NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Darko Crnolatac (Sisak, 1992.) odrastao je u selu Greda, okružen kajkavskim narječjem i običajima. Nakon završene srednje medicinske škole, na FFZG završava studij germanistike i fonetike za kojeg sudjeluje na nekoliko stipendija i razmjena u Njemačkoj i Hrvatskoj. Pohađao je nekoliko radionica književnog prevođenja i preveo dva književna djela za djecu i mlade s njemačkog na hrvatski jezik: Ja, Cezar i ekipa s Kapitolija i Petominutne priče (Znanje, 2022.). Trenutačno je zaposlen u knjižnici Goethe-Instituta Kroatien, a povremeno vodi radionice govorništva.
Kolinje
Zemlja se još jednom uspjela okrenuti oko Sunca i stigla nam je još jedna zima. Sati je 4.50, a plastika za mjerenje temperature na kuhinjskom zidu pokazuje neugodnih minus sedam. Kako znam koliko je sati i koja je temperatura zraka, ako i dalje ležim u krevetu s poplunom preko glave? Tata je ustao, bez alarma, prošao uz moj krevet, ušao u kuhinju i na glas, sam sa sobom, zadovoljno zaključio: Deset minuta prije alarma. Uhhh, minus sedam. Taman.
Dan je kolinja, zato mu je taman. Meni - najmrskiji dan u godini. Čak gori od dolaska popa na blagoslov kuće. Zavlačim se još dublje pod poplun, pravim se da me njegovo zapravo nimalo tiho koračanje uz moj krevet nije probudilo i uspijevam odspavati do sedam.
Opet me ne budi alarm, već hihotajući bariton ispod mojeg prozora. - A je se Miro čera pak namazal. On ti prije jedanajst sigurno ne došel! - cerio se tatin kolinje kompanjon Pero. Inače, Pero je Miri sinoć pravio društvo, ali je ionako rano morao ustati da nahrani krave pa mu je dolazak na kolinje zapravo predstavljao svojevrsni izlet.
- Dojdeš, zakolješ, jebiga, malo dreka i malo krvi, zajebavaš se z dečkima, popiješ si, pojedeš i odeš domom, ili požuriš na drugo kolinje - tako bi većina dečki s kolinja opisalo taj mili event.
I dok ja još mrljam krmelje oko očiju, dečki su si popili rakijicu, a oni žedni i po dvije. Tata uletava u kuću, pozdravlja me i taman da će mamu tražiti kavu za dečke, ona ga prekida i viče: - Evo me, kuvana je.
Nisam ni prožvakao prvi zalogaj svojeg sendviča s najpoznatijim hrvatskim parizerom, kad sam čuo prodorni vrisak nositelja titule najnesretnijeg svinjčeta 2008. na adresi Greda 220. Dečkima signal da prasca čvrsto prime, a meni da se pomalo spremam za izlazak. Imam još 10ak minuta, taman sam izbjegao najgori dio.
Prepustil si najbolji dio - veli mi Pero nakon što sam se udostojio pojaviti među hordom testosterona.
Jesi se naspal? - očito se Miro udostojio doći prije 11 kad je stigao nabaciti komentar koji je kod ostalih dečkiju izazvao eksplodirajući grohot.
S Radio Banovine urlala je voditeljica kojoj je poznato da cijela Banovina danas valjda ima kolinje pa pozdravlja sve dečke na flajšmašinama i curke kaj vredno peču kolače, a temperatura se očito osim u kotlu zagrijavala i oko njega.
E a kad ga je Brankec primil za stražnje noge, a ove mu se posral po
čižmami i počel bežati, ja sam mislil da bu Brankec kol’ko se prepal na štreku odletel - zaključio je Pero ni ne digavši pogled s noža i mesarenja.
Je, prepal! A da ga je neki Pero možda uvatil za njušku kak spada, možda pajcek ne bi ni razmišljal de bi pobegel - sused Brankec nije mu mogao ostati dužan. Pa ako me jednoga leta poslušaš kad ti velim kad da ga zgrabiš za noge, možda ne bi imali problema z letećim svinjami - uzvratio je Pero.
I tako u nedogled dok se tata ne bi umiješao spominjanjem sinoćnje utakmice koju su obojica pratili tek preko mobitela jer su bili prezauzeti naručivanjem još jedne runde u Santa Stefanu.
Mama izlazi i dečkima najavljuje ručak. Neki od njih se bune, neki nisu gladni, neki bi radije preskočili ručak da prije završe, a neki se srame, ali mama se ne da. Raspored aktivnosti na kolinju je nakon toliko godina dobro upoznala i dečke strogo upozorava da je ne zezaju, ručak je za deset minut na stolu.
Vrući krmenadli, zelje, žganci, jetrica i hladna piva. Sjedimo u staroj kući od pokojne vujne, drva u staroj peći pucaju - tata veli da je to zato ke je vane baš zima, a mi dobro grejemo nakon čega obavezno uslijedi glasni ponosni smiješak.
Ručak je gotov, na red dolazi svinjsko salo tzv. čvarci što znači da me se kao
najmlađeg i najmanjeg muškog sudionika ove svetkovine konačno uključuje u event. Iduća tri sata veslo je samo moje, napuštam ga eventualno u piš pauzi.
Evo i djeda na starom biciklu. Prestar je za hvatanje praseta, ali dovoljno vitalan da mi namigne i veli Ajde donesi dedi jednu. Jedna je u ovom slučaju šljiva. Tad mi je to bilo urnebesno pa bih mamu u kući skromno zamolio rakiju za dedu koju bih poluprolivenu oprezno i ponosno donio do odredišta.
Kak je u škole? - s neiskvarenim smiješkom pitao bi me deda i u hipu srknuo sadržaj čašice s ilustracijom višnje.
Dobro je, deda, malo me matematika zeza, ali ništa novo - nisam htio u detalje, deda vjerojatno nije ni znao u koji razred idem, a kamoli da se pripremam za neku državnu maturu. Godine i jedna svakih par sati učinili su svoje. Nisam imao ništa protiv tih pitanja, dečki su me ostavili samog s veslom i euforičnom radijskom voditeljicom.
Dečki se vraćaju i testiraju smjesu za kobase koju naravno dirigira gazda kuće, u ovom slučaju moj tata. - 2,4 % paprike vagnite, dečki!
Dečki bi vagnuli, dali tati, tata bi podfrknutih rukava izmiješao smjesu, liznuo i zaključio da ipak fali još ljutine - Dajte još malo, Vera voli ljuto!
Vlado, daj još malo soli - zabrinuto je izjavio Brankec.
Dečki! Nemojte me zezati, pa da si krevet odma kraj bunara preselim. I ovak je dosta slano - nije se dao tata.
Od izuzetne je važnosti da si gazda ne da reći i ne prihvati svaki prijedlog
svojih dečki. Kredibilitet je preopasna i preškakljiva stvar da bi popustio pod Brankecovim savjetima za smjesu ili Perinim sugestijama za idealne čvarke.
- Vera, ja bi ti u ovo sad već metnul mleka - oprezno je Pero sugerirao mojoj mami za čvarke.
Ja bih se udaljio od kotla, a mama bi se kao prava gazdarica i vrsna poznavateljica dobrog čvarka polagano podignuta nosa nagnula nad kotao i rekla: - Ne, ne, treba to još dosta.
Znaš da kod Ive meču i luka i soli prije - pokušao se Pero izvući očito
blesavim idejama koji bi doprinijeli jedino upropaštavanju već desetljećima starog recepta.
Nekoliko ispucalih crijeva za kobase i ispuštenih polupečenih čvaraka kasnije, Pero se pomalo penje na bicikl i veli da mora doma nahraniti. Tata mu se svesrdno sa smiješkom zahvaljuje i pozdravlja ga.
Osam je navečer i kolinje je konačno gotovo. Iduća četiri dana tata i mama žalit će se na bolove u leđima od tereta i šakama od nagle promjene temperature. Nisu više dvaput šesnajst. Svejedno zadovoljno sjede za stolom u kuhinji obloženoj
blatnim i krvavim novinskim papirom dok se u koritu natapa masna flajšmašina i puše dugi bijeli Benston.
- Dobro je sve prešlo - zaključuje tata.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.