NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Marina Negotić (Split, 1989.) završila je studij kroatistike i portugalskog jezika i književnosti na FFZG. Nakon toga usavršavala se u Portugalu gdje je završila studij portugalskog jezika i kulture na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Coimbri. Od 2015. do 2021. godine radila je u izdavačkoj kući Hena com kao lektorica i asistentica glavne urednice, a od 2018. do 2021. godine kao urednica strane proze. Lektorski potpisuje stotinjak djela, a urednički preko trideset. Završila je radionicu književnog prevođenja te dvije radionice književne kritike u Centru za kreativno pisanje, kao i radionicu književnog prevođenja pri Društvu hrvatskih književnih prevodilaca. Članica je Translaba – laboratorija za književno prevođenje. Objavljuje književne kritike u časopisu Stav. Prevodi s portugalskog i engleskog jezika književne i stručne tekstove. Vlasnica je obrta za uredničke, lektorske i prevoditeljske poslove Lovac u tekstu. Živi i radi u Zagrebu.
BOL
I
Živa sam, u pidžami sam, žalosna hrpica u prljavu krevetu. Prsne mi vena, umori se i odustane. Zavidim joj. Krv potekne ovdje i ondje, zamolim da mi promijene posteljinu. Nema vode u bolnici, kažu. Strpite se koji dan.
Strpljiva sam. Dani se povlače kao osakaćene zmije. Čekam presudu, ne pokušavam se više uhvatiti ni za što, prepuštam se svemu što me vuče – strahu, samosažaljenju i suzama. Plačem tiho da ne smetam ostalima (ja sam i dalje ja). Pokrivam se po glavi. Puno nas je.
Prije vizite žene sa sela peru pazuhe i namještaju pidžame. Sjede uspravno u krevetima i stide se. Kute ulaze bez kucanja, previše ih je i svi nose papir i olovku. Pitaju me kako sam i kažem dobro. Na trenutak ostanemo u tišini. Kažu: vidjet ćemo.
Noge me i dalje grozno bole, padam i lijevo i desno i na pretrage odlazim u kolicima. Percepcija svijeta stubokom mi se mijenja i ljudi me drukčije gledaju kad sam dolje i nose me kotači. Moram biti spremna na sve. Pokušavam duboko disati; u hodnicima vonj straha i bolesti.
Jedan dan uđu u sobu i kažu: sjednite na rub kreveta i izvijte leđa kao mačka. Poslušam. Neizreciva me bol ošine u kičmi pa munjevito sklizne u nogu. Vrištim: noga! Kažu: to je normalno. Kad sve završi, vidim dugu, dugu iglu kojom su me boli i briznem u plač.
Potom četrdeset i osam sati nepomično ležim na leđima da izbjegnem drmanje tekućine u mozgu i nesnosnu glavobolju. Pokušavam jesti ležeći, ne ide mi. Slikam se mobitelom. U očima si vidim jezu. Brzo izbrišem sliku, kao da time brišem i stvarnost.
Za nekoliko dana kažu: nije to i nije to. Javim svima. Odahnemo (nismo trebali, ispostavit će se: ipak će biti to). U sobu nahrupe bijele stjenice s obližnjih stabala. Kraj je ljeta, vruće je i prozori su otvoreni. Grizu nas i sve skupa postaje nepodnošljivo. Šutimo.
Zatim dođu pa me odvedu: doktor me naizmjenično trese strujom i bode iglama. Trpim dokle god mogu, ali ne izdržim do kraja. Jecam i tresem se. Pošalju me natrag. Pišu brzim potezima na papire: panična ataka.
Sutradan dođe psihijatar s debelim okvirima pa kaže: Normabel petica. Odbijem. Doguraju me do psihijatrije, draga žena u pedesetima kaže: možda vam je sve na psihičkoj bazi. Pitam: noge mi ne rade zbog glave? Sve je moguće, kaže.
Navečer gledamo Milijunaša i jedemo kekse. Kako je smiješan ovaj Faruk, kaže I. Nitko je ne ispravi. Alzheimer. Na krevetu pored nas J. umire, ali to tad još ne znamo.
Iz popodnevna ljepljivog drijemeža probudi me duboki svećenikov glas. Kažem: Ne, ne, ne. Možda je to nešto na televiziji? D. odmahne glavom pa kaže: nije. Došao je njoj, to je bolesničko pomazanje.
J. jedan dan naglo ustane i opere kosu. Plješćemo, bolje je. Nadamo se čudu, ona se smiješi i svaku večer moli. Izdaja mlijeko, vani je čekaju četveromjesečna beba, još troje djece i muž. Za nekoliko dana J. umre.
Žene dolaze i odlaze, ja ih dočekujem i ispraćam. Nada isparava kao lokvica za vrela dana, a neizvjesnost neumoljivo nagriza. Ljubomorna sam na sve koje znaju što im je i sve koje idu kući.
Dovode vrlo staru ženu iz staračkog doma. Dementna je. Kaže: ps, ps, maco. Pita me: a tko će nahraniti svinje? Kažem: ja ću, samo malo kasnije. To je smiri. Lijepa je i krhka. Ruke su joj čvrsto zavezane za metalnu ogradu kreveta. Grijeh: koristila je daljinski za krevet kao telefon i govorila: Halo?. U noći me tiho moli da je odvežem.
Živim za onih par milisekundi netom nakon buđenja kad još blaženo ne znam gdje sam. Tad se pridignem pa vidim, a stvarnost me zgrabi kao masni crni pauk.
Budim se i odlazim na spavanje mnogo puta prije negoli dođu i kažu: sutra ideš kući. Spakiram se, operem kosu, javim svima. U dogovoreno vrijeme dođu pa kažu: ipak ne ideš, spremi se za pretragu.
Ulazim u usku, bučnu tubu. Svega mi je dosta i želim nestati. Na pola pretrage daju mi nešto u venu i usput mi poklone pogled koji odaje da je situacija vrlo loša.
Čekam i čekam. Vikend je i vrijeme tromo kaplje. Hodnici su prazni, a mi u sobi nemamo si više što reći.
U sobu smještaju rastrojenu ženu Z. s velikim tumorima i još većim agresivnim ispadima. Cijelu noć viče i pali-gasi svjetlo. Dere se: tko će sve to platiti? Ne spavamo. Govori mi: mala, donesi onaj nož. Zovemo sestru i ona joj daje „koktel“. Znamo što slijedi, ali nestrpljive smo. Za neko vrijeme krene buncanje, sve tiše i tiše, a onda konačno zaspi pred zoru.
Ujutro doručkujemo splačine. Z. ode u kupaonicu pa se vrati gola, prekrivena govnima i sa zapaljenom cigaretom u ustima. Tražim premještaj u drugu sobu.
Pozovu me u svoj ured pa kažu: ovo nije hotel. Vi želite doma? E pa to vam nije pametno. Vi ste ozbiljno bolesna. Vi imate to.
Nešto me presiječe u trbuhu i prostorija oko mene zloguko zapleše. Ne čujem više što mi govore. Poželim demonstrativno ustati, ali noge me ne slušaju, ostanem na mjestu. Molećivo pogledam sestru, smiluje mi se. Uhvati me ispod ruku i odnese do sobe.
U kupaonici se prolijem na pod i biram brojeve. Govorim im: ja imam to.
Idućih par dana glava mi otiče, što od lijekova, što od ridanja. U ustima metalni okus, na prsima ružan osip. Cijelo tijelo boli na dodir, pidžama i plahta ranjavaju me, a kapljice vode pod tušem režu. Raspadam se.
Na dan odlaska ustanem u pet, spakiram se (opet), operem i ispeglam kosu, našminkam se i sjednem na rub namještena kreveta. Cimericama napišem pismo i ostavim svoje kuhalo za vodu: nek' imaju za čaj.
Čekam. Ulaze u sobu pa kažu: ajoj, pa vi ste se i namazala. Poželim vrisnuti, ali se suzdržim. Nasmiješim se, kažem da.
Vučem mali kofer po hodnicima i nesigurnim korakom izlazim iz bolnice. Noge mi vibriraju iznutra i nemam ravnotežu. Kada uđem u svoj stan, sve postane jasno.
Pomilujem svog psa, promotrim svoj dom, pogledom prijeđem preko svih svojih stvari i znam: sve je potpuno isto, samo se u svaku poru ovoga stana, tijela i života duboko, duboko, zauvijek uvukla bol.
II
Čitam halapljivo kao nikad u životu. Grabim svaku informaciju i slažem mozaik nove stvarnosti. Nemam filter: znanstveni članak s višestrukim izvorima stapa se s rječitim krikom žene iz Srbije s Facebooka i mlakim motivacijskim porukama s Instagrama.
Bol mi spušta teške zastore na um, tako gusto tkane da u to stanje svijesti, masno i tmasto poput nafte, ne prodire ni natruha svjetlosti. Kažu: proći će. Kažu: Izdrži. Kažu: bit će boljih i gorih dana.
Bolji se odavde čine kao utvara. Ovdje je samotno. Mračno je od misli i vlažno je od suza. Nije prošlo već šezdeset i tri dana, zašto bi?
Netraženi savjeti i nemušte utjehe salijeću me kao muhe u kolovozu. Kažu: izbaci gluten. Kažu: vitamin D je čudo. Kažu: sve je to u glavi. Kažu: medicina je napredovala. Kažu: moglo je gore. Kažu: samo misli pozitivno. Nemam snage da podignem muhomlat od riječi i rastjeram ih da se nikad ne vrate.
Ponekad zabijem prste ispod kose i dodirujem si lubanju, pa vrištim preneražena mišlju da je moj mozak nagrizen kao stara, tanka tkanina i pun sitnih rupica. Ta mi se spoznaja gadi kao žohar, kao gvalja dlaka iz odvoda i kao otkinuta riblja glava.
Ni san ne poklanja žuđeni odmor. Kad sklopim oči, šećem crnom šumom s predimenzioniranim životinjama. Progone me golemi medvjed, divovske sove i nedobronamjerni, ogromni jelen. Uzaludno tražim skrovište, sve je protiv mene: na podu živo blato, iza mene nemani, a preda mnom zloslutna stabla svijaju grane da me ščepaju. Kad zadihana sjednem na visoki zid, policija me traži osobnu. Iz džepa vadim tucet osobnih, ja, ja, ja, sve sam to ja, ja danas, ja jučer, ja kao beba, ja u školi, ja dok sam bila zdrava, i kažem im da ne znam, jednostavno ne znam – koja je prava.
Tražim slamku spasa u bilo kojoj vremenskoj kategoriji, vrlo pomno razmatram i prošlost i sadašnjost i budućnost. Ne nalazim što tražim. Oplakujem prijašnju sebe, sve mi nedostaje: moj život i ja kakva sam bila. Sadašnjost zaposjeda tijelo koje je tuđe, teško i tromo: pedesetak kila kostiju i mišića i barem petsto kila trnaca, bola i nemoći. Budućnost je mađioničarev šešir, a u njemu sljepoća, vrtoglavica, tremor, pa onda grčevi, nepokretnost i nijemost. Što li ću izvući?
Odlučim učiniti sve što mogu: poklanjam tijelu samo najbolju hranu, svaki dan revno vježbam, pijem puno vode i poslušno odlazim na spavanje na vrijeme. Čekam lijek, premda on, kaže internet, zapravo ne postoji.
Boli me i duša, pa razriješim zaliječiti što mogu. Na prsima mi sjede divovske brige, vrat mi stišće neizvjesnost. Odlazim psihologinji, raspem se u pepeo i kažem: bojim se da ću biti opterećenje i da će ljudi bježati od mene.
Jedan me dan pozovu u bolnicu pa kažu: ovako se to radi, a sad ćete to sama, svaki drugi dan, do kraja života, ako terapija bude djelotvorna. Daju mi kutiju i ja odem kući.
Cjeloživotni strah od igle brišem treptajem oka: prioriteti su prioriteti. Marljivo si zabijam igle u ruke, noge, trbuh i stražnjicu. Tijelo se buni, ne prepoznaje stranu tvar pa vrišti: oteklinama, kvrgama, krvlju i svrabom. Trpim.
Tijelo se oporavi i dâ nogama mig da opet postanu moje. Šećem tamo-amo, svugdje idem pješke, slavim koncept hodanja. Ponovno primjećujem kakav je dan, je li hladno ili toplo, pjevaju li ptice i kakvi su oblaci. Sretna sam.
Jedan dan idem ulicom i nosim topli kruh, nadomak sam svoje zgrade, na uhu mi mobitel, a u njemu prijateljica. Najednom sam na podu. U redu je, dočekala sam se na ruke, dječja ozljeda, ogrebena koljena i dlanovi. Ustajem polako, govorim u mobitel: pala sam. Na podu tražim neprijatelja zbog kojeg sam se poskliznula, no znam: nema ga. On u meni živi.
Na kontroli doktorici ispripovijedam o padu, o padovima. Ona baci papire pa kaže: vama nije dobro. Magnetna rezonanca ne laže: na mozgu svijetli oštećenje. Umjesto da kitim bor i pečem kolače, ležim u metalnom krevetu. Čekam da mi infuzija sa spasom iskapa u venu i ugasi plamen upaljene lezije kao voštanicu.
Odmotavam oporavak teško i nervozno, kao kad tražim početak selotejpa. Na ljepljivoj traci: oteklo tijelo, osip, bol na dodir, iritabilnost i depresija. To je danak koji šutke plaćam za mirno stanje u mozgu.
Koprcam se u istom moru u kojem mirno plutaju podrška i razumijevanje mojih ljudi. Nadohvat su mi ruke, trebam samo posegnuti i zaplivati prema gore, prema površini, ali izmiču mi, ne uspijevam se za njih uhvatiti.
Neke dane provedem pokrivena samoćom i suzama. Kažem: nitko me ne razumije. Kažem: nikog nije briga. Kažem: ljudi ne znaju što reći, ja sam dosada i nelagoda.
Kažnjavam najbliže. Vičem: vi ćete biti krivi. Vičem: vi mi činite zlo. Dok otrov gusto kapa s mojih usana, valjam se u kaljuži krivnje, srama i užasa.
Plačem jer nisu zaslužili ništa od toga. Mama nije zaslužila bolesno dijete, muž nije zaslužio nagrizenu ženu. Prijatelji nisu zaslužili teret. Poželim ih odriješiti svega, prekoravam se: ma ne spominji to više, pričaj o drugim stvarima. Podbacim.
Još se bodem injekcijama. U svakom sam trenutku prekrivena ranama i oteklinama, ali nije mi teško: to je lijek koji me štiti i čini mi dobro. Vjerujem.
Nakon par mjeseci obistini se njegova tiha izdaja: dva nova oštećenja. Kažu: lijek je preslab za vašu bolest. Osjećam kako me guta bezdan beznađa.
Zatvorim vrata doktoričina ureda pa vidim uplakanu djevojku koja je istim žarom jecala i prije nego sam ja ušla. Zajedno uđemo u lift. Majka je miluje po leđima, ona je neutješna, žalost je zanosi lijevo i desno. Iziđemo iz lifta, zastanem pa joj kažem: bit ćeš dobro. Kako znaš?, pita. Kažem: ja sam ti. Sjednemo pa pričamo. Govorim joj sve što bih voljela reći sebi da imam vremeplov.
Ljeto prohuja u agoniji, načičkano raznim grozdovima boli. Jesen donosi mirnije boje, olakšanje i novi lijek. On je posve drukčiji, jači i bolji, kažu. Daju mi papire da potpišem. Piše: ti i ti ljudi od ovoga su lijeka umrli tako i tako. Piše: ponekad se dogodi to i to. Piše: odgovornost je vaša.
Gutam goleme, bodljikave kugle straha i pišem svoje ime. Govorim si: samo da ne umrem. Infuzija sporo kapa, a ostali me lijekovi šareno omamljuju. Glava mi postaje sve teža, a prorez među kapcima sve uži; tonem u san.
Probudim se i gušim se. Grlo mi se sužava, jezik mi otiče, nepce se silovito spušta prema dolje. Mahnem sestri i pokažem na grlo, ona učas skoči. Dok mi donesi injekcije, suze mi se i nosnice i ja shvaćam da mi ponestaje resursa za dotok kisika. Dvije injekcije urade svoje i ja duboko udahnem.
1:0 za mene.
III
Prošla je godina, i dalje marljivo skupljam znanje kao granje za ogrjev. Daje mi sigurnost, magloviti privid kontrole. Iste te grane koje u naramku nosim postaju mi teške; gnječe me i podlo mi se zabadaju pod rebra.
U vokabular mi podmuklo ugmižu: autoimuna, lezije, demijelinizacija, glatimer acetat, ocrelizumab, relaps, remisija i kortikosteroidi.
Budućnost pokori sadašnjost i prelije je crnom tintom. Sadašnjost, svijetla i netaknuta, ne nalazi načina da se obrani pa upija crnilo. Kažem si: ali sad ti nije ništa. Kažem: samo živi i diši. Kažem: uživaj dok je ovako.
Prerušene brige zaposjedaju mi um. Neumorno plešu svoj đavolji ples. I kad razgovaram, i kad se smijem i kad slušam, u pozadini tiho svira strah.
Vrijeme mi postane nedokučivi neprijatelj. Sve brojim i računam, a u svakoj je jednadžbi ista nepoznanica: moja medicinska budućnost.
Tusta pomisao da sam nezahvalna i da ću žaliti za sadašnjim trenutkom pritišće mi prsi. Kažem si: tko zna koliko će mir trajati?
Zaboravljam uživati. Pitam se: je li ovo posljednji put da vozim bicikl? Pitam se: je li ovo posljednji put da nosim visoke pete?
Kad padne noć, pitanja odjenu ozbiljan, crni plašt. Pitam se: kako ću raditi ako izgubim ruke? Pitam se: tko će me razumjeti ako mi bolest otme riječi, slova i glas? Pitam se: je li sebično roditi? Pitam se: jesam li dovoljna? Pitam se: koje je boje sutra?
Plačem nad sudbinom svoje nerođene djece. Ne želim im majku koja je uteg. Ne znam kakva su moja djeca iz budućnosti, ali jedno je sigurno: volim ih već sad. Gladim si ravni trbuh i moja mi djeca silno nedostaju.
Kažu: ne još. Kažu: prvo vi morate biti dobro. Kažu: vidjet ćemo za dvije godine. Brojim: ako dijete donesem s 35, kad krene u srednju, slavit ću 50. Tko će napraviti tortu? Hoću li na toj fotografiji stajati? Ili sjediti? Možda neki štap u pozadini? Ne daj Bože – ležati.
Službena ljestvica pokazuje brojke od 0 do 10. Nula je zdrav čovjek koji, nacrtali su, igra tenis. Desetka je smrt čovjeka prikovana za krevet. Histerično plačem pri pomisli na 8, 9 i 10. Govorim mu: ako me voliš, ubit ćeš me nakon 7. Odmahuje glavom. Vičem: obećaj! Predlažem: samo mi stavi jastuk na lice i malo se strpi.
Nadljudskim snagama prstima iščeprkam nadu, odrazim se o nju pa iskočim iz duboke, crne rupe. Opet sam gore, na površini, miriše ljekovito bilje i vidim: sunčano je.
Rastjeram sve rakove što me sitnim, ali oštrim kliještima reckaju i komadaju iznutra: loš posao, rđave ljude i skučen stan. Dišem.
Ujutro kad otvorim oči, nestrpljivo provjeravam čime raspolažem. Noge, ruke, oči čine se u redu. Ustanem, ravnoteža je tu. Kažem: bit će dobar dan.
Učim se živjeti s bolešću-hijenom i, čini se, uspješna sam u tom. Na svakom koraku grle me čestitke i miluju pohvale. Kažu: ti si tako jaka. Kažu: ja to ne bih mogao. Kažu: Svaka čast kako se s tim nosiš.
Zaustim da objasnim: nije to izbor, opcije su binarne – život (kakav je) ili smrt (jednoznačna je). Zaustim da kažem: ja sam gonjena antilopa sa samo jednim ciljem: (pre)živjeti. Umjesto toga čujem se kako govorim: Hvala vam.
Fotografija: Marina Negotić
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.
Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.
Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.
Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.
Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.
Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.