proza

Adnan Bajrović: Malo vode na dlanu (ulomak iz rukopisa)

Adnan Bajrović (Sarajevo, 1991.) stekao je zvanje bachelora komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nakon uspješno obranjenog rada „Gospodar prstenova – svijet u previranju: Međuzemlja između mita i prosvjetiteljstva“. Tijekom studija se počinje baviti filmskom i književnom kritikom, što će se kasnije razviti u stalno zanimanje. Pisao je za nekoliko različitih regionalnih portala; Ziher.hr, Omladinski magazin Karike, tportal, XXZ Magazin, Školegijum. Tijekom 2017. godine je bio član Mladih filmofila na 64. Pula film festivalu kao filmski kritičar i član žirija u kategorijama Kratka Pula i Studentski film. 2018. godine osvojio je posebnu nagradu za književnu kritiku na književnom festivalu Bookstan koji organizira Buybook. S ciljem da tvorevinama žanra, pored zabavnog, pronađe i vrijednosno mjesto u našoj kulturi, 2019. godine zajedno s bratom pokreće portal E-volucija. Trenuto radi kao novinar u Oslobođenju.

Ponoć je stigla poput policijskog sata, ugušivši bilo kakvu vanjsku aktivnost. Čak i oni koji su se zadesili na ulici pratili su mračne dijelove kao da izbjegavaju oko strvinara što u svom letu traže i vrebaju žrtvu. No, vanjski mir aktivirao je unutrašnji nemir. Kao zbog straha od mraka, kao od straha od tišine, u kasnim noćnim satima ljudi su postajali najaktivniji. Svjetla iz stanova su, u mraku Sarajeva, gorila poput svitaca u noći. Nepomična i nemoćna stvorenja koje je gutao smog.

Dajana se skoro svaku noć pred spavanje zatvarala u svoju sobu. Čitala je gomile nakupljenih knjiga koje je skoro stalno donosila i odnosila. Gdje ih je nalazila i od koga ih je dobijala Demian nije znao. Niti ga je interesovalo. 

Čišćenje pištolja je završio pred samu večeru koju su proveli uz zvuk televizora. Beskorisnost televizijskog programa prekidala su tek povremena audio emitovanja koja su govorila o dnevnom stanju u Balkanskoj Uniji. To je značilo samo hladno nabrajanje broja umrlih, nestalih, ubijenih, zatvorenih, izgubljenih. Bez zareza i tačke. Poput jedne duge rečenice koja nikada neće završiti. Čak i kad svijeta više ne bude emitovanje će se nastaviti, mislio je Demian, jer mu je glas u zvučnicima bio nalik robotskom. Roboti ne znaju šta je duša. Zato tako i čitaju. 

Uvijek, prilikom tih emitovanja, na um su mu padali svi oni koje je morao ubiti, raniti, povrijediti. Dajani je rijetko kada o tome govorio i nikada u potpunosti. Mislio je da će izostankom govora, zaboraviti šta je radio. No, misli i snove nije mogao spriječiti. 

Po završetku večere, Dajana je ritualno otišla u svoju sobu i zatvorila vrata. Demian je ostao sjediti sam u dnevnom boravku. Barem je djelovalo da je sam. Noćni život je upravo počinjao, a svi oni glasovi što su odzvanjali haustorom i ulicom sada su svojim basom probijali pod, plafon i zidove. 

Iako nije imao običaj da spava u dnevnom boravku, proteklih noći je pronalazio užitak u tome. Večeras pak, neće moći zaspati u bilo koji kutak stana da se zavuče. Stanari ispod su imali zabavu. Stare hladne cijevi za grijanje vibrirale su od dubokih glasova. Podovi su podrhtavali zbog njihovih pokreta iako je, za njih ispod, to bio tek plafon. Demian je sjedio, osluškivao, opažao, misleći pri tome kako je zahvalan zbog toga što Dajana i on žive na posljednjem spratu, pa ne moraju trpiti još nekoga iznad njih. 

Sjedio je tako na fotelji. Slušao. Sam u mraku. Zatvorenih očiju. Molio je san da mu dođe ove noći. Popio je i nekoliko čaša konjaka očekujući da će mu alkohol pomoći da prizove san. Uzalud. Mračno okruženje stana i siva sjena magle, što je poput utvare grebala po staklima, prizvali su jedino noć posljednje dostave vode. Pred njim je, pored ormara, iskrsnuo dječak, od nekih 10-11 godina. Klečao je na koljenima. Pored njega je ležao čovjek s rupom u prsima. Prepoznao ga je. On ga je ubio prije nekoliko dana. Dječak je klečao na koljenima u maloj lokvi krvi što je okruživala tijelo. Podignutih sklopljenih šaka, kao da prosi, tiho je govorio „Žžedan sam. Daj mi vode.“ 

Tvrdi, duboki, udarac, potres iz dubina sustanarskog života, prodrmao je Demiana i slomio iluziju iz noćne more što se odvijala pred njim. Sada je opet sjedio sam u stanu iz kojeg je tog trenutka poželio da se odseli. Ali gdje bi mogli otići. Nisu imali porodice, nisu imali prijatelja, nisu imali dovoljno finansija. Nisu imali ništa što bi im, ako ništa, bilo tek potpora u toj selidbi. Čak i stan u kojem se trenutno nalaze, Demian nije sasvim siguran kako su dobili.

Doselili su se prije nekih četiri ili pet godina. Dajana je u to vrijeme tek počela da radi u kompaniji. Selidbe se sjećao površno. Na starom mjestu stanovanja, a to je bila ruševna kuća krivih podova koji su podrhtavali na drvenim stupovima na kojima je, osim njih dvoje, spavalo barem još desetak ljudi, pokupio ih je neki nepoznati muškarac koji se predstavio kao Sulejman, te ih je, sa svim njihovim stvarima, prebacio do ovog stana. Demian je, sjećao se vožnje, sjedio na suvozačevom mjestu, a Dajana iza. Sulejman je bio stariji čovjek kojemu je prevoženje drugih bilo profesionalno zanimanje. Upravo je od njega Demian dobio ideju čime da se bavi u životu. Tokom kratke vožnje, Sulejman je, ničim izazvan, Demianu pričao o lovu i ribolovu. Govorio je kako pripremiti patku i kako je divljač često jako zaražena, te kako prepoznati koja nije i šta uraditi s mesom u oba slučaja. 

Stan, koji je sada njihov, prvog dana nije izgledao tako. Još uvijek je pripadao nekoj starici koja je umrla vjerovatno dan ranije. Na šporetu je stajao ručak od jučer. Čorba je zaudarala. Posteljina na krevetu nenamještena. Nekoliko haljina u toaletu sušilo se ne štriku. Bile su vlažne. I na sredini dnevnog boravka stari štap za hodanje.

Dajana i Demian su bili uvedeni u stan. I ostavljeni. Tako jednostavno. To je sada bio njihov stan. Njihov dom.

Nisu znali šta im je činiti, niti kako se ponašati. Dajana je iz dosade prebirala po nekoj staroj knjizi. Nije je čitala. Skakala je sa riječi na riječ i ne prepoznajući ih. Kao na trampolini, skakala je samo da izbjegne pogled na stan i pokućstvo. Nekoliko sati su sjedili zbunjeni.

„Jesi li gladan.“ – upitala je Demiana nakon nekog vremena, sklopivši korice knjige.

„K'o vuk!“ – odgovori joj on. Prebirao je traku na pojasu trenerke. Podigla je stari štap za hodanje i sklonila ga iza ulaznih vrata.

Dajana je izašla iz sobe zacakljenih očiju i crvenih kapaka kao da je plakala. Svjetlost iz njene sobe dobacivala je svoje krake do ukočene figure Demiana.

„Ne zna se ko koga čita – ja knjigu ili ona mene. Ne spavaš?“ – upitala je.

„Kako, majke ti, da zaspem? Čuj kretena ispod nas. Kao da su se namjerili da sruše zgradu.“

„Stavi čepiće.“ – odvrati Dajana.

„Neka hvala, ti ih stavljaj, mene zaboravi.“ – Demian je mrzio sve što se stavlja u tijelo čovjeka, a što nije hrana. U to su spadali i čepići za uši. Vojno osiguranje u Dajaninoj kompaniji koristilo je čepiće na treninzima streljaštva, te joj je jedan poznanik uspio zbaviti dva para za nju i Demiana. Istina je da ih je Demian pokušao koristiti, ali osim neugodnog osjećaja nečeg zabodenog u njega, odvraćali su mu pažnju od sna, ispadali i žuljali, pa je birao da ih uopšte ne nosi i umjesto toga trpi lupu, galamu i lom, radije to nego da noć provede obliven znojem zbog gubitka živaca.

„Imaš li planova za sutra?“ – pitala ga je naslonjena na dovratak. Držala je veliku čašu vode. Nosila je majicu kratkih rukava tri broja veću od nje i kratki šorc koji je skrivala majica.

„Imam. Spavat ću, naravno. Večeras neću.“

„Ok, nadam se da te neću probuditi kad budem izlazila.“

„Potrudi se.“

Dajana se zatim okrenula i zatvorila vrata sobe ostavljajući ih otškrinutim tek desetak centimetara. Demian je izašao na balkon. Mislio je da će mu prohladni zrak napolju malo ohladiti glavu. Djelovati na njega poput sredstva za smirenje. 

Samo što je otvorio balkonska vrata osjetio je grozan smrad. Magla i smog su vršili polimerizaciju poprimajući boju ulične rasvjete, čineći noć manje mračnom, dok su sjene crvene i plave svjetlosti u daljini bile znakvi života, otpora smrti, samoći, zaboravu, nestanku. Smrad je halapljivo grlio njegovu odjeću, tijelo i grlo. Zaudarao je na zapaljeno gorivo, gumu i sumpor. Naslonivši se na balkon, Demian je jasno vidio male crne čestice kako su, poput pahuljica, u slobodnom padu bile nošene zrakom.

Stanari ispod su također osjetili potrebu da otvore balkonska vrata. Jasno je čuo dva glasa. Jedan muški i jedan ženski. Pušili su. Davali su svoj doprinos atmosferskim prilikama napolju.

„Kazujem ti, bez zajebancije... kad piješ, a nećeš da se rokneš brzo, preskoči prvo pišanje... taj mi je savjet rođo dao... i radi svaki put...“ – govorio je muškarac, dugo, razvučeno, grubo, kao da drži neki bitan govor.

„Gdje ti je rođak sada?“

„Umro je prije par godina. Rak prostate. Ali nema to veze s ovim. Doktori su tražili od roditelja da potpišu neke tajne papire. Nisu htjeli obdukciju raditi. Kremirali ga i tako to. Svega je bilo...“

„A kako ću znati?“ – upitala je djevojka.

„Šta kako ćeš znati?“ 

„Kada mi je vrijeme za drugo pišanje?“

„Osjetit ćeš...“

Na krovu zgrade bio je golubarnik. S obzirom na to da je znao kako od sna večeras nema ništa, Demian je odlučio malo protegnuti noge i pokušati zvukom golubova zatomiti tutnjavu komšija ispod. Obukao je jaknu, čizme, stavio masku preko lica i, okupan mrakom, tiho se iskrao iz stana. Vrata prema krovu su bila otključana, tačnije nisu niti imala brave. Na krov se ionako rijetko ko penjao. 

Kod golubarnika je zatekao Jana. Golubarnik je bio njegova zanimacija i jedina je osoba koja se, u suštini, brinula o njemu. Demian je imao naviku da im, s vremena na vrijeme, donosi sitne ostatke hljeba. Tako je i poznavao Jana.

Jan je imao osamdeset i pet godina. Bio je jedna od rijetkih osoba u Balkanskoj Uniji koja je preživjela oluju promjena. Prije dvadeset godina je imao rak prostate. I njega je preživio. Izgledao je kako bi izgledala historija ljudskog roda da je živo biće. Imao je duge, tanke, prste zakačene na šake što su blago drhtale poput okačenog veša na povjetarcu. Izduženo lice, istovremeno i zaobljeno. Bio je povisok, štaviše visočiji od Demiana. Svaka bora, pukotina, procjep, uvala, korito ucrtani na mapi njegovog tijela bili su putokaz i svjedok minulog stoljeća.

„Oh, Demi“ – kako je zvao Demiana – „To si ti! Zašto ne spavaš? Kasno je.“

„Ne mogu večeras.“ – odgovori Demian blago – „Znao sam da ću te zateći ovdje. Kako si danas?“

„Ne znam šta da ti kažem, sinko. Nekad se osjećam poput utvare. Da mi nema ovih golubova zaboravio bih šta je život.“

„Dobro se držite, Jan. Moja generacija neće ni doživiti vaše godine.“

„Nije ni moja, sinko. Nije neka utjeha, zar ne?“ – a onda nečekajući odgovor nastavi – „Gdje ti je sestra?“

„Spava.“

„Ona je zlatno dijete. Oboje ste.“ – govorio je dok je uzimao golubove u ruke, gledao ih i vraćao nazad u kavez koji je za njih napravio na krovu – „Čuvaj je dobro. Čuvaj je kao malo vode na dlanu... khmm, da, tako smo znali prije govoriti. Kao malo vode na dlanu.“ – zašuti na sekundu, mršteći obrve, djelovao je kao da se napinje da se nečega sjeti ili se pak sjećao nekoga, Demian to nije znao – „Žene su bogatstvo. Čuvaj je i dobro je slušaj šta govori. Svijet bi kudikamo bio bolji da smo slušali žene prije nego je nastupio ovaj pakao. Možda bi stvari bile drugačije.“

„Ko zna!“

„Da, ko zna. Možda, ipak!“

„Čuvat ću je, Jan. Ne brinite se.“

Demian je stajao naslonjen na visoku betonsku ogradu koja je iza sebe krila duboku provaliju dvadeset spratova duboku. Bilo je hladno. Ruke je držao u džepovima. Glavu je zabacio unazad. Topli dah ispod maske vlažio mu je obraze, bradu i vrat. Gledao je u sivi smogoviti strop i pitao se kako li večeras nebo iznad njega izgleda.