Susjeda

Umjesto „dobro jutro“, moj sin mi je mrtvo hladno rekao: „Ne vridi živit, majko, najbolje se ubit.“

Sjedio je na podu u pidžami, moj tridesetšestogodišnji sin, njegov otac je još spavao, pas je ležao na leđima u košari.

Skuhala sam nam kavu i rekla: „I slomljeno srce će jednom proći.“

Karlo je nastavio sjediti i gledati u prazno, njegova poluduga kosa rasula se oko njegove glave. 

Na izlasku sam ga još jednom pogledala i rekla: „Idem ti ja.“

„Nema smisla živit“, ponovio je on više za sebe, ja sam zatvorila vrata.

Kad sam stigla u ambulantu, pokupila sam kutije sa svojim stvarima i predala ključeve novoj doktorici; rekla sam joj: „sretno, doviđenja“. Potom sam sjela u auto i zaplakala. Moja bivša pacijentica je hodala prema ordinaciji, pa sam sagnula glavu da me ne vidi. Negdje s dna torbe je zazvonio mobitel.

„Jesi ostala?“, pitala je Magda.

Magdu i mene je mirovina dopala u isto vrijeme. Zajedno smo studirale, zajedno išle na predavanja i na kongrese. Zajedničkim snagama smo se borile i na samome kraju, istraživale zakonske regulative, molile ministarstvo i HZZO, uzalud. Bilo mi je nezamislivo nakon toliko godina rada prestati ići na posao. Svaki dan ponavljati iste radnje i onda odjednom – puf, kao da tog života nije ni bilo. Moj kolega zubar se nakon par mjeseci koje je proveo u mirovini objesio u vlastitoj kući. Možda je Magda to jutro stajala ispred ambulante da ne napravi istu stvar kao on. Odbijala je predati ključeve, a njezini pacijenti su odbijali otići kod nove doktorice. Ja sam razmišljala o njemu koji je bio mrtav, i sebi koja sam bila živa, a s tim životom nisam znala kuda.

„Zašto nisi ostala?“, pitala me Magda.

„Vrime je da mladi nastave šta smo mi započele.“

Magda mi je bez riječi poklopila.

U dućanu sam kupila piletinu za Karlove mišiće, konzervu govedine za psa, svinjski but za muža i brokulu za sebe. Toliko godina kuham različite ručkove za nas, s iznimkom kad se Karlo zaljubi i odseli u Španjolsku, Norvešku, Zagreb, a u međuvremenu ostane s nama u našem malom stanu na Pojišanu, zajedno sa svojim čvrstim zahtjevima da se prilagodimo njegovom posebnom režimu prehrane koji bi kombinirao s ogromnim pakiranjima whey proteina neuredno naslaganih po kuhinji.

U stanu je muž još uvijek spavao, a sin je i dalje sjedio na podu.

„Zove me“, rekao je, „al ja se ne javljam.“

U zdjelu sam istresla gnjecavi sadržaj konzerve dok je pas mahao repom.

„A zašto?“, pitala sam.

„Ne javljam se kurvama.“

Karlo je prije par mjeseci počeo raditi kao osobni trener u teretani u kojoj je Jasmina bila članica nekoliko godina. Nakon samo dva dejta moj sin se odselio u stan koji je Jasmina dijelila s cimericom. Karlo je bio zgodan i zaljubljiv, a svaka je bila prava u vrijeme kad bi je upoznao. Bio je sposoban izmijeniti cijeli svoj život samo da ima djevojku do koje će mu biti stalo. Tada bi citirao Balaševića, smijao se, mirisao lijepo. Pričao o pozitivnom razmišljanju, o ljubavi koja je jedini spas za čovječanstvo. U takvim trenucima ja bih se pitala jesmo li nas dvoje imali išta zajedničko.

Nijednu Karlovu djevojku nisam upoznala, mada bi mi često o njima pričao. Nekad bih se pitala zašto ih nije dovodio kod mene i Borisa da ih upoznamo. Pogotovo jer bi za svaku govorio: „ona je ta“. Ali valjda nijedna nije bila ta.

U periodima između svojih ljubavi, Karlo bi se pretvarao u malo dijete sklono dramatiziranju, kojemu nisam nametnula niti jednu obavezu jer sam oduvijek bila perfekcionistica, uvjerena da ću sama sve napraviti bolje i zašto bi se onda itko miješao u to stremljenje ka savršenstvu? Bojala sam se izgubiti kontrolu i ne reagirati na vrijeme, dozvoljeti da zavlada kaos, nered koji se svejedno probijao u sve pore našeg života; kroz Karlovu nervozu, njegovu netrpeljivost, tvrdoglavost, razmaženost. U neko doba postane kasno ispravljati loša ponašanja. Karlo, primjerice, nije volio peglati, a volio je košulje. Nije želio kuhati, a prehrana mu je bila na prvome mjestu. Magda je jednom rekla da ne bih trebala ugađati svim njegovim prohtjevima i da će se Karlo jedino na taj način zauvijek odseliti. „Nisi ti ničiji rob“, rekla je, „a on je već odrasli čovjek.“ Nisam se osjećala kao rob, barem ne često; bila sam majka koju je njezin sin trebao.

Jasmina je Karlu prije par dana priznala da ga je prevarila s jednim bikerom. Karlo je tražio njegov broj i ona mu ga je dala kao da je normalno da dečko i ljubavnik vode razgovor. Karlo mu je na mobitel rekao da će ga pretući čim ga vidi. Potom je zalupio vratima Jasmini u lice, došao kod mene, blebetao Jasmina ovo, Jasmina ono. Jasmina je bila ljubav njegovog života koja je zbog neke budale odbacila divan odnos koji su imali zajedno. Karlo mi je sve to pričao dok je sjedio na krevetu i jecao mi na ramenu. Ja sam se bojala još jedne depresije koja bi ga mogla zacementirati u našem stanu. 

„Pa priznala ti je“, rekla sam mu. „Zašto joj ne pokušaš oprostiti ako je toliko voliš?“

Karlo me pogledao kao da sam ga smrtno uvrijedila.

„Kučka“, rekao je, i zalupio vratima svoje sobe ostavljajući me da sama sjedim na krevetu.

„Hoću li ti piletinu skuhat ili ispeć?“, pitala sam ga to jutro kad sam se posljednji put vratila iz ambulante.

On se napokon ustao s poda i rekao da mu je svejedno, sve mu je svejedno u ovome sranju od života. Nakon par sekundi je iz sobe doviknuo: „Može pohana!“

U kuhinji sam rastvorila prozore. Djevojka preko puta naše zgrade je šetala gola po stanu i rastezala se. Njezine zavjese su bile širom razmaknute, a djevojka je živjela u prizemlju i svi su je mogli vidjeti s ulice. Odmaknula sam pogled, bilo mi je neugodno. Nikad prije je nisam primijetila. A kako i bih kad sam uvijek žurila – raditi, čistiti, kuhati, istraživati, nisam pronalazila praznog prostora. Oko mene se sada širio vakuum i uhvatila me panika, kad sam spoznala tu činjenicu urona u jedan posve besmislen život. Ruke su mi se oznojile. Pokušala sam se koncentrirati na disanje, preslagivala sam predmete po kuhinjskoj plohi. Kad sam opet pogledala u smjeru djevojke, bila je odjevena i igrala se sa psom.

Muž je ustao oko podne.

„Di si stavila sve kutije?“, pitao je za dobar dan.

„U podrum“, rekla sam. „Samo sam ih bacila.“

On je frknuo. Boris nije volio gomilanje stvari, a ja sam se teško rješavala viškova.

„Možemo to skupa pogledat jedan dan“, rekao je, „pa vidit šta ne triba zauzimat mjesta.“

„Da“, rekla sam.

Ja, još uvijek sposobna za rad, moram ići u mirovinu. Počela sam lupati po mesu, daščica se tresla pod svakim udarom bata. Karlo mi je prišao i poljubio me u rame. To mi je godilo.

„A bi li ti s njom popričala?“

„S Jasminom?“, pitala sam.

On je kimnuo.

„O čemu da nas dvije razgovaramo, Karlo? Pa ja je ni ne poznajem.“

„Ne znam“, rekao je, „pitaj je zašto.“

Nije mi se dalo prepirati pa sam slegnula ramenima. Upisala sam u mobitel Jasminin broj, poslala joj poruku.

Idući dan sam se našla s njom i s njezinom majkom. Sjele smo na kavu u Žbirca.

„Karlo je jako tužan“, rekla sam kad je tišina postala previše neugodna.

Jasminine oči su bile natečene od plača. Bile su velike i smeđe, kao u srne.

„Zašto joj se ne javlja?“, pitala je Jasminina majka.

„Zaboljelo ga je to“, odvratila sam.

„Samo sam tila ševit nekoga drugoga“, rekla je Jasmina nakon nekog vremena, a njena majka je zavikala: „Jasmina!“

„Želiš li biti s njim?“, pitala sam.

„Ne znam“, promrmljala je Jasmina.

„Nemojte se viđat neko vrijeme“, rekla sam. „Pa ćete vidit kasnije.“

Jasmina je šmrcnula i kimnula glavom.

Karlu sam prenijela da je Jasmina veoma tužna, ali da je možda najbolje da se neko vrijeme ni ne čuju ni ne vide.

„Jel ti tako rekla?“, pitao je.

„Tako nešto“, odvratila sam skidajući cipele.

„Šta ti je točno rekla?“, odbrusio je.

„Ne sjećam se, Karlo, stvarno ne znam.“

Otišla sam u kuhinju i pristavila čaj.

Žena preko puta je vježbala jogu, a pas je trčao oko nje i mahao repom.

„Majko!“, povikao je Karlo. „To je bitno.“

„Slušaj“, rekla sam. „Ako želiš išta saznat, javi joj se, ja vam tu stvarno ne mogu pomoć.“

„E pa baš ti fala“, povikao je on odlazeći u sobu, „baš si mi pomogla, fala ti puno!“

Žena je završila s vježbama i nešto smotala, vjerojatno džoint. Nakon toga je sjela za stol i počela piskarati. Imala je puno knjiga, previše papira, trebala je to malo srediti. Pila je kavu, pušila i izgledala vrlo koncentrirano. Ja sam sjela za stol s Borisom. On je čitao novine i pijuckao kavu.

„Šta ćemo danas?“, pitala sam, a zapravo sam htjela pitati: Što ćemo s ostatkom našeg života?

„Vidit ćemo“, rekao je Boris.

Borisu nikad nije trebalo mnogo. Dovoljno sna i dobra spiza, ništa ga drugo nije pretjerano mučilo. Bio je nepretenciozan, jednostavnih želja, nije imao kompleks boga kao većina mojih muških kolega. Znao me nasmijati, ne tražiti od mene puno, biti tu u nekolicini trenutaka kad sam ga trebala.

Boris je bio u mirovini već tri godine i to je sasvim dobro podnosio. Igrao je balote i šetao sa psom. Ljeti je plivao, zimi išao u kino. Prije toga je radio kao zaštitar u maloj banci u kvartu. Nikakvih događanja tu nije bilo, povremeno bi s nekim proćakulao, prolistao novine. Volio je uživati u malim stvarima. Bez njega ih nekad ne bih ni primijetila – burovit dan, zalazak sunca, miris mora, ali ja sam više voljela velike stvari. Ja sam vikendom riješavala križaljke i čitala medicinska istraživanja. Da sam imala vezu, odradila bih specijalizaciju. Ovako sam bila ne samo žena u muškom svijetu, nego i žena u doktorskom svijetu, a doktori su muškarci među koje žene samo zalutaju. No nisam žalila što sam ostala u obiteljskoj medicini. Bilo je u mome životu uvijek nekog muvinga, putovanja na predavanja, druženja s drugim liječnicima, ručkova i večera, održanih predavanja. Voljela sam biti zaposlena. Nisam znala kako biti nezaposlena. Kako ustati svako jutro i biti bez obaveza.

Idući dan sam na tržnici vidjela djevojku iz zgrade nasuprot. Šetala je sa psom, a u vrećicama je nosila blitvu, naranče i limune. Slijedila sam je. Nosila je roze baletanke i smeđi baloner. Pas kavalir je hodao uz nju bez uzice. Zastala je uzeti coffee to go, potom je sjela na klupu. Ja sam sjela malo dalje. Uzela je nožić iz torbe i razrezala naranču. Pojela je dio, a ostatak dala psu. Na trenutak mi se učinilo da me pogledala, pa sam se uspaničila i ustala. Kad sam došla kući, pogledala sam kroz prozor, ali nije je bilo u stanu.

Karlo je sjedio u sobi i igrao igrice. Nije išao na posao.

Sjela sam kraj Borisa na kauč i rekla: „Možda bi ti s njime mogao popričat?“

„Sin ti je razmažen“, odbrusio je on. „To nije normalno kako se ponaša.“

„I tvoj je sin“, rekla sam odriješito. „Reci mu to.“

Kasnije sam čula njihovu svađu iz sobe i upalila radio.

Djevojka se vratila. Ostavila je psa, spremila laptop u veliku torbu i opet izašla.

Dala sam joj ime Emina. Emina ima dvadeset i sedam godina i piše članke za novine, sekcija sport. Velika je poklonica Hajduka i članica Torcide. Lezbijka je. Zna engleski, španjolski i ruski jezik. U srednjoj školi je bila prvakinja u šahu. Voli izlaske i tulumarenja. Na tom nekom dijelu sam uzdahnula i pristavila vodu za piletinu. Nakon ručka sam se opružila na kauču.

„Jasmina je napisala da me više ne želi vidit“, rekao je Karlo i bacio mobitel u zid.

Prošlo je mjesec dana. Karlo je tugovao dok nije našao drugu, Boris je sjedio u fotelji, ja sam tumarala gradom i povremeno pratila djevojku preko puta. Otkrila sam da ipak nije lezbijka. Da je često s drugim muškarcem i da sve rade uz širom otvoren prozor. Da puno čita i voli kuhati, te pritom redovito koristi avokado, mango i nešto što je ličilo na paprike. Da je svaki dan između devet i deset ujutro vrijeme za opuštanje. Tada ili puši, ili radi jogu, ili pleše zumbu.

Kad sam počela raditi namaz od avokada, Boris se začudio, ali je s guštom pojeo tu našu kulinarsku novinu. Kad sam kupila tajice, pitao je: „A šta je tebi u zadnje vrime?“ Kad sam počela plesati zumbu u dnevnom boravku na YouTube tutorijal, rekao je: „Pa ti si skroz poludjela.“

U neko doba sam shvatila da smo nas dvoje samo cimeri i nije me bilo briga.

Karlo je otputovao u Beograd kod novinarke Milice. Zaljubili su se u jednome klubu dok su plesali na zvukove Manu Chao. Iduće jutro me Karlo posjetio i rekao: „Ona mi je sve.“ Pitala sam se dokle će trajati i nadala da će biti doživotno ili barem dok ja ne umrem. Nije mi se dalo živjeti s tako starim sinom, kuhati piletinu i prati njegove gaće.

Jedan dan sam srela Jasminu s bikerom. Kad me ugledala, poljubila me u obraz. Rekla mi je da sam joj dala odličan savjet, a ja se više nisam sjećala što sam joj rekla.

Karlo se vratio za tri mjeseca. Rekao je da je Milica previše usmjerena na karijeru i da ga je redovito zapostavljavala u novome gradu, a znala je da Srpkinje vole Splićane i da je mogao ostaviti u času.

Karlo je još jednom unio nered u naš sređen cimerski suživot, s kuhanim jajima i pilećim i purećim odrescima i svježim sirom, sa svojim noćnim pohodima i jutarnjom depresijom. Došla je zima i prozor moje susjede je najčešće bio zatvoren, a zavjese navučene. Ostale su mi samo njezine navike koje su bile otežane Karlovom prisutnošću. Sve češće sam šetala, sjedila u kafićima i čitala knjige. Počela sam se družiti sa susjedom iz svoje zgrade koja se nedavno razvela. Pričale smo o svemu osim o djeci i muževima.

Jedan dan je Karlo došao kući i rekao da se zaljubio. Da će dovesti novu djevojku na večeru da je upoznamo. Bila sam uzbuđena zbog te neočekivane novosti i Karlove vanzemaljske radosti.

Napravila sam namaz od humusa, ispekla pile i krumpire u pećnici, napravila štrudel od jabuke i iscijedila sok od naranče. Natjerala sam Borisa da odjene odijelo, a ja sam u ormaru pronašla lijepu crvenu haljinu koju dugo nisam nosila jer nije bilo prigode.

Kad je zazvonilo zvono na vratima, Karlo je u kuhinju uveo svoju odabranicu. U čudu sam gledala ženu iz zgrade nasuprot našoj koja mi je olakšala prijelaz u mirovinu. Nekako sam se snašla i predstavila se. Lorena je bila ugodna sugovornica i nimalo sramežljiva. Promatrala sam je znatiželjno, popunjavajući rupe u svojim pretpostavkama. Znala sam kako izgleda gola, što jede i kako provodi slobodno vrijeme. Nisam znala za dućan robe u centru grada koji je nazvala po svome psu. Nisam znala za doktorski studij iz književnosti. Nisam znala koliko je lijepa kad se smije i koliko je duhovita. Karlo je gledao zaljubljeno. Njegova crna kosa se sjajila pod naslagama gela, držao se uspravno, veličanstveno. Bili su lijep par. Bez obzira na to, ja sam je cijelu večer samo htjela upitati: „Što će tebi tako velikoj moj sin?“, a ona je držala Karla za ruku i zabavljala nas svojim pričama iz djetinjstva. Kad smo se pozdravili, Karlo me pitao: „I? Šta kažeš?“

„Drago mi je da si sretan“, rekla sam. Zatvorila sam prozor u kuhinji, pokupila prljavo posuđe sa stola. Nisam htjela biti toliko razočarana i toliko uplašena, sama sobom, Karlom, osjećajem da sam negdje stravično pogriješila, ali Karlo nikad nije znao prepoznati moje emocije pa je samo nastavio pričati o Loreni. Boris se s njime slagao, Lorena ga se poprilično dojmila. Ja sam stavljala suđe u perilicu. U jednome trenu sam bacila tanjur na pod. Sve je odjeknulo. Ostavila sam krhotine na podu i otišla u sobu.