proza

Adnan Bajrović: Malo vode na dlanu (ulomak iz rukopisa)

Adnan Bajrović (Sarajevo, 1991.) stekao je zvanje bachelora komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nakon uspješno obranjenog rada „Gospodar prstenova – svijet u previranju: Međuzemlja između mita i prosvjetiteljstva“. Tijekom studija se počinje baviti filmskom i književnom kritikom, što će se kasnije razviti u stalno zanimanje. Pisao je za nekoliko različitih regionalnih portala; Ziher.hr, Omladinski magazin Karike, tportal, XXZ Magazin, Školegijum. Tijekom 2017. godine je bio član Mladih filmofila na 64. Pula film festivalu kao filmski kritičar i član žirija u kategorijama Kratka Pula i Studentski film. 2018. godine osvojio je posebnu nagradu za književnu kritiku na književnom festivalu Bookstan koji organizira Buybook. S ciljem da tvorevinama žanra, pored zabavnog, pronađe i vrijednosno mjesto u našoj kulturi, 2019. godine zajedno s bratom pokreće portal E-volucija. Trenuto radi kao novinar u Oslobođenju.



 

Ponoć je stigla poput policijskog sata, ugušivši bilo kakvu vanjsku aktivnost. Čak i oni koji su se zadesili na ulici pratili su mračne dijelove kao da izbjegavaju oko strvinara što u svom letu traže i vrebaju žrtvu. No, vanjski mir aktivirao je unutrašnji nemir. Kao zbog straha od mraka, kao od straha od tišine, u kasnim noćnim satima ljudi su postajali najaktivniji. Svjetla iz stanova su, u mraku Sarajeva, gorila poput svitaca u noći. Nepomična i nemoćna stvorenja koje je gutao smog.

Dajana se skoro svaku noć pred spavanje zatvarala u svoju sobu. Čitala je gomile nakupljenih knjiga koje je skoro stalno donosila i odnosila. Gdje ih je nalazila i od koga ih je dobijala Demian nije znao. Niti ga je interesovalo. 

Čišćenje pištolja je završio pred samu večeru koju su proveli uz zvuk televizora. Beskorisnost televizijskog programa prekidala su tek povremena audio emitovanja koja su govorila o dnevnom stanju u Balkanskoj Uniji. To je značilo samo hladno nabrajanje broja umrlih, nestalih, ubijenih, zatvorenih, izgubljenih. Bez zareza i tačke. Poput jedne duge rečenice koja nikada neće završiti. Čak i kad svijeta više ne bude emitovanje će se nastaviti, mislio je Demian, jer mu je glas u zvučnicima bio nalik robotskom. Roboti ne znaju šta je duša. Zato tako i čitaju. 

Uvijek, prilikom tih emitovanja, na um su mu padali svi oni koje je morao ubiti, raniti, povrijediti. Dajani je rijetko kada o tome govorio i nikada u potpunosti. Mislio je da će izostankom govora, zaboraviti šta je radio. No, misli i snove nije mogao spriječiti. 

Po završetku večere, Dajana je ritualno otišla u svoju sobu i zatvorila vrata. Demian je ostao sjediti sam u dnevnom boravku. Barem je djelovalo da je sam. Noćni život je upravo počinjao, a svi oni glasovi što su odzvanjali haustorom i ulicom sada su svojim basom probijali pod, plafon i zidove. 

Iako nije imao običaj da spava u dnevnom boravku, proteklih noći je pronalazio užitak u tome. Večeras pak, neće moći zaspati u bilo koji kutak stana da se zavuče. Stanari ispod su imali zabavu. Stare hladne cijevi za grijanje vibrirale su od dubokih glasova. Podovi su podrhtavali zbog njihovih pokreta iako je, za njih ispod, to bio tek plafon. Demian je sjedio, osluškivao, opažao, misleći pri tome kako je zahvalan zbog toga što Dajana i on žive na posljednjem spratu, pa ne moraju trpiti još nekoga iznad njih. 

Sjedio je tako na fotelji. Slušao. Sam u mraku. Zatvorenih očiju. Molio je san da mu dođe ove noći. Popio je i nekoliko čaša konjaka očekujući da će mu alkohol pomoći da prizove san. Uzalud. Mračno okruženje stana i siva sjena magle, što je poput utvare grebala po staklima, prizvali su jedino noć posljednje dostave vode. Pred njim je, pored ormara, iskrsnuo dječak, od nekih 10-11 godina. Klečao je na koljenima. Pored njega je ležao čovjek s rupom u prsima. Prepoznao ga je. On ga je ubio prije nekoliko dana. Dječak je klečao na koljenima u maloj lokvi krvi što je okruživala tijelo. Podignutih sklopljenih šaka, kao da prosi, tiho je govorio „Žžedan sam. Daj mi vode.“ 

Tvrdi, duboki, udarac, potres iz dubina sustanarskog života, prodrmao je Demiana i slomio iluziju iz noćne more što se odvijala pred njim. Sada je opet sjedio sam u stanu iz kojeg je tog trenutka poželio da se odseli. Ali gdje bi mogli otići. Nisu imali porodice, nisu imali prijatelja, nisu imali dovoljno finansija. Nisu imali ništa što bi im, ako ništa, bilo tek potpora u toj selidbi. Čak i stan u kojem se trenutno nalaze, Demian nije sasvim siguran kako su dobili.

Doselili su se prije nekih četiri ili pet godina. Dajana je u to vrijeme tek počela da radi u kompaniji. Selidbe se sjećao površno. Na starom mjestu stanovanja, a to je bila ruševna kuća krivih podova koji su podrhtavali na drvenim stupovima na kojima je, osim njih dvoje, spavalo barem još desetak ljudi, pokupio ih je neki nepoznati muškarac koji se predstavio kao Sulejman, te ih je, sa svim njihovim stvarima, prebacio do ovog stana. Demian je, sjećao se vožnje, sjedio na suvozačevom mjestu, a Dajana iza. Sulejman je bio stariji čovjek kojemu je prevoženje drugih bilo profesionalno zanimanje. Upravo je od njega Demian dobio ideju čime da se bavi u životu. Tokom kratke vožnje, Sulejman je, ničim izazvan, Demianu pričao o lovu i ribolovu. Govorio je kako pripremiti patku i kako je divljač često jako zaražena, te kako prepoznati koja nije i šta uraditi s mesom u oba slučaja. 

Stan, koji je sada njihov, prvog dana nije izgledao tako. Još uvijek je pripadao nekoj starici koja je umrla vjerovatno dan ranije. Na šporetu je stajao ručak od jučer. Čorba je zaudarala. Posteljina na krevetu nenamještena. Nekoliko haljina u toaletu sušilo se ne štriku. Bile su vlažne. I na sredini dnevnog boravka stari štap za hodanje.

Dajana i Demian su bili uvedeni u stan. I ostavljeni. Tako jednostavno. To je sada bio njihov stan. Njihov dom.

Nisu znali šta im je činiti, niti kako se ponašati. Dajana je iz dosade prebirala po nekoj staroj knjizi. Nije je čitala. Skakala je sa riječi na riječ i ne prepoznajući ih. Kao na trampolini, skakala je samo da izbjegne pogled na stan i pokućstvo. Nekoliko sati su sjedili zbunjeni.

„Jesi li gladan.“ – upitala je Demiana nakon nekog vremena, sklopivši korice knjige.

„K'o vuk!“ – odgovori joj on. Prebirao je traku na pojasu trenerke. Podigla je stari štap za hodanje i sklonila ga iza ulaznih vrata.

Dajana je izašla iz sobe zacakljenih očiju i crvenih kapaka kao da je plakala. Svjetlost iz njene sobe dobacivala je svoje krake do ukočene figure Demiana.

„Ne zna se ko koga čita – ja knjigu ili ona mene. Ne spavaš?“ – upitala je.

„Kako, majke ti, da zaspem? Čuj kretena ispod nas. Kao da su se namjerili da sruše zgradu.“

„Stavi čepiće.“ – odvrati Dajana.

„Neka hvala, ti ih stavljaj, mene zaboravi.“ – Demian je mrzio sve što se stavlja u tijelo čovjeka, a što nije hrana. U to su spadali i čepići za uši. Vojno osiguranje u Dajaninoj kompaniji koristilo je čepiće na treninzima streljaštva, te joj je jedan poznanik uspio zbaviti dva para za nju i Demiana. Istina je da ih je Demian pokušao koristiti, ali osim neugodnog osjećaja nečeg zabodenog u njega, odvraćali su mu pažnju od sna, ispadali i žuljali, pa je birao da ih uopšte ne nosi i umjesto toga trpi lupu, galamu i lom, radije to nego da noć provede obliven znojem zbog gubitka živaca.

„Imaš li planova za sutra?“ – pitala ga je naslonjena na dovratak. Držala je veliku čašu vode. Nosila je majicu kratkih rukava tri broja veću od nje i kratki šorc koji je skrivala majica.

„Imam. Spavat ću, naravno. Večeras neću.“

„Ok, nadam se da te neću probuditi kad budem izlazila.“

„Potrudi se.“

Dajana se zatim okrenula i zatvorila vrata sobe ostavljajući ih otškrinutim tek desetak centimetara. Demian je izašao na balkon. Mislio je da će mu prohladni zrak napolju malo ohladiti glavu. Djelovati na njega poput sredstva za smirenje. 

Samo što je otvorio balkonska vrata osjetio je grozan smrad. Magla i smog su vršili polimerizaciju poprimajući boju ulične rasvjete, čineći noć manje mračnom, dok su sjene crvene i plave svjetlosti u daljini bile znakvi života, otpora smrti, samoći, zaboravu, nestanku. Smrad je halapljivo grlio njegovu odjeću, tijelo i grlo. Zaudarao je na zapaljeno gorivo, gumu i sumpor. Naslonivši se na balkon, Demian je jasno vidio male crne čestice kako su, poput pahuljica, u slobodnom padu bile nošene zrakom.

Stanari ispod su također osjetili potrebu da otvore balkonska vrata. Jasno je čuo dva glasa. Jedan muški i jedan ženski. Pušili su. Davali su svoj doprinos atmosferskim prilikama napolju.

„Kazujem ti, bez zajebancije... kad piješ, a nećeš da se rokneš brzo, preskoči prvo pišanje... taj mi je savjet rođo dao... i radi svaki put...“ – govorio je muškarac, dugo, razvučeno, grubo, kao da drži neki bitan govor.

„Gdje ti je rođak sada?“

„Umro je prije par godina. Rak prostate. Ali nema to veze s ovim. Doktori su tražili od roditelja da potpišu neke tajne papire. Nisu htjeli obdukciju raditi. Kremirali ga i tako to. Svega je bilo...“

„A kako ću znati?“ – upitala je djevojka.

„Šta kako ćeš znati?“ 

„Kada mi je vrijeme za drugo pišanje?“

„Osjetit ćeš...“

Na krovu zgrade bio je golubarnik. S obzirom na to da je znao kako od sna večeras nema ništa, Demian je odlučio malo protegnuti noge i pokušati zvukom golubova zatomiti tutnjavu komšija ispod. Obukao je jaknu, čizme, stavio masku preko lica i, okupan mrakom, tiho se iskrao iz stana. Vrata prema krovu su bila otključana, tačnije nisu niti imala brave. Na krov se ionako rijetko ko penjao. 

Kod golubarnika je zatekao Jana. Golubarnik je bio njegova zanimacija i jedina je osoba koja se, u suštini, brinula o njemu. Demian je imao naviku da im, s vremena na vrijeme, donosi sitne ostatke hljeba. Tako je i poznavao Jana.

Jan je imao osamdeset i pet godina. Bio je jedna od rijetkih osoba u Balkanskoj Uniji koja je preživjela oluju promjena. Prije dvadeset godina je imao rak prostate. I njega je preživio. Izgledao je kako bi izgledala historija ljudskog roda da je živo biće. Imao je duge, tanke, prste zakačene na šake što su blago drhtale poput okačenog veša na povjetarcu. Izduženo lice, istovremeno i zaobljeno. Bio je povisok, štaviše visočiji od Demiana. Svaka bora, pukotina, procjep, uvala, korito ucrtani na mapi njegovog tijela bili su putokaz i svjedok minulog stoljeća.

„Oh, Demi“ – kako je zvao Demiana – „To si ti! Zašto ne spavaš? Kasno je.“

„Ne mogu večeras.“ – odgovori Demian blago – „Znao sam da ću te zateći ovdje. Kako si danas?“

„Ne znam šta da ti kažem, sinko. Nekad se osjećam poput utvare. Da mi nema ovih golubova zaboravio bih šta je život.“

„Dobro se držite, Jan. Moja generacija neće ni doživiti vaše godine.“

„Nije ni moja, sinko. Nije neka utjeha, zar ne?“ – a onda nečekajući odgovor nastavi – „Gdje ti je sestra?“

„Spava.“

„Ona je zlatno dijete. Oboje ste.“ – govorio je dok je uzimao golubove u ruke, gledao ih i vraćao nazad u kavez koji je za njih napravio na krovu – „Čuvaj je dobro. Čuvaj je kao malo vode na dlanu... khmm, da, tako smo znali prije govoriti. Kao malo vode na dlanu.“ – zašuti na sekundu, mršteći obrve, djelovao je kao da se napinje da se nečega sjeti ili se pak sjećao nekoga, Demian to nije znao – „Žene su bogatstvo. Čuvaj je i dobro je slušaj šta govori. Svijet bi kudikamo bio bolji da smo slušali žene prije nego je nastupio ovaj pakao. Možda bi stvari bile drugačije.“

„Ko zna!“

„Da, ko zna. Možda, ipak!“

„Čuvat ću je, Jan. Ne brinite se.“

Demian je stajao naslonjen na visoku betonsku ogradu koja je iza sebe krila duboku provaliju dvadeset spratova duboku. Bilo je hladno. Ruke je držao u džepovima. Glavu je zabacio unazad. Topli dah ispod maske vlažio mu je obraze, bradu i vrat. Gledao je u sivi smogoviti strop i pitao se kako li večeras nebo iznad njega izgleda.



 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg