proza

Marija Hardi: Umor? Nisam ja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Hardi (Vukovar, 1998.) trenutno studira teologiju na KBF-u u Đakovu. Privlači ju misterij ljudskog susreta, opterećujućih strahova i snažnih emocija. Smatra kako su to teme koje dodiruju svakog čovjeka, a svojim pisanjem želi čitatelju poručiti kako ni u jednom trenutku nije prepušten sam sebi. Dosada objavljeni prozni književni radovi su kratka priča Ljubav koja mijenja u zborniku Biseri u zvijezdama, kratka priča O krčmi, Ugarima i biskupu u zborniku Priča se (p)o gradu VI/VII te kriminalistička kratka priča Dragi dnevniče koja je na I. međunarodnom natječaju Kristalna pepeljara 2020. godine osvojila 1. nagradu. Od poezije, objavljena je njezina pjesma Samoća ljubavi u zborniku duhovne poezije Sveti Martin denes.

Umor? Nisam ja

Upitaš li bilo koga tko pati od nesanice zašto ne može zaspati, mogao bi ti nabrojati neizmjerno mnogo zato. Upitaš li ga kako se nosi s time, odgovor će uvijek biti više-manje isti: preživljavam.

Opisat će ti koliko mu je dan rastegnut, kao zapleteni konac kojemu ne može naći početak, jer mu jutro više nije novo buđenje nego puki simbol prestanka patnje ponovnog pokušaja i stalnog neuspjeha. Moći će ti ispričati sve što je sanjao jer se danas probudio četiri puta u sat vremena. Reći će ti kako je htio ostati u snu koji je graničio s noćnom morom, kako je htio nastaviti bježati od svojih najdubljih strahova i nastaviti ići prema neosvijetljenom tunelu u kojem je znao da ga vreba sjena njegove podsvijesti, jer je sve to i dalje bolje od onoga što ga čeka u takozvanoj realnosti – mrtvilo iznutra i bljedilo izvana.

Pitaš li ga je li se naspavao nakon što je proveo dvanaest sati u krevetu, uvijek će te dočekati ista riječ: veliko, debelo i jasno ne.

Nije se naspavao jer su ga gonile misli da će ga, jednom kad sklopi oči, progoniti sve ono što se trudio izbjeći predugi niz godina. Nije se naspavao jer jednom kad je napokon zaspao, netko mu je morao prekinuti san, pa je u razočaranju shvatio da je njegovo tijelo očekivalo pišljivih pet minuta i to mu sasvim odgovara, iako ga duša preklinje da ju zacrni na barem još koji trenutak. Nije se naspavao jer se morao okretati satima kako bi našao najudobniji položaj, i taman kad je shvatio tajnu slatkog uranjanja u tamnilo – prva zraka sunca mu se zlobno nasmijala. Nije se naspavao i sve mu je krivo za to, ali na kraju noći, krivi isključivo jednu osobu – samog sebe.

Na koncu, pitaš se koji je onda najveći problem u svemu tome? Da bi to saznao, trebao bi utihnuti na minut i osluhnuti što njegov umorni um ima za reći. Onda bi napokon čuo njegove misli:

Svi imamo isto vrijeme na raspolaganju, ali samo se o mome diktira kako bi trebalo biti provedeno. Nije kvalitetno kad ne spavaš, jer sve ono što obaviš bit će loše učinjeno. Uzalud trošiš vrijeme ako se pokušaš odmoriti, samo ljenčariš i ne rješavaš svoje probleme. Pitaj stručnjake? Dajte mi novi recept, možda me napokon pretvorite u sebe. U ime jednakosti neka se odreknem svojih teškoća. Možda pomogne čovječanstvu ako više nitko ne bude umoran. Tlom će kročiti strojevi koji će moći provesti vječnost na zemlji radeći. Ali znate što? I roboti trebaju napajanje. I zemlja s vremenom postane izmorena. Umjesto gnojiva daj joj odmor i bit će ti zahvalna. Zašto bi onda čovjek bio jedini koji voli umjetna rješenja?

Zapravo, pitanje je oduvijek bilo samo jedno. I odgovor na njega će uvijek iznova glasiti jednako – jedva čujan vapaj za dostojanstvom čovjeka.