. Štoviše, postali smo prijatelji. Ja sam to prijateljstvo bezbroj puta iskorištavao, njemu se obraćao s baš svime što je imalo veze s doktorima. A on mi je pomagao, besplatno i drage volje, ništa ne očekujući zauzvrat. U jednom od bistrijih trenutaka, primjerice, shvatio sam da sam pofukao barem deset sudanskih kurva a da si pritom nisam navukao prezervativ. On mi je u Hureji na licu mjesta, za stolom zasranim od muha, izvadio krv i uzorak odnio u labos. I predao ga na testiranje na svoje ime, sve za slučaj da mene, ako nalaz bude pozitivan na sidu, iz ovih stopa ne nogiraju iz zemlje.

Dakle, i ovaj sam put bio uvjeren kako će dr. Asim biti najbolji medicinar za saniranje moje insomnije. Preporučio mi je terapiju Xanaxom, no strogo me upozorivši da odjedanput smijem uzeti najviše tri tablete. Koje moram popiti sat prije lijeganja na spavanje. Upalilo je. Bio je to spas u zadnji čas nakon pokore od sto šezdeset sati nespavanja, odspavati u komadu četiri-pet sati.  

Osjećao sam se k'o u raju.

Spavao sam normalno gotovo već mjesec dana kada mi je počelo ponestajati novca. A kako je egipatska vojska otvorila granični prijelaz prema Gazi, nije mi trebalo dvaput reći da smjesta krenem iz Kaira prema pograničnom pojasu. Moji urednici presretni, ta jedva su dočekali moje članke o egipatsko-palestinskom sukobu.

Krenuo sam s još nekima prema El-Arisu linijskim taksijem koji je vozio Palestinac.

Bili smo ondje za pet sati.

Uspio sam nabaviti, a koštale su me k'o svetog Petra kajgana, tri boce piva iz bara jedinoga gradskog hotela s četiri zvjezdice, zatim sam uzeo sobu u motelu Sinai Star jer sam si jedino to još mogao priuštiti. Planirao sam da ću rano leći. Uzeo sam propisane tri tablete, a onda to isplahnuo pivom. Zadnje čega se sjećam jest da prilazim recepciji naručiti buđenje.

 

U bolesničkoj sobi bilo je pet postelja. Zidovi su žućkasto svjetlucali od salitre, a smrad truleži ventilator je ravnomjerno razlagao po cijeloj sobi. Na krevetu do mojega ležao je neki tip oko tridesete, zarastao u čekinje, a s jednom nogom u gipsu do bedra.

„Ej, stranče, imaš cigarete?“ upita me hrapavim glasom.

„Imam“, rekoh i refleksno posegnuh prema džepu. Međutim, pedantno me je osoblje bolnice dok sam bio bez svijesti razodjenulo pa sad nisam imao na sebi ništa osim bolničke pidžame. S tim sam pokretom umalo iščupao kanilu iz podlaktice. Spustio sam glavu natrag na jastuk i pomno osmotrio gdje se ja to nalazim. Odmah do ulaza bio je oveći u bijelo obojen ormar. Imao sam špurius da su mi stvari upravo ondje. Lijevom sam rukom oprezno odstranio ljepljivu traku s vene i izvukao infuziju iz ruke. Okrenuo sam se na bok i spustio nogu na pod. Ustajanje je išlo vraški problematično, jako mi se vrtjelo, no skupio sam snage i polako se odgegao do ormara.

„Nije baš tolika hića, čuješ li, stranče?“ reče mi Arapin. 

„Ali i ja kanim zapaliti.“

U ormaru sam pronašao ruksak i svu svoju odjeću. Posegnuo sam u džep hlača, izvukao cigarete i upaljač, odšepesao do susjedna kreveta, ponudio čovjeku iz kutije, a i sebi stavio jednu u usta.

„Neće biti frke ako ovdje zapalimo?“

„Pusti, ovo ti je Egipat. Mi pušimo gdje stignemo. Daj vatre.“

Pušio je tako da me ni trenutka nije ispuštao iz vida.

„Prvi put u životu vidim ovako blijeda čovjeka“, reče na kraju i otrese pepeo na pod. „Što tražiš ovdje?“

„Ja sam novinar. Kanim ući u Gazu.“

„Tunelom?“

„Ne. Vojska kaže da je granica otvorena.“

„Granica je zatvorena. Onamo ćeš jedino moći nekim od tunela.“

„Ali tako mi je rečeno u Kairu.“

„Lagali su ti. Jer uvijek lažu.“

Šutjeli smo i nekoliko sekunda pušili u tišini.

„Kako ti je ime?“

„Daniel Marosh. Mađar.“ 

„Abdelsabur ibn Abdelkader ibn Abdelmoati abu Al-Asal. Slobodno me zovi Abed“, reče i opušak hitne kroz otvoren prozor.

 

Doktor mi je rekao da se mora utvrditi jesam li zbog potresa mozga zaradio trajnu traumu, tako da moram ondje ostati koji dan. A ja se začas sprijateljio s beduinom. Abed potječe iz plemena Sauarka. Sin je jednog šeika i zna iz prve ruke sve o tome kako stoje stvari u pojasu uz granicu. Živi od trgovine oružja i krijumčarenja ljudi, kao i svi drugi iz njegova plemena. Što on i ne taji. Njegov otac u Rafahu upravlja s petnaest tunela, a i on je, iako još vrlo mlad, već otac dvojice sinova. Odmah mi ponudi da će me preko jednog od tih tunela uvesti u Gazu, što sam ja ljubazno otklonio. Ne usuđujem se riskirati da me najure iz Egipta.

Priča mi o plemenu, i koliko mu je braće ležalo u državnim kazamatima bez suđenja, a i o tome kako su oni u doba revolucije udruženo napali zgradu lokalne policije ne bi li odande izvukli članove svojih obitelji. Zatim i o krhkom primirju koje vlada među plemenima i običajnom pravu, pa tako i o onome na krvnu osvetu, prema kojemu on prema njihovim zakonima nije odgovoran samo za sebe, već i za svakog člana plemena pojedinačno.

Naša čavrljanja omele bi jedino liječničke vizite, no one i nisu bile nešto prečeste. Za ta četiri dana koliko smo ondje proveli, mene je liječnik pregledao ukupno četiri puta. Tada bi mi sjeo na krevet, a ja pogledom slijedio njegovu pisaljku. Rezultate je upisivao u bijeli notes i zadovoljno nešto mumljao. Abed i ja razgovarali smo o svemu što god bi nam palo na pamet, ali jedino ne i o tome zašto smo sad u bolnici. On je izbjegavao tu temu. Od liječnika sam, hvala providnosti, dobio prašak za spavanje, tako da mi je bilo osigurano četiri sata odmora i noćnog sna. 

Međutim, noći su i unatoč tomu bile neizrecivo duge.

Betonski blokovi polako su, ali dugo i obilno rigali vrućinu, onu koju su danju upijali. Vladala je zagušljiva sparina, bez daška vjetra.

Onda mi je jedne takve noći Abed ispričao kako je slomio nogu. Već smo obojica legli, no nijedan nije mogao zaspati. Kroz otvoreni prozor ulazilo je ulično svjetlo tako da smo se dobro vidjeli. Abed se vrtio u krevetu, nikako da se primiri.

„Znaš li ti kako mi se ovo dogodilo? Reći ću ti sve ako mi obećaš da mi se nećeš smijati.“

„Obećavam.“

„E pa, dogodilo se to da ja imam i jedan kineski pištolj. Inače je to jedan vraški dobar pištolj, ali ga se ovdje zbog pijeska mora neprestano održavati, čistiti i uljiti. Uredno sam mu izvadio spremnik. Međutim, nije mi bilo ni u peti da bi mu u cijevi mogao biti još jedan metak. Ali da se sad nisi usudio zagrohotati.“

„Pravi si srećković.“

„I doktor je rekao isto, da sam Bogu mio i drag. Jer mi je zrno samo tako projurilo kroz potkoljenicu. Tako da me on nije morao čak ni operirati.“

Šutjeli smo. Onda je opet Abed razbio tišinu.

„A ti, Abu Magari, oče Mađara, kako si ti završio u bolnici?“

„Ne mogu spavati.“

„To nije razlog zbog kojega bi ljudi inače završavali u bolnici.“

„Ali ja već tri mjeseca ne mogu spavati.“

„A prije toga jesi?“

„Prije tri mjeseca bio sam drugi čovjek.“

„Pa što ti se dogodilo?“

„Napustila me je supruga, a odvela i dijete.“

„Prevarila te?“

„Mislim da jest. Da, između ostalog čak i to.“

„A što si ti tad učinio?“

„Ne znam. Vjerojatno zato i ne mogu spavati.“

„Ne govorim ja o tome. Nego kad si doznao da te ona vara.“

„Vratio sam se u Afriku.“

„A zašto je nisi ucmekao?“ upitao me je iskreno revoltiran.

„Kod nas to nije običaj.“

„Da si je upucao, sad bi barem mogao normalno spavati.“

 

Abeda je bilo sram što si je propucao nogu pa zato nije dopuštao da ga se posjećuje. Liječnik mu je četvrtog dana ujutro rekao da može kući, s tim da mu gips još tjednima mora ostati na nozi. Oko deset smo još brljali po ostatcima kasnog doručka, kad u bolničku sobu uđu dvojica klipana u kožnjacima, strašno prljavih nogu i u papučama. Abedova braća. Cere se, stanu Abedu kraj kreveta i pozdrave ga. Govore beduinskim dijalektom, ne razumijem ih ni riječ. Pomognu Abedu da ustane iz kreveta, tutnu mu u ruku štaku te mu, čim im to naredi, počnu pakirati stvari iz ormara.

Presvuče se u svoju smeđu galabiju, a onda pogleda u mene.

„Ajde, spremi se, Abu Magari, ideš s nama“, reče i naceri mi se.

„A zašto?“ uzvratih mu protupitanjem. „A uostalom, zašto ne bih?“ pomislih u sebi sekundu poslije. Već tri mjeseca brišem svaki neću iz svojeg rječnika. Ničemu ne kanim reći ne, osim za patuljke.“

„Pa nije li ti svejedno gdje ne možeš spavati?“ upita me Abed.

„Da, u krajnjoj liniji i jest.“

„Daj, spakiraj si stvari. Ideš sa mnom, fino ćemo se gostiti, a usput ću ti pokazati i pustinju.“

Dečki su se rukovali sa mnom i predstavili se, Ahmed i Mahmud. Spakirao sam se, prebacio ruksak preko ramena i krenuo s njima. Pred zgradom je bio parkiran bijeli Mitsubishi pick-up. Jedan od momaka spusti vrata teretnog prostora, skoči na plato i povuče za sobom Abeda. A ja se popeh za njim. Ondje su bile Abedu nadohvat ruke odložene tri islužene AK-47-ice. Maknem ih ustranu, posadim se uz moga beduina i rukom se uhvatim za oplatu kamioneta. Abed dlanom udari o bok vozila. Pa se za stražnjim kotačima zakovitla strahovit oblak prašine, a mi zapičimo prema Šeik Zuvajedu.

Beduin je s obitelji živio u povelikoj betonskoj građevini. Pokraj kuće nalazio se bijeli šator koji je vazda bio krcat muškim članovima plemena Sauarka. Abedov otac, iako je stanovao nekoliko kilometara dalje od sinove kuće, dolazio bi svaki dan da s plemenskim starcima ondje razmotri stvari koje se moraju odmah rješavati. A toga je bilo napretek jer nisu znali kako protumačiti građanske zakone, a napose im nije bilo jasno otkad im se i zašto zabranjuje prodavati oružje muslimanskoj braći u Pojasu Gaze. Nije bilo dana da ne dođe do sukoba s tijelima lokalne vlasti. A zbog tržišta i mušterija plemena su se gložila i međusobno.

Primili su me iznimno ljubazno. Mlađa braća još su me isto dopodne odvela pokazati mi tunele njihova plemena kod Rafaha. Ponosno su cvrkutali na prednjem sjedalu dok smo se vozili po zemljanoj cesti među uleknutim i urušenim kućama. A pod nama su se protezali tuneli. Kad smo se vratili iz Rafahe, muškarci su se upravo spremali za ručak. U šatoru je bilo sve pripremljeno za dvadeset osoba. Svi smo potom jeli bez pribora, uzimajući hranu isključivo desnom rukom. A kad smo završili, oprali bismo ruke u zajedničkoj zdjeli.

Sve do jedanaest navečer živo se družilo u šatoru. Mnogi su se, primjerice, našalili na moj račun kako bi i oni najradije uzeli za drugu suprugu Mađaricu. Međutim, nakon ponoći društvo se počelo osipati, ljudi su se polako razilazili svojim kućama. „Dođi da ti pokažem sobu“, reče mi Abed kad smo ostali nasamo. „Dobar si ti čovjek, Abu Magari, baš mi je drago što si sad ovdje kod mene. Možeš ostati koliko god ti bude drago jer meni ćeš biti jako drag gost.“

„Hvala.“

Beduin me je odveo na kat. Sve što se od namještaja nalazilo u sobi bio je krevet na koji je Abedova žena već otprije prostrla čistu plahtu.

„Sutra idemo gađati“, reče on i sa štakom pod pazuhom odšepesa od mene. Ja sam se dva sata trudio zaspati. Ležao sam u krevetu sklopljenih očiju i čekao san. Ali ga nije bilo.

Oko tri iza ponoći izbauljao sam iz kreveta. Izvrnuo sadržaj ruksaka na pod u potrazi za Xanaxima. Ali nije ih bilo, u bolnici su mi ih zaplijenili do zadnje tablete. Usput sam sasvim slučajno zamijetio pod krevetom neku staru knjigu. Bila je na njemačkome, izdanje iz 1938., djelo stanovitoga Hansa Alexandera Winklera o opsjednutosti i istjerivanju zlih duhova u Gornjem Egiptu. Na unutarnjoj strani naslovnice vlastoručna autorova posveta: „Für Abd el Radi mit Liebe. Hans Alexander, Cairo, 1938”. A ja je od muke počeh čitati. 

Knjiga je bila o sablasnom jahaču po imenu Abd El Radi. A nazvali su ga sablasnim jahačem zato što ga je opsjeo duh nekog pokojnika koji je preko njega komunicirao sa živima. Djelo nadugačko razlaže o tome kako duh zvani „Bakhit“ svezuje ljude ili ih odrješuje kletvama, ili kako iz pepela i krvi zna prizvati osvetničke plemenske duhove.

Bilo je šest ujutro kad sam knjigu pročitao od korica do korica, no moj je živčani sustav dotad već bio u plamenu. 

„Vrag te odnio“, pomislih. Sad se to čak i nije činilo lošom idejom.

 

Strojnica mi je zaštektala u ruci. U daljini, daleko iza praznih boca osvježavajućih pića koje su bile postavljene kao mete, zaprašio je pijesak.

„Ajde još jednom“, reče Abed. „I jače podmetni rame.“

Postupio sam kako je rekao i opet opalio. Oblak prašine sad je bio nešto bliži bocama.

Bili smo u podnožju Halal-planine, negdje usred pustinje. Sunce je pržilo, a meni se vrtjelo od neispavanosti.

„Nisi u stanju usredotočiti se.“

Uzeo mi je oružje iz ruke. Bio je to čehoslovački klon kalašnjikova, drveni mu se kundak ljeskao na jakom suncu.

„E pa, ne ide mi“, rekoh i otrem si čelo. Žmirkajući sam promatrao kako se beduin zagipsan do iznad koljena, nezgrapno namješta da bi zapucao. 

Dugo je ciljao, a onda povukao obarač. Ali nije ni on pogodio iz prvog pokušaja. Glasno je opsovao pa zakočio oružje.

„Očito ni meni“, reče i naceri se. „Hajmo, Abu Magari, natrag u grad baciti nešto u kljun.“

Polako smo prošetali do kamioneta. Abed je vozio sa zagipsanom nogom, a da bi mu to išlo, morao je svoje sjedalo gurnuti dokraja unatrag. Baš je nagazio, jurio s gasom do daske pokraj beduinskih sela, usporio za nijansu samo dok smo se vozili uz razvaline bivše izraelske zračne luke, iza kojih se otraga počela nazirati žičanom ogradom i drvoredom palma omeđena silueta baze MFO-ovih snaga. 

„Noćas sam nabasao na ovu knjigu“, rekoh Abedu kad sam je izvukao iz džepa hlača i stavio na stol. To je već bilo u jednoj zalogajnici u Arisu gdje smo upravo marljivo tamanili pečeno pile. „Ima u njoj i posveta“, dodadoh radi jačeg dojma. 

„E da, taj Abd el Radi bio je mojem djedu mlađi brat. A gdje si ti to zapravo pronašao?“ 

„Pod krevetom.“

„Sigurno ju je otac ostavio ondje nakon što je prespavao kod nas.“

„On zna njemački?“

„Ma kakvi.“

„Pa što mu je onda trebala?“

„U njoj ima i poneka ilustracija. On ih povremeno razgledava. Osim toga, i nema baš slika koje prikazuju mojega djeda i Abdela Radija.“ 

Šutio sam i vilicom brljao po riži.

„Volio bih posjetiti nekog šaptača duhovima“, rekoh. 

„Što će ti to?“ upita me u čudu Abed. „Zbog tvoje supruge?“

Kimnuh, da. 

„Trebao si je ucmekati i riješena stvar.“

„Ali nisam.“

„Vječna šteta.“

Šutjeli smo. Abed je košćicom čačkao zube. Onda njome pokaže prema knjizi.

„To je bilo davno. Odonda su se vremena ponešto promijenila. Danas je malo takvih sablasnih jahača šaptača duhovima kao što tamo piše. Vozimo se autima i gledamo televiziju, neki su već spojeni i na internet. Osim toga, ti i nisi beduin.“

„To je bila tek ideja.“

„Jest, ali glupa.“

I na tome smo ostali. Vratili smo se njegovoj kući. Abed je tog popodneva morao nešto obavljati, a ja napisati članak o boravku na egipatsko-izraelskoj granici, o tunelima pod Rafahom i beduinima koji njima upravljaju.

On se vratio negdje pred zalazak Sunca. Večerali smo u društvu muškaraca, a zatim me je domaćin predstavio svojim sinovima. Jedan ima dvije, drugi pet godina. On vam je Amm Magari, reče beduin mališanima. Oni se dugo nisu dali od mene, verali se po meni, potezali me za kosu. Nisu se mogli nauživati činjenice da sam plavokos.

Kako se bližilo vrijeme kad se već ide spavati, postajao sam sve napetijim. Dani su mi se stapali u kašu, što je početni simptom kronične neispavanosti, no to se još nekako i da izdržati. Osobito kad se intenzivno družiš s ljudima. Međutim, pakao počne tek kad čovjek usred noći ostane sasvim sâm.

Do jutra su mi oči bile potpuno krvave. Abed me je zatekao kako sjedim na podu i zurim u pustinjsko sunce koje se rađa iza planina.

„Neka ti bude“, reče odmahujući glavom. „Odvest ću te šaptaču duhovima.“

Pustinja je bila zasljepljujuće bijela, ultramarinsko nebo utapalo nam se pred očima u obzor. Krenuli smo u podne. 

Vozili smo se dobrih sat vremena kad Abed progovori.

„Znaš da se to plaća?“

„Znam. A ti znaš tog čovjeka?“

„Ne. Bratić mi je preporučio koga da potražimo. Ime mu je Ahmed Ustazi. Ajde reci, što bi ti zapravo htio?“

„Da je vrag odnese.“

„Imaš li nešto konkretnije na umu?“

„Baš i ne.“

„Pitat ćemo njega što predlaže.“

Ostali smo na tome. Nakon nekoliko minuta u daljini se pojavio niz koliba od palmina lišća. Kad smo stigli do njih, sva su tamošnja djeca već bila na cesti i buljila u auto. Abed naglo zakoči:

„Selamun alejkum. Gdje ćemo pronaći šator Ahmeda Ustazija?“

Začuvši ime šaptača duhovima klinci se u hipu raspršiše. A mi nastavismo prema središtu sela.

„Jesi li siguran da smo na pravome mjestu?“ upitah Abeda.

„Jesam.“

Stigli smo već do zadnjih koliba na drugom kraju sela, kad smo uočili neku staricu koja se smjestila ispred jednog od tih kućeraka. I starica nam rukom pokaza u daljinu. I doista, ondje se na neki kilometar od sela nalazio golemi smeđi šator. Kad smo mu se približili, nos mi iznenada zapahne vonj crkotina. Abed je prvi zakoračio unutra, a ja sam ga slijedio. Nisam nekoliko minuta vidio ništa, no čim mi se oko donekle naviknulo na polutamu, uspio sam dokučiti unutarnji raspored stvari u šatoru. S plastična užeta visjelo je nekoliko crknutih vjetruša raširenih krila, a oko njih su kružile muhe. Ispod tih vjetruša nalazio se trošni pisaći stol, prepun posuda i smeća. Na stolici od pruća sjedio je muškarac u ranim četrdesetima. Lice mu je bilo nezamislivo prljavo, a nedostajalo mu je i jedno oko.

„Ve alejkumu selam“, reče.

Toliko sam i ja još razabrao od beduinskog dijalekta. Prišli smo bliže stolu i Abed mu žestoko gestikulirajući odmah izloži situaciju.

I tada se taj čovjek okrene prema meni, nešto reče, no ja ga nisam razumio ni riječ.

Kaže da on ne zna za kletvu da neka nekoga vrag odnese, prevede mi Abed, a zatim doda: „Ali zna takvu da dotični nikad ne pronađe spokoj, da taj nikad do kraja života ne bude zadovoljan i ne umije više voljeti nikoga, pa ni sebe.“

„Poslužit će i ta“, rekoh.

Osjetio sam da se šator zaljuljao sa mnom, zateturao sam. Prisilio sam se da niz grlo slijem nekoliko gutljaja mlačne mineralne vode iz plastične boce.

Abed me je zabrinuto promatrao.

No šaptač duhovima opet je nešto rekao.

„Kaže da je sad na djelu najjača moguća povezanost.“

„Neka je.“

„Ali bi mu trebalo nešto što pripada tvojoj ženi. Imaš li što od nje?“

„Sina“, rekoh naslonivši se na stol. 

Abed mu je rečeno preveo.

Šaptač duhovima na to uze sa stola jedan zahrđali skalpel. I prije nego što sam shvatio što slijedi, on mi je njime već zarezao lijevu ruku uzdužno nekih pet centimetara. Bio je to duboki rez, krv je potekla odmah. Ispod smeća iščeprkao je neku plavu plastičnu plitku posudicu i povukao mi ruku nad nju, neka mi krv kaplje u nju. Zatim je u posudu usuo nešto pijeska i ptičjeg perja. Pa zapjevao.

Opet se sa mnom zaljuljao šator. Buljio sam u šaptača duhovima dok je taj sasvim nagnut nad moju ruku mrmorio nešto svoje. A dotle sam motrio vlastitu krv kako kaplje u plastičnu zdjelicu.

Onda iznenada zazvoni mobitel. Isprva se posve tiho, a onda sve jače šatorom razlegne tvornički postavljena melodija zvona Nokijina uređaja. Šaptač duhovima se uspravi, posegne u džep galabije, izvuče mobitel i počne s nekim razgovarati. Kairskim akcentom, pa sam ga savršeno razumio. Bila je riječ o autu. Šaptač duhovima prodaje svoj automobil, i sad ga zove možebitni kupac.

Razmijenim pokoji pogled s Abedom, sav u čudu. No šaptač duhovima nije se dao smesti. Nadugo stane nabrajati dobre strane auta, da su mu gume i felge u besprijekorno ispravnom stanju, nahvali akumulator koji je prije nekoliko tjedana zamijenjen novim. Kad je poklopio, uredno spremi uređaj natrag u džep.

Zatim me pogleda ravno u oči, a onda i ruku iz koje je i dalje kapalo.

„I to bi bilo to. Gotovi smo.“

Abed je prevodio, iako nije trebao. Ovo je već i meni bilo jasno. Kao što sam razumio i njegovu iduću rečenicu:

„I to vam je sto dolara.“ 

Posegnuo sam u džep kožnate jakne, uzeo zadnju stoticu i tutnuo čovjeku dolare u ruku. Pa iz tih stopa krenuo van iz šatora. A Abed za mnom. Skinuo sam maramu s vrata i omotao ruku pa tek tad sjeo u auto.

Abed je opet vozio jako brzo, začas smo napustili selo. Zagledali smo se u pustinjski krajolik koji je klizio kraj nas i u planine u daljini.

„Znaš, još je uvijek stigneš i ucmekati“, reče mi beduin nakon duge šutnje.

 



 

 

 

 

 

 



 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg