proza

Ana Topić: Nije Sve Onako Kako Se Čini

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Topić (Zagreb, 2000.) je studentica sociologije. U slobodno vrijeme pohađa dvije dramske grupe, sudjeluje u radionicama te se bavi i drugim oblicima umjetnosti: raznim tehnikama crtanja i slikanja, digitalnom umjetnošću, izradom predmeta, bilo da su skulpture od gline, razni ukrasi ili nakit, te čitanjem i pisanjem.





Nije Sve Onako Kako Se Čini

 

Tama. Tišina. Vječna noć trajala je od uništenja planeta, ili barem tako kažu. Nikada nisam zapravo znala kako je to biti na svjetlosti sunca dok nisam bila poslana u Školu na obuku. Škole su trening koji svi moramo proći.

Princip je poprilično jednostavan. Rodiš se na ovome mračnome planetu, sav u ruševinama, bez topline, skupljaš što možeš iz prijašnjih nastambi i nosiš ih u svoje, a, kada napuniš dovoljno godina, pošalju te u Školu koju vodi organizacija „Robot“.

Čitala sam da su škole nekada bile mjesto na kojemu su djeca učila o raznim stvarima, bilo o znanosti, umjetnosti, tamo su se družila, a učitelji bi ih ili nagradili dobrim ocjenama ili kaznili lošima. Naša Škola nije nimalo takva. Ovdje si potpuno sam. Doseliš se u metalne ćelije sa svojih šest godina i provodiš vrijeme trenirajući i učeći o propasti ekologije koja je davno postojala. Ljudi su uništavali planet sve više dok se jednom nije potpuno razorio.

Zato smo mi ovdje, zato i idemo u škole i učimo o tome. Mi smo ti koji će zaustaviti propast planeta. Još uvijek nije kasno. Možemo ga spasiti kad usavršimo tehnike, a ja sam odlučna u tome da ispunim svoj zadatak i uspijem u tome što nitko drugi do sada nije. Da skrenem tijek događanja i spasim nas sve. I baš zato svaki dan provodim sama pričajući s raznim robotima koje kontrolira tko zna tko i slušam naredbe apstraktnih nadređenih osoba.

Tako mi je zadatak konačno bio da odem do ruševina staroga grada s uređajem koji sam proučavala već godinama. Došla sam na mjesto koje su mi odredili. Činilo se kao starinski bar s razrušenim stolicama i stolovima koji su se raspadali od starosti. Razgledavala sam po prostoru neko vrijeme i rukom dodirivala stol s kojega sam brisala prašinu. Onda mi je pogled zapeo na prastaru pozornicu. Gledala sam ju neko vrijeme prije nego što sam čula riječi robotskog monotonog glasa organizacije „Robot“: „546 možeš započeti s vježbom.“ Okrenula sam uređaj i upisala godinu 1990. Pritisnula gumb i vrijeme se krenulo pomicati. Sve je bilo magla, ništa nije postojalo, poprilično čudan osjećaj. Prije nego što sam mogla išta odlučiti o tome kako se osjećam ili što mi se događa bila sam nazad u baru.

Sve je bilo isto, a toliko različito. Stolice i stolovi su izgledali kao novi, na pozornici je svirao bend, ljudi su plesali i veselili se, bilo je zapravo ljudi ovdje! Pravih živih ljudi i ovo nije bila simulacija kao i prije! Ovoga puta sam stvarno otišla u prošlost. Na pozornici je svirao bend. Ja sam bila među ljudima. Ovo je bio party i sve je bilo uredu. Na pozornici je svirao bend.

Bend mi je privukao pažnju. Nikada nisam čula stil glazbe koji su svirali, a glas glavnog pjevača je bio poput melodije. Pjevao je s ogromnim užitkom i činilo se kao da nema brige u životu. Nakratko je pogledao prema meni pa me uhvatila panika i brzo sam skrenula pogled. Iz daljine se nije mnogo moglo vidjeti, ali nitko ne bi mogao pogriješiti da me pogledao s nekakvim čuđenjem, kao da ga zabavlja što sam ovdje što je bilo poprilično čudno.

Ostala sam slušati glazbu neko vrijeme prije nego što sam odlučila izaći van. Ljudi su se skupljali i odlazili nazad doma, neki su tek ulazili u bar. Odjednom je izašao bend.

„Otiđite bez mene,“ rekao je ostalim članovima benda i prišao mi. Nisam znala što da radim, koliko se uklapam u ovu godinu? „Vidio sam te na nastupu.“

„Hej! Da… bili ste izvrsni,“ je sve što sam uspjela izgovoriti.

„Hvala. Ti si izgledala zbunjeno. Nisam te vidio u gradu prije,“ rekao je znatiželjno.

Bilo me sram što nakon toliko vježbi se nisam savršeno uklapala: „Da, Valerija, tek sam danas došla.“

„Pa Valerija, ako si nova možda bi se mogla sutra pridružiti na druženju moga benda i prijatelja? Bit ćemo kod jezera pa bi mogla vidjeti taj dio grada,“ rekao je smireno.

„Voljela bih!“ bila sam sretna da uspijevam u svome zadatku da se donekle uklopim.

„Odlično! Vidimo se u 6 kod jezera!“

On, koji mi nije niti rekao svoje ime, je otišao. Gledala sam za njim i nasmiješila se. Ljudi ovdje su stvarno zanimljivi. Odjednom se čuo uređaj i uhvatila me panika. Brzo sam krenula podešavati ga nazad na svoju godinu kada sam vidjela koliko je sati. Pritisnula sam gumb. Vrijeme se krenulo pomicati. Sve je bilo magla, ništa nije postojalo, poprilično čudan osjećaj. Prije nego što sam mogla išta odlučiti o tome kako se osjećam ili što mi se događa bila sam nazad u baru. Sve je bilo razrušeno i mračno. Bila sam na istome mjestu kao i u 1990. Prepala sam se na trenutak, ali mi je laknulo kada sam shvatila da sam došla na vrijeme. Čuo se ženski pomalo robotski glas na razglasu: „Čestitamo 546. Uspješno si položila prvu lekciju putovanja kroz vrijeme. Molimo da skineš uređaj i pođeš do svoje ćelije. Sutra ćeš dobiti nove upute.“

Skinula sam uređaj i krenula nazad do svoje ćelije u nadi da ću sutra ponovno moći vidjeti misterioznog dečka i njegov bend.

 

Bio je postavljen piknik kada sam došla kod jezera. Svi su već bili tamo i bili vrlo dobrodošli. Jako brzo sam se osjećala ugodno i provela sam vrijeme pričajući i družeći se sa svima. Jeli smo hranu kakvu nikada nisam probala, sendviči sa salamom, sokovi od grožđa i nešto što se zove „nuggets“.

„Čekaj, od kud si se preselila?“ pitao me u jednome trenutku.

„Samo iz obližnjeg grada. Nisam tako daleko išla,“ lagala sam. Kroz godine u Školi smo vježbali mnoge scenarije koji bi nam se mogli dogoditi u prošlosti, a ovo je bio definitivno jedan od njih. Uvijek moramo paziti da ne promijenimo previše tijek radnji budućnosti u negativnome smislu za ikoga. Zato nas roboti i nadležni šalju tamo gdje smatraju da je najmanja šteta. Nikada nam nije rečeno po kojemu principu oni to računaju.

„Pa drago mi je da si došla. Već se izvrsno uklapaš. Ja sam ovdje isto nedavno došao,“ odgovorio je veselo.

„Je li ti lijepo ovdje?“ zanimalo me o prošlosti, o ovome gradu.

Iako je on odgovorio sumnjičavo: „Moglo bi se tako reći. Ipak sam si sam izabrao ovakav način života.“

Nisam razumjela što bi to uopće moglo značiti pa sam pitala: „Ovakav način života? Na što ciljaš—„

„Ali sad mi je puno bolje kad sam upoznao svoje prijatelje. Jesi li za čaj?“ prekinuo me i brzo promijenio temu. Nisam htjela biti previše napadna pa sam odlučila da dalje ništa ne ispitujem o tome. Zbunjeno sam pila čaj dok su ostali nastavili pričati.

I prije nego što sam shvatila, stajala sam sama na livadi. Čuo se poznati robotski glas: „Izvrsno obavljeno subjekte 546. Današnja lekcija je završena. Molimo da predaš uređaj i pođeš do svoje ćelije. Sutra ćeš dobiti nove upute.“ Zbunjeno sam makla sat i krenula do svoga kreveta u ćeliji. Prije nego što sam utonula u san sam shvatila da mi još uvijek nije rekao svoje ime.

 

Sjedili smo na kauču u njegovom stanu dok je crtao u bilježnicu.

„Uspijevaš li uvijek ovako brzo crtati djela?“ veselo sam ga prekinula.

„Samo kada imam inspiraciju,“ nasmijao se.

Nisam si mogla pomoći i ponovno sam ponovila temu: „Oprosti, smijem li te pitati kako to da si došao ovamo? Čega sve ima u ovom gradu?“

Spustio je bilježnicu i gledao me kao da me pokušava pročitati: „A zašto si ti došla ovamo? Ne znaš puno o gradu. Nema se puno ovdje za raditi.“

„Često se selim. Volim istraživati gradove,“ brzo sam izmislila.

„Znači tako. I mislio sam,“ rekao je duboko u svojim mislima.

Bila sam poprilično zbunjena: „Što si mislio?“

„Preporučio bih ti da malo više istražiš kamo dolaziš,“ je rekao, ali ga je prekinulo zvono na vratima. Ustao se: „Moram otvoriti.“

Ostala sam zbunjenija nego prije. Što bi ovo sve trebalo značiti? Je li i on putnik kroz vrijeme? Kamo nas to šalju?

 

Prije nego što sam mislila, prošli su mjeseci. Dan za danom sam radila vježbe i zadatke koje su mi davali te sam svaki dan išla u 1990. Uspjela sam ga uhvatiti za razgovor, bila sam tužna: „Moram ti nešto reći.“

Zabrinuo se: „Što je bilo?“

Kako bi nekome uopće mogao ovo reći, a da zvuči uvjerljivo: „Vjerojatno mi nećeš vjerovati, ali dolazim iz budućnosti.“

Kao što sam i očekivala prasnuo je u smijeh.

Pokušala sam objasniti: „Ozbiljna sam!“

Sljedeće što je rekao me u potpunosti šokiralo: „Znam da jesi!“

„Molim?“

Nasmijao se: „Znam da si iz budućnosti.“

„Jesi li i ti?“ dobila sam nadu. Možda ga mogu vidjeti i u svojoj sadašnjosti.

„Oh, ne, nisam,“ rekao je zamišljeno. Bila je poprilično mala šansa da smo iz istoga vremena.

Ali opet ostaje pitanje: „Kako onda znaš?“

„Rekao sam ti, trebaš malo istražiti o gradu gdje vas šalju.“

„Ne razumijem.“

„Kada su odlučili trenirati mlade da putuju kroz vrijeme došli su u 1985. Odlučili su izgraditi izmišljeni mali grad gdje bi se ljudi iz ovog razdoblja preselili. Naravno samo oni koji su htjeli.“

„Ali zašto?“ bila sam iznenađenja. Govorili su nam da nas šalju u prave gradove, a ne u neke izmišljene dizajnirane samo za ove svrhe.

„Kako ne bi ometali tijek povijesti previše. Trebaju vas naučiti putovati kroz vrijeme, ali da vježbate na točno određenom razdoblju u točno vrijeme.“

Valjda je to imalo smisla makar sam bila pomalo ljuta da nam nisu rekli. Još uvijek me zanimalo: „Hm.. a zašto si ti ovdje?“

„Zanimalo me. Zanima me što će se dogoditi i zašto vas šalju? Kakvi su ljudi i koliko drugačiji od nas. Tko ne bi želio upoznati ljude iz budućnosti?“ pričao je s veseljem.

„Pretpostavljam mnogo ljudi.“

„Ionako smo tu samo na nekoliko godina. U tih nekoliko godina šalju sve ljude iz budućnosti.“

„Zanimljivo. Oduvijek sam se pitala zašto nas šalju baš ovdje.“

„A zašto vas uče putovanju kroz vrijeme?“ njegovo pitanje me rastužilo. Kako da mu objasnim što će se dogoditi, a da ga ne pogodi previše jer ipak ćemo sve spasiti.

„Da spasimo svijet. Negdje je sve krenulo krivo, mnogo gradova je uništeno. Trebamo zaustaviti klimatske promjene i izrabljivanje resursa.“

„Oh…“ rastužio se. Vjerujem da je bio razočaran odgovorom koji toliko dugo čeka. Tko ne bi?

„Da…“ nisam imala što za reći.

Nakon nekoliko trenutaka ponovno je progovorio: „A koliko dugo traje obuka? Pretpostavljam da nećeš ovdje biti dugo…“

Što me podsjetilo zašto sam mu uopće išla to reći baš danas od svih dana i opet sam postala tužna: „Da… danas mi je zadnji dan. Zato ti ovo govorim.“

„Oh…“

„Da… imam još samo nekoliko minuta, a ne želim otići,“ zamislila sam se.

„Ni ja ne želim da ti odeš,“ nadodao je.

Nekoliko trenutaka smo sjedili u tišini prije nego što sam odlučila pitati: „Znaš li možda koja je glavna tvrtka koja bi mogla donijeti do uništenja planeta?“

Razmislio je prije nego što je odgovorio: „Nedavno je nastala neka nova tvrtka. Tvrde da su tu za okoliš, ali su već dobili brojne tužbe kako uništavaju vode i šume samo kako bi stekli novac. Izrabljuju ljude i rade sve u svojoj moći kako bi uvjerili ljude da su tu da pomognu okolišu. Njihovi radnici su uvjereni da spašavaju svijet, a zapravo ga oni najviše uništavaju,“ smijao se ironiji. Nisam razumjela zašto se smije, a moj uređaj je krenuo sam postavljati vrijeme nazad što se nikada prije nije dogodilo. Poprilično neobično, ali valjda me žele nazad isti tren. Možda sam nešto prekršila što sam mu rekla tko sam. Nije mi bilo jasno sve dok nije nastavio pričati. Na njegove riječi kao da je vrijeme stalo od šoka koji je uslijedio sekundu prije nego što sam bila odvučena nazad u budućnost: „Zovu se „Robot“!“

 

 

Ilustracija: Ana Topić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg