proza

Katarina Sarić: Kakofonija (ulomak iz romana)

Katarina Sarić rođena je 1976. godine na Cetinju. Autorica više pjesničkih i proznih knjiga. Na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, diplomirala je filozofiju, a potom jezik i južnoslovenske književnosti. Na Fakultetu za političke nauke u Podgorici završava postdiplomske studije iz socijalne politike i socijalnog rada. Piše socijalno angažiranu poeziju, prozu i esejistiku namijenjenu za izvođačke performanse. Nastupala je na mnogim regionalnim festivalima, a njezini su tekstovi zastupljeni na svim važnijim portalima u regiji te u časopisima, zbornicima i antologijima. Njezina poezija objavljena je i na engleskom jeziku.



 

GOSPAVA I IVANA. DVIJE UKRŠTENE GRANE LOZE I JEDAN OKIDEN NOS


U Pristanu, na zatvorskom ženskom odjeljenju, leži Gospavina jetrva Ivana. Uhapšena je sa riblje pijace jedne nedjelje u kojoj je imala nesreću ili sreću da je zapazi mladi poručnik Aldo. Kući joj je sjedio vazda namršten domaćin, Milivoje, treći po redu Vladov brat, zbog inadžijske prirode prozvan, još u tinejdžerskom dobu, Musa, zbog najčešće izgovarane uzrečice: „vidjećete  kako Musa dere jarca“. Danas od inata nema ništa (sav je odušio na kažnjavanje žene onomad) zapušten i potonuo u piće, sva mu je preostala rabota da do podna mrzi sebe a od podna cijeli svijet, nepravedno zakinut za dio očevine, kuću dvospratnicu u najljepšem dijelu starog grada sa đardinom i prvim dućanom u nas. Po neopozivoj očevoj odluci, u cjelosti je pripala najstarijem bratu Vladu, mužu Gospavinome, dok su mlađi završili u ove divlje glavice (inače prelijepa porodična zemlja njihove majke, na vrhu brda sa Arapovom kulom na najvišoj tački sa koje puca panorama na čitavo primorje pa i na kopno susjedne Italije kad je vedro).

 Drugi po redu brat, u komunistima je odavno, njega kuće i nasljedstva ne zanimaju, a najmlađi Lujo, izrod je i baksuz, pjesnik vele: „to ti je isto ka’ budala“.

Nemaju djece a godine lete, već je premašila tridesetu pa je više slabo i gleda, a sve se češće osvrće po selu za prispjelim djevojkama. Dok ga ne pojuri kakav brat ili rođak štapom pa se uvuče posramljen u jazbinu, kao u mišiju rupu. I vazdan pije. Od kada se udala, Ivana nije više mazala lice ugljem kao dok je bila kod majke, da se naruži pa da je niko od italijanskih vojnika ne pogleda, smatrala je da je marama oko glave koja joj je skrivala bujnu kosu, dovoljna. Muž joj ionako nije prigovarao, sve dok je na stolu bio čokanj rakije uz fadžolu. Gazda štanda koji je puštao da kod njega proda pomalo suvih smokava i maslina a zauzvrat ga razgovara ili mu pomogne da očisti ribe kad vojska otkupi naveliko, nije imao za nju radnu dozvolu, što je Italijanu, Aldu, poslužilo da je odvede bez otpora. 

***

E od te babe Ivane, rađaju se prvi zdravi muški nasljednici  u familiji. Međutim, začeti iz italijanske sperme. Dvojica su, jedan za drugim, rođeni u zatvoru sa svim ličnim privilegijama, ali nažalost, mlađi, Mario, već u drugoj godini umire od šarlaha (zbog čega se Aldo surovo osvetio čuvarima ženskog odjeljenja) koje je vrlo brzo mrak pojeo. Do ostvarenja njegovog sna, da makar, starijeg sina, Marka ako ne i Ivanu, prebaci u Italiju sa prvim trupama koje su kapitulirale, takođe nije došlo. Uhvaćen je u zadnjoj godini primo-predaje ratnih zarobljenika a Ivana je poslužila za primjer, muž joj je u uskom krugu odabrane familije i bliskih prijatelja, žaračem lomio nos, sve dok se na njegovom mjestu nije ukazala groteskna šupljina. Da se svakodnevno podsjeća na bruku koju mu je nanijela. Aldovo je kopile ostavio da mu služi u baštini dok se ne smiri poslijeratna situacija pa da i njega razmijeni, ali ovog puta s rodbinom italijanskom za podebeli svežanj lira. Tu je namjeru gajio naročito noću, uz plamen vatre i čokanjče sve dok mu stariji Crveni brat, po povratku iz komunista, nije jedne noći razbio čizmom vrata i priprijetio da dijete mora zakonski da prizna: „on će se pobrinuti da se cijela situacija zataška“. Taman posla da se zna da u njihovoj kući ima miješane krvi, ne bi se oprali ni u budućih devet koljena. 

Italijanski zatvor u Pristanu, brzo će otići pod ruševine ispod praga kolektivnog sjećanja.

***

 Ivana sad nosi maramu kao feredžu muslimansku, sve dok je van kuće. Onaj njen zlotvor joj je strgne odmah s vrata, ćera je da sina poslužuje za stolom takva, rugoba. Guta knedle i spava s nožem pod jastukom vrebajući trenutak u kojem je toliko obeznanjen od pića da ga prikolje kao kokošku. Ali ruka zadrhti u zadnji čas, povedena savješću, zna da je kriva i pokunjeno se okrene na drugu stranu postelje. Noću je jebe ispod jorgana a glavu joj gurne u jastučnicu, tu ni marama sad ne pomaže jer može da spadne a njemu se odmah zgadi jer zna šta joj je po sredini lica on načinio ali se ne kaje, odmah mu spadne i ud a hoće nasljednika. Ima i on na to pravo! Jebe je da joj probije zid materice, da joj na kičmu pod vrtirep kučke izađe. Ali još ništa. Ne da mu Ivana da je slomi, danju se podvezuje čistom gazom, odozdo ispod suknje pa preko kukova, da veže bol od noći i nastavlja da radi u gazdinstvu koje je sad, uz sina Marka pod njeno desno rame, koji raste i jača iz dana u dan, i ono raslo kao iz vode. Imali su maslina, pomorandži i limunova, koje su nosili na Balšića pazar na Cetinje, i za nekoliko godina dogradili još jednu kuću uz prizemnu. 

Samo ponekad, naslonjena na vito stablo bora pod kućom, prisjećala bi se dodira njenog Alda, ne bi nikad saznala šta su nježnost i ljubav da njega nije srela. Pa pogleda na svoga crnomanjastog dječaka i oči joj ispune suze radosnice. Izboriće se on za svoje mjesto pod suncem. Njen Marko kojeg onaj najmlađi đever Lujo, vjetrogonja, zove Aurelije, najplemenitiji rimski imperator (ali ona ne smije sa njim ni riječ preko ograde da razmijeni) jer bi je muž izbacio iz kuće. Od njega su svi davno digli ruke, jer su vidjeli da nema nikakve koristi od budale pa još i načitane: te su najgore. Jedino ga je Vlado Gospavin, dok je bio živ, primao u kuću, zbog čega su ga braća omrznula još i više. 

„Jak je kao bik“ njen Marko. Mario je bio nekako višlji i vižljastiji, pogleda često uprtog u daljinu, iako beba izgledao joj je već poput starca, ne bi on ovo preživio sve i da je ostao živ. Suđeno je bilo da Marko jedini zdrav preostane od muške čeljadi u familiji i da njemu na kraju sve pripadne.

Ivana više nema nikog normalnog među sestrama i bratom, najstarija Stana, pobjegla je sa vjenčanim kumom u Ameriku, uvrijeđeni muž je sustigao nakon pola godine i iskasapio nožem u poodmakloj trudnoći. On sam, završio je u duševnoj bolnici. Marica se udala u susjednom selu ali nakon što je rodila i treće retardirano muško dijete, muž joj je poludio i sve ih zapalio jedne noći u zaključanoj kući na kojoj je prethodno daskama zakucao prozore. Brat jedinac se rano propio, zaglavio je triper od neke lokalne kurve koji je, istina, uspješno preležao uz pomoć melema barskog hodže, ali je ostao pomućenog razuma. 

Nije bolje ni sa strane njenog domaćina, Crveni  brat je u Partiji, doduše rođen kao drugi iza najstarijeg Vlada ali po čuvenju vazda prvi sije strah i trepet, najmlađi, Lujo, neženja je u kolibi na vrhu sela, podno Arapove kule, čuvar koza i nesuđeni pjesnik,  još dvojica srednjih su pooženjena, tu iza sela obojica ali oba prgava i bez potomaka, i jedan i drugi samo po jednu šćer imaju, za ne povjerovati, a što da ne? – kad su dvije sestre uzeli da prispoje dvije prćije. Prvijenac Vlado je, ruku na srce, bio dobar i bez mane ali sve mu je naopako pošlo kad mu je došla Gospava iz Risna, stari morski vuk bio je ulovljen bez borbe. I sad se drži, gorda ka’ vazda, Gospe, ma joj džaba, život joj je udario šamar pravo po ponosu. Muž joj je stradao na moru a jedinicu ćerku je ispustila iz ruku rano, sad joj je samo unuka ostala. Tako joj i treba kad je redom odbijala prosce i nijedan joj nije valjao. Čekala je kao pravu ljubav biće, pa se zbog toga udala na drugi kraj obale za najbogatijeg starograđanina, pomorca u debeloj mirovini koji je imao najljepšu kuću u starom gradu a pride još uz nju i dućan. Kao da nije na njenom mjestu mogla biti Ivana ili bilo koja druga od naših pitomih đevojaka. 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg