poezija

Josip Čekolj: Rukovet noćnih putovanja

Josip Čekolj (Zabok, 1999.) prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije, a trenutno pohađa diplomski studij kroatistike i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je slikovnice „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ (Mala zvona, 2020.) i kratke priče „S druge strane rijeke“ objavljene u zbirci „U ritmu jeze – ponor plesova“ (Mala zvona, 2021.). Kratke priče i poeziju objavljuje u regionalnim i hrvatskim zbornicima i časopisima. Ciklus pjesama „Vreme bokčije“ objavio je u časopisu „Poezija“. Sudjelovao je na književnim tribinama u Zagrebu te na festivalima „Stih u regiji“, „Rukopisi“ i „Susret riječi“. U veljači 2021. izbor pjesama predstavljen mu je u emisiji „Poezija naglas“ na Trećem programu Hrvatskoga radija. Ciklus akrostiha „Rukovet noćnih putovanja“ nastao je u sklopu Revije malih književnosti, održane u Booksi, te je prvotno objavljen u antologiji „Vrijeme misli“ (Kulturtreger, 2021.).



 

Rukovet noćnih putovanja





(noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru)

 

noću sanjam uništene bregove, vatrom ili vodom, vrane more,

u krvavoj noći budim se u bunilu i podsjećam se da je dom još zelen,

intimnom ispovijesti samom sebi priznajem tajne zakopane u špilji iza srca,

poluglasnom šaptu iz stabla breze predajem svoje najveće strahove,

razgovoru s bogom pridajem značaj kao razgovoru s pčelom,

sa svrakama u pogrešnom gnijezdu treba postupati sporo i odgovorno,

samim nasrtajima ne postiže se ništa osim nasilja, a njega smo već previše osjetili,

sobom se nemoj previše baviti noću, to su najopasniji sati, tihi rovci među našim korijenjem,

nikako nemoj pisati pisma u tim urama, vražjim vurama, istinite riječi uvijek su ujutro pogrešne,

ne grizi se kad vranom pošalješ šuplje drvo, neukoričenu knjigu, nijemog pijevca,

mogu lagati koliko i pisati, mogu šutjeti koliko i stvarati, 

zapravo na isteku dana, osjećaj je ionako uvijek loš,

logički ispadam neuspješan stvor, neispravan proizvod,

opravdati brzoplete riječi teško je kad nitko ne sluša,

zašto se truditi kad na kraju močvare ne čeka ni jedna duga,

u košnice odlaze buduća djeca, ožalošćena ljepotom poroda,

posljednje riječi prije svjetlosti uvijek su vriskovi, plačevi, naricaljke,

vrijeme je već istrošena tema pjesništva i više nije pametno širiti joj haljinu,

toliko je dana već prošlo, dana koje nismo nikad ni pomirisali ni dodirnuli,

uzrujavam stare drvodjelce svojom šutnjom, prave mi raspelo iz ljubavi,

zbog izumrlih vrsta životinja još se nadam zagrobnom životu, 

ljudske ruke ionako su grane bez lišća,

gluposti služavke, smrti zahvalne

 

 

 

(mnogo godina kasnije)

 

mnogo puta ponovim istu riječ prije spavanja,

godina je prošla prebrzo, nestala u padu upucane divlje guske,

kasnije ćemo se dogovoriti tko je zaslužio večeru, a tko glad,

pred bogom oduvijek sam bio šutljiv, sklanjao sam se da me ne pogazi,

strojem za molitve ne može se napraviti vjernika, ni pjesnika ni sretnika,

za nekoliko naraštaja možda ponovno budemo vinske mušice,

strijeljanje nam nije ništa novo, posebno od vlastite ruke,

pukovnik je moćna riječ, postoje moćne riječi, one od kojih osjetimo trzaj u dlanu,

Aureliano postaje nepomična stijena na Jugu, onemoćao starac koji je propustio mladost,

Buendia mu je ime na bespućima elektroničkog mora, kad traži srodnike po vinu,

morao je napustiti katakombe ispunjene knjigama da otkrije život izvan listova,

sjetiti se udahnuti jutarnju svježinu kao i onda kad ruka nije znala pisati i graditi,

onog presudnog proljeća bio sam još dijete, sad sam nadrastao sve svoje mučitelje,

dalekog dječaka bez dara proroštva napustile su i ribe i sirene, kako je krojio tako je parao,

popodneva bez kave i šećera popodneva su bez prijatelja ili srodnika, tužna popodneva,

kada smo mogli rađati karamelizirana jutra, nitko nam nije rekao da smo tvornice,

ga je osobna zamjenica u genitivu, zapamti je po pitanju nema, nema ga,

otac je šaka i sjekira, gospodin s bijelom bradom na fresci, rasplakana obala,

poveo sam šumske ptice u svojem naručju na putu do grada, čuvam ih u ladici,

da me podsjete na jutra kojima pripadamo, kojima se vraćamo najkasnije smrću,

upozna jedan dječak vlastitu prazninu i više nikad se ne nasmije, takvo dijete treba izbjegavati,

led ne može postati topao ni kad ga voliš, valja iskati iskre koje možeš pretvoriti u požare


 

 

 

(budući da se očeva porodica zvala Pirrip)

 

budući dani ovise o financijskoj, psihičkoj i fizičkoj spremnosti

da se otrgnemo iz gnijezda, da zamahnemo krilima dovoljno jako da 

očeva uvjerenja, povjerenja i zavaravanja budu uznemirena kao muhe pred pljusak,

porodica se rastapa kao sladoled u srpanjsko podne, više ne zna na čemu počiva i što začinje,

zvala je mudrace i proroke da joj pojasne što joj je svrha, no stropoštala se stubama povijesti,

Pirrip porrip poropip rodopip mrmljala je sama sebi, zaboravila je svoje ime, 

a oštro kamenje kotrljalo joj se leđima i buka neizvjesnosti udarala je po ušima,

moje okrunjene ptice žive drugim životima i jedine će preživjeti promjene,

krsno ti je ime nepotreban rep, zahaklana sjena,

ime prezime mjesto rođenja mjesto boravišta,

bilo je ključno dati ti znamen, uteg prethodnih naraštaja i zemlju širokih trnina,

Philip propovijeda s križa, glava mu visi ispod nogu i ozdravljuje prokonzulove žene,

nisam brojao grijehe prolaznicima, oni su naše voljeli zapisivati i nabrajati pred oltarima,

znao sam da Phillip još obilazi pekarnice svijeta da nakupuje dovoljno kruha za sve gladne,

u košarama ih vuče i ispituje Isusa kako će nahraniti sve te koji ih čekaju,

svom neispavanom ljubičastom licu približava ekran mobitela,

djetinjem smiješku gromoglasnih nebesa daruje suzu,

jeziku deset zapovijedi dodaje prevedi,

iz stakla iskače crvenilo,

obiju ploča noćna mora, Crveno more,

riječi gutaju slanu vodu, utapaju se u pjeni luđačkih valova,

skovati ime treba iz početka, iz korijena velebnih stabla lipa, obiti bravu zelenih vrata,

nikakvo polje predaka nije potrebno, ni njihovi znakovi ni njihovi grmovi,

dulje se zadržao Phillip u jednoj birtiji na kraju svijeta i postao kockar

ili običan redovan gost na šanku, uz košare pljesnivog kruha,

jasnije su mu sad strašne rupe na dlanovima i stopalima, 

ime mu je uzalud bilo pozvano i odzvano, sad mu je zapleteno među zubima više

nego ostaci hrane, sjetio se nečeg ostavljenog poput porodice, jednostavnosti ribolova i plivanja,

Pip su ga prozvali na koncu svijeta, stari Pip, oronuli Pip, jadni Pip, budala Pip, naivčina Pip


 

 


 

(u mojim mlađim i tankoćutnijim godinama)

 

u lipnju sam izgubio baku dok je još bila živa,

mojim ranim trešnjama prošla je tuča razočarenja,

mlađim krhotinama sebe pridavao sam blagu naivnost 

i vječnu potrebu za ljubavlju, da budem iskreno voljen,

tankoćutnijim krhotinama sebe zamjerao sam neodlučnost i strah,

godinama smo se mimoilazili i tražili, uvijek smo opraštali u zamjenu za prividnu ljubav;

otac moje mame umro je kad sam imao petnaest, jedini djed kojeg sam imao, on

mi je usadio poneku vrlinu, i bezbrojne priče o komunistima i gastarbajterima, 

dao mi je i previše i premalo, svojim odlukama i postupcima dao nam je primjer, neizrečeni

savjet kako vrludati životom i više vjerovati životinjama nego ljudima, vjerovati u šah i boga;

na lažima i ugrizima pucketaju svađe i kidaju se veze, poneki krijes pojede cijelu kuću, svijet

koji se upoznaje običajima, koji se održava običajima, kavama i kolačima, novcem i zagrljajem,

u grumenu užegle boli od nepravde bukne i razbukti ljetno nebo, i više ga ništa ne može zašiti,

mislima trgamo noćne cvjetove, kidamo danje slike, odluke koje prevrćemo krckaju parketom,

često se sjetim kratkotrajnih ugodnih bljesaka, kad nismo znali da ljubav nije bezuvjetna, ipak,

vraćam se kiši na vlatima trave, mačkama u naručju, djetelini na dlanu i na koncu samom sebi







 

 

(jedan od stvoritelja svijeta)

 

jedan mrav podiže naranču,

od ljeta do ljeta naš grad stoji samotan i vruć,

stvoritelja ugljenih cesta izlili su u spomenik,

svijeta središte draška maštu, pripremi šatore i štapove,

nepregledni putovi i putevi su ispred nas, nama, djeci bez svojeg jezika

i svojeg naroda, može li rodni grad oprostiti? može li prihvatiti odmetnike?

mudri starci za nas postoje samo u knjigama, još jedno razočaranje prelaska iz djetinjstva,

Ocean se nudi kao jedina strašna sila koja upravlja svijetom, jedini bog s fotografija,

bliski divlji psi lutaju šumama pred malim selima, njuškaju naša groblja orošena bespomoćnošću,

rođak je riječ koju voliš ili ne voliš, krv na koju nisi pristao, rođak je ono što si ti mogao biti,

velikog događaja u životu zapravo i nema, ugodnije je i zanimljivije iščekivanje mrava na stazi

i poroda pastelnih boja kad se sunce nametne mraku, ostati zdrav ovdje i sada zahtjevno je, 

moćnog poretka prirode posluga smo, ali kultura nam vuče, siše i grize prste,

Tikurura piše na vratima prašume u koju spokojno ulazimo, dječje ime dječjeg jezika,

često je to jedini sustav koji priznajem, sve ostalo su krivnje i obmane,

obilazio sam kuće i hiže od kojih smo potekli zelenom krvlju, 

svoje srodnike i krvnike poštivao sam, riječju i tamjanom,

podvodno polje mulja i algi prostiralo se u snovima,

carstvo vodenjaka prijetilo je udarcima proroka,

povremeno treba okrenuti glavu i staviti slušalice,

s kauča ili od stola otići bez osjećaja krivnje, 

plitkog razgovora sadržaj zaboraviti, 

žala prapočetak ne istraživati noću,

promatrao sam nebo iznad gradova koji me ne zovu svojim,

nenapučenu planinu koja stoji između njih, prastaru i prazelenu, 

zemlju koju zovem svojom i kad mi nije oprošteno i odobreno da se vratim i ostanem








(s nepunih trinaest godina)

 

s bakljama u rukama prošli smo ranjene mostove,

nepunih devet godina dijelimo šalice, šalove, šume, šapate,

trinaest neka nas još čeka, pa još trideset i još trinaest

godina, prijatelji su sklonište od nametnutog svijeta, jedini prolaznici koje volimo,

moj je stan otvoren izgladnjelim mačkama i psima, povrijeđenim poletarcima,

brat i sestra biblijski su teška srodstva, na kraju dana možda ipak utjeha i oslonac;

Jem je volio džem od jagoda i loviti vatrene fazane, imao je kućicu na drvu i lasicu za ljubimca, 

gadno se posjekao u jednoj jesenskoj sječi stabala, pošao je lisicama da ga izliječe,

slomio je dječje snove jer je bio njihov izmišljeni prijatelj, vratio se nije,

ruku na srce, kasnije smo pronašli življe i spretnije prijatelje,

u neočekivanim obratima mladenačkih gluposti, u

laktu stabla trešnje upisao sam njihova imena






(upravo sam se vratio iz posjeta)

 

upravo je sunce svojom toplinom razbilo moj prozor,

sam se drveni okvir prestrašio bljeska i zaškripao od ljepote ljeta,

vratio sam ptice stablima i djecu igralištima, knjigu i kavu balkonu,

iz uske ulice leti zaigrano zvonce bicikla, ulicom se spuštaju glasovi djece, neumorni cvrkuti,

posjeta prijatelja čeka poslijepodne, jutra čekaju neki važni poslovi, neodgodivi i zamorni,

svojem radu dodajem listiće bosiljka, bazgine sokove i žudnju za izlaskom, 

kućevlasniku ispred garaža šaljem pozdrav, dim cigareta nadvio se nad

osamljenu pojavu njegova lica s bijelim brkovima, šutljivu

susjedu najbolje je pobjeći na vrijeme, sakriti se iza zastora ili ugla

koji će donijeti nova sjajna, lijepa lica lipanjskih ljudi, 

mi bismo najradije legli na travu i blejali u nebo,

zadati samima sebi raspored dnevnih zadataka

muke su kristolikih razmjera, ljeto je, valja ljetovati






(ovo je priča iz davnih vremena)

 

ovo je svjetlo koje označava sunčev odlazak na počivalište, 

priča se o bogovima koji vode bitku na nebu i u zemlji,

iz knjiga ćeš saznati mnogo toga, iz razgovora s različitim ljudima još i više,

davnih junaka pjesme propituj i rastavljaj, opreznije pristupaj ljudima nego životinjama,

vremena se mijenjaju i ne mijenjaju, život je jednostavan i zamršen, moje buduće nerođeno dijete







(za ranog ljeta, drveće se umirilo)

 

za naklonost

ranog mirisa

ljeta, gutljaj slane vode, brončanu kožu i porezotinu od košnje

drveće se mora pripitomiti, mora mu se tepati i gugutati, nježan dodir dlanom

umirilo bi stablu prestrašenu kožu, šapat povjerenja i odanosti

pod njegovom zelenom kupolom raširit će žute cvjetove,

plavim tragom guštera u travi vode se znatiželjna djeca,

nebom se grade bijele ceste, putnici zrakoplova

pružajući tanke ruke žele dodirnuti naše lipe,

ruke nisu dovoljne, upozoravaju mravi,

upijajući dašak vjetra svojim nožicama,

snagu šumske jagode traže naši prsti,

mlazova gitare razlijeganje sve do

sunčevih, ranih ljubavnih

zraka








 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg